U vrtu se pojavila grupa pridošlica. Bile su to duše odjevene u mantije pastelnih boja u kojima se odražavao sjaj ambijenta, ali i prigode. Kad su me potpuno okružili shvatila sam da su se okupili meni u čast. Bila je to kao neka promocija. Ja sam umrla (ili sam diplomirala, kako bi oni to rekli) pa su se okupili kako bismo taj događaj dostojno obilježili. Lica su im blistala od oduševljenja: kao da je pred njima stajalo dijete koje je po prvi put doživjelo nešto ugodno. Shvatila sam da cijelo društvo poznajem još otprije, iz predsmrtnog vremena. Sa svima sam se izgrlila i izljubila, baš kao i sa svojim anđelima čuvarima, mojim dragim monasima, koji su također u međuvremenu pristigli. Došli su da mi izraze podršku. Moje pratilje, koje su me i dalje vodile, rekoše mi da sam umrla prije nego što je trebalo i da ovo i nije prava proslava promocije, već prije neka vrsta generalne probe za ono što će mi prirediti kad dođem kad kucne moj čas. Bili su neobično sretni što me mogu pozdraviti i pružiti mi svu moguću podršku, iako su znali da se moram vratiti. Onda su mi objasnili sve u vezi sa smrću.

Kad umremo, objasnile su mi moje pratilje, prelazimo iz jednog stanja u drugo, i ništa više. Naše duše napuštaju zemaljsko tijelo i prelaze u carstvo duša. Ako je naša smrt posljedica traumatskih stanja, tranzicija se odvija veoma brzo, ponekad i prije trenutka same smrti. Ako se desi da čovjek strada u požaru, na primjer, tada duša napušta tijelo prije nego što nastupi agonija. Može se, pritom, učiniti da tijelo još pokazuje znakove života, ali duša je već daleko i u stanju apsolutnog mira.

U smrtnom času, pred nama je izbor: ili ćemo sačekati da naše tijelo bude sahranjeno, ili ćemo se krenuti do razvojnog nivoa koji je naša duša dostigla, kao što sam to ja učinila. Shvatila sam da postoji mnogo nivoa razvoja, a naša će se duša vinuti do onoga stupnja na kom će se osjećati najugodnije. Većina duša odabire mogućnost ostanka na zemlji, kako bi utješile svoje najbliže, jer veća tuga obuzima one koji ostaju nego umrle. Ponekad se duše zadržavaju na zemlji dulje  vremena, pogotovo ako su njihovi najdraži obuzeti očajem.

Rečeno mi je i to da naše molitve jednako pomažu našim dušama i dušama onih koji su ostali na zemlji. Rekli su mi, također, da je važno spoznati svoju dušu dok smo još živi, jer će nam to omogućiti brže napredovanje kasnije. Neznanje ili nevjerovanje čini mnoge duše pravim zatvorenicima ovozemaljskog života. Neki koji umru kao bezbožnici, ili koji su se čvrsto vezali za ovozemaljski život pohlepom, tjelesnim užicima ili drugim ovozemaljskim porocima, suočit će se s velikim poteškoćama u svom rastu i napredovanju, pa će im rastanak sa zemljom biti veoma težak. Te duše ostaju na zemlji sve dok ne nauče prihvaćati višu silu koja ih okružuje. Još dok sam bila usred one crne mase osjećala sam da su oko mene duše onih što oklijevaju. Oni se u toplini i ljubavi tog crnila zadržavaju sve dok ne nauče kako da krenu naprijed prema još većoj toplini i sigurnosti Boga.

Od svih znanja i saznanja najbitnije je ono o Isusu Kristu. Rečeno mi je da on predstavlja kapiju kroz koju se svi vraćamo, jedina vrata kroz koja se možemo vratiti. Bilo da smo ga spoznali kao ljudi od mesa i krvi ili, pak, kao duše, moramo ga prihvatiti i predati se njegovoj neizmjernoj ljubavi.

Moji prijatelji iz vrta bili su puni ljubavi dok su tako stajali tvoreći krug oko mene, i znali su da još ne želim nazad i da hoću da vidim još. Zato su odlučili da mi pokažu još puno, puno toga.