9.       DOBRI I ZLI

Po izlasku iz hrama pitam doktora Galvina želi li prošetati putem koji vodi do drveta za meditaciju, muzeja svih religija i sveučilišta, ili onim koji ide do drveta želja. Odlučujemo se za ovaj posljednji i krećemo duž seoskog puta. S jedne i druge strane se nižu trgovinice krojača, fotografa, prodavača slatkiša i raznih sitnica, dok su na nekim klupama izložene velike slike mitoloških osoba. Pokraj nas prolaze volovska kola ljuljajući se pod teretom pijeska. Tovare ga na rijeci i voze, u Puttaparthiju uvijek vrlo zaposlenim, zidarima.

Dok je ašram vrlo čist i uredan i svaka je stvar na svom mjestu, izvan je njega onaj svijet u kojem se i ne zna što je higijena. Smeće se gomila usred ulice, prosjaci slijede turiste vukući ih onim prstima kojima su čas prije zdušno kopali nos, krave obavljaju svoje neizbježne potrebe nasred ulice, žene pred kućama kupaju svoju djecu usred roja neumornih i neuništivih muha.

Duž ulice koja vodi do drveta želja, neizbježne mete svih onih koji dolaze u Puttaparthi, sjedi dugi red prosjaka. Netko pjeva neku naricaljku, drugi pokazuje svoju osakaćenost, ponetko svira frulu pred kobrama u košari. Red se iznenada prekida kod prve stepenice uspona koji vodi do slavnog drveta tamarinda. Kao da je to sveto, pa stoga i nedodirljivo, mjesto. No ustvari se radi o tako strmom i napornom usponu, da tim jadnim ljudima njihova invalidnost ne dozvoljava savladavanje ni prve stepenice.

Uspinjemo se tom kratkom, ali napornom strminom do drveta želja. Na pola puta zastajemo kako bi povratili dah. Čini se da uspon, mada nije dugačak, nikada neće završiti. Konačno stižemo na vrh i sjedamo oslanjajući se leđima na zid na kojem piše veliki Oṃ.

Sa vrha se brežuljka pruža pogled na selo Puttaparthi, naselje Prasanthi i gubi duž rijeke Citravaty i utvrda koje okružuju područje. Selo je okruženo brežuljcima i otvoreno je svijetu samo duž puta označenog rijekom. Galvin mi pripovijeda da rijeka, kada nabuja, pruža oku nezaboravan prizor. Priča mi i kako je Baba vratio u korito rijeke vodu koja je poplavila cijelo selo, prisiljavajući ljude na napuste vlastite kuće. Bio je dovoljan jedan njegov pokret da bi se voda hitro povukla. Stariji se ljudi u selu još sjećaju tog čudesnog događaja.

„Misliš li da je Baba izliječio onog invalida zato što je dobar?”

„Tko uopće može reći zašto je Baba izliječio onog čovjeka a nije sve druge? Što taj u sebi skriva? Kakva je njegova davna povijest? Tko to uopće može reći?”

„Ali činjenica da neke osobe izliječi a druge ne udostoji ni jednom pogledati ostavlja malo zbunjenim, ne misliš li?”

„O tome sam Sai Baba kaže: Ja mogu liječiti, ozdravljati, spašavati i oživljavati ljude, no samo onda kada su u uvjetima prijemčivosti; moja je sposobnost liječenja pozitivni pol, a vaša je predanost negativni; kada se ujedine oba pola poteče struja. Predanost stvara ono što se naziva čudesnim izlječenjem. Katkada moramo sami riješiti neku fizičku ili psihološku teškoću i Baba nas niti ne gleda, ne udostoji nas niti jednog osmijeha. Potpuno nas zanemaruje. Zašto? On sam nam objašnjava razlog. U nekoj se određenoj situaciji nalazimo zato jer smo sami stvorili preduvjete da do nje dođe i da se nađemo u toj teškoći. Postoje neprilike koje možemo promijeniti i nadoknaditi svojim ponašanjem; i one koje, ako se na njih djeluje izvana, samo vode do čitavog niza drugih teškoća. Može biti dovoljan samo jedan Učiteljev pogled da nas oslobodi te teškoće i prekine isplatu otkupa za neki dug. Baba zna što radi i nikada neće učiniti ništa što bi bilo suprotno našoj duhovnoj koristi”.

„Možda je taj invalid bio u nekom svom prijašnjem životu tako dobar da mu se sada moralo pomoći!”

„Mogli bi i reći da je, ako se razbolio, neizbježno morao platiti neki stari dug. Ili je odlučio da sve otplati u jednom jedinom životu. Bolest se ne smije uvijek smatrati kaznom. Katkada je to uspon kojim se brže stiže do završetka vlastitog ropstva”.

***„Tko je za Babu dobar, a tko zao?”

„Dobri su oni koji misle na vlastitu duhovnost ili koji poštuju tuđe traganje izbjegavajući da zagade okoliš u kojem djeluju duhovni tragatelji. Zli su oni koji svim silama skreću čovječanstvo sa tog puta. Taj koncept unosi potpuno novi pogled na zloću i grijeh. Zao više nije onaj koji misli samo na vlastitu svjetovnost. To je samo izbor prouzročen neznanjem. Zao je onaj tko sprječava traganje drugih, stvarajući situacije koje onemogućuju duhovnu potragu, uzrokom su tuđih patnji koje sprječavaju druge da nastave putem traženja ili da na njega uopće krenu”

„Dakle za Sai Babu je dobar svatko tko je izabrao duhovni put?”

„Ako je izbor svjestan, da. Ako čovjek krene na duhovnu stazu, no nastavi činiti ono što je uvijek činio, a da se svakodnevno ne bori da postane bolji, tada ne samo da nije dobar, nego je i dvoličan. A dvoličnost je ono najgore što se nekom čovjeku može dogoditi. Mnogi se proglašavaju duhovnim tragateljima a da to uopće nisu. To otkriva upravo njihovo dvolično ponašanje. Žele se predstaviti onakvima kakvi nisu, polažu više pažnje izvanjskom nego nutrini; žele se pokazati svecima, a onda zabodu nož u leđa bližnjemu; rade u potpunoj tajnosti i nekoliko godina uspijevaju varati sve oko sebe, dok jednog lijepog dana ne eksplodira njihova sebičnost, sujeta, neznanje i zloća. Dobar je onaj koji se, mada priznaje i ne sakriva vlastite nedostatke, bori da ih ispravi. Onaj tko krene na stazu duhovnosti nije svetac, ako se pod svetošću podrazumijeva mudrost. Kad bi bio njegovo bi traganje već bilo završeno. Onaj tko počinje to traganje je gladijator koji silazi u arenu svoje duše, bori se sa zvijerima koje se u njemu gnijezde kako bi izašao živ i ratuje kako bi učinio da njegova Svijest izroni iz mrtvila duge tamne noći”.

Već se nekoliko godina na zapadu govori i proučava, raščlanjuje i secira svijest, ili to barem pokušava, bez da naročito u tome uspijeva. Govori se nepripremljeno ili se brka sa spoznajom, ne u metafizičkom smislu, nego kao  psihičkom funkcijom koja čovjeku dozvoljava da poima ono što se događa u njemu i njegovim odnosima sa vanjskim svijetom. Mistici pod tim terminom podrazumijevaju nešto sasvim drugo.

„Što su razine spoznaje o kojima govori Baba?”

„Te razine svijesti djelomično već poznamo: budno stanje, san i snovi. Četvrta razina, po hindusima i kršćanima, je zanos (ekstaza). Dalje od te razine svijesti nije moguće ići. Zbog toga treba smatrati da je to vrhunska razina svijesti koja se može poistovjetiti sa božanstvenošću ili blaženstvom kršćanskog sjećanja. U

tom stanju sve postaje jedno a čovjek usvaja potpunu spoznaju svemira, i onog grubog i onog suptilnog. U zanosu više ne prihvaćamo vrhunski privid naše svakodnevne stvarnosti, pa je dakle moguć pristup istinskoj stvarnosti”.

„Ne razumijem te dobro”.

„Nemoguće je razumjeti ako nisi tu razinu iskusio barem jednom. Kada je iskusiš tada spoznaš što znači jedinstvo, sveznanje i sveprisutnost. A iznad svega spoznaš što se treba podrazumijevati pod Bogom ili Božanstvom. Ako to ne iskusiš tada o jedinstvu i sveznanju pričaš u prazno, samo da pričaš, no ne možeš uistinu pojmiti to blaženstvo koje osjetiš u tom stanju kojeg si dostigao. Ako nisi iskusio to stanje, tada o Bogu govoriš bez razumijevanja onog što znači božanstvenost i sve je to što kažeš samo plod tvoje mašte. Na tom polju ne postoje stručnjaci ni specijalisti. Ako onaj tko govori nije iskusio božanstvenost tada je sve ono što kaže rezultat mukotrpnog truda uma i izmišljotinama koje ne odgovaraju stvarnosti. Svećenici koji govore o Bogu a da nisu iskusili četvrtu razinu svijesti pričaju samo bajke. Samo se mistiku, ili onom tko je imao to iskustvo, može vjerovati”.

„Govoriš o sveznanju. Možeš li mi iznijeti neki primjer kako Sai Baba iskazuje to svoje sveznanje?”

„Jednom se neki sljedbenik otišao okupati, i dok je plivao u vodi mu je ispao lančić. To je vidio tek kad je izašao na obalu. Taj mu lančić pred dvije godine materijalizirao Baba. Njegov je sin nakon par mjeseci došao k Babi i kazao mu da je otac izgubio lančić, ali nije rekao kako ni gdje. Sai Baba se koncentrirao. Njegov se pogled na trenutak izgubio u beskraju. Potom se nasmiješio dječaku i kazao mu: Lančić nije izgubljen; leži na dnu mora. Čovjek je uistinu lančić izgubio u Terenskom moru! Čini se kao da se Babu mora potaknuti da pokrene svoje sposobnosti i vidi događaj. No jedno je sigurno: kada ih pokrene onda su to uistinu nadljudske sposobnosti, bezgranične i beskrajne.”

„Sai Baba, znači, osim što poznaje sve ljudske discipline, zna i svaki događaj, bilo koju promjenu koja se dogodi na planetu?”

„Sveznanje i sveprisutnost su vezani uz koncept stalnosti, postojanosti, po kojem je Bog svugdje prisutan kao sila koja podržava svaki atomski i subatomski postupak. Baba je pozvao svog uvaženog sljedbenika da odgodi odlazak iz Puttaparthija. Čovjek nije poslušao savjet, mada ga je Baba upozorio da mu je to posljednja prilika. Sljedbenik vjerojatno nije dobro shvatio upozorenje, i krenuo je. Zrakoplov je bio otet i skrenut u Pakistan, i čovjek je proveo sedamnaest sati u smrtnom strahu. Jedan je mitraljez bio neprekidno uperen u njegovu ženu, dok je drugi otmičar držao na nišanu ostale putnike. Uvaženi je sljedbenik počeo zazivati Babino ime i svoj život i život svoje žene položio u Božje ruke. Molio je samo da, ukoliko već mora umrijeti, umre časno. U jednom mu se trenutku približi jedan od terorista i stavi mu pištolj na sljepoočnicu. Činilo se da će pucati, ali nije. Odjednom je promijenio mišljenje. U međuvremenu je mitraljez otvorio vatru po putnicima i stotinjak je osoba palo na tlo. Sedamdeset je putnika bilo ubijeno, a ostali su bili teško ranjeni. Sljedbenik i njegova žena su iz te avanture izašli neozlijeđeni. Dok se u zrakoplovu odvijao taj krvavi događaj netko je u Puttaparthiju obavijestio Babu da su njegovog uvaženog sljedbenika oteli teroristi. Baba je samo rekao: ‘Kazao sam mu da ne ide, no nije me poslušao!’. Čovjek se nakon dva mjeseca vratio u Puttaparthi. Baba mu je objasnio da je u trenutku u kojem se terorista približio u namjeri da puca u sljedbenikovu glavu intervenirao kako bi zadržao ruku onoga kojeg je sudbina izabrala da učini kraj njegovom životu. Uvaženi sljedbenik od tog dana svoj život posvećuje služenju Babi. Njegov je život trebao završiti u onom zrakoplovu. Čovjek je, nakon razgovora sa Babom, shvatio da mu je učitelj udijelio još koju godinu života na ovom svijetu, i tako je zaključio da to vrijeme mora posvetiti služenju bližnjem”.

Sjetio sam se da je i sin Indire Gandhi primio Sai Babino upozorenje da prekosutra ne sjeda u zrakoplov. Mladić nije poslušao učiteljev savjet i dvadesetčetiri sata kasnije je bio mrtav. Zrakoplov je, zbog kvara na motorima, pao. Netko je pretpostavio da se radi o atentatu. Ova je pretpostavka, naročito u svjetlu posljednjih događaja, i najvjerojatnija.

„U ovom je slučaju Sai Baba dokazao ne samo da predviđa budućnost, nego i da je sveprisutan i može mijenjati ljudsku sudbinu. Kako se može objasniti ta njegova svemoć?”

„Kada netko pozna zakone i mehanizme koji određuju neku pojavu, tada je u stanju to poznavanje koristiti za stvaranje. Zidar zna kako se gradi kuća i koristi to svoje znanje da bi cigle složio na određeni način”.

„No kako Sai Baba, mada ima to znanje, materijalizira predmete? Od kuda uzima materiju?”

„Materija je samo vrsta energije. Energija se nalazi posvuda. Ona je poput cigle koja je zidaru na raspolaganju. Dovoljno je uhvatiti je i uzidati. Poznajući zakone koji upravljaju svemirom Baba ne radi ništa drugo doli hvata energiju koja nas  okružuje  kako bi je oblikovao prema zakonima koji upravljaju tim postupkom i koje on vrlo dobro poznaje”.

„Dovoljno je, dakle, poznavati zakone da bi se postalo poput Sai Babe!”

„Pa sam Sai Baba kaže: ‘Otkrijte tko ste i činiti čete ono što ja činim’. Time želi reći da čovjek, ako uspije ući u naročito stanje svijesti, može iskazati iste božanske sposobnosti koje on posjeduje. Otkriti same sebe

znači ući u četvrto stanje svijesti koje je obično poznato pod imenom nirvana ili blaženstvo. No iz ovoga što sam ti ispričao treba znati izvući veliku pouku. Sai Baba nikada ne nameće svoju volju. Daje ti samo savjet, i tebi ostavlja slobodu da sam odrediš svoju sudbinu. Ako si lud pa ga ne slušaš, tada na tebe navaljuju beskrajne teškoće. Ako si časna i ispravna osoba, dobra i samilosna, tada ti u posljednji trenutak priskače u pomoć. Ako u svom životu nisi bio samilostan, tada pušta da se tvoja sudbina ispuni”.

„Želiš li reći da je sve ono što Baba kaže dragocjeno poput suhog zlata?”

„Baba nikada ne govori u vjetar”.

„Ponetko pripovijeda u čudnim savjetima koje mu je dao Baba i koji se kose sa njegovim učenjem!”.

„Postoje sljedbenici koji iskrivljuju ono što Baba kaže i izvještavaju o stvarima koje učitelj ne bi rekao ni u snu! Ta iskrivljavanja nisu uvijek vezana uz ego ili ih potiče želja za isticanjem, za pokazivanjem svog povlaštenog položaja. Katkada su plod dobrih namjera; rijetko se radi o zlonamjernosti, mada se i to može dogoditi”.

„Naznake koje Baba za vrijeme razgovora nekome daje su osobne i svatko ih treba zadržati za sebe. Ono što je rečeno nema nikakvog značaja za ostale. Obično se razgovori s Babom prepričavaju kako bi se postiglo nezasluženo priznanje. Onaj tko je spoznao ili doživio veliko iskustvo koje se može doživjeti za vrijeme privatnog razgovora sa Babom, o tome ne pripovijeda. Ma koliko ga nukali nikada neće pripovijedati što mu je tom prilikom bilo rečeno, što je vidio ili osjetio. Tu će tajnu ponijeti u grob, no njegova će duhovnost od trenutka tog iskustva strelovito napredovati pa će čak možda i u ovom životu dostići oslobođenje.”

„U Europi ima i onih koji dijele naokolo stotine kopija svog razgovora s Babom”.

„Možda se radi o razgovoru u prvoj sobi, zajedno sa cijelom grupom! Uvijek veseli vidjeti sreću ljudi koji ga po prvi put susreću”.

„Katkada se radi i o privatnom razgovoru u četiri oka”.

„Takvo što nemoj ni pogledati. Onaj tko javno iznosi tako intimne trenutke, tako važne i osjetljive, taj nije dostojan ni da se na njega troše riječi! Ako priča o sastanku nasamo, to znači da želi da mu se drugi dive ili mu zapravo nije bilo rečeno baš ništa važno. O velikim i važnim se otkrićima ne pripovijeda. Njih se može samo naslutiti”.

„Te su osobe dakle nepouzdane!”

„Sigurno da jesu kada šire okolo ono što je Baba kazao njima. Ono što Baba za vrijeme prijema nekome kaže je osobno i povjerljivo i služi samo i isključivo onome tko sluša, a ne drugima. Pričati o tome se može jedino kao doprinos raščlambi koja služi boljem razumijevanju Babinog učenja”.

„Jedan je stari Babin sljedbenik napisao i kroz svoje knjige objelodanio sve svoje razgovore sa Babom. Kažu mi da su te knjige razgrabljene. Postale su evanđeljem za Sai sljedbenike”.

***„To je samo jedan od primjera kako se sljedbenici zaustavljaju pri prvim obavijestima koje su dobili. Kada Baba nečemu poučava, kada prenosi znanje, tada treba procijeniti u kojem su kontekstu određene stvari rečene, no prvenstveno treba shvatiti kojim su osobama namijenjene. Ovaj je sljedbenik bio kršćanin i želio je prihvatiti samo ono što je, u određenom smislu, bilo promišljano i u kršćanstvu. On ne bi podnio drugačije informacije. Jednom je vašem sudrugu Baba kazao da duša ulazi u tijelo nakon petog mjeseca. On je to uzeo zdravo za gotovo, i proširio vijest a da ni trenutak nije razmislio kome  je  informacija bila namijenjena. Mi svi odgovaramo na taj način kako bi udovoljili traženjima aspiranata i izbjegli diskusije. Ta je grupa bila vezana uz kršćanske ili spiritističke koncepte prema kojima duša ulazi u tijelo u petom mjesecu. Spiritisti to uvjerenje podržavaju već jedno stoljeće. To je bila samo djelomična informacija, u smislu da pojedinačna duša ne postoji, duša je Sebstvo, Sebstvo je Bog, a Bog je imanentan. Budući da je imanentan on je prisutan u stanici od trenutka njenog rođenja pa i prije. Duša je prisutna i u jajašcu i u spermatozoidu i u molekuli koja čini ta dva sjemena i u atomu koji čine tu molekulu. Sai Babina poruka je mnogo suptilnija i treba je dobro razumjeti. Onaj tko to može, shvatiti će značenje te obavijesti; onaj tko to nije u stanju će informaciju shvatiti doslovno. I crkveni su oci doslovno shvatili ezoterijski simbolizam koji su im prenosili utemeljitelji njihovih religija i konačno su se našli praznih ruku jer  metafizičke  istine nisu  u, nego  iza simbolizama”.

„To što si mi kazao mi stvara zbrku. Meni su neke knjige koje su napisali sljedbenici bile vrlo zanimljive. Kako onda možemo znati što je istina?”

„Neke su knjige izuzetno važne za one koji počinju svoje traganje. Oni će, kada postignu određenu razinu razumijevanja, osobno raščlaniti stvari i razmisliti o onome što je rečeno. Te knjige mogu biti upravo ishodište tih razmišljanja. Oni koji žele saznati nešto više će se obratiti Sai Babi, no to će moći tek kada transcendiraju neka otkrića, inače će dobiti ono isto učenje koje je određeno za veliko mnoštvo. Na određenoj će točci traganja  postati neophodno  promišljanje o  nekim temeljnim istinama  koje je Baba posljednjih godina objavio. Često se zaustavlja na površini i zadržava na sitnicama, a ne produbljuju prave istine. Nitko ne zastaje na objavama. Pita se samo je li Baba blagoslovio ili potpisao te knjige i prati koga češće prima. Je si li ikada vidio da psihijatar svom pacijentu kaže da je lud? Psihijatar se postavlja na istu

razinu sa pacijentom i velikim ga strpljenjem vraća u stvarnost. Kad bi mu odmah kazao da je lud, izgubio bi ga. Sai Baba se postavlja na razinu tih osoba koje nikada ne bi mogle shvatiti druge stvari. No kada netko kaže Babi: ‘Učitelju, ovo što sam saznao me zbunjuje, jer ne razumijem kako Bog može biti imanentan a onda ući u tijelo tek u petom mjesecu?’, tada će mu Baba reći: ‘Pojedinačna duša ne postoji, postoji samo ona sveopća, jer je Sve Jedno. Bog je u svakoj i najmanjoj stanici tvog tijela prisutan od samog njenog postanka’. Treba shvatiti da neki sljedbenik nije u istini samo zato jer ga je Baba u tijeku dvadeset godina stotinjak puta primio. Baba svakom daje ono što je u stanju primiti. Žednome daje mnogo; onome tko nije žedan istine daje samo ono neophodno”.

„ Vidio sam da određene osobe u ašramu uživaju neke povlastice: naročiti redovi, smiješak sevaka koje inače često nisu baš ljubazne. Te osobe moraju imati određene zasluge!”

„Jedno mora, jednom za uvijek, biti jasno! Sai Baba prima onoga kome je to potrebno. Postoje oni koji žive u ašramu i vjerno Babi služe, a On ih skoro nikada ne prima. Zašto? Jesi li se to ikada pitao? Jer im nije potrebno! Postoje i oni koji dvadesetak godina dolaze izdaleka, i uvijek nalaze otvorena vrata. Još nisu pravo ni stigle a Baba ih prima. Sigurno je da ne možemo očekivati da razumijemo suptilne Babine igre, no u svjetlu onoga što je on sam kazao možemo misliti da je tim ljudima neprekidno potrebna ona pomoć koju im samo Sai Baba može pružiti”.