Dobra vjera - antiteza nedostatku svjesnosti

Netko mi je jednom pristupio tijekom jednog tecaja i upitao me: "Što mislite o Fatimskoj Gospi?" Što mislite o njoj? Kada mi postave slicna pitanja, sjetim se price iz vremena kad su kip Fatimske Gospe avionom prevozili na jedno hodocašce da bi ga tamo castili. Dok su letjeli preko južne Francuske, avion se poceo drmati i tresti, i izgledalo je kao da ce se raspasti. I cudesni kip je zavapio: "Gospo Lurdska, moli za nas!" i sve se smirilo. Zar to nije bilo divno - jedna "Gospa" pomogla je drugoj "Gospi"?!

Slicna se stvar dogodila kada je skupina od tisucu ljudi išla na hodocašce u svetište Gvadalupske Gospe. Ljudi su protestirali sjedeci pred kipom jer je mjesni biskup zaštitinicom biskupije proglasio Gospu Lurdsku! Bili su uvjereni da je to Gvadalupsku Gospu povrijedilo pa im je protest bio naknada za nanesenu uvredu. Do takvih poteškoca dovodi religija ako ne pazite.

Kada pricam s hindusima, kažem im: "Vaši svecenici nece ovo rado cuti," (pazite

kako sam jutros oprezan) "ali, prema onome što kaže Isus Krist, Bog bi bio puno sretniji da ste preobraženi, nego da ga castite. Vaša ljubav bila bi mu puno draža od vašeg cašcenja." A kada pricam s muslimanima, kažem: "Vaš ajatolah i vaše mule nece biti sretni kad ovo cuju, ali Bogu bi bilo puno draže kad biste bili preobraženi u bica puna ljubavi, nego da sluša vaše: 'Gospodine, Gospodine!'" Neizmjerno je važnije da se probudite. To je duhovnost, to je sve. Ako imate to, imate Boga. Tada cete Ga castiti u "duhu i istini." Kada postanete ljubav, kada budete preobraženi u ljubavi. Opasnost do koje nas religija može dovesti lijepo je opisao kardinal Martini, milanski nadbiskup. Radi se o jednom talijanskom paru koji se vjencao. Dogovorili su se sa župnikom da ce prirediti malo primanje u župnom dvorištu kraj crkve. Medutim, pocela je padati kiša tako da nisu mogli imati primanje vani, pa su pitali župnika: "Da li bi bilo u redu ako bismo slavlje imali u crkvi?"

Župnik nije bio oduševljen idejom da se primanje održi u crkvi, ali rekli su mu: "Pojest cemo malo kolaca, malo cemo pjevati, popiti malo vina, a onda cemo ici kuci." I tako je župnik pristao. Ali to su bili Talijani koji vole život pa su popili malo vina, malo su pjevali, pa su opet popili malo vina, i malo su pjevali, i za pola sata u crkvi se stvorila velika veselica. I svima je bilo lijepo, odlicno su se zabavljali i veselili. Ali župnik je bio sav na iglama, šetajuci se gore-dolje po sakristiji, usplahiren zbog buke koju su pravili u crkvi. Onda je došao kapelan i rekao mu: "Vidim da ste jako napeti."

"Naravno da jesam. Slušajte samo kakvu buku prave u kuci Božjoj, Gospode!"

"Ali, oce, zaista nisu imali kamo otici."

"Znam! Ali, da li baš moraju praviti takvu buku?"

"Da oce, ali ne smijemo zaboraviti da je i sam Isus bio jednom prisutan na svadbi, zar ne?"

"Znam  da  je  Isus  Krist  bio  na  svadbenoj  svecanosti,  vi  me  na  to  ne  morate podsjecati! Ali tamo nije bio Presveti Sakrament!!!"

Znate, može se dogoditi da nam Presveti Sakrament postane važniji od Isusa, da nam pobožnost postane važnija od ljubavi, da Crkva postane važnija od života, i tako dalje. To je opasno. Prema mom mišljenju, Isus nas je pozivao upravo na to - da najvažniju stvar stavimo na prvo mjesto! Covjek je puno važniji od subote. Ciniti ono što vam kažem, to jest, da postanete onakvi kakvi biste trebali biti, puno je važnije od ponavljanja "Gospodine, Gospodine." Ali budite sigurni da vaš mula nece biti sretan kad to cuje. Najcešce ne. O tome smo dakle govorili: duhovnost, budenje. I kao što sam vam vec rekao, ako se želite probuditi, vrlo je važno da udete u ono što ja nazivam "samoopažanje." Budite svjesni onoga što govorite, budite svjesni onoga što cinite, budite svjesni onoga što mislite, budite svjesni kako reagirate. Budite svjesni od kuda polazite, koji su vaši motivi. Nije vrijedno živjeti, ako niste svjesni da živite.

Ako niste svjesni da živite, živite automatski, a to nije ljudski život, to je programiran, uvjetovan život. To je isto kao da ste kamen ili klada. U zemlji iz koje ja dolazim, stotine tisuca ljudi živi u malim kolibama, u krajnjem siromaštvu. Ti ljudi jedva preživljavaju, svaki dan rade teške fizicke poslove, ujutro nešto malo pojedu, rade do mraka, a onda pocinju iz pocetka. Sjedite i razmišljate: "Kakav je to život? Je li to sve što nam život može pružiti?" I onda vas iznenada prodrma zakljucak da 99,999% ljudi ovdje ne živi bolje. Možete ici u kino, voziti se okolo u autu, možete ici na krstarenje. Mislite da živite bolje od njih? Isto ste tako mrtvi kao i oni, isto ste tako mehanicki kao i oni, strojevi ste kao i oni, samo što ste malo veci. Žalosno je to. Žalosno je vidjeti da ljudi tako žive.

Ljudi idu kroz život s fiksnim idejama; nikada se ne mijenjaju. Jednostavno nisu svjesni što se dogada. Mogli bi biti i drvene klade, ili kamenje, strojevi koji govore, hodaju i razmišljaju. To nije ljudski. Izgledaju kao lutke koje svakakve stvari razvlace okolo. Pritisnite gumb i dobit cete reakciju. Skoro da možeš predvidjeti kako ce ta osoba reagirati. Ako proucim neku osobu, mogu reci kako ce reagirati. Ponekad, kada vodim terapeutske grupe, zapišem na listic papira da ce taj i taj zapoceti sastanak, a taj i taj ce na to odgovoriti. Mislite da je to loše? Pa nemojte onda slušati ljude koji vam govore: "Zaboravi na sebe, voli druge!" Nemojte ih slušati! Svi su u krivu. Najgora stvar koju možete uciniti je da zaboravite na sebe kada krenete drugima s takozvanim stavom pomaganja.

To mi je postalo vrlo jasno dok sam prije mnogo godina u Chicagou studirao psihologiju. Imali smo jedan tecaj savjetovanja za svecenike. Mogli su prisustvovati samo oni svecenici koji su se stvarno bavili savjetovanjem, s tim da su morali sa sobom donijeti snimke sa svojih sastanaka. Bilo nas je dvadesetak. Kada je red na mene, donio sam kasetu koju sam snimio tijekom sastanka s jednom mladom ženom. Instruktor je pustio kasetu i svi smo je poceli slušati. Nakon deset minuta instruktor je, po svom obicaju, zaustavio kazetofon, i upitao: "Ima li kakvih komentara?" Netko me je upitao: "Zašto si je to upitao?" Rekao sam: "Ne sjecam se da sam je išta upitao. U stvari, siguran sam da je nisam ništa upitao." Rekao je: "Jesi." Bio sam potpuno siguran da nisam jer sam u to vrijeme svjesno upotrebljavao metodu Carla Rogersa, koja je usmjerena na osobu i ne ukljucuje davanje smjernica. Ne postavljate pitanja, ne prekidate, i ne dajete savjete. Prema tome, bio sam svjestan da ne smijem postavljati pitanja. Medutim, došlo je do rasprave izmedu nas, pa je instruktor rekao: "Zašto ne bismo pustili kasetu još jednom?" I tako smo je još jednom pustili i bio sam zaprepašten kad se pojavilo jedno divovsko pitanje, veliko kao Empire State Building, golemo pitanje. Bilo mi je zanimljivo da sam to pitanje cuo tri put: prvi put, valjda, kada sam ga postavio, drugi put kad sam tu kasetu preslušavao u svojoj sobi (htio sam na tecaj donijeti dobru snimku), i treci put u predavaonici. Ali nisam ga registrirao! Nisam bio svjestan!

To se na mojim terapeutskim sastancima i na duhovnim vježbama cesto dogada. Snimimo razgovor, a kad ga sugovornik sluša, kaže: "Znate, u stvari nisam cuo što ste rekli tijekom razgovora. Cuo sam što ste rekli tek kad sam preslušavao snimku." Još zanimljivije je da ja nisam cuo što sam govorio tijekom razgovora. Grozno je otkriti da na terapiji govorim stvari kojih nisam svjestan. Važnost tih stvari postane mi jasna tek kasnije. Nazivate li to ljudskim? "Zaboravi na sebe i idi k drugima", kažete! Bilo kako bilo, nakon što smo preslušali cijelu kasetu, tamo u Chicagu, instruktor je upitao: "Ima li kakvih komentara?" Jedan svecenik u svojim pedesetim, koji mi je bio simpatican, rekao mi je: "Tony, želio bih ti postaviti jedno osobno pitanje. Slažeš se?" Rekao sam: "Da, samo naprijed. Ako necu htjeti odgovoriti, necu." Upitao je: "Je li ta žena s kojom si razgovarao zgodna?"

Znate, iskreno receno, tada sam bio na tom stupnju razvoja (ili nerazvijenosti) da

nisam primjecivao je li netko zgodan ili ne. To mi nije bilo važno. Ona je bila ovca u Kristovom stadu, a ja sam bio pastir. Pružao sam pomoc. Zar to nije divno? Tako su nas odgajali. Zato sam mu rekao: "Kakve to veze ima s ovim?" Rekao je: "Ne svida ti se, zar ne?" Uskliknuo sam: "Što?!"

Nikada mi nije palo na pamet da neke osobe volim ili ne volim. Kao i vecina ljudi, i

ja sam ponekad bio svjestan da mi se neki ljudi ne svidaju, ali uglavnom sam imao neutralan stav. Upitao sam: "Po cemu to zakljucujete?" Rekao je: "Po snimljenom razgovoru." Ponovno smo preslušali kasetu i rekao je: "Slušaj svoj glas. Primjecuješ li kako je postao sladak. Bio si razdražen, zar ne?" Bio sam, i postajao sam toga svjestan tek tamo. I što sam joj neizravno govorio? Govorio sam joj: "Nemoj više dolaziti." Ali nisam toga bio svjestan. Moj prijatelj, svecenik, rekao mi je: "To je žena, sigurno je to primijetila. Kada bi se trebao opet sastati s njom?" Rekao sam: "Sljedece srijede." Rekao je: "Ja mislim da nece doci." I nije došla. Cekao sam još tjedan dana, i nije došla, a onda sam je nazvao. Prekršio sam jedno od svojih pravila: nemoj glumiti osloboditelja.

Nazvao sam je i rekao joj: "Sjecate se one kasete za koju ste mi dali dopuštenje da je

snimim za naš tecaj? Snimka je bila od velike koristi jer su mi kolege ukazale na puno stvari" (Nisam joj rekao na što!) "koje bi naše sastanke ucinile nešto djelotvornijima." Rekla je: "U redu, doci cu ponovno." Došla je. I dalje mi se nije svidala. To se nije promijenilo, ali nije niti više stajalo na putu. Ono cega ste svjesni možete kontrolirati, ono cega niste svjesni kontrolira vas. Uvijek ste rob onoga cega niste svjesni. Kada postanete svjesni, oslobodit cete se toga. Tu je, ali više ne utjece na vas. Niste više pod kontrolom te stvari, niti ste joj rob. U tome je razlika.

Svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost. Ono cemu su nas poducavali na tom tecaju bilo je da postanemo djelatni promatraci. Slikovito receno, to je kao da vam nešto govorim, a da u isto vrijeme i vas i sebe promatram sa strane. Dok vas slušam, neizmjerno je važnije da slušam samoga sebe, nego da slušam vas. Svakako, važno je da slušam vas, ali važnije je da slušam sebe, inace vas ne bih cuo, ili bih iskrivljivao sve što cujem. Dolazio bih pred vas sa svojim uvjetovanostima. Reagirao bih na vas na sve moguce nacine zbog svoje nesigurnosti, zbog svoje potrebe da manipuliram s vama, zbog svoje želje da uspijem, zbog razdraženosti i osjecaja kojih možda ne bih bio svjestan. I zato je osobito važno da slušam samog sebe, dok slušam vas. To su nas obucavali, da postignemo svjesnost.

Ne morate uvijek zamišljati da lebdite negdje u zraku. Da biste mogli otprilike shvatiti o cemu govorim, zamislite nekog dobrog vozaca dok vozi auto, a istovremeno je usredotocen na ono što govorite. U stvari, mogao bi se i svadati s vama, ali savršeno je svjestan signalizacije na cesti. Onoga trenutka kada se dogodi nešto nepredvidivo kada se zacuje neki zvuk, ili šum, ili lupanje, odmah ce to cuti. Reci ce: "Jesi li siguran da si dobro zatvorio ta vrata otraga?" Kako je to uspio? Bio je svjestan, bio je budan. Žarište njegove

pažnje bilo je na razgovoru, odnosno na svadi, ali njegova svjesnost bila je šira. Bio je svjestan više razlicnih stvari.

Ono što ja ovdje preporucam nije koncentracija. To nije važno. Mnoge meditativne tehnike naglašavaju koncentraciju, ali ja sam sumnjicav prema tome. Te tehnike ukljucuju nasilje i cesto ukljucuju daljnje programiranje i uvjetovanje. Ono što bih ja preporucio je svjesnost, što uopce nije isto što i koncentracija. Koncentracija je svjetiljka, reflektor. Otvoreni ste za sve što ulazi u podrucje vaše svijesti. Pri tom možete biti ometani, ali kada primjenjujete svjesnost, nikada niste ometeni. Kada se svjesnost ukljuci, nikada nema nikakvog ometanja jer ste uvijek svjesni onoga što se dogada.

Recimo da gledam ono drvece i da sam zabrinut. Jesam li ometan? Bit cu ometen jedino ako se pokušavam usredotociti na drvece. Ali ako sam takoder svjestan svoje zabrinutosti, onda me to uopce nece ometati. Samo budite svjesni onoga na što je usmjerena vaša pažnja. Ako se dogodi nešto krivo ili nepredvidivo, bit cete odmah pripravni. Nešto nije u redu! Bit cete pripravni istoga trenutka kada bilo koji negativan osjecaj ude u vašu svijest. Slicni ste vozacu automobila.

Kazao sam vam da je sv. Tereza Avilska rekla da joj je Bog dao milost da se "od- poistovjeti" od sebe. Cujete djecu kako govore na taj nacin. Dvogodišnji djecak kaže: "Tommy je ujutro doruckovao." Ne kaže "ja" iako je on Tommy. Kaže Tommy u trecem licu. Mistici se tako osjecaju. "Otpoistovijetili" su se od sebe i u miru su.

To je ta milost o kojoj je sv. Tereza govorila. To je ono "ja" koje ucitelji s Istoka naglašavaju i pozivaju ljude da ga otkriju, a takoder i ucitelji na Zapadu! Majstora Echarta možete ubrojiti medu njih. Nukaju ljude da otkriju "ja".