Prije otprilike 40000 godina dogodilo se nešto važno: ljudi su smislili način kako promijeniti prirodne uzorke da bismo mi mogli dobiti više sunčeva svjetla/hrane nego druge vrste. Naš je izvor hrane bio ograničen na one životinje i biljke koje su prirodno rasle oko nas. Izvor hrane za ljude bio je određen time koliko srna ili zečeva može othraniti obližnja šuma ili brojem jestivih biljaka koje izrastu, samonikle ili posađene, na plodnome tlu. Ali u područjima gdje je tlo bilo presiromašno za ratarstvo ili rast šurna, dovoljno plodno tek za grmlje i travu, ljudi su otkrili da životinje koje pasu  poput koza, ovaca i krava  mogu jesti biljke koje mi ne možemo, a time i pretvoriti svakodnevno sunčevo svjetlo, uhvaćeno u grmlju i divljem bilju na 'beskorisnom' tlu, u životinjske meso koje mi možemo jesti. Znači, kad bismo uzgojem ili pripitomljavanjem mogli povećati broj životinja koje pasu, mogli bismo jesti više nedavnog sunčeva svjetla koje oni unose u sebe preko trava i biljaka koje su ljudima prije bile beskorisne. To je našim precima dalo izvor uporabljivije energije, u obliku radnih životinja i životinja za hranu. I tako su rođeni stočarstvo i pripitomljavanje, za koje arheološki nalazi pokazuju da sežu više od 40000 godina u povijest. Ta se praksa razvila i proširila zato što nam je, preko životinja kao posrednika, omogućila jesti više 'nedavnog' sunčeva svjetla iz određenog područja.

Crpljenje više sunčeva svjetla  iz tla

Otprilike u isto vrijeme u povijesti, shvatili smo da nejestive šume možemo zamijeniti jestivim nasadima. Umjesto da komad zemlje daje samo toliko hrane da se prehrani desetero ljudi, isti se komad može obrađivati i na taj način nahraniti stotinu ljudi. Početak ratarstva naziva se 'ratarskom revolucijom', a počela je uzimati maha prije otprilike 10.000 godina. Uslijed toga što smo otkrili te dvije metode (stočarstvo i ratarstvo) i počeli ih koristiti da bismo učinkovitije pretvorili sunčevu energiju u hranu za ljude, naši su izvori hrane rasli. Slijedeći temeljne zakone prirode, više hrane značilo je da može biti i više ljudi pa se broj ljudi počeo sve brže povećavati. Unutar nekoliko tisuća godina od tog perioda otkrili smo i kako vaditi mineralne rude iz tla, kako iz njih izdvojiti čiste metale te kako od tih metala načiniti oruđa. Ta oruđa, poput pluga i srpova, od nas su učinila produktivnije ratare pa je u periodu od 8000. godine pr. Kr. do vremena Kristova rođenja ljudska populacija narasla s 5 milijuna ljudi na 250 milijuna ljudi, što je brojka tek malo manja od sadašnjeg broja stanovnika u Sjedinjenim Državama. Ali u to smo vrijeme svake godine još uvijek koristili tek jednogodišnju zalihu sunčeva svjetla; i premda smo istrebljivali neke vrste koje su nam bile suparnici u hranidbenom lancu, naš utjecaj na planet i u najgorem je slučaju bio minimalan. Nismo 'posezali u ušteđevinu' da bismo podmirili svoje potrebe. Još nismo. Ali tada je u Srednjem vijeku otkriven novi izvor sunčeva svjetla (koje su uhvatile i pohranile biljke prije gotovo 400 milijuna godina), koji se lijepo uklopio u našu novu teoriju da je prihvatljivo da ljudi unište svoje suparnike u borbi za hranu i da sve izvore ovoga planeta potroše u proizvodnji hrane za sebe.

Otkriće ugljena, koji je mogao zamijeniti šume kao izvor topline, značilo je da se šumsko tlo može osloboditi za ratarstvo i time omogućiti veću proizvodnju hrane.

Kad je pradavno sunčevo svjetlo pohranjeno u unutrašnjosti Zemlje

Prije nekih 400 milijuna godina trajala je era koju su znanstvenici nazvali Kreda. Njezino ime izvedeno je iz činjenice da su na početku toga perioda u atmosferi bile goleme količine ugljika, u obliku ugljičnog dioksida. (U većini jezika Kreda se naziva Karbon - nap. prev.) Ugljični dioksid je 'staklenički plin', koji zadržava toplinu sunca oko Zemlje kao što to čini staklo u stakleniku i ne dopušta joj da pobjegne natrag u svemir. Tijekom ere Karbona, koja je trajala 70 milijuna godina od prije 410 milijuna godina do prije 340 milijuna godina, u Zernljinoj je atmosferi bilo toliko ugljičnog dioksida da je temperatura na površini bila mnogo viša nego danas. Zemlju sačinjava oko 29% kopna i 71% oceana, a u to se vrijeme cijela planetarna kopnena masa satojala od jednog golemog kontinenta, koji geolozi nazivaju Pangea. Pangea je postojala dugo prije pojave ptica i sisavaca, čak i prije dinosaura, a jedini oblici života na planetu bijahu biljke, ribe, kukci i mali gmazovi. Visoka razina ugljičnog dioksida u zraku zarobljavala je sunčevo svjetlo u obliku topline, a istodobno i bila izvorom ugljika koji biljke koriste kao građevni materijal pa su bujale.

Pangea je gotovo u potpunosti bila prekrivena gustim pokrovom vegetacije, koji se uzdizao više desetina metara uvis, stvarajući na tlu debeo sloj trulećih i mrtvih biljnih tvari — sloj koji je s vremenom na mjestima postao debeo desetine, čak i stotine metara. Kako se ta faza nastavljala kroz 70 milijuna godina, pokrov živuće i mrtve vegetacije postajao je sve deblji i deblji. Kako je bilje postajalo sve gušće, zarobljavalo je sve više i više ugljika iz atmosfere (pretvarajući ga u celulozu, lišće, stabljike i korijenje), snižavajući razinu atmosferskog ugljičnog dioksida i istovremeno zadržavajući taj ugljik kao biljnu građu u debelom sloju koji je pokrivao kontinent Pangeu. U isto vrijeme su i oceani, koji su prekrivali tri četvrtine Zemljine površine, bili izvorom golemih količina biljnih tvari, premda je većina toga bila jednostavnijeg oblika, poput jednostaničnih alga i ostalih mikroskopskih biljaka. I one su zarobljavale sunčevu energiju blizu površine oceana. Tu su energiju koristile za pretvorbu atmosferskog ugljičnog dioksida u ugljik za biljni građevni materijal, da bi kasnije umrle i staložile se na dno oceana.

Prije otprilike 300 milijuna godina došlo je do velike katastrofe, koja je dovela do jednog od pet povijesnih izumiranja na našem planetu. Nitko ne zna pouzdano zašto (sumnja se na sudar s kometom ili asteroidom), ali golema eksplozija tektonske aktivnosti rastavila je kontinent Pangeu i nepovratno promijenila planetarni okoliš. Zemljina je kora na nekoliko mjesta pukla, eruptirali su vulkani, a kontinenti su se mrvili i selili. Na mjestima gdje su se kopnene mase, jednom dijelovi Pangeje, sudarale s drugim dijelovima bivšeg kontinenta, stotine i stotine tisuća hektara zemljišta bijahu prekriveni planinama ili drugim tlom. Debeo pokrov vegetacije potonuo je pod zemlju, odnoseći sa sobom 70 milijuna godina pohranjene energije sunčeva svjetla, zaključane u ugljiku. Pedeset milijuna godina kasnije pojavili su se dinosauri i zavladao je još jedan period relativne stabilnosti na Zemlji i njezina dva glavna kontinenta, koje geolozi nazivaju Laurazija i Gondvana. Trijas i Jura završili su prije 205 milijuna godina kad je, prema najraširenijem znanstvenom gledištu, još jedan meteor ili asteroid udario u Zemlju, otpočevši sljedeće veliko izumiranje vrsta, koje je značilo kraj dinosaura.

Planet je ušao u još jedan period geološke nestabilnosti, a kontinenti Laurazija i Gondvana raspali su se u manje komade, stvarajući ono što danas nazivamo Azija, Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Europa, Australija, Afrika i Antarktika. Kako su kontinenti udarali jedni u druge, nastajale su planine, a jedan dio biljnih tvari, sad star milijune godina, koji se nalazio desetine metara ispod površine, otputovao je još dublje pod zemlju, gdje je bio izložen velikom tlaku. Korištenje pradavnog sunčeva svjetla Prije nekih 900 godina, ljudi u Europi i Aziji otkrili su ugljen ispod površine zemlje i počeli ga koristiti za ogrjev. Taj je ugljen bio sloj pradavnog biljnog pokrova tog pohranjenog sunčeva svjetla starog 300 milijuna godina  najbliži površini, a ljudi su, paleći ga, prvi put postali sposobni koristiti sunčevu energiju pohranjenu u dalekoj prošlosti.

Prije no što je ugljen ušao u široku uporabu, naši preci morali su održavati određen broj šuma, jer im je trebao ogrjev da bi mogli pre živjeti hladne zime u sjevernim klimatskim predjelima. Sume su zarobljavale energiju sunčeva svjetla, a ljudi su je mogli oslobađati paljenjem drva u kaminima i pećima i na taj način zagrijati kuću, špilju ili tipi za vrijeme dugih i mračnih zimskih dana. Iskapanje ugljena smanjilo je potrebu za osloncem na nedavno sunčevo svjetlo, omogućujući im da raskrče više šuma i pretvore ta zemljišta u njive, jer više nisu ovisili o drveću kao jedinom izvoru ogrjeva. Stvaranjem više plodnih površina postali su sposobni proizvoditi više hrane za više ljudi pa je broj stanovnika svijeta skočio s 500 milijuna ljudi oko 1000. godine do prve milijarde živućih ljudi oko 1800. godine. To predstavlja ključan trenutak u ljudskoj povijesti, jer to je bilo vrijeme kad su naši preci počeli živjeti na planetarnoj ušteđevini sunčeva svjetla. Uslijed toga što su mogli koristiti energiju koju su biljke pohranile prije milijuna godina, naši su preci počeli trošiti više izvora hrane, topline i ostalih materijala  nego što im je to dotad omogućavala dnevna količina sunčeve energije. Ljudska je populacja narasla iznad razine koju bi Zemlja mogla održavati na životu da su ljudi kao energiju i izvor hrane koristili samo količinu sunčeve energije koja bi svakodnevno pala na njihovo područje. To je značilo da bi naši preci, da su potrošili sav ugljen, bili suočeni sa strašnim izborom: odreći se njiva (time riskirajući glad) da bi mogli ponovno posaditi Šume za ogrjev ili imati dovoljno hrane, ali umrijeti od hladnoće kad dođe zima. (Ili bi, naravno, mogli napustiti područja s hladnom klimom i preseliti se bliže ekvatoru. Ali povijest pokazuje da su se ljudi selili dalje od ekvatora, što bijaše trend ohrabren dostupnošću goriva.)

I danas vidimo isti trend: dostupnost goriva dovela je do porasta broja stanovnika, koji ovise o tom gorivu i koji će trpjeti ako toga goriva nestane. Da je našim precima ponestalo ugljena, priroda bi uzela stvar u svoje ruke i ograničila broj stanovnika. Umjesto toga naši su preci otkrili još jednu 'oročenu štednju' u koju su mogli zagrabiti, još jednu pričuvu pradavnog sunčeva svjetla: biljnu tvar koja je prije stotine milijuna godina potonula na dno oceana, bila zarobljena ispod tla i stlačena u ono što danas nazivamo naftom. Naftu, još jedan izvor zarobljena sunčevog svjetla, počeli su u šire svrhe koristiti oko 1850. u Rumunjskoj. Ali veliki proboj dogodio se tek 1859. kad je nafta otkrivena u Titusvilleu, u državi Pennsvlvaniji u Sjedinjenim Državama. U to je vrijeme na svijetu bilo nešto više od milijardu ljudi, a ljudska je rasa živjela od 'dnevnog' sunčeva svjetla u uzgojnim kulturama i ispaši stoke, ali i na određenoj količini pradavnog sunčeva svjetla u obliku ugljena iskopanog u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Otkriće bogatih izvora nafte s treskom je širom otvorilo vrata istinski golemog skladišta pradavnog sunčeva svjetla. Koristeći to pradavno sunčevo svjetlo zaključano ugljikom za izvor topline i energije, ali i kao način da vučne životinje zamijene traktorima, naši su si preci dramatično povećali sposobnost proizvodnje hrane. (Teretna stoka poput konja i volova živi od 'dnevnog' sunčeva svjetla, odnosno trave koju jede, a koja je izrasla koristeći nedavno sunčevo svjetlo. Zato je količina posla koji mogu obaviti ograničena na ono koliko mogu pojesti u jednome danu i potom to pretvoriti u energiju, što je blijedo u usporedbi s traktorom koji u jednome danu može sagorjeti onoliko sunčeva svjetla koliko bi nahranilo stotinu konja.)

* * Dok je jasno daje ugljen prastara vegetacija, još uvijek se raspravlja oko podrijetla nafte. Ustaljeno je mišljenje da je i nafta po prirodi biljnog podrijetla, vjerojatno nastala iz morske vegetacije, ali postoje i druge teorije. Thomas Gold, profesor astronomije pri sveučilištu Cornell drži da su naftu proizvele hipertermofilične bakterije (to jest bakterije koje žive na visokim temperaturama) na dubini koja se kreće od 8 do 100 kilometara ispod površine. Premda bi Goldova teorija  koju podupiru intrigantni dokazi, kao na primjer prisutnost helija u prirodnom plinu  značila da nafta nije 'pradavno sunčevo svjetlo', to ne mijenja središnju postavku ove knjige, jer bi i za postupak bakterijske proizvodnje današnje nafte također bilo potrebno mnogo milijuna godina. Na koji god način da je nafta nastala, kad se sadašnje zalihe potroše, svejedno će trebati stotine milijuna godina da se obnove. (Vidi "The Deep, Hot Biosphere" od T. Golda, Proceedings of the National Academy of Sciences, 89:6045-6049)