DVANAESTO POGLAVLJE

Doba nulte točke

JEDNOG LEDENO HLADNOG dana u siječnju 2001. godine malu, sumornu učionicu u kutu britanskog Sveučilišta Sussex ispu- nila je skupina od šezdeset znanstvenika iz deset zemalja; sastali su se kako bi pokušali iznaći na koji će točno način putovati trideset bilijuna kilometara duboko u svemir. NASA je u Sjedinjenim Dr- žavama organizirala nekoliko radionica za fiziku novih pogonskih sustava, i ovaj susret bio je njihov međunarodni ekvivalent: jedna od prvih nezavisnih radionica o pogonskim sustavima. Privukla je zaista impresivnu publiku: fizičare iz britanske Vlade, upravitelja NASA-e, nekoliko astrofizičara iz Francuskog astrofizikalnog labo- ratorija u Marseillesu, te Francuskog laboratorija za gravitaciju, rela- tivnost i kozmologiju, profesore s američkih i europskih sveučilišta, te petnaestak predstavnika privatnih poduzeća. To nije bila prava znanstvena konferencija nego uvodni sastanak sa ciljem da se stvari pomaknu s mrtve točke: prethodnica međunarodnoj konferenciji koja će se održati u prosincu iste godine. Unatoč tome, u zraku se vrlo dobro dalo osjetiti ozračje iščekivanja, prešutno priznanje da su svi prisutni dospjeli na same granice znanstvenog znanja, te da mo- žda čak svjedoče osvitu novog doba. Organizator konferencije, Gra- ham Ennis, pozvao je predstavnike većine glavnih britanskih novina i znanstvenih časopisa, upoznavši ih sa svojim predviđanjem da će se već za pet godina izraditi male rakete s WARP pogonom koje će satelite održavati u pravilnom položaju.

Koliko god auditorij bio probran, najveće poštovanje ukazano je dr. Halu Puthoffu, koji je u to vrijeme bio mršav muškarac u kasnim šezdesetim godinama, ali još uvijek sa svojom prepoznatljivom, sada sijedom, bujnom kosom; već gotovo trideset godina istraživao je mogućnosti upotrebe energije iz međuzvjezdanog prostora. Neko- liko mlađih članova publike Hala je doživljavalo gotovo kao kultnu ličnost. Kada je Richard Obousy, mladi fizičar u britanskoj Vladi, tijekom studija naišao na Halove znanstvene rasprave o Polju nulte

točke, implikacije tih rasprava toliko su ga se dojmile da su promi- jenile tijek njegove karijere.1 A sada će tog velikog čovjeka ne samo vidjeti, nego čak i biti njegov prethodnik za govornicom; održat će kratki uvodni govor o manipulaciji s vakuumom koji će poslužiti za zagrijavanje za glavni događaj dana.

Svaki vanjski promatrač mogao je osjetiti da se tu ne radi tek o susretu skupine taštih tehnokrata koji raspravljaju o izradi najnovije tehnološke igračke. Svim znanstvenicima u toj prostoriji bilo je do- bro poznato da su zalihe fosilnog goriva na našem planetu dostatne za još najviše pedeset godina, i da čovječanstvu prijeti klimatska katastrofa, budući da učinak plastenika svijet polako pretvara u plinsku komoru. Potraga za novim izvorima energije nije imala za svoj jedini cilj pogon svemirskih brodova. Novi su izvori energije nužni i za pogon naše Zemlje, kao i za njezino očuvanje za sljedeće generacije.

Već trideset godina vršili su se tajni eksperimenti u kojima su isprobavane najneobičnije nove zamisli u fizici. Širile su se glasine o tajnim eksperimentalnim bazama s milijardama dolara teškim

«crnim» proračunima - kao što je Los Alamos - čije su postojanje NASA i američka vojska cijelo vrijeme uporno nijekali. Čak je i British Aerospace pokrenuo vlastiti tajni program pod kodnim nazivom Greenglow u kojem su istraživali mogućnost poništavanja gravitacije.2

Ennis, koji je prvog dana predsjedavao sastankom, izjavio je da za nove pogonske sustave za svemirska putovanja postoji mnoštvo drugih mogućnosti, pri čemu sve počivaju na čvrstoj, dokazanoj fizici. Neke od mogućnosti su: upravljanje inercijom na način da se malim silama mogu pomicati veliki predmeti kao što su svemirski brodovi; upotreba neke od brojnih metoda nuklearne fuzije, za što bi bio potreban ogroman pritisak i temperatura; reaktor za radioa- ktivnu fisiju kakvog su upotrijebili Rusi; upotreba «spona» za crplje- nje elektrostatičke energije; primjena učinka materija-antimaterija, kada reakcija materije sa svojom suprotnošću stvara energiju; mije- njanje elektromagnetskih polja; rotiranje supravodiča. Na kongresu NASA-e u novomeksičkom Albuquerqueu raspravljalo se o mogu- ćnosti da svemirski brod stvara vlastitu crvotočinu, slično kao što je zamišljao Carl Sagan u romanu Kontakt.3 Za zamisao se zagrijalo i financira ju nekoliko privatnih društava, uključujući Lockheed Mar- tin. To bi moglo imati najrazličitije primjene u našim svakodnevnim

životima. Zamislite, na primjer, da možete isključiti težinu i pacijente uz pomoć levitacije održavati u zraku. Rane od ležanja ubrzo bi postale prošlost.

Ili, možete pokušati nešto još neobičnije: crpljenje energije iz ništavila samog prostora. Znanstvenici su se složili da je Polje nulte točke jedna od najboljih mogućnosti: «kozmički besplatni obrok», kako se slikovito izrazio Graham Ennis, beskonačna opskrba nečim iz ničega. Kada je fizičar Robert Forward iz Hughesovog istraži- vačkog laboratorija u kalifornijskom Malibuu napisao znanstveni članak o Polju nulte točke u kojem je teoretizirao o načinima na koje bi se s njim moglo eksperimentirati,4 fizičari su počeli vjerovati da je do njega moguće doći i, što je još važnije, iz njega dobivati energiju.

Sljedećeg dana Hal Puthoff je u svojem govoru objasnio da u kvantno-mehaničkom smislu postoji više mogućnosti za crpljenje energije iz Polja. Trebali bismo se odvojiti od težine, smanjiti inerciju ili pak dobiti dovoljno energije iz vakuuma da prevladamo obje sile. Američko ratno zrakoplovstvo najprije je željelo da Forward istraži i izmjeri Casimirovu silu, kvantnu silu između dvije metalne ploče koja se stvara kada je prostor između njih djelomično zaštićen od fluktuacija nulte točke u vakuumu, i tako izbacuje iz ravnoteže energetska zračenja nulte točke. Forwarda, stručnjaka za gravitacijsku teoriju, zaposlila je Propulzijska uprava Phillipsovog laboratorija u zrakoplovnoj bazi Edwards, a koji se bavi novim istraživanjima svemirskih pogonskih sustava za dvadeset i prvo stoljeće.

Dokazali su da je uz pomoć tehnologije moguće promijeniti va- kuumske fluktuacije. Međutim, Casimirove sile bile su nezamislivo malene: pritisak od samo jedne stomilijutinke atmosfere na pločama koje su međusobno udaljene tisućinku milimetra.5 Bernie Haisch i Daniel Cole u jednom su članku raspravljali o teoretskoj mogućnosti izrade vakuumskog motora s ogromnim brojem takvih ploča; kada bi se one spojile, stvarale bi toplinu i davale energiju. Poteškoća je u tome što svaka ploča stvori najviše pola mikrovata energije što nije

«ni za uzorak», kako se izrazio Puthoff.6 Da bi stvar funkcionirala na bilo kojoj razini, morali bismo imati sićušne sustave vrlo velike brzine.

Forward je smatrao da je moguće napraviti pokus u kojem bi pomoću promjena u vakuumu promijenili inerciju. Predložio je da, kako bi se provjerila njegova zamisao, obave četiri takva eksperi-

menta.7 Znanstvenici na području kvantne elektrodinamike već su ranije pokazali da bi tim vakuumskim fluktuacijama mogli upra- vljati pomoću manipuliranja spontane emisije u atomima. Puthoff je vjerovao da elektroni svoju energiju za neumorno zujanje oko atomske jezgre dobivaju na način da ju crpe iz kvantnih fluktuacija praznog prostora. Ukoliko bismo mogli manipulirati tim poljem, rekao je, mogli bismo destabilizirati atome i crpiti energiju iz njih.8

Teoretski je moguće crpiti energiju iz Polja nulte točke; znan- stvenici su pretpostavljali da se upravo to događa u prirodi prilikom povećanog zračenja kozmičkih zraka, te oslobađanja energije kod supernova i izbijanja gama-zraka. Bilo je i drukčijih zamisli, na primjer, sonoluminiscencija: spektakularno pretvaranje zvuka u svjetlosne valove, pri čemu voda, bombardirana snažnim zvučnim valovima, stvara zračne mjehuriće koji se naglo skupljaju i kolabiraju u svjetlosnom bljesku. U nekim krugovima smatraju da tu pojavu prouzrokuje energija nulte točke unutar mjehurića koja se pri njiho- vom stezanju pretvara u svjetlost. Međutim, Puthoffje već provjerio sve te ideje, te je smatrao da ne ulijevaju mnogo nade.

U američkom ratnom zrakoplovstvu također su proučavali za- misao o kozmičkim zrakama koje pogoni energija nulte točke, pri čemu bi se protoni mogli ubrzavati u kriogenički hlađenoj vakuum- skoj posudi bez sudara, u komori koja je ohlađena na temperaturu najbližu apsolutnoj nuli. Na taj bi način dobili najprazniji mogući prostor u kojem bi pokušali dobiti energiju iz vakuumskih fluktu- acija protona kada se isti počnu ubrzano gibati. Još jedna zamisao bila je da se uz pomoć posebnih antena presreću energetski dijelovi energije nulte točke koji imaju više frekvencije.

PuthofF je u svojem laboratoriju tražio metodu za perturbaciju osnovnih stanja u atomima, odnosno molekulama. Prema njegovim teorijama, to su bila jednostavno ravnotežna stanja koja su uključi- vala dinamičnu izmjenu zračenja i apsorpcije s Poljem nulte točke. Ako bi stoga upotrijebili neku vrstu Casimirove šupljine, u atomima, odnosno molekulama mogao bi nastati pomak koji bi promijenio poticaje kod osnovnih stanja. Kako bi to provjerio, već je počeo s eksperimentima u jednom laboratoriju sa sinhrotronom, posebnim ubrzivačem subatomskih čestica, ali do tog vremena još nije posti- gao uspjeh.9

Potom je Halu palo na pamet da cjelokupan projekt okrene naglavačke, slijedeći zamisli koje je prvi predstavio teoretičar opće

relativnosti. Miguel Alcubierre sa Sveučilišta Wales. Alcubierre je pokušavao odrediti je li WARP pogon, kakav je opisan u Zvjezdanim stazama, zaista moguć.10 Recimo da zanemarimo kvantnu teoriju i gledamo na to kao na problem opće relativnosti. Umjesto da si po- mažemo s Nielsom Bohrom, u pomoć pozovemo Einsteina. Što ako bismo pokušali modificirati mjerenje prostor-vremena? Ako uzme- mo Einsteinov zakrivljeni prostor-vrijeme, tada je vakuum medij kojega je moguće polarizirati. Napravimo malo «vakuumskog inže- njeringa,» kao što je to nazvao dobitnik Nobelove nagrade Tsung- Dao Lee.11 Prema toj interpretaciji savijanje svjetlosne zrake, recimo u blizini masivnog tijela, nastaje zbog promijenjenog indeksa loma vakuuma u blizini te mase. Širenje svjetlosti definira mjerenje pro- stor-vremena. Možda bismo mogli smanjiti indeks loma Polja nulte točke što bi povećalo brzinu svjetlosti. Ukoliko prostor-vrijeme mo- dificiramo do krajnje mjere, brzina svjetlosti značajno bi se povećala. Tada bi se masa smanjila, a jačina energetskih veza povećala, što bi teoretski moglo omogućiti međuzvjezdano putovanje.

Za to bismo trebali zakriviti i proširiti prostor-vrijeme iza sve- mirskog broda, skupiti prostor-vrijeme ispred njega, te jahati po njemu brže od brzine svjetlosti. Drugim riječima, preustrojili bismo opću relativnost kao strojarski inženjer. Ako bi nam to uspjelo, mogli bismo putovati svemirom brzinom deset puta većom od brzine svje- tlosti, što bi opažali ljudi na Zemlji, ali ne i astronauti u svemirskom brodu. Konačno bismo imali WARP pogon iz Zvjezdanih staza.

S takvim «metričkim inženjeringom«, kako ga je nazvao Hal, mogli bismo postići da nas prostor-vrijeme odgurne od Zemlje ka našemu cilju. To bismo bili u stanju napraviti stvaranjem Ca- simirove sile u velikom opsegu. Još jedna moguća vrsta metričkog inženjeringa, također uz pomoć Casimirove sile, jest putovanje kroz crvotočine ili «kozmičke metroe», kako ih je nazvao Hal, koje bi nas mogle povezati s udaljenim dijelovima svemira, kao što je Carl Sa- gan zamislio u Kontaktu.

«Koliko smo daleko od ostvarenja neke od tih zamisli?», zanimalo je publiku. Hal se nakašljao da očisti grlo, što mu je bila navika. Možda će biti potrebno dvadeset godina, lakonski je odgovorio. Ili ćemo potrošiti dvadeset godina i na kraju otkriti da to nije moguće. Za njegova života, smatrao je, nije realno očekivati veća svemirska putovanja, no nadao se da će još doživjeti crpljenje univerzalne energije za zemaljsko gorivo.

Prva međunarodna radionica o propulziji svakako je uspjela: bila je to odlična prilika za susret fizičara koji su zasebno proučavali probleme energije i potiska za koje bi se najvjerojatnije saznalo tek za pola stoljeća. Svima je bilo jasno da su na početku istraživanja zbog kojih će naši potomci - kako se izrazio Arthur C. Clarke - na današnje pokušaje putovanja izvan naše atmosfere gledati kao što mi danas gledamo na napore znanstvenika devetnaestog stoljeća da polete u balonu uz pomoć vrućeg zraka.13 Međutim, u različitim di- jelovima svijeta mnogi stari Puthoffovi kolege, koji su i sami bili še- zdesetgodišnjaci, bez fanfara nastavljali su sa svojim radom na više

«zemaljskim» djelatnostima, ali koje zbog toga nisu bile ništa manje revolucionarne; sve su se temeljile na pretpostavci da cjelokupna komunikacija u svemiru postoji kao pulsirajuća frekvencija, te da je Polje osnova za komuniciranje svega sa svim.

U Parizu je DigiBio ekipa, još uvijek u svojoj mobilnoj kućici, do tada već usavršila postupak registriranja, kopiranja i prenošenja staničnih elektromagnetskih signala. Od 1997. godine Benveniste i njegove kolege iz DigiBia prijavili su patente za tri različita uređaja. Kako je Benveniste bio biolog, naprave su, posve razumljivo, bile medicinske prirode. Bio je uvjeren da njegovo otkriće može otvoriti put potpuno novoj digitalnoj biologiji i medicini koje će zamijeniti sadašnju nespretnu i nepouzdanu metodu uzimanja lijekova.

Shvatio je da ako nam nisu potrebne same molekule, nego tek signal molekule, tada postaje suvišno uzimanje lijekova, obavljanje biopsija i testiranje fizičkih uzoraka na možebitne toksine i patogene kao što su paraziti i bakterije. Već je prije u jednom svojem istra- živanju pokazao da uz pomoć frekvencijske signalizacije možemo otkriti bakterije E. Coli.14 Poznato je da se čestice lateksa koje učinimo osjetljivim na određeno antitijelo sjate oko mjesta na kojem  se nalazi E. Coli Kl. Kada je Benveniste snimio signale E. Coli, jedne druge bakterije i nekoliko kontrolnih tvari te ih primijenio na česti- ce lateksa, otkrio je da se najviše čestica sjati oko frekvencije E. Coli. Uskoro je njegova ekipa dosegla gotovo stopostotnu uspješnost u otkrivanju signala E. Coli.

Uz pomoć digitalnog snimanja mogli bismo otkrivati patogene,  kao što su na primjer prioni, za koje ne postoji pouzdana metoda detekcije, i ne bi više bilo potrebno tratiti dragocjena laboratorijska sredstva za otkrivanje jesu li antigeni prisutni u tijelu, i je li tijelo

već poslalo antitijela  prema njima. A kada bismo oboljeli, ne bi-

smo trebali uzimati lijekove. Neželjenih bakterija i parazita mogli bismo se riješiti jednostavno tako da im puštamo njima neugodnu frekvenciju. Uz pomoć elektromagnetizma mogli bismo otkrivati opasne mikroorganizme u našim poljoprivrednim kulturama, ali i otkrivati je li hrana genetski modificirana. Ako bismo imali prave frekvencije, ne bismo morali koristiti opasne pesticide; štetnike bi- smo potamanili samo elektromagnetskim signalima. Nadalje, sav taj detekcijski rad ne bismo morali obavljati osobno; gotovo sve testne uzorke mogli bismo putem elektronske pošte poslati stručnjacima koji bi ih pripremili za našu upotrebu.

Američka AND Corporation, tvrtka s podružnicama u New Yorku, Torontu i Copenhagenu, intenzivno se bavila umjetnom in- teligencijom na temelju zamisli Karla Pribrama i Waltera Schemppa o načinu djelovanja mozga. Njihov zaštićen i po cijelom svijetu pa- tentiran sustav «holografske neurotehnologije« (Hnet) koji se temelji na načelima holografije i valnog kodiranja omogućava da računala u manje od jedne minute zapamte deset tisuća podražaja i odziva, te da u vremenu od manje od jedne sekunde obrade deset tisuća takvih uzoraka. U AND-u vjeruju da je njihov sustav umjetna replika djelo- vanja mozga. Samo jedna neuronska stanica sa svega nekoliko sinapsi ima sposobnost trenutačnog pamćenja podataka. Milijuni tih sjećanja mogu se naslagati jedno preko drugog. Taj model demonstrira način na koji te stanice mogu zapamtiti apstrakciju ili određeni koncept, ili pak recimo čovjekovo lice. Tvrtka AND imala je za svoju tehnologiju ambiciozan plan. Namjeravali su organizirati «strateške poslovne jedinice» različitih specijalnosti koje bi, budu li dobro napredovale, mogle preobraziti obradu podataka u takoreći svakom poduzeću.

Fritz-Albert Popp i njegov tim znanstvenika u Međunarodnom institutu za biofiziku IIB započeli su ispitivati detekciju biofotonske emisije kao način za određivanje je li hrana svježa. Znanstvena za- jednica počela je prihvaćati njegove pokuse i teoretski pristup na kojem su se temeljili.

Dean Radin latio se gigantskih kompjuteriziranih pokusa te je na Internetu objavio neka od svojih istraživanja u kojima mogu sudjelovati i posjetitelji. Braud i Targ nastavili su sa svojim istraži- vanjima čovjekove namjere i energetskog liječenja. Brenda Dunne i Bob Jahn nastavili su graditi svoje brdo podataka. I Roger Nelson je u svojem Globalnom projektu nastavio s mjerenjem malenih trzaja na kolektivnom kozmičkom seizmografu.

Edgar Mitchell je predstavio svoju sintezu teorija kvantne holo- grafije i ljudske svijesti u glavnom govoru kojega je održao 1999. go- dine na CASYS-u, godišnjoj konferenciji za matematiku u Liegu, čiji pokrovitelj je Udruženje za istraživanje anticipativnih sustava (So- ciety for the Study of Anticipatory Systems). «Otkrića o prisutnosti kvantne rezonancije u živim stvarima, te sposobnost Polja nulte to- čke da kodira informacije i omogućava trenutačnu komunikaciju«, rekao je, «imaju za istraživanja ljudske svijesti jednako značenje kao ploča iz Rosette.»15 Sve pojedinačne niti koje je proučavao trideset godina konačno su se počele povezivati.

Na istoj su konferenciji Mitchell i Pribram dobili priznanje za svoja istraživanja makroprostoria i mikroprostora: Pribram za znan- stveni rad o holografskom mozgu, a Mitchell za izniman znanstveni doprinos u noetičkim znanostima. Iste godine Pribram je dobio nagradu Dagmar i Vaclava Havela koja se dodjeljuje pojedincima zaslužnim za povezivanje prirodoslovnih i humanističkih znanosti.

Hal Puthoff bio je član neslužbenog pododbora NASA-inog Programa za nove pogonske sustave - Skupine za napredne metode svemirskog prijevoza na velikoj udaljenosti (Advanced Deep Space Transport Group ili ADST) - u kojoj su prema njegovim riječima bili ljudi koji se nalaze na samom čelu znanstvene avangarde.16

Kao direktor Instituta za napredna istraživanja (Institute for Advanced Studies) Hal je bio poput agencije za platni promet za izu- mitelje i poduzeća koji su mislili da su razvili napravu za crpljenje energije iz Polja nulte točke. Hal je svakoga od njih stavio pred ko- načni ispit: morali su pokazati da njihov aparat ima veći energetski output nego input. Dosada provjeru nije prošla nijedna od trideset naprava koje je testirao, ali još uvijek je vrlo optimističan, kako to može biti samo pionirski znanstvenik.17

U usporedbi sa stvarnim značajem njihovih otkrića te su pra- ktične aplikacije tek mala tehnološka pjena na površini oceana. Svi spomenuti istraživači - Robert Jahn i Hal Puthoff, Fritz-Albert Popp i Karl Pribram - bili su kako znanstvenici tako i filozofi, te su u rijetkim prilikama, kada nisu bili u potpunosti zaokupljeni svojim eksperimentima, osjećali da su dosegli velike dubine i otkrili nešto iznimno, možda čak i novu znanost. Imali su početne odgovore na brojna pitanja na koja kvantna fizika nije pružila odgovor. «Kada bi očevi kvantne fizike upotrijebili klasičnu fiziku za Polje nulte točke»,

razmišljao je Peter Milonni iz NASA-inog projekta u Los Alamosu,

«znanstvena bi zajednica s rezultatom bila mnogo zadovoljnija nego što je s postulatima kvantne fizike.»18 Neki misle da će kvantnu te- oriju jednom zamijeniti modificirana klasična teorija koja uzima u obzir i Polje nulte točke. Rad tih znanstvenika mogao bi kvantnoj fizici oduzeti riječ «kvantna», te stvoriti cjelovitu fiziku makro i mi- krosvijeta.

Svi spomenuti znanstvenici imali su iza sebe upravo nevjerojatan istraživački put. Kao mladi istraživači s obećavajućim rezultatima na početku svoje karijere određene su doktrine smatrali svetima

-   predodžbe i prihvaćeno znanje svojih kolega:

Čovjek je stroj za preživljavanje koji je u velikoj mjeri rezultat djelovanja kemikalija i genetskih kodova. Mozak je odvojeni organ i kuća svijesti koja je također u velikoj mjeri rezultat kemije: međustanične komunikacije i kodnih zapisa DNK. Čovjek je u osnovi izoliran od svojega svijeta, a njegov um je izoliran  od  njegovog  tijela.  Vrijeme  i  prostor  su  konačni, općeniti redovi. Ništa ne putuje brže od brzine svjetlosti.

Svaki od njih otkrio je nepravilnosti u ovakvom razumijevanju stvari, a bili su i dovoljno hrabri i neovisni da slijede istraživački smjer. Ustrajnim eksperimentiranjem i učenjem na pogreškama jedan za drugim došli su do konačnog otkrića, a su sve te dogme

-   kameni temeljci fizike i biologije - najvjerojatnije pogrešne:

Komunikacija u svijetu ne odvija se u vidljivom prostoru Newtona, nego u subatomskom svijetu Heisenberga. Stanice i DNK komuniciraju preko frekvencija. Mozak prepoznaje i bilježi vlastitu snimku svijeta u pulsirajućim valovima.

Svemir podupire temeljna supstancija koja sve registrira, te omogućava da sve komunicira sa svim ostalim.

Ljude nije moguće odvojiti od njihove okoline. Živa svijest nije izolirani entitet. Čovjekova svijest povećava stupanj reda u preostalom svijetu i ima nevjerojatne moći - mo-

žemo liječiti sebe i svijet, i u određenom smislu učiniti ga takvim kakvim želimo da bude.

Ovi su znanstvenici u svojim laboratorijima svakog dana otkri- vali malene tračke mogućnosti koje su predviđala njihova otkrića. Otkrili su da je čovjek nešto mnogo impresivnije od pukog evolu- cijskog slučaja ili genetskog stroja za preživljavanje. Njihov rad ot- krio je decentraliziranu, ali jedinstvenu inteligenciju koja je mnogo veličanstvenija i osobitija no što su to zamišljali Darwin i Newton; proces koji nije ni slučajan ni kaotičan nego inteligentan i smislen. Otkrili su da u dinamičkom tijeku života pobjeđuje red.

To su otkrića koja mogu promijeniti živote budućih generacija u brojnim praktičnim pogledima, kao što je, recimo, putovanje bez goriva i trenutačna levitacija. Međutim, njihov rad ukazuje na nešto još mnogo dublje u razumijevanju najviših postignuća ljudskog potencijala. U prošlosti su pojedinci slučajno svjedočili određenim sposobnostima - slutnjama, sjećanju na prošle živote, jasnovidnosti, daru iscjeljivanja - koje je službena znanost po kratkom postupku odbacivala kao igru prirode ili prijevaru. Rad ovih znanstvenika je, međutim, pokazao da te sposobnosti nisu ni nenormalne ni rijetke, nego postoje u svakom čovjeku. Njihov je rad ukazivao na ljudske mogućnosti veće od naših najsmionijih snova. Mi smo mnogo više no što sami mislimo. Ako bismo taj potencijal znanstveno razumjeli, možda bismo mogli otkriti način kako sustavno crpiti iz njega. To bi iznimno poboljšalo sva područja našeg života, od komuniciranja i poznavanja samih sebe do interakcije s našim materijalnim svije- tom. Znanost nas više ne bi reducirala na najmanji zajednički nazi- vnik nego bi nam pomogla napraviti konačni evolucijski iskorak u našoj povijesti, na način da napokon spoznamo sami sebe sa svim svojim potencijalom.

Ti pokusi poduprli su vjerodostojnost alternativne medicine za koju je ranije empirijski dokazano da djeluje, no dosada nije bilo poznato na koji način. Ukoliko bismo bili u mogućnosti stvoriti medicinsku znanost koja liječi čovjekove energetske razine, te ot- kriti točnu prirodu «energije» koju liječimo, to bi otvorilo neslućene mogućnosti za bolje zdravlje.

Ta otkrića su i znanstveno dokazala istinitost starih mudrosti i vjerovanja tradicionalnih kultura. Nove su teorije pružile znanstve- nu potvrdu mnogim legendama i religijama u koje ljudi vjeruju od

samih početaka vremena, ali su dosad u njih mogli samo vjerovati. Ustvari, dobiven je znanstveni okvir za znanja koja mudraci već dugo poznaju.

Mnoge «primitivne» kulture, kao što su australski Aboridžini, vjeruju da su kamenje, stijene i planine žive i da «pjevamo» svijet

-   da stvaramo imenovanjem stvari. Otkrića Brauda i Jahna poka zala su da to nije puko praznovjerje. Štoviše, točno je tako kao što vjeruju Indijanci iz plemena Achuar i Huaorani: na našoj najdubljoj razini međusobno dijelimo snove.

Nadolazeća znanstvena revolucija predvidjela je konac dualizma u svim pogledima. Daleko od toga da 'uništava' Boga, znanost je po prvi put dokazala njegovo postojanje i to tako što je demonstrirala da postoji viša, kolektivna svijest. Sada više nema potrebe za dvije istine: znanstvenu i religijsku. Sada možemo imati jedno jedinstveno viđenje svijeta.

Ova revolucija u znanstvenom mišljenju također je pružila obe- ćanje da će se čovjeku vratiti optimizam, izgubljen zbog suhoparne vizije filozofije dvadesetog stoljeća koja je u velikoj mjeri bila rezultat znanstvenih pogleda. Ljudi nisu izolirana bića koja proživljavaju svoje očajne živote na osamljenom planetu u ravnodušnom svemiru. Nikada nismo sami. Uvijek smo dio veće cjeline. Oduvijek smo i uvijek ćemo biti u središtu događaja. Svijet se nije raspao jer središte sve drži - mi smo oni koji sve držimo na okupu.

Posjedujemo mnogo veću moć no što smatramo, moć da liječi- mo sebe i svoje bližnje, čak i zajednicu u kojoj živimo i djelujemo. Svaki od nas ima sposobnost - a svi zajedno veliku kolektivnu moć

-   za poboljšanje vlastite životne sudbine. Naš život je u svakom po gledu u našim rukama.

To su bile smjele spoznaje i otkrića, no čuli su ih tek rijetki. Spomenuti pioniri svoja su otkrića trideset godina predstavljali na matematičkim konferencijama u uskom krugu ili na godišnjim su- sretima manjih znanstvenih tijela ustanovljenih za unaprjeđivanje dijaloga u novoj znanosti. Na tim internim susretima kolega bili su priznati jer su se međusobno poznavali i cijenili. Većina tih znan- stvenika u vrijeme svojih velikih otkrića bili su mladi ljudi, i prije no što su u životu sa zacrtanog puta skrenuli u potpuno novi smjer bili su cijenjeni i čak vrlo poštovani. Sada su se bližili mirovini, a šira znanstvena zajednica još uvijek nije upoznala veći dio njihovog

rada. Svi su bili poput Cristophera Columba; nitko im nije vjerovao kada su se vratili s novim otkrićima. Veći dio znanstvene zajednice ih je ignorirao i dalje se čvrsto držeći postavke da je Zemlja ravna.

Jedina prihvatljiva strana Polja nulte točke bila su istraživanja o svemirskoj propulziji. Njihova otkrića unatoč najstrožem znan- stvenom protokolu nitko u pravovjernoj znanstvenoj zajednici nije uzimao za ozbiljno. Neke, kao što je bio Benveniste, jednostavno su marginalizirali. Danas sedamdesetjednogodišnji Edgar Mitchell bio je primoran cijeli niz godina priređivati javna predavanja o svojim svemirskim podvizima kako bi mogao financirati svoja istraživanja o svijesti. Robert Jahn je svako malo u tehničke časopise slao stručne članke s besprijekornim statističkim dokazima, pa ipak su ih odba- civali kao neprimjerene. Ne zbog manjkavog znanstvenog protokola, nego zbog implikacija  koje su potresale same temelje  trenutnih znanstvenih stajališta.

Usprkos tome, Puthoff i drugi znanstvenici dobro su znali što imaju u rukama. Svaki od njih je tvrdoglavo ustrajao s uvjerenjem u konačni uspjeh koje je značajka istinskog pronalazača. Stari način bio je samo još jedan balon s vrućim zrakom. Napredak znanosti u početku uvijek nailazi na otpor. Nove zamisli oduvijek su se smatrale herezom. Posve je moguće da će njihovi dokazi zauvijek promijeniti svijet. Mnogošto još treba usavršiti, a neke teorije napustiti. Mnogo toga će se možda pokazati kao stranputica ili čak slijepa ulica, no prva pokusna ispitivanja bila su napravljena. To je bio početak, prvi korak s kojim počinje svaka prava znanost.