DO POSLJEDNJEG DAHA

Rekao bih: ukupni zbroj svih umova  iznosi jedan.

Erwin Schrodinger

Ljudi su oduvijek jogije zamišljali kao osobe koje imaju kontrolu nad svo­ jim tjelesnim funkcijama, čak do te mjere da mogu izazvati suspenziju životnih procesa, tako da zaustave disanje i rad srca. To je bio predmet i mog interesa u prvih danima susreta s ovom disciplinom, a poticala su ga i neka novija istraživanja, poput onoga dr. Hiroshi Motoyame, japanskog liječnika i duhovnog adepta, koji je popularizirao danas ne manje pozna­ tog Satyananda Saraswatija. Jogi je Japanca impresionirao svojom spo­ sobnošću djelovanja na vitalne funkcije, na koje se inače voljno ne može utjecati, .Amerikance je na isti način osvojio Swami Rama, a već sam na­ veo primjere Swami Hariharananda Girija i Swamija Narayananande, koji su van svake sumnje mogli ući u stanje svojevrsne hibernacije, kad bi na mnogo sati, čak i dana, potpuno zaustavili proces disanja a, prema ne­ kima, i rad srca. Prema drugima, nije se radilo o potpunom zaustavljanju srčanih otkucaja, već njihovu znatnom usporavanju.

Potpuno se zaustavljanje disajnog procesa naziva  kevala  kumbhaka, a prema klasicima joge, kad »preskočimo« tisuću dahova, zaustavlja se proces starenja organizma. Danas u Indiji nema mnogo onih koji to mogu doista pokazati, a oni koji su ovladali ovom vještinom najčešće žive kao lutajući sadhui, koje možemo naći oko svetih gradova Indije. Jedan se od njih nalazi u blizini Mathure, živi uz obalu rijeke Jamuna, a ovladao je pranajamom tako, da može period zadržavanja daha protegnuti na četiri minute. Pri kraju tog perioda čitavo mu se tijelo počinje tresti,  osobito gornji dio,  valjda zbog naglog podizanja kundalini shakti.

Kad sam u jednom kopenhagenskom centru za jogu saznao za klinič­ ka ispitivanja u kojima je potvrđeno da jogiji vježbama disanja mogu sni­ ziti tlak na samo 30/15, uhvatila me želja da pokušam nešto slično. Upute sam dobio od jednog kvalificiranog jogija, ali sam ja čitavu stvar malo ubrzao. Na svoju žalost, Naime, nekako sam dosegnuo period zadržava­ nja daha od tri minute i četrdeset sekundi. Ono što sam doživio zbog ovako isforsiranog tempa, bilo je zastrašujuće. Iskusio sam osjećaj gublje­ nja, kao da nekuda tonem, a ispunjavala me nekakva zebnja, koju je teš­ ko izraziti riječima. Odustao sam vrlo brzo.

Ipak sam, muvajući se Indijom, pokušao naći nekog, tko bi mogao demonstrirati ono o čemu sam toliko slušao. Znao sam da su nekada faki- ri i jogiji zakapani u zemlju na više dana, da bi se iz tog stanja obamrlosti, u koje su zapali pod zemljom, ponovo vraćali u ovo svakodnevno, svega sat vremena nakon otkopavanja. Tako sam saznao da je takva praksa u Indiji zabranjena zakonom, još 1955. godine, a zbog čestih smrtnih sluča­ jeva kod ovakvih egzibicija. Znao sam da većina jogija, koje sam upoz­ nao, zna o čemu se radi. Neki od njih bi, uz odgovarajuće pripreme, mo­ gli kod sebe izazvati to stanje obamriosti, ali u pravilu nisu za to pokazi­ vali nikakav interes. Pitao sam se koliko ima dokaza da nešto takvo uopće postoji? Ispostavilo se da oni najuzbudljiviji opisi spadaju u prošla sto­ ljeća, s jednom iznimkom. Naime, Brian Inglis bilježi slučaj jednog jogija iz 1974. godine, koji je ostao više sati klečeći s glavom zakopanom u pije­ sak, dok mu je puls bio svega dva otkucaja u minuti!

Najutemeljenijom se smatra priča o fakiru Haridasu, koji se javlja u zabitim dijelovima Indije još u dvadesetim godinama 19. stoljeća. Ubrzo privlači pažnju svojim neobičnim moćima. Jedan visoki državni činovnik tvrdi da je bio svjedokom ukapanja Haridasa pod zemlju u trajanju od če­ tiri mjeseca, da bi fakir nakon otkopavanja bio sasvim zdrav i normalan. Kad je to potvrdio i jedan liječnik iz Europe, za ovaj se fenomen zainte­ resirao Maharadža od Lahorea, obrazovani i bogati Indijac, koji je Hari­ dasu ponudio veliku nagradu, ako svoju vještinu demonstrira pod kon­ troliranim uvjetima. Fakir je pristao, a maharadža je u eksperiment uklju­ čio nekoliko engleskih liječnika i časnika. Haridas je pregledan i ustanov­ ljeno je da ima mišiće ispod jezika prerezane. To zato da može izvesti ono, šro se u jogi zove kecari mudra, savijanje jezika prema unutra, tako da se zatvori otvor koji vodi od grla prema nosnoj šupljini. To olakšava zadr­ žavanje daha, a prema nekima, omogućava i lučenje amrita, nektara koji produžuje život. No, Haridasu je za njegov podvig trebalo mnogo više od duga jezika, pa je on počeo s drastičnim pripremama. One su podrazumi­ jevale čišćenje organizma osobitom tehnikom uvlačenja vode u unutraš­ njost organizma, kroz čmar, ali i gutanje čak 27 metara tkanine! Barem ako je vjerovati opsežnu opisu iz jednog medicinskog magazina iz tog do­ ba. Uz ribanje svojih iznutrica, Haridas je promijenio ishranu, pa je dani­ ma uzimao samo mlijeko i jogurt, a neposredno prije početka pokusa, ne­ koliko je dana gladovao. Prije no što su ga zakopali u zemlju, savinuo je jezik prema unutra, začepio nos i uši voskom, kako bi se zaštitio od in- sekata, sjeo u položaj s prekriženim nogama i, nakon nekoliko trenu­ taka,  doveo se u stanje koje su nazočni liječnici proglasili - kliničkom smrću. U tom je stanju zakopan u zemlju, a iznad njega je posijan ječam.

Maharadžini su vojnici stražarili blizu fakirova groba 24 sata na dan, a on je nakon čitavih 40 dana otkopan. Svjedoci kažu da je ječam već dobra­ no narastao.

Izgledao je kao mrtvac, kako kaže Sir Charles Wade, koji je stajao bli­ zu, kad je fakir izvađen iz kovčega u kojem je zakopan i odmotan iz tkani­ ne u koju je bio zamotan. Nije bilo sumnje oko toga da kovčeg cijelo vri­ jeme eksperimenta nije napuštao, jer je lijes zapečaćen osobnim maha- radžinim pečatom. Liječnici su Haridasa masirali više minuta, da bi tijelo tek tada pokazalo prve znakove života. Jezik mu je izvađen iz grla, vošta­ ni čepovi iz uši i nosa uklonjeni i, nakon jednog sata, Haridas se povratio u normalno stanje. Oduševljeni ga je maharadža nagradio šakom dija­ manata i zadržao na svom dvoru, gdje je fakir zaveo nekoliko djevica i morao pobjeći glavom bez obzira, da se više nikad za njega ne bi čulo.

Indija obiluje legendama o jogijima, koji su mogli preživjeti višemje- sečni boravak u grobu. Jedini uvjerljivi zapisi o takvom podvigu, ako izuz­ memo Haridasa, dolaze iz Jaisulmera i, mnogo kasnije, iz Bombaya. Prvi je objavljen u ozbiljnoj publikaciji, jednom indijskom magazinu za medi­ cinska i fizikalna istraživanja, još 1836. godine. U Jaisulmeru su, na goto­ vo identičan način kao Haridasa, sahranili fakira koji je ostao zakopan mjesec dana, a zanimljivo je da je nakon otkapanja imao tako stisnute zu­ be, da su mu ih morali odvajati željeznom polugom. Drugi je slučaj opi­ san u vrlo prestižnom medicinskom časopisu »The Lancet«, a autor koji je tekst potpisao jest dr. R. J. Vakil. U Bombavu je sredinom veljače 1950. godine u betonski lijes dimenzija 1,5 x 2,4 metra hermetički, na 56 sati, zatvoren sadhu, čije je ime bilo Sri Ramdasji. Sredovječni pustinjak na­ kon tog vremena nije pušten iz neprobojne zamke, već je ona do vrha napunjena vodom i ponovo zapečaćena narednih sedam sati! Sadhu je pred brojnim i kvalificiranim svjedocima preživio ovaj eksperiment, koji ne spada u one koje možemo proglasiti neprovjerenom legendom. Za­ nimljivo je da mi je gotovo svatko, koga sam u Indiji pitao za ovakve spo­ sobnosti fakira, potvrdio da su one moguće, ali nitko to nije smatrao zna­ čajnim duhovnim dostignućem.

To se naslućuje i iz portreta nekih, koji su ovakve moći postigli. Riječ je o ljudima koji su daleko od asketizma i predanosti spiritualnim ciljevi­ ma, što mi je moj jogi protumačio na sljedeći način: «... Vježbom je mo­ guće postići umirenje aktivnosti uma, ali i tjelesnih funkcija. Moć ne ga­ rantira visoki moral i obratno. Fakiri i jogiji, koji za novac pokazuju ono čime su ovladali, smatraju da je to sasvim opravdano, a oni koji se pridr­ žavaju načela samozatajnosti i pravog duhovnog puta, to ne žele demon­ strirati javno, iako te uvjeravam da u stanju suspenzije životnih funkcija mogu proboraviti i mnogo godina...« Nepomično sjedenje u meditaciji koje može trajati i više mjeseci, a da jogi ne uzima hranu niti pokazuje znakove života, zove se ajagarvritti.

Obamrlost na ovako specifičan način sasvim je mogućom smatrao i dr. Pundit Acharya (pravim imenom Sesudeb Bhattacharya, stigao je u SAD prije 1924. godine), indijski bramin, koji je djelovao u SAD-u u raz­ doblju od 1929. do 1949. godine. Imao je medicinsko obrazovanje i tradi­ cionalna znanja, pa se zna da je stanje samadhija postigao već u 13-oj godini starosti. Propovijedao je jednostavne vježbe relaksacije i koncen­ tracije na osjećaje u tijelu. Svoju je metodu nazvao neurobioelektroni- kom i osnovao prvi ozbiljniji institut za istraživanje joge u SAD-u. Nije želio jogu širiti na mase, već je dvije ključne knjige objavio u svega tisuću kopija, a mogli ste ih dobiti tek nakon što bi on ili kasnije, kad njega više nije bilo, ovlaštena osoba, po vašim odgovorima na poseban upitnik zaključila da ste podobni za prakticiranje njegove vrlo originalne tehnike. Pred dosta sam godina imao sreću da me pripao broj 597 iz ograničenog izdanja, od po tisuću primjeraka svake od njegovih knjiga. Dr. Acharya, koji je studirao i na sveučilištu Columbia, tumačio je kako će jednog dana ozdravljenja biti moguća na razini protoplazme, a suspenzija vitalnih ži­ votnih funkcija i na dulje vrijeme sasvim je moguća, onda kad se ovlada naizgled jednostavnim vježbama indirektne kontrole tjelesnih procesa. koji inače teku automatski. Ključ je čitavog procesa bio u totalnoj relak­ saciji, dubljoj od one koju se postiže nekim drugim metodama, poput autogenog treninga ili progresivne relaksacije. Kraj je, dakako, ono što i Acharya zove samadhi, a u svom je institutu uspio do tog stanja dovesti čak i malu djecu.

Da je joga put do kontrole vitalnih procesa proizlazi i iz učenja Swa- mi Kriyanande, američkog gurua rumunjskog porijekla, koji je bio direkt­ ni učenik Paramhanse Yoganande. On podučava tzv, »Hong-So« tehniku koncentracije na dah, uz ponavljanje spomenute mantre. Kad prakticira­ nju »Hong-So« tehnike prethode rzv.  energetske  vježbe, pažnja prakti­ kanta se spontano okreće prema ajna ćakri.  Swami Kriyananda kaže:

»,.. Kad ste u samadhiju, tijelo se održava u životu direktnim tijekom ener­ gije iz medulle oblongate. Moguće je u tom trenutku zaustaviti disanje i vanjske manifestacije života danima, mjesecima, pa čak i godinama...« Isti autor kao ilustraciju ove priče spominje svjedočanstvo ravnatelja zoolo­ škog instituta iz Darjeelinga, koji je, kružeći himalajskim šumama, nabasao na jogija čiji su nokti doslovce zarasli u koru drveta što je, po njegovoj procjeni, značilo da je isti ovdje apsolutno nepomičan proveo barem šest mjeseci. Iako nije pokazivao vanjske manifestacije životnih procesa, bilo je jasno da je s njim sve u najboljem redu. O tome gdje su granice glede održavanja minimalnih životnih funkcija, Yoganandin učenik ne govori.

Postoji sličnost između Acharyjinih i nekih tehnika koje preporuča Swami Kriyananda. Naime, jedna vježba iz tzv. Yogacharye podrazumije­ va osjećanje daha u nosnicama sve dublje i dublje, pa se tako postupno, kako to tumači Acharya, postiže kontrola nad žlijezdom, koja se nalazi u

Indijski Rishi Shuka - autor spisa u kojima je navodno predviđena cijela povijest svijeta

ovom području. To »osjećanje« ajna ćakre u oba slučaja zapravo stimuli­ ra otvaranje »trećeg oka«, koje se može manifestirati na razne načine. Iz mog iskustva, kao ugodan pritisak u području između očiju ili pojava svjetlosti na istom mjestu. Svakim se novim udahom, što je polaganijim moguće, oba osjećaja pojačavaju. U sklopu oba sustava ima i drugih, ka­ ko neki misle, naprednijih tehnika, no izgleda da je ova jedna dovoljna za buđenje uspavane evolucijske sile u maloj žlijezdi. Ali i eventualne moći manipuliranja vitalnim procesima u organizmu.

Uz priču o tajanstvenom jogiju, koji stoljećima boravi u stanju su­ spendirane animacije, u špilji ispod malog hrama u Andhra Pradeshu.

čuvena je ona iz sredine 17. stoljeća, za koju ugledni indijski povjesničar iz tog doba, Arjun Singh, tvrdi da je doista istinita.

Na periferiji Amritsara, danas glavnog grada Punjaba, radnici su, ko­ pajući kanal, slučajno probili zid neke očito zaboravljene grobnice. Nije bilo kraja iznenađenju kad su unutra našli mladog jogija kako sjedi u ka­ rakterističnom položaju, s prekriženim nogama i odjeven u sasvim izbli­ jedjeli dhoti. Činilo se da je tijelo mumificirano, pa su ga iznijeli na svjet­ lo Sunca. U tom se trenutku dogodilo nešto sasvim neočekivano. Sasuše- na se koža na tijelu čovjeka iskopana iz groba odjednom počela mijenja­ ti. Nakon kraćeg vremena, on je već razgovarao s onima koji su ga otko­ pali. Prema zapisima Arjuna Singha, koji je cijeli slučaj pomno istražio, jo­ gi je u grob smješten Čak 100 godina ranije! Ispostavilo se da se u stanju potpune obamrlosti nalazio čitavo jedno stoljeće, a tijelo mu čitavo to vri­ jeme nije starilo. Zvao se Ramaswami i primjer je na koji se pozivaju go­ tovo svi napisi, koji se ovim fenomenom bave. O njegovoj sudbini nakon ovog otkrića ne zna se ništa.

Još je fantastičnija bilješka iz posljednjeg pjevanja Srimad Bhagava- tama koja govori o Markandeya Rishiju. Ovaj je svetac, prema vedama, osobitom duhovnom praksom svoje tijelo učinio besmrtnim za period od više milijuna godina! Ako vjerujemo Vedama, dakako. To bi značilo da je isti poznavalac cjelokupne ljudske povijesti, koja je po najnovijim znanst­ venim spoznajama, dulja no što smo to do nedavno pretpostavljali. Na­ ime, vjeruje se da je na Zemlju palo oko 500 raznih asteroida i meteora koji su razarali naselja, mijenjali izgled okoliša, a možda uništili kakvu civi­ lizaciju koja je postojala davno prije nas. Po tome bi Markandeva Rishi negdje živio i danas. O tome međutim nema preciznih predviđanja, već se rishija slavi kao onog koji je odolio svim iskušenjima tijela i uma i ostao predan Bogu, koji ga je neprekidno testirao na putu do besmrtnosti.

U legendama se javlja i Narada Muni, rishi koji je imao sposobnost putovanja cijelim materijalnim svemirom. I ne samo to. Mogao je otići na nebesa, u područje Vaikunthe, odakle se mogao i vratiti. To bi značilo da se vratio s one strane groba, kako bismo to rekli mi obični smrtnici.

U današnje vrijeme najpopularnije vjerovanje u postojanje sveca koji meditira pod zemljom, jest ono vezano uz Jnaneshwar Maharaja, koji je, u gradiću Alandi, u današnjoj indijskoj saveznoj državi Maharashtri, živio pred sedam stoljeća. Preveo je Bhagavad Gitu na marathi. jezik lokalnog stanovništva, a već je u 21-oj godini zapao u stanje jeevan samadhija, pa su ga zazidali u podzemnu špilju. Legenda govori da je mnogo godina kasnije jedan drugi svetac, Eknath Maharaj, imao san u kojemu ga je Jna- neshwari zamolio da pronađe i otvori špilju, kako bi ga oslobodio korije­ nja drveća koje je prodrlo u njegovo skrovište i zarobilo ga. Eknath Ma­ haraj je špilju otkrio, otvorio i vrat jogija oslobodio korijenova, koji su ga

potpuno omotali. U krilu Jnaneshwarija pronašao je rukopis koji je iznio na svjetlo dana, dok je Špilju ponovo zazidao. Danas se na istom mjestu nalazi malo svetište, koje dnevno posjećuju tisuće ljudi, vjerujući da još uvijek živi jogi čuje njihove molitve i može im svojom nadnaravnom in­ tervencijom pomoći. Bilo je čak pokušaja da se vlast uvjeri kako bi bilo dobro prekopati zemljište oko svetišta, dakako, u potrazi za fantastično starim svecem. To je naišlo na ogorčeni otpor stanovnika ovog kraja, pa se od neobičnog arheološkog iskapanja odustalo.

Slična je neobična priča o Adamu Kadmonu, čovjeku evolucijski na­ prednijem od današnjih ljudi koji stoljećima čeka svoje vrijeme zakopan negdje na padinama planine Ararat. Ovaj je lik iz kabalističke mistike pri­ mordijalni čovjek i, po jednoj verziji, biće iz spiritualnih svjetova. I Grka Salmoksa zakopali su na tri godine u podzemnu nastambu koja je trebala biti nalik Svijetu Mrtvih. Premda su svi vjerovali da to neće preživjeti, ovaj je bivši Pitagorin učenik sasvim zdrav i čio izmilio iz raskošne grobnice.

Nedvojbeno je najuvjerljivije istraživanje objavljeno u kolovozu 1973. godine, u časopisu »American Heart Journal«. Riječ je o pokusu prove­ denom u Udaipuru, nad Yogi Satyamurtijem, šezdesetogodišnjakom ko­ jeg su zatrpali u kubični otvor u zemlji, širine 1,5 metra. Tamo je ostao čak osam dana, a bio je spojen na medicinske instrumente izvan rupe u kojoj je ležao. Njegov je EKG prvih 29 sati bio normalan, no zamijećeno je da mu se puls penje na čak 250 otkucaja. Odjednom je linija EKG-a postala potpuno ravna ili, rečeno rječnikom laika, jogijevo je srce prestalo kuca­ ti! Pokus nije prekidan jer su neka druga mjerenja dala naslutiti da Satya- murti ipak nije mrtav u punom smislu te riječi. Nakon više od šest dana za vrijeme kojih srce ispitanika nije pokazivalo nikakove aktivnosti, na ek­ ranu su se prvo pojavili slabašni impulsi. U roku od sat vremena to su po­ stali normalni otkucaji srca. Nakon otkapanja, jogi je neko vrijeme drh­ tao, da bi se uskoro sasvim oporavio. Sve provjere korištenih instrumena­ ta pokazale su da na njima nije bilo greške, a grupa od tri liječnika koji su nadgledali ovu nesvakidašnju demonstraciju objavila je znanstveni rad u kojem oprezno daju naslutiti da medicini ipak još mnoge stvari nisu jasne.

U našem su se stoljeću javili i mnogi drugi, koji su željeli dokazati da mogu satima ležati u zapečaćenim lijesovima. Među njima i stanoviti Egipćani, Tara, Rahman i Hamid Bay. Zanimljivo je da su isti, autosuge­ stijom i masažom nekoliko točaka na vratu i glavi, mogli postići znatno usporavanje bila i disanja, a uvijek bi, poput jogija, ugurali jezik u prolaz između grla i nosne šupljine. Nakon otkapanja, posebni bi ih asistenti vraćali u normalno stanje svijesti.

Egipćani nisu s Amerikancima imali previše sreće, jer su njihove egzi- bicije izazivale sumnju. To je iskoristio čuveni Houdini i proveo sat i pol u čeličnom lijesu, u bazenu njujorskog hotela Shelton. Entuzijaste je pokušao

ohladiti Francuz Heuze, koji je zakopan u običnom lijesu izgurao sat vre­ mena, da bi nakon svega izjavio da za to nije potrebno nikakvo osobito znanje niti moć. Jednostavno treba mirno ležati, pa time potrošnja kisika pada toliko, da ga u jednom lijesu ima dovoljno za jedan sat disanja.

Za one koji su pod zemljom ipak ostajali znatno dulje, neki su istraži­ vači tvrdili da to postižu autohipnozom ili vještim djelovanjem na auto­ nomni živčani sustav, dovodeći se tako u stanje slično onome nekih živo­ tinja koje u specifičnim situacijama obamiru. Ovom se tumačenju uspro­ tivio američki parapsiholog našeg porijekla, dr. Andrija Puharich, kojeg sam imao prilike upoznati osobno i ne se malo iznenaditi da je, uprkos činjenici da je rođen u Kaliforniji, još uvijek izvanredno dobro govorio hrvatski jezik.

»... Kod žaba koje se ukapaju u pijesak isušenih rijeka, čekajući kišne dane, kao i drugih životinja koje se dovode u kataleptičko stanje, meta­ bolizam se drastično snižava, a kod jogija u transu ubrzava. I to uprkos činjenici da  jogi  u vrijeme suspenzije životnih  funkcija očito  smanjuje unos kisika i puls.«, objasnio je dr. Puharich.

Sposobnost suspenzije životnih procesa dramatičnih razmjera nije monopol indijskog potkontinenta. Najbizarniji primjer te pojave izvan In­ dije svakako je stanoviti Hadad. Nije riječ o nekom fakiru, već negdaš­ njem stanovniku najčuvanije američke robijašnice Leavenworth. Hadad je tamo dospio kao pljačkaš i višestruki ubojica, a njegov je neskvakidaš- nji talent za buduće naraštaje zabilježio zatvorski psiholog Donald Powell Wilson, Upoznao ga je kad se robijaš objesio za rešetke svoje ćelije. Oko­ ristio se remenom, koji je skinuo s hlača zatvorskog stražara, nakon što ga je hipnotizirao. Leš gangstera s juga Amerike čekao je na autopsiju neko­ liko dana, a da za cijelo to vrijeme nije pokazivao znakove raspadanja. Kad je konačno dospio na stol patologa, Hadad se jednostavno pridigao, kao da se budi poslije dobrog sna. Psihologu je objasnio da se može do­ vesti u stanje kliničke smrti po želji, te u tom stanju ostati danima.

Demonstrirao je i tzv. kontroliranu dermografiju, kad je u spomenu­ tom stanju na površini vlastite kože izazvao šare,  koje su predstavljale znakove zodijaka. Drugi se put kladio s Wilsonom da će na više dana pot­ puno zaustaviti epileptične napade kod robijaša koji su patili od teških oblika ove bolesti. Iako ih nije ni vidio, njegovo se uvjeravanje obistinilo. Nijedan epileptičar danima nije imao napade. Mogao je izaći iz čuvanog zatvora po želji, najvjerojatnije sugeriravši stražarima da je policajac. Jed­ nom ga je na koncertu u susjednom gradu vidio zapovjednik kaznionice, a drugi se put nakon ovakva bijega u zatvor vratio sam, rekavši da se iz­ gubio u obližnjim močvarama! Prije no što je umro, objasnio je zbunje­ nom psihologu da se na Zemlji inkarnirao kako bi za glavu skratio dva izuzetno zla duha, koja su se ovdje utjelovila. Hadad je bio osoba niska

morala, primitivne psihičke konstitucije i nesuvislih, grandomanskih ide­ ja. Nerijetko je tvrdio da je veći od Muhameda i Isusa Krista, objašnjava­ jući da je Krist uskrsnuo od mrtvih nakon dva dana, dok je on mogao u stanju kliničke smrti provesti još dulje vrijeme. Znao je kad će umrijeti i želio je svoje tajne odati Wilsonu, koji to, nažalost, nije shvatio dovoljno ozbiljno. Time je propuštena prilika da se sazna nešto više o tome kako je moguće da je netko, tko je bio daleko od samoodricanja i upornog više­

­atnog vježbanja, ovladao nečim što se pripisuje samo rijetkima i medu onima koji čitav život posvete kroćenju psihe i tijela.

Uz već spominjana standardna tumačenja, u igri je i genetika. Ima onih koji tumače da nije nemoguće da netko rođenjem dobije osobito fleksibilni metabolizam ili neuobičajenu kontrolu nad podsviješću, iz koje i dolaze nalozi za rad pluća. Moral ovdje nije automatski uračunat, pa moć i etika ne moraju nužno ići ruku pod ruku,

Prema Jamesu Braidu, jogiji su se davali zakopati kad bi patili od kak­ vih bolesti. Nakon više dana provedenih pod zemljom, u stanju obamr- losti, pojavljivali bi se na površini ozdravljeni. Medicina bilježi niz primje­ ra patološke katalepsije, kod koje se javljaju čudnovate vizije, a poznat je i slučaj dječaka koji je oživio nakon što je ispod vode proboravio više od pola sata. Prema podacima iz prošlog desetljeća, službeni je svjetski re­ kord u zadržavanju daha 19 minuta, a u raznim su dijelovima svijeta regi­ strirani ljudi koji su mogli na neobjašnjiv način suspendirati živome funk­ cije. Sv. Augustin navodi svećenika imena Rutilut, koji je mogao potpu­ no zaustaviti puls i disanje, da bi u tom stanju postao neosjetljiv na bol. Biolog i tragač za bizarnim u prirodi, Ivan Sanderson. bilježi prolongira­ na ukapanja u Belizeu, a neke su osobito šokantne priče vezane uz Afriku.

Krajem 1974. godine, Togbui Siza Aziza, »juju« poznat po svojim moćima, sahranjen je u običnu lijesu u Accri. Zakovani lijes prekriven je kamenim blokovima, koji su zazidani. Afrički mag, koji kasnije osniva mi­ stičnu školu poznatu i izvan »crnog kontinenta«, po isteku tri sata, dos­ lovce izlazi iz kamene zamke, kao da se radi o zidu od papira. Promatrači ostaju zabezeknuti činjenicom da je lijes ostao zakovan i neotvoren!

Pleme Ibibio živi na otocima, u močvarnom dijelu Kameruna. Zajed­ nica smještana u mala sela ničime se ne razlikuje od sličnih u Africi. En­ glez N. H. Cleverley, međutim, ne misli tako. On je još 1932. godine do­ živio nešto, od čega se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Kad su poreznici pričepili nekoliko sela napučenih članovima plemena Ibibio, oni su jednostavno nestali, zajedno sa svojim domaćim životinjama. Kad ih nisu mogli pronaći, angažirali su mladog kamerunskog policajca, koji se prišunjao jednom od sela i njime prolunjao. Kad nije uočio ništa ne­ obično, krenuo je prema obali, ustvari, obližnjoj stijeni. S nje je pogledao prema dolje i vidio scenu, koja bi impresionirala i Stephena Kinga. Ispod

bistre vode, na dubini od otprilike dva i pol metra, u naročitim su košara­ ma ležali svi stanovnici sela. Doimalo se da spavaju, zatvorenih očiju i spokojna izraza lica. Uz njih su ležale njihove životinje, očito u istom sta­ nju. Izbezumljeni je policajac pobjegao, procijenivši da su ljudi ovako u vodi ležali danima. Teško je pretpostaviti da su seljani organizirali igrokaz za praznovjernog murjaka Kamerunca. Cleverley, koji je živio u obližnjem Calabaru, opisao je policijskog narednika, koji se sav tresao od straha, kad je dojavio što je otkrio na dnu malog zaljeva. Lokalni poznavatelji do­ morodačkih običaja nisu bili toliko uzbuđeni i smatrali su da je moguče da stotinjak muškaraca, žena i djece, zajedno sa stokom, obamre na ovaj način i sakrije se od poreznika. Kad je na mjesto događaja stigla proširena ekipa promatrača, u selu se sve odvijalo po starome i nije u zaljevu više bilo ničega osim bistre vode i okrugla kamenja na dnu. Brian Inglis kao moguće tumačenje za ovaj fenomen navodi hipnozu, a sumnja je pala na rijetke droge, poput one u današnjem Beninu gdje se vračevi drogira­ njem dovode u stanje blisko kliničkoj smrti, nakon čega ih zavijene u plat­ no zakapaju u zemlju. Ovdje ostaju danima, dok njihova astralna tijela navodno komuniciraju s duhovima predaka.

U novije je vrijeme u Indiji razvikan stanoviti Pilot Baba, bivši avija- tičar koji danas živi nedaleko Nainitala. Neki respektabilni mistici tvrde da Pilot Baba može danima ostati zakopan ispod zemlje, Čak ispod vode pro­ vesti više dana! Poznat je kao duhovni učitelj, a do danas još nitko nije nepobitno dokazao da Baba doista ima ovako neobične sposobnosti. Sje­ ćam se da su me pred više godina uvjeravali da je i Kumara Swami uro­ njen u tank vode na plantaži u Tapovanu proveo više od dva sata. On sam mi to nikada nije htio potvrditi.

Vjeruje se da su mnoge joga-vježbe nastale kopiranjem ponašanja nekih životinja, a po tome da su u tu svrhu promatrali životinje poznati su i stari Kinezi. Osobito stanje obamrlosti poznato je u animalnom svijetu vijekovima, dapače povijest bilježi fantastične priče o žabama, koje su preživjele stotine godina, zarobljene u stijenama i sadrenim blokovima. Ipak, kad su znanstvenici sa žabama pokušali oponašati iste uvjete, nijed­ na nije preživjela mnogo kraći boravak u ovako ekstremnim okolnostima. Priča ima raznih, doduše neprovjerenih, poput one iz 1856. godine, kad je iz bloka stijena, nedaleko francuskog grada Nancyja, ispao pravi prav- cati pterodaktil, preteča ptica, koja je živjela u razdoblju Krede. Iz kljuna sa zubima čuo se neobičan zvuk, kreatura je zamahnula krilima i srušila se mrtva. Mada je leš odnesen kod profesionalnog prirodnjaka iz gradića Gray, koji je životinju doista identificirao kao pterodaktila, u priču je teško povjerovati. Naime, pterodaktili su izumrli pred stotinjak milijuna godina!

Sa stanovišta zapadnjaka morbidna, praksa samomumificiranja ni­ je rijetka u azijskim zemljama, a također predstavlja pokušaj produljenja

egzistencije na  Zemlji.  Postoji  i drevna  doktrina »postizanja  buddhinstva u istome tijelu«, koja je vrlo vjerojatno zastranjivanje od Buddhina učenja onih koji su smatrali da je prosvjetijenje nužno ostvariti u jednom životu. S obzirom da mnogi to nisu mogli, netko je došao na ideju da djelo treba očuvati i nakon smrti, kako bi ono poslužilo za dosizanje konačnog cilja. Danas već izumrla japanska budistička sekta, nazvana po planini na kojoj su njeni sljedbenici živjeli, prakticirala je postupak postupnog samomu- mificiranja tijela pažljivo odabranom ishranom, koja je uključivala žitari­ ce, suho voće, korijenje i grahorice, a na kraju i koru drveća. Sekta se zvala Judono, a postupno je isušivanje tijela trajalo više godina, da bi kul­ miniralo gladovanjem do smrti. Tada bi monaha zatvorili u podzemnu će­ liju, u kojoj je do smrti recitirao mantru Amithaba Buddhe. Tijelo je na­ kon smrti ostalo očuvano, a ostali su redovnici vjerovali da će ono doče­ kati povratak sljedećeg Buddhe. Relativno su nedavno u području plani­ ne Judono pronađena mumificirana tijela osmorice monaha, koji su vje­ rovali da je ova ekstremna praksa put do kraja duhovne evolucije.

Slični primjer predstavlja vijetnamski budistički redovnik Vu Khak Min, koji se rodio pred tri stoljeća i za života bio ugledni i bogati dvorja­ nin. Pod stare se dane odrekao svjetovnih želja i dobara i posvetio inten­ zivnoj meditaciji u samostanu Dau, koji se nalazi 23 kilometra od Hanoja, Zna se da je gladovao sto dana i naredio mladim monasima da ga ne uz- nemiravaju tako dugo dok se iz njegove sobice čuje molitveni bubanj. Kad je bubanj utihnuo, Mina su pronašli mrtvog, u položaju lotosa i sa smiješkom na licu. Odlučili su pričekati nekoliko dana. Kad su uvidjeli da se tijelo neobična sveca ne raspada, ostavili su ga na posebnu tronu, oda­ kle je desetljećima zapanjivao posjetitelje samostana. Kasnije su tijelo premazali posebnom bojom, kako bi ga zaštitili od insekata, što je primje- ćeno i na institutu na kojem je podvrgnuto znanstvenoj analizi. Stručnjaci kažu da je u pitanju srebrnasta boja, pa je i to navodno odigralo stanovi­ tu ulogu u mumificiranju Mina. Rentgenskim je pregledom utvrđeno da su unutrašnji organi mumije netaknuti, što je ukazivalo na činjenicu da nije umjetno mumificirana. I mozak je ostao očuvan, pa s obzirom na kli­ mu i uvjete u kojima se Min nalazio posljednjih stoljeća, fenomen nije la­ ko objašnjiv onim što znamo o kemiji truljenja organizama. Slučaj Vu Khak Mina nije usamljen, pa su svako malo u zabačenim i skrivenim špi­ ljama Vijetnama otkrivali budističke monahe, koji su ovdje umirali od gla­ di, čitajući svete tekstove. Samostan Dau ima, uz Mina, mumiju koja je preživjela raspadanje, ali je prebojana bijelom bojom, a lice ukrašeno ne­ ukusnom crvenom šminkom. Tako se zapravo izgubila vrijednost ovog nalaza, kojem se ne zna točna starost. Prema jednom Rusu koji je posje­ tio samostan, danas obrašten raslinjem iz džungle, monasi koji još tamo žive, vjeruju da je fizičko tijelo moguće napustiti kroz prostor između oči­ ju, ali se u njega istim putem i vratiti. Uz praksu koncentracije na »treće

oko«, ovi su monasi posvećeni recitiranju molitvi upućenih Buddhi. Ne možemo ih, međutim, uspoređivati s japanskom sektom Judono, jer ne poznaju istu doktrinu i ne gladuju do smrti iz istih razloga. Općenito uzev­ ši, budizam ne zagovara ekstremnu askezu, a prema svom tvorcu, trebao bi propovijedati tzv. Srednji Put, pa su oba navedena slučaja u budistič­ kom svijetu više iznimka nego pravilo.

Treba napomenuti da neobjašnjivo mumificiranje tjelesa svetaca na­ kon smrti nije nepoznato ni u kršćanstvu. Osobno sam vidio tzv. istarske mumije iz Vodnjana, posebice Kopranku Nikolozu, ali i odlično uščuvano tijelo finskog svećenika Niklausa Rungiusa. koji je 1629. godine umro u laponijskom selu Laurilla. Prije smrti, seljanima je rekao da se njegovo tijelo neće raspadati, ako je vjera koju im je propovijedao istinita. Tijelo Niklausa Rungiusa održalo je riječ. Nakon što ie umro, 1968. godine, ču­ veni Padre Pio iz Rotonde nije na odru pokazivao znakove raspadanja ti- jela, dapače, mnogi svjedoci govore da se prostorijom od njegova tijela širio neobičan, ugodan miris cvijeća. Jedna žena u Belgiji, koja se nije bavila nikakvim duhovnim tehnikama, najavila je da joj se tijelo, nakon ukapanja u zemlju - neće raspadati. Šest godina poslije čudnovate izjave, rodbina se odvažila otkopati pokojnicu. Uz kamere znanstvenika, tijelo je iznijeto na svjetlo dana. Bilo je potpuno očuvano. Po nekim autorima. očuvano je ostalo i tijelo mučki ubijenog crnačkog borca za ljudska pra­ va, Medgara Eversa. To se ispostavilo nakon ekshumacije, tridesetak go­ dina nakon njegova ubojstva.