IV.
Od sviju ovih osobina LJUBAV je najvažnija, jer, ako je ljubav u čovjeku dovoljno jaka, to ga ona sili, da postigne i sve ostale osobine, dok bez ljubavi sve one zajedno ne dostaju. Često se ona prikazuje kao vruća čežnja čovjekova, da se oslobodi iz beskonačnog kruga umiranja i
rodjenja i da se sjedini s Bogom. Takav prikaz zvuči sebično, a osim toga otkriva tek dio pravog značenja, jer to zapravo i nije samo čeznutljiva želja, nego vo1ja i čvrsta odluka. Da pak ta volja, ta odluka uzmogne postignuti svoj cilj, potrebno je, da ona ispuni sav tvoj život tako, da ni za jednu drugu težnju ne će preostati mjesta. To je doduše volja, da postanemo jedno s Bogom, ali ne zato, da time izbjegnemo mukama i patnjama, nego zato, da iz te duboke ljubavi prama Njemu, uzmognemo raditi s Njim zajedno i onako, kako On radi. A jer je On Ljubav, to je potrebno, ako želiš postati jedno s Njim, - da ti postaneš potpuna nesebičnost i ljubav.

U svakdanjem životu znači to dvoje: Prvo, da pomno paziš, da nikada ne povrijediš nijedno živo biće, i drugo, da iskoristiš svaku priliku, gdje možeš pomoći.

Dakle prije svega ne smiješ nikoga povrijediti ili ražaliti!

Ima tri grijeha, koji više zla čine, nego sve ostalo na svijetu; a to su: ogovaranje, okrutnost i praznovjerje. To su tri grijeha protiv Ljubavi. Protiv
njih se mora boriti onaj, koji želi, da mu se srce napuni Ljubavlju Božjom.
Gledaj, što čini ogovaranje: Ono počima zlom misli, a već to je zločin, jer u svakom čovjeku postoji dobro kao i zlo, a jedno i drugo možemo pojačati na taj način, ako na to mislimo. Time pak možemo, da razvitak pospješimo ili zapriječimo i da izvršujemo Božju Volju ili da joj se opiremo. Kad dakle misliš zlo o nekom čovjeku, to time počinjaš trostruko zlo:

1. svoju okolinu puniš zlim mislima, namjesto dobrim i time povećavaš stradanje svijeta.

2. ako je u onom čovjeku u istinu ono zlo, na koje ti misliš, onda to zlo pojačavaš i hraniš i time tog čovjeka činiš gorim, namjesto boljim. Obično medjutim to zlo i ne postoji, nego si ga ti samo umišljaš.
Time ali ti svog brata navodiš na zlo, jer, ako on još nije savršen, to mu namećeš ono zlo, na koje si mislio.

3. time sam sebe napunjaš zlim mislima, namjesto dobrima, te na taj način sprječavaš svoj vlastiti napredak i postaješ za one, koji te vide, ružan i odvratan, namjesto lijep i ugodan, kakav bi morao biti.
No ne samo to, da takav čovjek nanosi zlo sebi i svojoj žrtvi, nego on nastoji, da i druge ljude učini dionicima svoje krivnje, time što im s velikim žarom priča svoje opake stvari u nadi, da će mu oni
vjerovati. Ako mu to uspije, to će oni onda zajedno sipati svoje zle misli na siromašnu žrtvu. To se dogadja svuda, dan na dan, a to ne čini samo jedan, nego tisuće i tisuće njih.
Uvidjaš li sada, kako nisko i podlo je takvo ponašanje? Zato se toga moraš bezuvjetno kloniti! Ne govori nikad zlo o drugomu i ne slušaj, kad drugi zlo govore o kom. U takvoj prilici reci prijazno: "To možda i nije istina, no da i jest, bolje je, da se o tom ne govori".
Nadalje, ne smiješ biti okrutan. Ima dvije vrsti okrutnosti: namjerna i nenamjerna. Namjerno nanijeti bol kojem živomu biću, to je najveći zločin, što postoji, to je djelo đavolsko, a ne čovječje. Reći ćeš
možda, da nijedan čovjek ne bi mogao takova šta učiniti, no ipak mnogi su to već učinili, a mnogi to čine još i danas. Inkvizitori su to činili u ime svoje religije. Vivisektori čine to u ime znanosti. Mnogi
učitelji čine to iz navike. Svi ti ljudi nastoje tu svoju surovost opravdati izgovorom, da je to običaj, ali zločin ne prestaje biti zločinom, ako ga mnogi počinjaju, a osim toga takav izgovor slabo vrijedi, jer
svima nama je dana zapovijed, da budemo blagi. Karma ne pita za običaj, a karmičke posljedice okrutnosti su od sviju najstrašnije. Te posljedice stići će i sve one, koji namjerice ubijaju stvorove
Božje, nazivajući to "Sportom".
Ja znam, da ti takva šta ne ćeš nikada učiniti i da ćeš iz ljubavi prama Bogu otvoreno protiv toga ustati, kad kod ti se pruži prilika. No ima okrutnosti u govoru, kao i u djelu i čovjek, koji rekne riječ s
namjerom, da drugoga povrijedi, krivac je toga zločina. Ni to ti ne ćeš činiti, no ipak kadkad i nepromišljena koja riječ može da nanese toliko zla, kao i zlonamjerna. Zato se moraš čuvati i ovakovih
nenamjernih okrutnosti!
One obično nastaju odatle, što čovjek ne misli na ono, što radi. Mnogi je čovjek tako obuzet požudom i lakomošću, da i ne misli na to, koliko on drugima zadaje boli time, što im plaća premalo ili time, što pušta svoju ženu i djecu da gladuju. Drugi opet traži samo svoju vlastitu nasladu i ne brine se za one duše i tijela, koje pri tom uništava. Treći opet samo zato, da sebi uštedi nekoliko neugodnih minuta, ne isplaćuje svoje radnike na odredjeni dan, ne misleći na one teškoće, koje im time nanosi. Toliko se
patnja uzrokuje upravo tom nebrigom, kao i time, što ne mislimo na to, kako će naše djelo utjecati na druge! Ali Karma ne zaboravlja nikada i ona ne vodi računa o zaboravljivosti čovjekovoj. Ako želiš stupiti na PUT, to moraš misliti na posljedice svojih djela, jer ćeš inače morati da odgovaraš radi nepromišljene okrutnosti.
Praznovjerje je takodjer veliko zlo, koje je do sada uzrokovalo mnogo strašnih okrutnosti. Čovjek, koji je praznovjeran, prezire druge koji su mudriji od njega i pokušava, da ih prisili, da i oni čine onako kao
on. Sjetite se samo na ono strašno klanje životinja, koje je posljedica praznovjerja, da životinje treba prinositi za žrtvu ili još okrutnijeg praznovjerja, da je čovjeku meso potrebno za hranu. Sjetite se, kako
se uslijed praznovjerja postupa s ugnjetavanim slojevima u Indiji i pogledajte, kako to opako svojstvo radja okrutnost i kod onih, kojima je poznata dužnost bratstva. Mnogo su zločina počinili ljudi u ime
Boga Ljubavi pod utjecajem te nemani praznovjerja. Zato pazi, da ni najmanji trun praznovjerja ne ostane u tvojem srcu!
Ta tri velika zločina moraš bezuvjetno da izbjegavaš, jer oni su sudbonosni za sav napredak i jer njima griješiš protiv Ljubavi. Ali nije dosta, da se samo zlu uklanjaš, nego moraš raditi za dobro, moraš biti
prožet vrućom željom da služiš, da ćeš uvijek tražiti oko sebe priliku i to ne samo da služiš čovjeku, nego i životinjama i biljkama. To moraš provoditi svaki dan i u najneznatnijim stvarima, da ti postane
navikom tako, te ne ćeš zatajiti onda, kad se pruži rijetka prilika, da izvršiš kakovu veliku stvar.
Ako čezneš da postaneš s Bogom jedno, nije to samo radi tebe, nego zato, da budeš provodnicom, kojom će se Ljubav Njegova izlijevati na sve tvoje bližnje.
Onaj, koji ide PUTEM, ne živi za se, nego za druge, on je na sebe zaboravio, da može drugima služiti.
On je kao pero u ruci Božjoj, kojim će da prolaze Božje misli, da izraze ono, što se bez pera ne bi moglo izraziti. Ali ne samo to, u isto vrijeme on je i živa vatra, što zrača u svijet Božansku Ljubav, koja
mu ispunja srce.
Mudrost, koja te čini podobnim da pomažeš, Volja, koja upravlja Mudrošću, Ljubav, koja nadahnjuje Volju, - to su tvoje osobine.
Volja, Mudrost i Ljubav tri su aspekta Logosa, a ako ti želiš, da Njemu služiš, to se ta tri aspekta moraju i kroz tebe pokazati svijetu.