Budući da smo proučili ono što ljubav nije, sad ćemo se osvrnuti na ono što ljubav jest. U uvodu ovog poglavlja govorio sam kako definicija ljubavi podrazumijeva trud. Kad nadilazimo sebe, kad učinimo korak više ili pređemo kilometar dalje, činimo to suprotstavljajući se inerciji lijenosti ili otporu straha. Nadmašivanje samih sebe i suprotstavljanje lijenosti nazivamo radom. Suprotstavljanje strahu nazivamo hrabrošću. Stoga, ljubav je oblik rada i oblik hrabrosti. Preciznije rečeno, to je rad ili hrabrost usmjerena ka vlastitom ili tuđem razvoju. Možemo rad i hrabrost usmjeravati i u pravcima suprotnim od duhovnog sazrijevanja, što navodi na to da nije svaki rad i svaka hrabrost ljubav. Buduću da ljubav uvijek podrazumijeva nadilaženje samoga sebe, ona je uvijek ili rad ili hrabrost. Ukoliko neko djelo ne predstavlja rad ili hrabrost, onda to nije djelo ljubavi. Ovdje nema izuzetaka.

Osnovni oblik djelovanja ljubavi jest pažnja. Kad nekog volimo, poklanjamo mu svoju pažnju i posvećujemo se njegovom razvoju. Kad volimo sebe brinemo se o vlastitom razvoju. Kad se brinemo o nekome, tada tu osobu volimo. Pažnja od nas zahtijeva napor kako bi ostavili po strani postojeće preokupacije (kao što je opisano u disciplini stavljanja u zagrade) i aktivno usmjerili svoju svijest. Pažnja je čin volje i djelovanja protiv inercije naše svijesti. Kao što to kaže Rollo May: "Kad analiziramo volju svim raspoloživim sredstvima koje nam pruža moderna medicina, ponovno ćemo se naći na razini pažnje ili namjere kao sjedištu volje. Napor koji iziskuje volja, zapravo je napor pažnje; napor volje jest trud da se ne pomuti svijest, odnosno napor da se usmjeri pažnja."

Najuobičajeniji i najvažniji način kojim možemo uvježbavati volju jest slušanjem. Toliko vremena provodimo slušajući, premda je to vrijeme uglavnom protraćeno jer većina nas ne zna slušati. Jedan je industrijski psiholog istaknuo kako je količina vremena koju posvećujemo kako bismo djecu nečemu naučili, obrnuto proporcionalna učestalosti kojom će djeca to koristiti kad odrastu. Tako će neki poslovni čovjek provesti dnevno oko sat vremena čitajući, dva sata pričajući i osam sati slušajući. Unatoč tome djeca u školi najviše vremena provode učeći čitati, vrlo malo učeći govoriti, a obično uopće ne uče slušati. Ne mislim kako bi bilo poželjno da ono što učimo u školi učinimo proporcionalnim onome što se radi poslije škole. Međutim, vjerujem kako bi bilo mudro našoj djeci dati uputstva o slušanju - ne samo da bismo slušanje učinili lakšim, već da bi shvatili koliko je teško slušati s pažnjom. Dobro slušanje je vježbanje pažnje i vrlo težak posao. Većina ljudi ne sluša dobro upravo stoga što ovo ne shvaćaju ili se pak ne trude ni shvatiti.

Nedavno sam prisustvovao predavanju jednog uglednog čovjeka o jednom vidu odnosa između psihologije i religije, koji me je već dugo zanimao, te sam stoga bio prilično upućen u temu. Odmah sam prepoznao kako je predavač uistinu veliki ekspert.

Osjetio sam ljubav u ogromnom naporu da nam kroz mnoge primjere dočara krajnje apstraktne koncepte, koji su nama, njegovom auditoriju, bili teško razumljivi. Slušao sam ga s najvećom mogućom pažnjom. Tokom sat i pol napetog slušanja, znoj mi je doslovce curio niz lice, iako je prostorija bila klimatizirana. Kad ie predavanje završilo, dobio sam jaku glavobolju, vratni mišići su mi bili ukočeni od napete koncentracije, osjećao sam potpuno iscrpljeno. Premda sam razumio samo oko 50 % onoga što je taj veliki čovjek govorio, ostao sam zapanjen mnoštvom novih pogleda kojima me je prosvijetlio. Za vrijeme pauze ovog dobro posjećenog predavanja, šetkao sam kroz publiku i slušao komentare. Uglavnom su bili razočarani jer su očekivali mnogo više. Držali su kako ga je bilo teško pratiti i kako je predavanje bilo konfuzno te su bili razočarani njegovom govorničkom sposobnošću. Jedna je gospođa, uz opće odobravanje, izjavila: "Zapravo nam ništa nije rekao."

Za razliku od ostalih, ja sam čuo mnogo od onoga što je taj veliki čovjek govorio, upravo zato što sam se potrudio slušati. Bio sam voljan učiniti taj trud zbog dva razloga: prvo, prepoznao sam njegovu veličinu i veliku vrijednost onoga što je izlagao; drugo, zbog vlastitog zanimanja za ovo područje kao i želje za duhovnim razvojem. Moje pažljivo slušanje bilo je izraz ljubavi. Volio sam ga jer sam uvidio kako je to osoba velike vrijednosti koja zaslužuje pažnju, a volio sam i sebe jer sam pokazao volju za rad na vlastitom razvoju. Budući da je on bio učitelj, a ja učenik, dakle, on davatelj, a ja primatelj, moja je ljubav bila prvenstveno upućena prema meni, motivirana onim što mi taj odnos može pružiti, a ne onim što ja mogu dati njemu. Ipak, vrlo je moguće kako je osjetio intenzitet moje koncentracije, pažnje i ljubavi, i možda mu je to bila dovoljna nagrada. Ljubav je, kao što ćemo neprekidno uviđati, dvosmjerna ulica, recipročni fenomen po kojem primatelj ujedno i daje, a davatelj prima.

S ovog primjera u kojem je slušatelj u ulozi primatelja, preći ćemo na najčešću situaciju u kojoj je davatelj u ulozi slušatelja: to je slušanje djece. Proces slušanja djece razlikuje se ovisno o njihovoj dobi. Za sad ćemo promatrati slučaj šestogodišnjaka, prvoškolca, koji će neprestano govoriti pruži li mu se prilika. Kako će se roditelji nositi s ovim malim brbljavcem? Možda je najlakši način ušutkati ga. Vjerovali ili ne, postoje obitelji u kojima je djeci doslovce zabranjeno govoriti i gdje 24 sata dnevno vrijedi pravilo: "Djeca se smiju vidjeti, ali ne i čuti." Takvu se djecu može vidjeti kako u tišini, iza ugla, promatraju odrasle kao nijemi promatrači iz sjene. Drugi način je dopustiti brbljanje, ali ga jednostavno ne slušati, tako da dijete ne komunicira s roditeljima već zapravo priča u vjetar, stvarajući zvučnu kulisu koja se može, ali i ne mora čuti. Treći je način, pretvarati se da slušate, dok istodobno nastavljate s poslom koji obavljate ili slijedite vlastiti tok misli, a samo naizgled pridajete djetetu pažnju, povremeno izgovarajući "Aha" ili "Baš fino", kao odgovor na monolog. Četvrti način je selektivno slušanje, kad roditelji naćule uši ukoliko im se učini da dijete kaže nešto značajno, pokušavajući uz minimalan trud odvojiti bitno od nebitnog. Problem kod ovakvog slušanja jest u tome što ljudski um nema učinkovitu sposobnost selektivnog odvajanja, što rezultira time da se veliki dio nebitnog čuje, a bitnog prečuje. Peti i posljednji način je, naravno, istinsko slušanje djeteta s potpunom pažnjom uz odmjeravanje svake riječi i rečenice.

Ovih pet načina reagiranja na dječji govor, navedeni su redoslijedom po količini uloženog truda, s tim da peti način, istinsko slušanje, od roditelja zahtijeva kvantitativni skok energije u odnosu na ostale, relativno lakše načine. Čitatelj ovdje može naivno pomisliti kako im se uvijek preporučuje peti način slušanja djece, ali nije tako. Naime, šestogodišnjakova sklonost pričanju toliko je jaka, da roditeljima ne bi ostalo vremena za ostale obveze. To zahtijeva ogroman napor i bili bi jednostavno iscrpljeni za obavljanje bilo čega drugog. Napokon, brbljanje šestogodišnjeg djeteta općenito je beskrajno nezanimljivo. Ono što se preporučuje, zapravo je kombinacija svih pet načina. Povremeno je doista potrebno reći djetetu da ušuti, primjerice, u situacijama kad je neophodna koncentracija ili u slučaju nepristojnog upadanja u riječ starijima, kao i kad je pokušaj neprijateljske i nerealne dominacije. Često djeca tog uzrasta brbljaju iz čistog zadovoljstva i tada ih nema ni svrhe slušati jer zapravo pričaju sama sa sobom. Ponekad, kad se djeca ne zadovoljavaju takvim obraćanjem samima sebe već žele s nama komunicirati, dovoljno je pretvarati se da slušamo. U tim trenucima djeca i ne žele komunikaciju, već jednostavno bliskost, te im prividno slušanje može stvoriti taj osjećaj. Povrh toga, djeca obično vole započinjati i prekidati komunikaciju te će se zadovoljiti sa selektivnim slušanjem roditelja jer i sama selektivno komuniciraju. Ona to smatraju pravilom igre. Dakle, relativno je mali dio potpunog vremena provedenog u pričanju kad je šestogodišnjaku potrebno pravo, istinsko slušanje. Jedan od izuzetno složenih roditeljskih zadataka jest uspostavljanje idealne ravnoteže ovih stilova slušanja koji variraju zavisno djetetovim potrebama.

Obično je teško uspostaviti ovakvu ravnotežu jer roditelji ne mogu uvijek odvojiti dovoljno vremena za pravo, istinsko slušanje. To se odnosi na većinu roditelja. Oni možda vjeruju da slušaju, dok se zapravo samo pretvaraju ili u najboljem slučaju čine to selektivno. Međutim, to je samoobmana kojom prikrivaju vlastitu lijenost. Pravo slušanje, bez obzira koliko trajalo, zahtijeva ogroman trud, a prije svega i potpunu koncentraciju. Nemoguće je istinski slušati i pri tom raditi nešto drugo. Ako roditelj uistinu želi saslušati dijete, on mora u tom trenutku zanemariti sve ostalo i posvetiti mu svoje vrijeme. Ako niste voljni ostaviti sve po strani, uključujući i svoje brige, i opterećenja, tada niste spremni za istinsko slušanje. Nadalje, napor koji zahtijeva slušanje šestogodišnjaka neusporedivo je veći od onoga potrebnog za slušanje uglednog predavača. Djetetovo je izlaganje zbrkano - ono prelazi s teme na temu, ponekad se ponavlja - što umnogome otežava koncentraciju. Ono obično govori o stvarima koje nisu od bitnog značaja odraslima, dok je publika predavača zainteresirana za temu izlaganja. Drugim riječima, gnjavaža je slušati šestogodišnjaka, zbog čega je još teže usredotočiti koncentraciju na ono što govori. Roditelj mora biti motiviran pravom ljubavlju da bi uistinu pažljivo slušao što mu dijete govori.

Ali, čemu uopće trud? Zašto ulagati toliki trud koncentrirajući se na ionako dosadno naklapanje šestogodišnjaka? Prvo, vaša volja za slušanjem predstavlja najkonkretniji dokaz poštovanja prema vašem djetetu. Ako djetetu poklonite istu pažnju koju biste posvetili uvaženom predavaču, ono će se osjetiti vrijednim. Ne postoji bolji način od poštovanja kojim bi djetetu dokazali da je vrijedno. Drugo, što se djeca više osjećaju cijenjenima, govorit će stvari veće vrijednosti. Ono će ispuniti vaša očekivanja. Treće, što pažljivije slušate vaše dijete, prije ćete spoznati da u tom naizgled konfuznom brbljanju i ponavljanju doista ima vrijednih misli. Svatko tko istinski sluša djecu shvatit će istinitost izreke kako "mudrost dolazi iz dječjih usta". Ako budete pozorno slušali svoje dijete uvidjet ćete kako je ono doista iznimni individualac. Kad se u to uvjerite bit će vam lakše slušati i mnogo ćete više naučiti. Četvrto, što više upoznate vaše dijete, moći ćete ga više i naučiti. Ako ga ne poznajete dovoljno, vjerojatno ćete se truditi podučavati ga stvarima za koje još možda nije spremno, koje ga ne zanimaju ili pak o njima zna više od vas. Napokon, što su djeca svjesnija koliko ih cijenite i smatrate ih izuzetnim ljudima, bit će poslušnija i uzvraćat će poštovanje. Što je vaše podučavanje primjerenije, odnosno, temeljeno na vašoj pravilnoj procjeni njih samih, to će oni loše prihvaćati ono čemu ih učite. Što djeca više uče, postaju sve izvanrednija. Ako ste shvatili ciklični karakter ovog procesa, tada ćete razumjeti i istinu o recipročnosti ljubavi. Umjesto negativnog silaznog ciklusa, to je kreativan napredan ciklus evolucije i razvoja. Vrijednost stvara vrijednost. Ljubav je začetak ljubavi. Roditelji i djeca se vrte sve brže i brže naprijed u pas de deux ljubavi.

Govorili smo o svijesti šestogodišnjeg djeteta. Za mladu se i stariju djecu pravilna ravnoteža slušanja i neslušanja razlikuje, ali je proces u osnovi isti. Komunikacija s mlađom djecom obično je manje verbalna, premda zahtijeva periode potpune koncentracije. Ne možete se igrati s djetetom i biti odsutni duhom. Ako ne uživate punim srcem u igri, riskirate da vam i dijete bude takvo. Adolescentu nije potrebno toliko potpunog vremena za slušanje kao šestogodišnjaku, ali zato zahtijevaju više vremena za pravo slušanje. Oni neće besciljno čavrljati, ali kad govore traže punu pažnju svojih roditelja.

Čovjek nikad ne preraste potrebu za roditeljskim slušanjem. Jedan talentirani tridesetogodišnji intelektualac, koji se podvrgao terapiji zbog anksioznosti proizašle iz nedovoljnog samopoštivanja, mogao se prisjetiti bezbrojnih prilika u kojima ga roditelji , također intelektualci, nisu bili voljni saslušati ili su smatrali kako je ono što govori beznačajno. Najbolnija uspomena seže u vrijeme kad je kao dvadesetdvogodišnjak diplomirao obranivši tešku i vrlo provokativnu tezu. Njegovi ambiciozni roditelji su bili oduševljeni uspjehom i počastima koje je primio. Međutim, iako je kopija rada godinu dana stajala na vidnom mjestu u dnevnom boravku i premda je nekoliko puta nagovijestio kako bi mu značilo da je pročitaju, nitko je nije niti prelistao. Na kraju terapije je zaključio kako je siguran da bi je pročitali i pohvalili ga, samo da im je jasno i glasno rekao: "Čujte, lijepo vas molim pročitajte moju tezu. Želim da upoznate i prihvatite moj način razmišljanja." Ipak, rekao je kako bi prije bio proklet, nego li moljakao za njihovu pažnju i da mu to ne bi pomoglo da se osjeća vrjednijim.

Istinsko slušanje, potpuna koncentracija na drugu osobu, uvijek je manifestacija ljubavi. Suština pravog slušanja je disciplina stavljanja u zagrade, odnosno privremeno odustajanje od vlastitih predrasuda u okvirima razmišljanja i želja, kako bi što snažnije doživjeli i iskusili svijet onoga tko priča. Ovo nas jedinstvo govornika i slušatelja proširuje i uvećava te kroz njega uvijek stićemo nove spoznaje. Štoviše, samim tim što pravo slušanje podrazumijeva privremeno potiskivanje sebe, ujedno i omogućava potpuno prihvaćanje drugog. Ako je ovoga svjestan, govornik će postajati manje osjetljiv i spremniji otvoriti zatvorene dijelove svijesti. Kad se ovo dogodi, slušatelj i govornik se počinju sve više cijeniti i plesati ljubavni ples. Energija koju ova disciplina i proces zahtijevaju, toliko je ogromna da se može postići jedino s ljubavlju i željom za proširenjem sebe u svrhu uzajamnog razvoja. Većinom nam nedostaje ovakve energije, lako nam se čini da u poslovnim i društvenim odnosima slušamo pažljivo, mi zapravo slušamo selektivno, imajući na umu trenutačnu potrebu i razmišljajući pri tom kako ostvariti željene rezultate i što prije završiti razgovor.

Budući da je slušanje aktivni izraz ljubavi, ono je svakako najpotrebnije u braku. Pa ipak, većina se parova uopće međusobno ne sluša. Naš je prvi zadatak, kad parovi dođu u bračno savjetovalište, naučiti ih kako će jedno drugo saslušati. Često u tome ne uspijevamo jer supružnici nemaju dovoljno volje uložiti neophodnu energiju i disciplinu. Oni su obično iznenađeni, čak i zapanjeni prijedlogom da naizmjence govore i slušaju jedno drugo. To im se čini prekruto, neromantično i sputano. Ipak, pravo slušanje je moguće samo onda kad se za njega ostavi dovoljno vremena i kad mu se stvore pravi uvjeti. Nemoguće je istinski slušati dok se vozi, kuha, dok je čovjek pospan ili mu se žuri. Romantična ljubav ne iziskuje napor i parovi su obično nespremni preuzeti na svoja pleća trud i disciplinu koju podrazumijeva istinska ljubav i slušanje. Ali kad i ako u tome uspiju, rezultati su veličanstveni. Toliko puta smo imali zadovoljstvo kako jedan od supružnika kaže drugome, kad je proces pravog slušanja napokon otpočeo: "U braku smo dvadeset i devet godina, a ja sam tek sad saznao to o tebi." Kad se ovo dogodi, tada znamo kako je započeo proces razvoja u braku.

Premda je poznato da se sposobnost pravog slušanja poboljšava vježbanjem, to nikad ne postaje lagani proces, lako je najvažnija osobina dobrog psihijatra upravo sposobnost istinskog slušanja, mnogo sam se puta uhvatio kako za vrijeme pedesetominutne terapije površno slušam pacijenta. Ponekad mi se dogodi da potpuno izgubim nit pacijentovih asocijacija i tada sam prisiljen prekinuti ga i reći: "Ispričavam se, ali sam na trenutak odlutao, tako da vas nisam pažljivo slušao. Možete li ponoviti zadnjih nekoliko rečenica?" Zanimljivo je da mi pacijenti uglavnom ne zamjeraju kad se ovo dogodi. Naprotiv, čini se da instinktivno shvaćaju kako je nužan element pravog slušanja sposobnost uočiti trenutak popuštanja pažnje, i moje priznanje da je do toga došlo, zapravo ih uvjerava kako većinu vremena doista slušam. Spoznaja da vas netko uistinu sluša, sama po sebi ima vrlo terapijski učinak. Kod približno četvrtine slučajeva, bilo djece ili starijih, dolazi do vidnog poboljšanja već za vrijeme prvih mjeseci terapije, iako do tad još nisu otkriveni pravi uzroci problema niti je došlo do nekakvih značajnijih interpretacija. Postoji nekoliko objašnjenja ovog fenomena, ali držim da je ključan razlog taj što ovi ljudi, često prvi put u životu, osjećaju da ih netko uistinu sluša.

lako je slušanje najznačajniji oblik pažnje, neophodni su i drugi oblici u odnosima temeljenima na pravoj ljubavi, osobito u odnosima s djecom. Velika je raznovrsnost tih oblika. Jedan od njih je i igra. Za bebe su to razne brojalice; za šestogodišnjake iluzionistički trikovi i igre skrivača; dvanaestogodišnjaci uživaju u badmintonu i pikadu, i slično. Čitanje maloj djeci predstavlja pažnju, jednako kao i onim malo starijima pomoć u školskim zadacima. Važne su obiteljske aktivnosti kao odlazak u kino, izleti, vožnje, putovanja, sajmovi i karnevali. Neki su oblici pažnje čista usluga djeci, primjerice, sjediti na plaži i čuvati četverogodišnje dijete u igri ili beskrajno razvoženje adolescenata. Ono što je zajedničko svim ovim oblicima pažnje, kao i slušanju, jest to da je za sve potrebno provoditi određeno vrijeme s djecom. U suštini, pažnja zahtijeva vrijeme provedeno s nekim, a kvaliteta pažnje proporcionalna je intenzitetu koncentracije u tom vremenu. Vrijeme provedeno u raznim aktivnostima s djecom pruža roditeljima bezbroj prilika da ih promatraju i bolje upoznaju. Podnose li uspone i padove, kako izvršavaju školske zadatke i kako uče, što ih privlači, a što ne, kad su hrabri, a kad uplašeni - sve su to nužne informacije brižnim roditeljima. Aktivnosti s djecom pružaju roditeljima brojne prilike da ih poduče vještinama i osnovnim principima discipline. Kroz aktivnosti koje pružaju priliku promatranja i učenja djece osnovni su principi terapije kroz igru, a iskusan dječji psihijatar iskoristit će ih kako bi došao do značajnih opažanja i terapijskih intervencija.

Čuvanje četverogodišnjaka na plaži, koncentriranje na nepovezanu priču šestogodišnjaka, učenje vožnje adolescenta, slušanje supružnika o provedenom danu na poslu ili u praonici rublja, međusobno razumijevanje unutarnjih problema, pokušaji da se bude strpljiv koliko je to moguće - sve su to često dosadni, neugodni i iscrpljujući zadaci jer podrazumijevaju rad. Da smo Ijeniji ne bismo ih uopće izvršavali, a da smo samo malo manje lijeni radili bi ih češće i bolje. Budući da je ljubav rad, suština neljubavi jest lijenost. Tematika lijenosti je vrlo bitna i provlači se kroz prvo poglavlje o disciplini, kao i kroz ovo o ljubavi. Usredotočit ćemo se na nju zasebno u zadnjem poglavlju, kad ćemo vjerojatno imati jasniju perspektivu.