Božični blagdani su vrijeme muzičkih igrokaza pa u Londonu malo Božića prođe bez priče o Dicku Whittingtonu odigranoj u nekom od kazališta. Djeca se nikada ne umore slušati priču o malom Dicku i zvonjavi zvona, a djeca u pravilu dobro prosuđuju duhovne istine. Iako nikada nećemo biti sigurni u čvrste činjenice o Sir Richardu Whittingonu koji je tako davno živio u Guidhallu, duhovna istina o događajima vezanim uz Dicka Whittingtona jedne večeri na Highgate Hillu vječna je.

Zbog onih koji možda nisu čuli ovu priču, reći ćemo da je Dick Whittington bio maleni dječak koji je u srednjem vijeku živio u Londonu. Bio je siroče bez prijatelja, a radio je u kuhinjskoj praonici bogatog trgovca u Cheapsideu. Ostale sluge su s njim okrutno postupale, i Dick je očajan na kraju odlučio pobjeći. Nije imao nikoga tko bi mu pomogao ili ga savjetovao, nikoga kome bi se obratio za krov nad glavom ili ohrabrenje, a kako je mjesto na kojem se nalazio postalo nepodnošljivo, mali Dick je učinio ono što mnogi ljudi rade - pobjegao je od svojih problema.

Nije imao pojma o tome kuda bježi ili što će učiniti, samo je osjećao da mora otići po svaku cijenu. Bijeg od problema je vjerojatno najbeskorisnija stvar na cijelom svijetu zbog jednostavnog razloga što su svi vaši problemi zaista u vašoj vlastitoj svijesti, a kako je vaša svijest vaša bit, od nje nije moguće pobjeći. Nije važno koliko brzo ili koliko daleko trčite, morat ćete jednom prestati bježati, a kada se zaustavite, vidjet ćete da vas vaši problemi poredani čekaju. Budući da sa sobom nosite svoju svijest - to jest sebe same, vi prirodno nosite i svoje probleme, sve dok ih svjesno ne riješite.

I tako je Dick počeo bježati, ravno iz Cheapsidea prema sjevernim otvorenim poljima, kamo je brzo stigao. Slijedio je seoski put dok nije stigao do brda Highgate Hill, na koje se popeo. Osjetivši umor, sjeo je pri vrhu da se odmori. Priča govori da je bila prekrasna ljetna večer, i dok se Sunce spremalo na zalazak, zvona crkve Bow doprla su preko polja do mjesta na kojem je sjedio. Crkva Bow se nalazi u Cheapsideu, pored kuće iz koje je pobjegao. Osim crkve Sv. Pavla, crkva Bow je bila, i još možda jest, najvažnija crkva u Londonu. Ako ste rođeni u krugu gdje dopire zvonjava zvona s Bow crkve, vi se pravi Cockney, ako ih ne čujete onda niste, takvu važnost ona imaju. Za Dicka Whittingtona, međutim, zvona s Bow crkve značila su mnogo više od toga. Usprkos svim svojim nevoljama, Dick je imao još nedozrelu duhovnu sposobnost i bio spreman progovoriti novim jezikom.

»Kako je moguće«, zapitat ćete, »da duhovno osvješteni imaju problema? Ne uče li nas da su zdravlje, sreća i uspjeh plodovi samo jednog?« Stvar vrijedna razmišljanja. Savršeno je točno da je posjedovanje duhovne sposobnosti jedino moguće jamstvo svega. No duhovna se sposobnost mora prepoznati, shvatiti i manifestirati. U svom latentnom stanju ona se ne može pokazati. Poslovično je da većina ljudi koji razviju duhovnu svijest »dolaskom u Istinu«, čine to zato što su se našli u neprilikama, ili što su bili, da se kolokvijalno izrazim, pregaženi od života fizički, financijski, moralno ili nekako drugačije. Razlog za takvo stanje postaje jasan kada nađete ključ.

Djeca ovog svijeta mudrija su od djece svjetla. Ljudi okrenuti svijetu i materijalnom - koji nisu neophodno zli u bilo kom smislu, već su ljudi bez duhovnog razvitka - dobro su prilagođeni svjetovnim uvjetima, i, ukoliko su dovoljno osjetljivi, prilično se dobro snalaze u svijetu kakav jest. Oni, međutim, koji su razvili i manifestirali duhovnu sposobnost prolaze drugačije. Oni su djeca svjetla i ne mogu više živjeti, niti kretati se, niti disati slobodno u poganskoj atmosferi svjetovnog bogatstva. Oni su u milosti i više ne pripadaju nižim zakonima. Biti u milosti, koja je božanski poredak velikodušnog i milosrdnog Boga, znači da je sve dobro i da se sve stvari odvijaju prema potrebama.

Između ta dva stanja postoji prijelazna faza tijekom koje je razvijena duhovna sposobnost, no ona je još uvijek, takoreći matrica duše - još nije rođena za razinu manifestacije, razinu na kojoj se događaju mnoge nevolje. Na toj razini vaša je duhovna sposobnost, čudo od djeteta, dovoljno zrelo da vam onemogućava da se prilagodite svjetovnoj atmosferi, ali nedovoljno zrela da preuzme odgovornost i vodi vaše poslove u svjetlosti Duha. I zbog toga ćete zapadati u nevolje. Budući da ne pripadate svijetu, on vas udara unaokolo poput nogometne lopte, i što se vi jače borite, stvari postaju gore. To je, međutim, vrijeme u kojem se trebate radovati i uzdići svoje srce, jer ako ste vjerni, vaš spas je siguran. Ovi jaki udarci su znak da se više ne nalazite u uzama materijalnog zakona. Najmračniji sat je uvijek sat prije svitanja.

Dok je mali Dick Whittington sjedio na Highgate Hill brdu, zvona s crkve pozivala su na večernju molitvu. Koliko je tisuća ljudi diljem Londona čulo ta ista zvona, no u njima nisu čuli ništa neobično? Koliko je umornih i opterećenih muškaraca i žena na ulicama i u drvoredima velikog grada, na poljima i livadama oko grada, čulo isti zvuk dok je letio iznad krovova kuća i preko tihog engleskog krajolika te ljetne večeri, a ipak nisu dobili ništa što bi im pomoglo na njihovom putu?

Dick je, međutim, imao dobro razvijenu duhovnu sposobnost, iako je tada nije bio svjestan, i njemu su zvona progovorila jasno i bez pogreške, vukući ga, izvlačeći ga, otvarajući mu oči i pokazujući mu trenutačnom jasnoćom njegov sljedeći korak. Jasno, zapanjujuće su mu rekla: »Okreni se, Whittingtone, trostruki gradonačelniče Londona.« Dick je ostao kao pogođen munjom iako je istovremeno bio potpuno uvjeren u njezinu istinitost i ni na trenutak nije dvojio što mora učiniti. Odmah se okrenuo i požurio u Cheapside, i, kako priča kaže, ne samo da se suočio s problemom od kojeg je bježao, već ga je i riješio na najpotpuniji i najdalekosežniji način. Čudo od djeteta je rođeno.

Čini se da je prvo zatražio i dobio svoja prava u kuhinji, nato napredovao do trgovine, postepeno se uzdizao kombinacijom nadahnuća i marljivosti do partnera u poduzeću svog gazde, oženio se gazdinom kćerkom, postao vodeći trgovac u Londonu i napokon, kako su zvona i predskazala, gradonačelnikom.

Zanimljivo je primjetiti da stara legenda govori o detaljima čistim i nepatvorenim nadahnućem. Korak koji je Dick morao poduzeti bio je posljednji na koji bi se odvažio sam po sebi. Tako se obično događa kada nas vodi Duh sveti. Kada nam šapuće volja - vilenjak, poruka je obično onakva kakvu želimo čuti, kakvu bismo uvijek odobrili, što bismo u svakom slučaju učinili i sami. Duh sveti nam mnogo češće kaže da se suočimo s problemom direktno i promijenimo svoj stav. Uočimo još jednom: dok je primao poruku, u Dickovoj svijesti nije bilo ni sjene dvojbe ili oklijevanja. Kada ste zdvojni ili su vam misli zbrkane, to ne dolazi od Boga. Kada glas Gospodnji progovori on će prije biti čist i jasan. To nikako ne znači da je ono što sami želite neminovno loše, ali može biti. Neki ljudi smatraju da je ono što žele u pravilu loše. To je ostatak stare teologije. Molite li redovito, naročito na znanstven način duhovnim postupkom, vjerojatno je stvar koju želite učiniti ispravna, ali u to se morate uvjeriti. Da biste se uvjerili trebate nastaviti s molitvom dok ne primite jasno vodstvo. Kada ste zbunjeni i nesigurni, molite za mir duše. Često je bolje ne poduzimati korake dok god sumnjate. Ne žurite, jer Bog nikad ne žuri.

Ukoliko vaše vodstvo ne stiže, to je zato što u svom srcu to zaista ne želite ili zato što ste već ionako donijeli odluku ili zato što ste previše zabrinuti i napeti da biste saznali. Ukoliko je ovo posljednje u pitanju, prevladat ćete napetost budete li molili za svoj duševni mir. Kada ja molim za vodstvo, uvijek kažem: »Duh sveti je Bog i Bog uvijek dovrši svoj posao i pošalje zadovoljavajuću poruku, stoga moje vodstvo mora doći na način koji će mi biti jasan, i ja kažem da će tako i biti.« I uvijek se obistini.