John Gray: 'Djeca su iz raja'

(odlomci)

U prošlosti, ljudsko je društvo bilo orijentirano na preživljavanje, pa su i djeca ubrzo posta­jala manje orijentirana na emocije. Danas, barem u zapadnim društvima, društvo je mnogo više orijentirano na emocije i odnose, pa se i djeci pruža prostor da budu osjetljivija u tom smislu. Djeca će danas mnogo brže reagirati nepoštovanjem na nepoštovanje i nasiljem na nasilje.

Prijetnje, nasilje i lomljenje djetetove volje ubija djetetovu prirodnu želju za suradnjom. To je posebno vidljivo u današnjem svijetu u kojem mediji imaju veliki utjecaj na djecu i roditelji im više nisu jedini autoritet.

Roditelji bi trebali imati povjerenja da su djeca prirodno dobra i da nije potrebno kontro­li­­rati svaku sitnicu da bi se ona razvila 'kako treba'.

Kad djeca nailaze na nerazumijevanje i nepoštovanje, u njima se gomila otpor, koji će najčešće izbiti na površinu upravo onda kad roditelji imaju najmanje energije ili mogućnosti da uspostave kontrolu: kad su umorni, kad nemaju vremena i slično.

Otpor kod djeteta je prirodno ispitivanje granica i ono se bolje osjeća kad nauči da granice postoje, nego kad ih nema. Kad se djeca opiru, treba priznati njihove osjećaje i dati im do znanja da razumijemo njihov otpor, ali držati se razumnih zahtjeva.

Ponekad otpor ima nekoliko emocionalnih razina: ljutnja, razočaranje, tuga, strah... Otpor suradnji je često jednostavno rezultat potrebe da se ti osjećaji primijete i priznaju sa strane rodi­telja. Nekad je djetetu potrebno da se isplače kako bi se oslobodilo nagomilanih emocija. Kad se to dogodi, roditelji mogu zaključiti da su povrijedili dijete i osjetiti krivnju i zbog razumnih zahtjeva. Prilagođavanje naših želja djetetovima je opravdano kad postoje dobri razlozi, ali ne kad se time samo nastoji izbjeći sukob.

Djeca mlađa od 9 godina nemaju sposobnost shvaćanja razlike između 'Učinio sam nešto loše' i 'Ja sam loš'. Postiđivanje i pretjerana očekivanja imaju snažan utjecaj na dijete. Djeca gube svoju prirodnu sposobnost samoispravljanja u onoj mjeri u kojoj se boje pogriješiti.

Roditelji su obično strpljivi s djecom dok ona ne nauče komunicirati, a zatim pogrešno očekuju od djeteta da razmišlja razložno i sjeća se zahtjeva roditelja. Mnogi roditelji očekuju preveliku odgovornost od malog djeteta. Neka područja mogu zahtijevati dugo vrijeme učenja čak i kada roditelji postupaju ispravno.

Ako se uzrujavate zbog dječjih pogrešaka, ona će se loše osjećati, ali to ne znači da će iz toga išta naučiti, osim bojati se vaših reakcija i potiskivati svoju volju. Djeca ne mogu racionalno učiti iz svojih pogrešaka prije devete godine, ali će učiti nesvjesno od roditelja.

Kad djeca pogriješe, to je najgori trenutak da ih podsjećamo na prethodne pogreške. Najbolja reakcija na pogreške je neutralnost ili nezainteresiranost i usmjeravanje djeteta na poprav­ljanje greške.

Ako djeca znaju da je u redu pogriješiti, ona se mogu usredotočiti na to što učiniti da poprave grešku. To će najbolje naučiti oponašajući roditelje. Roditelj bi stoga trebao znati ispri­čati se i pokušati popraviti pogrešku.

Kad djeca griješe i zaboravljaju, roditelji mogu pogrešno zaključiti da se ona ne trude dovoljno. Pozitivan pristup odgoju priznaje da djeca uvijek daju sve od sebe.

Jedan od najboljih načina postupanja s djecom koja zaboravljaju zahtjeve, je tražiti to iznova kao da je prvi put. S vremenom će dijete početi primjećivati kad zaboravlja i biti moti­virano da pamti. Nagrađivanje je također način da se potakne zapamćivanje.

Neki roditelji se boje da će djeca stalno očekivati sve više i sve veće nagrade jednom kad se počne s nagrađivanjem. To se događa samo ako dijete inače ne dobiva ono što mu je potrebno i njegove emocionalne potrebe nisu ispunjene. Dok god dijete osjeća da dobiva ono što mu je potrebno, neće se gubiti u željama za nagradom.

Kod djece se ne bi smjelo stvarati osjećaj odgovornosti za emocije roditelja. Pretjerano govorenje o svojim emocijama kako bi dijete nagovorili da nešto čini ili ne čini, manipulacija je i opterećenje za dijete. Izražavanje svojih osjećaja kao posljedice ponašanja druge osobe u redu je za osobe iste generacije (djecu ili odrasle međusobno), ali od odraslih prema djetetu ne, jer će se djeca osjećati preopterećena time.

Umjesto izražavanja kritike i nezadovoljstva, potrebno je postaviti izravan i razložan zahtjev. No predugačka objašnjavanja zvuče kao opravdavanje i umanjuju autoritet roditelja. Posebno ako se radi o mlađoj djeci, bolje je ponuditi jedan jači razlog, nego nekoliko manje važnih.

Ako želimo da se djeca osjećaju dobro u svojoj koži, moramo ih prestati tjerati da se osjećaju loše i misle loše sama o sebi.

Ako želimo provoditi načela kvalitetnog odgoja, važno je da budemo doslijedni. Štetnije je početi se ponašati se s ljubavlju prema djetetu i time ga potaći da se otvori, a za nekoliko dana vratiti se na nekvalitetnu komunikaciju, nego se ponašati cijelo vrijeme jednako, makar i nezdravo. Nedoslijednost uzrokuje nesigurnost i nepovjerenje.

Nije mudro puštati djecu da rade što god žele, kako bi učila iz posljedica svojih akcija. Na taj način ona gube povjerenje u vodstvo roditelja (a brojni izvanjski utjecaji – vršnjaci, TV... mogu ih lako navesti na prihvaćanje nezdravih modela ponašanja, bez nečega što bi se tome suprotstavilo – KM).

Zašto se iskustvo ne bi stjecalo kroz dobitke, a ne gubitke? Strah nije najbolje sredstvo motivacije. Djeca koja se boje pogriješiti (i osjećaju se prepuštena samoj sebi bez podrške – KM) zbog toga griješe još više.

Dijeljenje emocija i problema s djetetom, te povišen ton, dovode roditelja na istu razinu s djetetom. Djeca imaju dovoljno posla i s razumijevanjem vlastitih osjećaja, te ne mogu izaći na kraj (na zdravi način) i sa slušanjem o osjećajima roditelja.

I kod djece potrebno je uzeti u obzir spolne razlike. Roditelji često griješe dajući djetetu suprotnog spola ono što bi bilo poticajno za dijete istog spola (odnosno, često ono što je sam roditelj želio dobiti, a nije - KM).

Svako dijete treba i brižnost i povjerenje, i to do 9. godine naglasak je na brižnosti, a kasnije na povjerenju, no osim toga dječaci imaju veću potrebu za povjerenjem i uspjehom, a djevojčice za brižnošću i kontaktom. Kad otac, s najboljim namjerama, stavlja naglasak na samostalnost djevojčice, ona se može osjećati odbačenom, dok majka može gušiti dječakovu potrebu za samostalnošću svojom brižnošću.

Općenito, dječacima treba više ljubavi, pažnje i priznanja u odnosu na ono što čine (sposobnosti), a djevojčicama u odnosu na ono što jesu (osjećaji).

Bitno je i prihvaćanje djetetovog temperamenta, tjelesnog tipa i tipa inteligencije, te načina i brzine učenja. To može biti problem roditelju potpuno suprotnih karakteristika. No uz kvalitetan odgoj može se očekivati i postupna modifikacija karakteristika djeteta prema većoj uravnoteženosti.

Roditelji, posebno majke koje imaju veću težnju za poboljšavanjem stvari, trebaju se čuvati neželjenih savjeta, ispravljanja i neizravnih zahtjeva, što pogotovo opterećuje dječake. U redu je dati savjet kad ga dijete traži (ili barem prihvaća). Općenito, što manje gušimo djecu savjetima, to će lakše ona prihvaćati savjet kad budu starija.

Umjesto savjeta, dobro je pitati dijete kako bi se mogao riješiti problem i zajedno s njim istraživati moguća rješenja.

Na posramljivanje djeca mogu reagirati izbjegavanjem izazova, pri čemu ne samo što se sve više potcjenjuju, nego im postaje i dosadno. Druga mogu reagirati pretjeranim trudom oko rezultata (i nastaviti tako i kasnije u životu, bez da ikad osjete da je dovoljno – KM).

Odrastanje u sredini koja ne oprašta, izaziva kod djece obrambeni stav. Ona će se ili opravdavati ili nastojati prebaciti krivnju na druge, te će se suviše energije nepotrebno utrošiti na takve razgovore.

Kad roditelji preuzimaju odgovornost za pogreške djeteta, ono uči da je nevino. Kad se osjećaj nevinosti doživljava prvih 9 godina života, on nikad ne nestaje.

Kad se djetetovi osjećaji cijene i slušaju, dijete može razviti snažan osjećaj vlastitog ja, ali može se stvoriti i lažan osjećaj moći ako mu se popušta kad izražava negativne emocije. Roditelji trebaju slušati sa suosjećanjem i poslati poruku djetetu da je u redu imati negativne osjećaje, ali i da ih se treba izraziti na primjerenom mjestu i u primjereno vrijeme, te da to ne znači automatski da će roditelj popustiti.

Dijete može imati otpor prema empatiji roditelja ako u prošlosti toga nije bilo. Ako dijete u prošlosti nije imalo prilike izraziti negativne emocije, tada empatija može potaći provalu negativnih emocija. Pustite ih da govore i naposljetku će djeca biti sposobna zaboraviti prošlost i cijeniti to što ih slušate.

Negativni zahtjevi stvaraju u umu djeteta sliku onoga što se želi spriječiti, a slika će najvjerojatnije pojačati djetetovu želju da upravo to radi. Recite npr. 'Želim da... ' umjesto 'Nemoj...'.

Dijete do 9. godine ne zna razmišljati apstraktno i logično. Treba ih zaštititi od negativ­nosti (npr. s TV – a ), dok ne budu sposobna pravilno tumačiti stvarnost. Danas se djeci putem TV-a poručuje da su nasilje i zločin normalni. Tada im je potrebno uvjeravanje da je sve u redu, ali više putem empatije, emocionalne podrške ili 'magijskog' razmišljanja, nego putem logike.

Roditelji trebaju slušati i priznati djeci pravo na njihove želje, ali ostaviti sebi pravo da njihova riječ bude zadnja. Ako potiskuju svijest o svojim željama, djeca će postati podložna željama drugih i izgubiti vezu sa svojom moći, strašću i usmjerenjem. Ako im je dopušteno željeti, kao tinejdžeri neće se morati buniti niti će se pristajati žrtvovati za druge.

Sva se djeca rađaju s golemim entuzijazmom. Njegovanje djetetove volje podržavat će njegovu želju prema životu, ljubavi, učenju i razvoju.

Pripremila:

Kosjenka Muk