Djeca pripadaju svojim roditeljima

O usvajanju i incestu

Sjećam se jednog slučaja sa seminara na kojem sam bila. Tamo je bila jedna gospođa koja je usvojila dvoje djece. A onda je rodila još svoje dvoje djece. Poslije nekog vremena ste prekinuli konstelaciju komentarom: Tko je previše dugo bio na pogrešnom putu, više se ne može vratiti natrag.

Strah proizlazi iz spoznaje stvarnosti.

Rekli ste da usvajanje proturječi poretku. Ono se, pak, u našem društvu smatra izuzetno dobrim i usvojitelji su veoma uvaženi.

Ako netko usvoji dijete zato Što sam nema djece i na taj način ih želi dobiti, to proturječi poretku. Djeca pripadaju svojim roditeljima. Smatram jako lošim kad se mladoj majci kaže: Umjesto abortusa, rodi dijete i onda ga daj na usvajanje. Mi ćemo srediti sve što je potrebno.

Trebalo bi joj pomoći da ostane s djetetom. Ako ona i otac još ne mogu sami brinuti o djetetu, može se pomoći tako što će dijete prihvatiti majčini ili očevi roditelji. Ili rođaci. Tako se možemo suočiti s trenutačnom krizom, a dijete ostaje u obitelji. Ali jednostavno dati nekome djecu ili ih prihvatiti bez neke nužde, to stvara veliku krivnju.

Usvajanje je  opravdano ako djeca nemaju nikog,  ako su, na primjer, oba roditelja poginula ili ako je dijete napušteno. Ako tada netko prihvati dijete i odgoji ga, to je opravdano i veliko. Ako su djeca nepromišljeno usvojena i oduzeta od roditelja i bake i djeda, to je velika nepravda. Nepravda je najprije za dijete kojem su oduzeti roditelji i obitelj, a onda i za roditelje koji su u nevolji i od kojih je dijete oduzeto na ovakav način. To podrazumijeva i stav da se ljudi ne mogu nositi sami sa svojom sudbinom.

Ako dijete, na primjer, odrasta u zemlji trećeg svijeta u velikom siromaštvu i ako stranci dođu i kažu: Spasit ćemo te i omogućiti ti bolji život, onda oni zapravo nisu pomogli djetetu. Njemu se onda osporava pravo na njegovu obitelj i njegovu sudbinu. A to pripada njegovoj veličini.

Duša usvojitelja osjeća ovaj oblik usvajanja kao krivnju. To se vidi vlastitim gubitkom plate za usvajanje. Ponekad, na primjer, umre vlastito dijete ili majka koja je usvojila dijete ostane u drugom stanju i abortira to dijete. Tada se to njezino dijete žrtvuje. Veoma često se rastavljaju brakovi usvojitelja. Gubitak partnera je žrtva koja se plaća za tako dobiveno dijete

Ipak, postoje stotine i tisuće slučajeva gdje je usvajanje uspjelo. Postoji mnogo sretnih obitelji koje su usvojile dijete i mnogo sretne usvojene djece.

Ono što sam rekao, vrijedi samo za nepromišljena usvajanja. Kada netko hoće imati dijete za sebe, a ne zato što želi pomoći djetetu. Ja sam protiv zloupotrebe usvajanja. Ako usvojeno dijete vidi da nema oslonac u biološkim roditeljima, ono ih može priznati kao svoje roditelje, ali zna da mora odrasti kod roditelja koji su ga usvojili. Dijete onda poštuje kako svoje roditelje tako i usvojitelje.

Ali s druge strane, isto tako vrijedi, ako su usvojitelji dijete usvojili i ako se ono razvija u pogrešnom smjeru - vjerojatno baš zato što su to učinili nepromišljeno ili zato što su podcjenjivali njegove roditelje - onda  usvojitelji ne mogu jednostavno odustati. Oni to moraju nositi kao posljedicu  krivnje.

To znači da je usvajanje za Vas načelno nešto prema čemu se mora  vrlo  pažljivo  odnositi.

Upravo tako. Više  se  zalažem  za  hraniteljstvo,  nego za usvajanje. Hraniteljstvo je nešto privremeno.

Ali usvojitelji se kod hraniteljstva boje toga da im se u svakom trenutku dijete može ponovno oduzeti, da nije sigurno njihovo.

Ako ga dobro njeguju, dijete je sigurno njihovo.

Vaš terapeutski stav prema usvajanju protivi se društvenom, koji kaže da je okolina važnija za odrastanje od bioloških korijena. Vaš stav prema incestu je u opreci prema društvenim moralnim normama i izaziva buru  negodovanja.

O ovoj temi najradije ne bih govorio, jer što god se kaže, upada se u osinjak.

Incest je, naravno, loša stvar. To je prvo i osnovno. Ali ja na incest gledam u kontekstu: kad se javlja i u kakvom kontekstu? Tko sudjeluje? Postoji splet okolnosti i odnosa koji obično okružuju incest.

Navest ču i jedan primjer iz prakse. Jedna klijentica je pred grupom ispričala da se pokušala ubiti. Prije pokušaja samoubojstva bila je ili silovana ili navedena na seks. Pošto je sama upotrijebila taj izraz, vrlo je vjerovatno da se tu više radilo o navođenju na seks. To je i navela kao razlog za pokušaj samoubojstva. Potom je još i rekla da je od njene 11-e godine postojao incest s ocem. Zamolio  sam je:  Postavi  muškarca  kojeg okrivljuješ da  te je  naveo na seks  i postavi sebe u odnosu  na njega.  Ona je sebe postavila tako da su se oboje ovlaš dodirivali lijevim ramenom. Pritom su gledali u suprotnom smjeru.

Žena koja je predstavljala klijenticu počela je snažno drhtati. Potom sam, na izvjesnom odstojanju, postavio i oca i rekao mu da to promatra. Poslije nekog vremena sam ga pitao kako se osjeća kad vidi da drugi muškarac stoji pored njegove kćeri. Odgovorio mi je: Bolje mi je. Kao sljedeći korak postavio sam kćer pored oca. Ponovno je počela duboko disati i još jače drhtati. Onda sam postavio i majku, na malom odstojanju poludesno od oca. Otac je jednom rukom spontano zagrlio kćer, poslije čega ga je ona iskreno i grčevito zagrlila. Bio je to nevjerojatan intenzitet ljubavi koji se prelijevao između oca i kćer.

Onda sam rekao kćeri da skupi snagu i uspravi se, pogleda majku u oči i kaže joj: To činim za tebe i umjesto tebe. To je tako rekla i to je bilo točno. Onda sam joj rekao da kaže ocu: Puštam te kod mame. Tamo je tvoje mjesto. ]a sam samo dijete.Očev predstavnik je gorko zaplakao i rekao da osjeća duboku ljubav prema kćeri. Rekao sam mu da joj kaže: Žao mi je. Sada svu odgovornost preuzimam na sebe, za sve, i s ljubavlju te puštam.Kad je onda kćerina predstavnica rekla da osjeća koliko puno kćer voli svog oca, rekao sam joj da mu kaže: Jako sam te voljela i to sam rado činila za tebe. Ali sada se povlačim. To je i učinila. Onda je rekla muškarcu kojeg je krivila za primoravanje na seks: Ja sam te iskoristila. Žao mi je. Sada te puštam da ideš, a i ja se povlačim od tebe. Kao sljedeće rekao sam joj da kaže majci: Ja odlazim od tebe. Na kraju je svatko stajao sam za sebe i kćer je bila slobodna.

Ovdje nije bilo nikog koga sam optuživao. Ipak, krivnja je sasvim jasna.

Kod koga? Kod majke?

I kod oca. Kod oboje. Ne mogu objasniti što se ovdje događalo. Meni je stalo do razrješenja. Sad bi, naravno, netko mogao doći i reći: To nije u redu. Ne radi se to tako. Ali na koga onda misli? Misli li on na žrtvu? Hoće li pomoći kćeri? Ili se hoće osvetiti, i kome? I čemu to vodi, ako bi osveta i uspjela? Kako je onda kćeri? Onda se dublji smisao gubi iz vida.

Kad sam u ovoj konstelaciji pogledao oca i kćer, bilo mi je jasno da se tu još nešto događa. Objasnit ću vam to jednim primjerom.

Na tečaju za bračne savjetnike svoju obitelj postavio je klijent kod kojeg je u tijeku obiteljske konstelacije izašlo na vidjelo da želi napusti svoju obitelj. Odmah sam prekinuo rad. Klijent je bio snažno pogođen.

Poslije nekog vremena me je nazvao i rekao da sada zna zašto hoće napustiti obitelj. Imao je sestru blizankinju koja je umrla pri rođenju. Htio ju je slijediti. Shvativši to, zamislio je svoju sestru pored sebe i rekao joj da je njeno mjesto tu pored njega. Sada je konačno mogao sretno ostati uz svoju obitelj.

Nekoliko mjeseci kasnije ponovno me je pozvao i rekao da je shvatio još nešto jako važno. Već dulje vrijeme je stajao na granici pokušaja da počini incest sa svojom kćeri. Onda mu je iznenada postalo jasno da je u kćeri, ustvari, vidio svoju sestru blizankinju. Od tog trenutka više nije osjećao potrebu za pokušajem incesta.

Ako se problematici incesta prilazi s moralnom osudom u prvom planu, ne uviđaju se više zakonitosti, koje, ustvari, uzrokuju ovu dinamiku. U tom slučaju se nikome ne može pomoći. U najboljem slučaju može se samo kažnjavati. Tada imamo ustaljenu shemu Dobra i Zla i one koji trijumfiraju. Ali to u duši ostavlja pustoš.

Koliko sam vidjela iz Vaših obiteljskih konstelacija, majke igraju veliku ulogu u slučajevima incesta.  Vaše izjave da su žene iz pozadine bitno  utjecale  na  incest,  izazivaju  veliko  negodovanje i nemir.  Upravo ste govorili i o krivici, jesu li žene krive za incest?

Nisam zainteresiran za to tko je kriv u smislu optuživanja. Samo iznosim na vidjelo prikrivenu dinamiku i pitam se kako svim sudionicima mogu pomoći pronaći put iz zamršene situacije?

Najčešća dinamika kod incesta je potreba za poravnanjem. Često se u takvoj obitelji žena kloni muža i udaljava. Ne zato što je loša, već zato što, na primjer, u podsvijesti osjeća jaku želju za napuštanjem obitelji. To, na primjer može biti težnja da se ode za umrlom sestrom ili bratom. Istovremeno se javlja i osjećaj krivice i zbog toga ona traga za zamjenom, kako bi mirno mogla otići. Onda na njeno mjesto dolazi kćer. Ali ne zato što bi je majka tamo gurnula. To je skrivena dinamika, prešutni dogovor koji se odigrava nesvjesno i kod majke i kod kćeri. Zbog toga i jest to tako teško razumjeti.

Krivicu, svakako, u prvom redu snosi muškarac. On zna što je napravio, iako nije svjestan sistemske pozadine. Žena, po pravilu, ne zna što je učinila, jer je njena uloga nesvjesna.

To znači da je majka  upletena, a da  muškarac snosi krivicu.

Upleteni su svi. Međutim, temeljno načelo i dalje vrijedi: za ono što netko napravi, što god to bilo i koliko god bio upleten, svatko mora sam snositi posljedice. Ni slučajno ne bih muškarca proglasio nevinim samo zato što je sistemski upleten.

Ne biste ni rekli: Tvoja žena je kriva, ona te je gurnula u to.

Ne. On ne može svaliti krivicu na ženu. To je potpuno jasno. Ali ako postane jasno da je i žena upletena, onda ona mora preuzeti svoj dio krivice i mora reći kćeri:

Žao mi je, ja sam te predala ocu, ali to nisam ni znala. Što se mene tiče, sada si slobodna i ja ću te zaštiti tako što ću preu- zeti svoje mjesto supruge.Ali ne u smislu da napada muža. To ne ide tako ako je i sama sudionik.

Jako je važno napraviti ove fine razlike i objasniti incest na jednoj drugoj razini od ustaljene borbe medu spolovima.

Točno. Ja pomažem ljudima da izađu iz svojih upletenosti. Ništa više. Ostajem na svom polju.

Postoje dvije velike kritike vama upućene. Žene kažu: Pa da, sad su žene krive i za incest. I opet žene, a muškarci se uzimaju u zaštitu. Mislim da tu vlada velik nesporazum. Na društveno-političkoj razini se diskutira o stvarima koje tamo ne pripadaju. One pripadaju u terapeutske okvire i tamo se moraju još jednom  izdiferencirati.

Drugi, pak, poredak za koji pretpostavljate da je bitan kod incesta, kritiziraju kao patrijarhalan poredak. Kažu: Hellingerov sistem poretka patrijarhalan je i unutar ovog patrijarhalnog sistema to funkcionira, ali uvijek na štetu žene.

I to je nesporazum, ali sada ne želim u to dublje ulaziti. Želio bih za rješenje incesta ponuditi još nešto za razmišljanje. Kroz seksualni doživljaj nastaje veza između počinitelja i žrtve. Ona ometa dijete da se ono kasnije u potpunosti  preda  nekom  drugom  partneru.  Ova  prva veza je veoma duboka. Zbog toga je ovo: Sada se povlačim od tebe, i kod oca: Puštam te da ideš i preuzimam krivicu na sebe, veoma važno. Time se veza razrješava. 

Ovo rješenje podrazumijeva i kćerine riječi: To sam rad o učinila za tebe. Zašto?

Ne uvijek. Kad ova rečenica doprinosi rješenju, onda je to zato što kćer dovodi u kontakt s njenom ljubavlju prema ocu. U ovom konkretnom slučaju, ljubav je bila prisutna. Ako se ova ljubav poštuje, kćer se može dostojanstveno povući i može se u potpunosti kao žena s ljubavlju predati nekom drugom čovjeku. Optuživanje je beskorisno, jer učvršćuje vezanost umjesto da je razriješi.

Što za ulogu terapeuta znači to, kad kažete da se u terapeutskim okvirima ne radi o osuđivanju muškarca?

Niti muškarca niti bilo kog drugoga. Tko radi kao terapeut u društvenoj sferi, na primjer tako što prijavi nekog počinitelja, on više ne može pomoći u području osobnog.

Evo jednog primjera: jedan bračni par je usvojio dvoje djece, čiji je pravi otac u zatvoru jer je seksualno zloupotrebljavao jedno od njih. Pomajka ove djece je ranije bila terapeut ove obitelji. Za vrijeme obiteljske konstelacije sam je pitao je li ona sudjelovala u tome da otac ode u zatvor. Prvo je poricala, a onda je rekla: Ne bi bilo baš potpuno iskreno, ako bih rekla da nisam igrala nikakvu ulogu u tome.

Zatim sam biološku majku i oca postavio okrenute jedno od drugog, a kćer iza oca, tako kao da ga želi slijediti. To je bilo jedino mjesto na kojem se ona osjećala dobro. Poruka je bila jasna: time što je otac bio osuđen, stvorila se kod kćeri jaka potreba slijediti ga. Onda sam okrenuo oca i postavio kćer pored njega. Svima je bilo očigledno da ga ona jako voli.

Isto tako se jasno vidjelo da ova terapeutkinja, koja je sada djeci pomajka, niti više može pomoći djetetu, niti može biti tu za dijete kad mu je netko potreban. Umiješala se i intervenirala tamo gdje nije bila nadležna umiješati se, a kamoli sudjelovati.

Što ste joj rekli?

Rekao sam joj da mora vratiti dijete.

Roditeljima?

Ne roditeljima, ali nekom drugom. Ona, svakako, više ne može zadržati dijete. Dijete žurno mora doći u neku drugu sredinu. Zatim sam pomajku također postavio nasuprot ocu i rekao joj da mu kaže: Ti imaš mjesto u mom srcu. Ona to nije mogla. Na ovom mjestu sam prekinuo rad. No ona je bila vrlo uviđajna žena. Primijetio sam da je mnogo toga u njoj počelo raditi i imao sam osjećaj da će se dobro nositi s tim.

Na temelju toga se jasno vidi koliko je opasno kad se miješaju terapeutski i javni okviri. Terapeut ne smije intervenirati na ovaj način. Za to postoje nadležne institucije. One moraju intervenirati. To je njihovo pravo i obveza.