Dijete koje je u svima nama

Svijet anđela odraz je Božjeg svijeta i kao takav vrlo je čaroban. Ostvarenja koja se događaju unutar tog svijeta stalno me iznenađuju, zapanjuju i zbog njih sam vječito zahvalna na tome što imam anđele da putuju sa mnom na ovom životnom putu, a naravno, imate ih i vi. Već sâm osjećaj zabave i djetinjeg uživanja koji su dostupni svima i svakome od nas, ako uspostavimo vezu s anđelima, istinski je čudnovat; to je pravi Božji dar.

Sjetite se da se svako dijete rađa s osjećajem čiste ljubavi prema Bogu. Zbog toga malo dijete leži i guguće od sreće dok gleda pred sebe, u potpunom blaženstvu s osjećajem radosti koju osjeća u sebi, u svojemu malom tijelu. Dijete to čini bez ikakva poticaja od strane roditelja ili nekoga drugog. Jedan pogled na osmijeh čiste radosti na dječjem licu dovoljan je da svakoga uvjeri kako dijete osjeća potpuno blaženstvo kao da je to prirodan osjećaj sam po sebi. Nažalost, taj osjećaj prirodnog blaženstva ne traje dugo, jer se djetetu nameće svijet sa svim svojim problemima i nesrećom; to je zaista prava tragedija.

Svi pridonosimo tome da dijete postupno izađe iz svojega prirodnog stanja sretnog bića i uđe u naš svijet. Mi naravno ne želimo nauditi djetetu ni u kojem smislu, daleko od toga, gotovo svi želimo samo ono najbolje za našu djecu. Ali evo što se događa. Dijete polako počinje gubiti osjećaj prirodne radosti u sebi kad ga se potiče da zamijeni taj prirodni osjećaj za zvečku, lutku ili kakve raznobojne mekane igračke. Postupno se dijete počinje oslanjati na te stvari izvan sebe i očekivati sreću. Ono zaboravlja svoju pravu bit jer se sve više oslanja na vanjski svijet. To postaje vrlo jasno kad mu se oduzmu te vanjske stvari, kao što su zvečka ili lutka, od kojih dijete sad očekuje da mu pruže radost. Kad se to dogodi, dijete ima malo prirodne radosti na koju može računati i vrlo brzo postane uznemireno i zahtjevno.

Isprva, dok je malo dijete samo ležalo i bilo potpuno u vlastitoj radosti, sve je bilo cjelovito i ništa nije željelo, pod pretpostavkom da je bilo nahranjeno i odjeveno, ali sad ono počinje tražiti sve više i više stvari; dijete ubrzano ide prema stanju nesreće.

Svaki roditelj zna kako malo dijete može biti emocionalno zahtjevno i ljutito kad se počne mrštiti, srditi i histerično plakati. To se događa zbog sve većeg nezadovoljstva i nesreće u djetetu, kako ono postaje sve više ovisno o vanjskom svijetu i zaboravlja svoju istinsku bit.

Ne govorim da bi se djeci trebale uskraćivati igračke i lutke, daleko od toga, ali istovremeno mislim da bi bilo prekrasno kad bismo mogli zadržati svoju djecu u dodiru s prirodnom radošću koja je unutar svakog od njih. Upravo se to može postići kad se ostvari kontakt s anđelima. To nas može vratiti u prirodno stanje radosti koje se skriva u svima nama — samo smo zaboravili da je tu, dok nam se svijet zvečki i lutaka pretvara u svijet kredita i minusa na bankovnom računu.

Danas nam je u svakodnevnom životu sve više potrebna ta veza. Čini mi se da su muškarci, žene i djeca naglavačke uvučeni u svijet konzumerizma i materijalizma, a to je sterilan svijet prepun besmislenih napravica i superpametnih kompjuteriziranih strojeva. Ali kamo je nestala sva prirodna radost koja se skriva u svima nama? Kako da se uopće počnemo vraćati jednostavnoj radosti toga da samo postojimo? Uspostava veze sa svijetom anđela može nam to omogućiti, samo ako smognemo dovoljno vjere i nade te dopustimo da nam se to manifestira u životu.

Mnogo i mnogo puta pitala sam anđele: zašto baš ja? Zašto mi je dan taj predivan dar da tako slobodno i lako komuniciram s njima? Rekli su mi da je to moja sudbina, da sam proživjela mnogo i mnogo života i da sam naposljetku stigla kući kako bih bila s njima i s Bogom. Mogu samo reći da kad to čujem od njih, ostanem potpuno skrušena. Zaista ne znam što bih rekla na to.

Moram priznati i da ne razumijem sve to, ali također znam da, dok ovo govorim, ne trebam sve ni razumjeti. Katkada se pitam tko je taj koji želi sve razumjeti — baš sve razumjeti. Mislim da je to uglavnom moj um, a moj um nikad ne može potpuno razumjeti Boga — u to sam sigurna. Zato sam opuštena u vezi s time, i s anđelima.

Svijet anđela je potpuno čarobno mjesto, puno zabave, iznenađenja i djetinje nevinosti. Ta mi se činjenica neprekidno potvrđuje na niz različitih načina.

Moram priznati da sam se itekako iznenadila kad sam prvi put postala svjesna da anđeli vole bajke, jednostavno ih obožavaju! Ono što me je još više iznenadilo bilo je kad su mi objasnili razloge zbog kojih ih vole. Vole ih zato što su istinite! Zvuči li vam to smiješno? Možda. Iznenadila sam se i prvi put kad mi je duhovni vodič Joanna rekla razlog zbog kojeg ona voli bajke — zato što su istinite! Osjećam da su mi anđeli i Joanna pokušali reći da vole bajke zato što znaju da se temelje na istini. Može se reći da su ljudi koji su napisali bajke to činili zbog osjećaja istine duboko u svojoj podsvijesti, dok su davno još pisali sve te predivne priče.

Uzmimo kao primjer Čarobnjaka iz Oza, jednu od Joanninih i mojih najdražih bajki. Napisao ju je L. Frank Baum prije više od 100 godina. Priča govori o djevojčici Dorothy, koja živi na farmi u Kanzasu, ali sanja da se nalazi na nekom boljem mjestu »negdje iza duge«. Kad ih pogodi tornado, ona sanja kako je bačena u čarobnu zemlju Oz, gdje upoznaje Dobru Vilu Sjevera, Glindu, koja joj savjetuje da slijedu cestu od žute cigle do Smaragdnog grada, gdje će joj veliki čarobnjak Oz reći kako da se vrati u Kanzas.

Dorothy putem sreće Limenog koji nema srce, Strašilo koje nema mozga i Lava bez hrabrosti. U bajci ova tri lika naposljetku otkriju da posjeduju kvalitete za koje su mislili da ih nemaju. Dorothy se pomirila s time da će ostatak života provesti u zemlji Oz, sve dok se ne pojavi Glinda i kaže joj da je oduvijek imala moć da se vrati kući. Glinda joj objašnjava zašto joj to nije odmah rekla. Željela je da Dorothy to sama shvati.

»Sljedeći put kad krenem u potragu za željom svojega srca, neću tražiti dalje od stražnjeg dvorišta; ako nije tamo, onda znači da je nikad nisam ni izgubila«, uzvikne Dorothy, nakon što je otkrila istinu.

Vjerujem da je poruka koju nosi ova bajka — da u nama leži sposobnost da otkrijemo kakvi doista jesmo — ono što Čarobnjaka iz Oza čini tako privlačnim. Ta priča u sebi sadrži srž istine, koju imaju sve dobre bajke. To je ono zbog čega su nam bajke tako privlačne — temelje se na istini svih nas. To je ujedno i razlog zašto ih Joanna voli.

Prema anđelima, riječi nikad ne mogu objasniti Boga; jednostavno ne mogu. Ali izvanredno je to što istina iza jednostavnih bajki može biti vrlo djelotvorna u približavanju istini, više od ikakvih riječi. Svi znamo da se bajke prenose riječima, ali nisu riječi te koje su važne, nego poruka koju sadrže u sebi. Isto vrijedi i za legende poput onih o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola; ima nečega u tim pričama što prodire vrlo duboko u našu podsvijest. Zato kad čitamo neku od tih klasičnih bajki ili legendi, one nas ostavljaju s osjećajem začuđenosti i radosti. Odoljele su zubu vremena ne zato što su tako dobro napisane niti zato što nam u mašti izazivaju takvu reakciju. Ne, razlog je taj što u sebi imaju ono zrnce istine koje je neuništivo.

Anđeli se vole služiti simbolima, a zbog istog su razloga i bajke prepune simbola: oni su način da se približimo istini — da se približimo istini Boga. Bajke simboliziraju stvari koje su nama kao ljudskim bićima fundamentalne: ljepotu, ljubav, sućut, nadu i besmrtnost. Pogledamo li pomnije bajke, vidjet ćemo da one nemaju prošlosti, sadašnjost ni budućnost. One su, zapravo, duh koji se obvezao na pripovijedanje priče, a kako priča dolazi iz duha, u sebi sadrži istinu. Ljudski um nije zainteresiran da otkrije ima li ikakve istine u bajkama, um zanima samo jesu li one istinite ili lažne, i naravno, dok um možda i voli čitati bajke, on nikad neće prihvatiti činjenicu da u njima možda ima istine.

Jedna od mojih omiljenih bajki je i Petar Pan. Priča predstavlja svjetlo koje zrači tako da ga svi možemo vidjeti — svjetlo koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako putovati između svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote, i svijeta u kojem se nalazi sve što želite u svojem životu. Petar Pan je dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svojem svijetu on putuje na mnoga mjesta tražeći mudrost i znanje koji mu trebaju kako bi otkrio tajnu vječne mladosti. Noću leti kroz univerzum, putuje kroz mnoge galaksije života i svjestan je da je njegov život neprekidno putovanje u kojem pušta mašti na volju, a ona ga odnosi u područje života gdje ga čeka izvor obilja. On se ne boji jer zna da božanska ruka upravlja svime na njegovu putovanju, daje mu sve potrebno u danom trenutku. Petar Pan ima mnogo drugova na putu. On nas uči da je ljepota života to dijete koje živi u svima nama. To unutrašnje dijete je mlado, živahno i zna tajnu vječne mladosti.

Ako vam se Petar Pan pojavi dok meditirate, pustite mašti na volju i neka vas još jedanput odnese u vrijeme kad ste vjerovali u svijet magije. Ta vam je magija pomogla stvoriti prekrasan svijet radosti, ljubavi, mira, prosperiteta i obilja, pokazujući vam da je vaša mašta mjesto gdje su sve stvari moguće. I nikad ne zaboravite, dok čitate bajku Petar Pan, čitate istinu o jednom vidu sebe samih. Zato anđeli jako žele da svatko pročita tu bajku i uživa u njoj.

Na mnoge su mi bajke anđeli skrenuli pozornost, a svaka mi je simbolički pokazivala drugačije stvari. Vjerujem da neki klasični romani također sadrže iste temeljne elemente istine; neke ću vam malo približiti.

Dobar primjer je Huckleberry Finn. Huck je svoj svijet smatrao ništavnim, jer je bio siromašan. Ali usred svega toga, njegovo unutrašnje dijete potiče ga da prijeđe granice svojega života i otkrije da je život neprekidna pustolovina. On ne mari za materijalne stvari, nego za jednostavne stvari koje mu pružaju zadovoljstvo. Huck u špilji nalazi zlato i predaje ga vlastima. Pohvaljen je za svoje poštenje i dobio je jedan šiling, i njemu je to dovoljno. On zna da su životne radosti unutra i ponirući u sebe, on traži odgovore na životne pustolovine. Vesla svojim kanuom kroz vode života, znajući da je tamo sve što želi.

Poruka je sadržana u priči, ne u riječima; postoji energija i izvan riječi, zar ne? Možete je osjetiti; vrlo je nježna, a ipak istovremeno vrlo snažna — sad u ovom trenutku života, vjerujte svojim sposobnostima, svojim nadama i snovima. Poput Huckleberryja Finna, veslajte svojim kanuom i usmjeravajte ga kroz rijeke života, znajući da ćete, dok to činite, naići na sve što vam treba.

Bajke nas mogu približiti shvaćanju činjenice da je duhovni svijet zaista stvaran. Sto god percipiramo preko svojih tjelesnih osjetila samo je djelomično stvarno, a kad počnete shvaćati da je duhovni svijet zapravo stvaran svijet, vidjet ćete stvari u potpuno drugačijem svjetlu. Šetnja u prirodi postat će stvarnija; zalazak sunca postat će stvarniji; cvijeće, drveće, životinje — svi će oni postati stvarniji. Počet ćete shvaćati da iza svakog tjelesnog oblika postoji čarolija koju ljudski um ne može ni početi razumijevati — ista čarolija koja se nalazi i u bajkama; potpuno iznimna.

Također je iznimno kad pomislite da su mnogi od tih bajki i mitova prenošeni usmenom predajom dugo, dugo vremena prije nego što su zapisani i zabilježeni u priče koje danas poznajemo i volimo.

Druga bajka na koju su mi anđeli skrenuli pozornost tijekom meditacije priča je o Aladinu i čarobnoj svjetiljci. Ta priča predstavlja tijek života u nama — iskru božanskog koja se pojavi svaki dan, nudeći nam onaj izvor obilja koji živi u nama. Aladinova špilja simbolički nam govori da će nam, putujemo li unutar sebe samih i slušamo tišinu u sebi, put biti pokazan. Aladinova špilja također pomaže da naučimo vjerovati kako će nam se svjetlo koje živi unutra, uvijek odazvati kad ga pozovemo. Aladinova je špilja za mene trebala postati vrlo važna vježba. Upravo su mi tu u špilji anđeli pokazali osjećaje mira, radosti, ljubavi i obilja, koji su mi trebali kako bi se moje manifestacije pojavile na fizičkom planu. Svakog jutra prije nego što bih ustala iz kreveta, otputovala sam u Aladinovu špilju da se sastanem sa svjetlom univerzuma, koje se svaki dan pojavljuje kako bi mi pomoglo i uslišalo moje želje. Moje želje nisu bile materijalne prirode, jer to me više nije zanimalo; ono što mi je u životu trebalo bila je životna sila, energija koja će biti jarka, isijavajuća, radosna, smirena, motivirajuća, ambiciozna, s osjećajem da sam vrijedna svega, samouvjerena, snažna i sigurna u to kamo idem i što moram učiniti kad tamo stignem.

Zato sam vježbala svaki dan, tražeći da mi život bude ispunjen radošću, mirom, ljubavlju i smijehom, a što sam više tražila to mi je univerzum više odgovarao, uslišavao svaku želju koju sam imala. Jer to je bio moj prvi korak u manifestiranju, odvodeći me u područje mojega života gdje je svaki dan ispunjen lijepim mislima i lijepim afirmacijama, koje su mi pomogle da dođem tu gdje sam danas. To je božanstvena istina koja se krije iza priče o Aladinu i čarobnoj svjetiljci.

Pada mi na pamet i priča ili mit o potrazi za Svetim Gralom. I opet je poruka koja je sadržana unutar riječi ta koja je zaista važna. Ta poruka govori, naravno, da Boga nalazimo u sebi, ne gore na nebu niti u posebnim ljudima, posebnim mjestima, nego jednostavno unutar sebe. U davna vremena muškarci i žene koji su tragali za Svetim Gralom, njihovim simbolom Božjeg kraljevstva, proveli su život u potrazi i tek onda shvatili da je bilo pogrešno tražiti izvan sebe samih. Kad bi se vratili iz iscrpljujuće potrage, bili su potpuno izmoreni i obeshrabreni glupošću svoje misije; doista su promašili cilj i toga su bih svjesni. Ali u stanju potištenosti, sigurno su osjetili potrebu da se predaju, iskusili su sjajan osjećaj otpuštanja, a kad su to učinili, možda su shvatili da je »zlatni kalež« sve vrijeme bio vrlo blizu. Oh, kakve li radosti kad doista shvatimo da je nebesko kraljevstvo upravo tu u nama i samo čeka da ga realiziramo.

Možda je meni lako reći da je kraljevstvo Božje već u nama i ako samo uspijemo ostvariti vezu s anđelima onda će nam se ono i razotkriti. No što možemo praktički učiniti da to postignemo? Kako da to postane stvarnost koju možemo iskusiti? To je kao da osobi s povezom na očima govorite što sve može vidjeti: iako je možda istina da se puno toga ima za vidjeti, osobi s povezom to nije ni od kakve koristi sve dok ne otkrije način na koji se može riješiti poveza. Tako je i s nama; moramo razvijati svijest koja je mirna — dovoljno mirna da anđeli mogu doprijeti do nas i odigrati stvarnu ulogu na našem putu ovdje na zemlji.

Upamtite, anđeli žele samo to; stoje spremni i čekaju da ih pozovemo, i presretni su kad ih zovemo da nam pomognu. Presretni su što nam mogu pružiti ruku pomoćnicu, jer to je njihova misija, osigurati božansku vezu između Boga i nas; oni su doista Božji glasnici.

Pokušajte upamtiti da se unutar nas samih mora ostvariti prva veza s anđelima. Mi moramo postaviti temelje; moramo se pobrinuti da nam je savijest mirna i prijemčiva za anđeoske impulse.

Ne događa se obratno — anđeli nas ne moraju potražiti i učiniti da osjetimo njihovu prisutnost — stvari se uopće ne odvijaju na taj način. Ako imate istinsku želju da ostvarite kontakt s anđelima i ako ste učinili sve u svojoj moći da steknete svijest koja je smirena i prijemčiva tako da anđeli mogu što lakše ući u nju, onda ćete dobiti znak. Anđeli jednostavno vole raditi sa znakovima i simbolima i naišla sam na mnoge različite znakove koje su dobivali ljudi koji su se istinski željeli povezati s anđelima. Znakovi mogu varirati: to može biti perje koje se pojavljuje niotkuda — ponekad se pojavljuje najljepše perje u boji; sobu vam može ispuniti prekrasan miris, opet niotkuda — predivan miris jorgovana znao mi je ispuniti sobu kao iz vedra neba; možete naglo osjetiti da vas je netko dotaknuo — ponekad vam se čini da je to nježno milovanje na obrazu; ili ljudi često vide kako im se pred očima prelijevaju predivne boje. Postoji toliko znakova koliko i anđela u anđeoskom kraljevstvu, koji samo čekaju da ostvare kontakt s nama.