Prethodni slučajevi izneseni su kao odgovor na pitanje: Je li vjera u Boga oblik psihopatologije? Ako se želimo uzdignuti nad močvarom učenja iz djetinjstva, lokalne tradicije i praznovjerja, to je neizbježno pitanje. Ali, ovi primjeri jasno pokazuju kako odgovor nije jednostavan. Odgovor katkad glasi - da. Kathvna bezuvjetna vjera u Boga, crkvu i majku u potpunosti je onemogućila njen duhovni razvoj i otrovala njen duh. Tek kad je posumnjala, dovela u pitanje i odbacila svoju vjeru, bila je u stanju krenuti u širi, zadovoljniji i produktivniji život. Tek je tad postala slobodna duhovno se razvijati. Međutim, ponekad je odgovor - ne. Kad je Marcia izašla iz hladnog mikrokozmosa svog djetinjstva te ušla u širi i topliji svijet, u njoj se, prirodnoi polako, razvila vjera u Boga. A, Tedova zatomljena vjera morala je uskrsnuti kao suštinski dio oslobađanja i uskrsnuća njegova duha.

Što ćemo s ovim da ne odgovorima? Znanstvenici postavljaju pitanja u potrazi za istinom ali i oni su ljudi i poput svih ljudi voljeli bi da njihovi odgovori budu čisti, jasni i laki. U svojoj težnji ka jednostavnim rješenjima, znanstvenici često upadaju u zamku kad postavljaju pitanje o postojanju Boga. Prva zamka je u tome da sa prljavom vodom iz kadice izbace i dijete, a druga je "gledanje kroz tunel".

Očito ima mnogo nedoumica oko pitanja o postojanju Boga. Sveti ratovi. Inkvizicije. Žrtvovanje životinja. Žrtvovanje ljudi. Praznovjerja. Proturječja. Dogmatizam. Neznanje. Licemjerje. Osjećaj da smo samo mi u pravu. Krutost. Okrutnost. Spaljivanje knjiga. Spaljivanje vještica. Inhibicija. Strah. Konformizam. Morbidan osjećaj krivnje. Ludilo... Lista je gotovo beskonačna. Ali, je li sve to Bog učinio ljudima ili su to ljudi učinili Bogu? Evidentno je da je vjerovanje u Boga često destruktivno i dogmatično. Je li, onda, problem u tome što ljudi teže vjerovati Bogu ili je problem što teže biti dogmatični? Svi znamo kako i ateisti mogu biti dogmatični u svom nevjerovanju kao i vjernik u svom vjerovanju? Treba li se osloboditi vjere u Boga ili dogmatizma?

Još jedan razlog zbog kojeg su znanstvenici skloni bacati dijete s prljavom vodom je taj da je i znanost sama po sebi religija. Znanstvenik neofit može biti podjednako fanatičan kao i kršćanski križar ili vojnik Alaha. Ovo je osobito slučaj kad znanost dolazi iz kulture i doma gdje je vjerovanje u Boga čvrsto povezano s neznanjem, praznovjerjem, krutošću i licemjerjem. Tada postoje emotivni kao i intelektualni motivi za rušenje idola primitivne vjere. Znak zrelosti kod znanstvenika je svijest da znanost može biti predmet dogmatizma kao i bilo koja religija.

Već sam izjavio kako je nužno za naše duhovno sazrijevanje postati znanstvenik koji je skeptičan prema onome što je ranije naučio odnosno, preispitivati uobičajene pretpostavke naše kulture. Međutim, znanstvene pretpostavke same po sebi često postaju kulturni idoli te je neophodno da prema njima budemo skeptični. Moguće je da kroz proces sazrijevanja izgubimo vjeru u Boga. Međutim, moram podsjetiti da je moguće zadobiti vjeru u Boga i u zrelosti. Skeptični ateizam ili agnosticizam nije nužno i najviša razina razumijevanja koju mogu dostići ljudska bića. Naprotiv, postoji razlog za vjerovanje kako se iza iskrivljenih ideja i pogrešnih koncepata o Bogu , zapravo nalazi realnost koja jest Bog. O tome je mislio Paul Tillich kad je rekao "Bog iznad Boga", i zbog toga neki sofisticirani kršćani s radošću objavljuju "Bog je mrtav. Živio Bog." Je li moguće da put duhovnog razvoja vodi prvo od praznovjerja do agnosticizma, a potom iz agnosticizma prema pravoj spoznaji o Bogu? O ovom je putu govorio  Sufi Aba Said ibn Abi-l-Khair prije više od devet stotina godina:

 

Sve dok se škole i minaret ne sruše Ovaj naš sveti rat neće biti završen.

Sve dok vjera ne postane odbijanje, a odbijanje vjera Neće biti pravog muslimana.

Bilo da put duhovnog sazrijevanja nužno vodi preko skeptičnog ateizma ili agnosticizma do pravilnog vjerovanja u Boga, ili nevjerovanja činjenica jest da su neki intelektualno sofisticirani ljudi, poput Marcie i Teda, u zrelosti spoznali vjeru.

Treba naglasiti kako vjera u kojoj su oni sazreli ni u najmanjoj mjeri nije poput one u kojoj je odrasla Kathy. Bog u kojeg se vjeruje prije skepticizma vrlo je malo nalik na onoga koji dolazi nakon sazrijevanja. Kao što sam spomenuo na početku ovog poglavlja, ne postoji jedinstvena, monolitna religija. Postoji mnogo religija, kao što vjerojatno postoji i mnogo razina vjerovanja. Neke religije mogu biti nezdrave za ljude, dok druge mogu biti itekako zdrave.

Sve je ovo od iznimne važnosti za znanstvenike koji su psihijatri i psihoterapeuti. Baveći se tako izravno s procesom sazrijevanja, oni su, više od bilo koga drugog, pozvani pravilno prosuđivati o zdravlju nekog individualnog sustava vjerovanja. Budući da psihijatri općenito pripadaju skeptičnoj, ako ne i strogo Freudovskoj tradiciji, skloni su svako strastveno vjerovanje u Boga držati za patološko. Ukaže li se prilika, ova tendencija može prijeći granicu i pretvoriti se u predrasude. Ne tako davno, sreo sam studenta koji je ozbiljno razmišljao otići u samostan na nekoliko godina. Prethodne godine bio je na psihoterapiji, a nastavio je i iduće.

"Ali nisam mogao govoriti svom terapeutu o samostanu ili o dubini svoje vjere," povjerio mi se. "Mislim da on to ne bi razumio." Nisam još dovoljno poznavao tog mladog čovjeka da bih mogao procijeniti značenje koje je samostan imao za njega i je li njegova želja za tim povezana s neurozom. Volio bih da sam mu mogao reći: "Svakako biste trebali razgovarati sa svojim terapeutom o tome. Suština terapije jest u potpunoj otvorenosti prema svemu, osobito kad se radi o ovako važnom pitanju. Vjerujte svom terapeutu i njegovoj objektivnosti. "Ali, nisam to rekao. Nisam bio siguran hoće li njegov terapeut biti objektivan, hoće li u potpunosti razumjeti."

Psihijatri i psihoterapeuti koji imaju pojednostavljeni stav prema religiji, vjerojatno će napraviti medvjeđu uslugu nekim svojim pacijentima, osobito ako svaku religiju smatraju dobrom ili zdravom. Ovo isto će se dogoditi ukoliko bacaju dijete zajedno s prljavom vodom, odnosno ako svaku religiju smatraju bolešću ili neprijateljem. I konačno, to će se dogoditi ako se oni, suočeni sa složenošću materije, povuku i uopće ne dotaknu religiozno pitanje svojih pacijenata. Iza ovakve potpune objektivnosti krije se mišljenje kako to nije njihova stvar te kako ne bi trebali biti uvučeni u taj problem ni duhovno ni religiozno. Ali, pacijentima je potrebna njihova uključenost u problem. Ovdje ne želim reći kako bi se oni trebali odreći svoje objektivnosti ili da je ravnoteža između njihove objektivnosti i duhovnosti laka stvar. Ona to svakako nije. Naprotiv, moj je stav da psihoterapeuti trebaju težiti sofisticiranijem pristupu po pitanjima religije, nego što to obično rade.

 

 

Znanstveno gledanje kroz tunel

 

Psihijatri se povremeno susreću s pacijentima koji pate od neobičnog poremećaja vida; takvi pacijenti vide samo usko područje koje se nalazi izravno pred njima. Ne mogu vidjeti ništa što je lijevo, desno, iznad ili ispod njihovog uzanog fokusa. Ne vide ni dva susjedna objekta istovremeno, mogu odjednom vidjeti samo jednu stvar i moraju okrenuti glavu ukoliko žele vidjeti drugu. Ovaj se simptom povezuje s gledanjem kroz tunel, gdje je moguće vidjeti samo mali krug svjetlosti na kraju tunela. Međutim, u njihovom se vizualnom sustavu ne može otkriti niti jedan fizički poremećaj. Čini se kao da oni sami, iz nekog određenog razloga, ne žele vidjeti ništa više od onoga što se trenutačno nalazi unutar njihova fokusa, odnosno, žele vidjeti samo ono na što su odabrali usredotočiti svoju pažnju.

Drugi važan razlog zbog kojeg su znanstvenici skloni bacati dijete zajedno s prljavom vodom jest taj što oni to dijete ne vide. Mnogi znanstvenici jednostavno ne sagledaju dokaze o božjem postojanju. Oni pate od vrste tunelskog pogleda, samonametnutog psihološkog sklopa zamračivača koji ih sprječava u obraćanju pažnje na carstvo duha.

Među mnogim razlozima zbog kojih nastaje ovaj tunelski pogled, volio bih razmotriti dva koja proizlaze iz prirode znanstvene tradicije. Prvi je pitanje metodologije. U tom pohvalnom insistiranju na iskustvu, točnim opservacijama i provjerljivosti, znanost je stavila veliki naglasak na mjerenja. Izmjeriti nešto znači iskusiti to u izvjesnoj dimenziji, u dimenziji u kojoj možemo učiniti točne opservacije koje mogu ponoviti i drugi. Upotreba mjerenja omogućila je znanosti ogromne prodore u razumijevanju materijalnog svemira. Međutim, doživjevši uspjeh, mjerenja su postala neka vrsta znanstvenog idola. Ishod je takav da mnogi znanstvenici ne samo što su skeptični, već i izravno odbijaju sve što se ne da izmjeriti. Kao da žele reći: "Ono što ne možemo izmjeriti, ne možemo ni znati; nema svrhe brinuti se o nečemu što ne možemo spoznati; prema tome ono što se ne može izmjeriti nevažno je i nevrijedno naše opservacije." Zbog ovakvog stava mnogi znanstvenici isključuju iz ozbiljnog razmatranja sve što je neopipljivo ili bar tako izgleda, uključujući, dakako, i Boga.

Čudan, ali uobičajen, stav da stvari koje nisu lake za proučavanje, to niti ne zaslužuju, počeo je dovoditi u sumnju nekoliko relativno novih istraživanja u samoj domeni znanosti. Jedan od razloga je razvoj izuzetno profinjenih metoda proučavanja. Kroz upotrebu tehnologije kao što su elektronski mikroskopi, spektrofotometri i kompjuteri te programi poput statističkih tehnika, u mogućnosti smo izmjerili sve veći broj fenomena koji su prije nekoliko desetljeća bili neizmjerljivi. Raspon znanstvenih pogleda neprestano se širi te ćemo možda uskoro moći reći:

"Ne postoji ništa van granica naših pogleda. Ako želimo nešto proučavati, uvijek možemo naći metodologiju kojom ćemo to napraviti."

Drugi napredak koji nam pomaže u bijegu iz znanstvenog tunelskog načina gledanja jest skorašnje otkriće znanosti o stvarnosti paradoksa. Prije sto godina paradoks je značio grešku znanstvenog uma, ali istražujući fenomene poput prirode svjetlosti, elektromagnetizma, kvantne mehanike i teorije relativiteta, fizika se kroz ovih posljednjih sto godina razvila do te točke da je počela prihvaćati kako na određenoj razini stvarnost jest paradoksalna. Ovako je pisao J.Robert Oppenheimer:

"Na ono što izgleda kao najjednostavnije pitanje, mi često ne odgovaramo ili dajemo odgovor koji će na prvi pogled biti sličniji čudnom katekizmu nego nedvosmislenoj afirmaciji fizike. Upitamo li, primjerice, ostaje li pozicija elektrona ista, mi moramo reći "ne". Ako pitamo mijenja li se pozicija elektrona s vremenom, moramo reći "ne". Ako pitamo miruje li elektron , moramo reći "ne". Upitamo li pak, je li elektron u pokretu, opet moramo reći "ne". Ovakve je odgovore davao Buda kad su ga pitali o stanju čovjekovog bića nakon smrti, ali ovo nisu pouzdani odgovori za znanstvenu tradiciju sedamnaestog i osamnaestog stoljeća."

Mistici su nam stoljećima govorili kroz paradokse. Je li moguće da smo svjedoci susretanja znanosti i religije? Kad možemo reći kako je "čovjek istovremeno i smrtan, i vječan", i "svjetlost je istovremeno i val i čestica", onda smo počeli govoriti istim jezikom. Je li moguće da će nas put duhovnog razvoja, koji ide od religioznog praznovjerja do znanstvenog skepticizma, u konačnici dovesti do istinske religiozne stvarnosti?

Ovaj mogući početak sjedinjenja religije i znanosti je najznačajniji i najuzbudljiviji događaj u našem današnjem intelektualnom životu. Međutim, to je tek početak. Većim dijelom i znanost, i religija ostaju u samonametnutim uskogrudnim okvirima, svaka još uvijek velikim dijelom zaslijepljena svojim tunelskim pogledima. Promotrite, primjerice, kako se obje odnose prema čudima. Čak je i sama pomisao na čudo anatema mnogim znanstvenicima. Posljednjih četiri stotine godina, znanost je iznijela izvjestan broj "prirodnih zakona", kao što su: "Sila kojom se dva tijela privlače proporcionalna je njihovoj masi, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti"; ili "Energija ne može ni nastati ni nestati." Budući da su bili uspješni u svojim otkrivanjima prirodnih zakona, znanstvenici su od njih napravili idole, jednako kao i kod pitanja mjera. Ishod toga je da sve što se ne može objasniti općeprihvaćenim prirodnim zakonima, smatra se nestvarnim. U vezi s metodologijom, znanost je sklona reći: "Ono što je teško proučavati, nije vrijedno proučavanja." Dok u vezi s prirodnim zakonima, znanost poručuje: "Ono što je teško razumjeti, ne postoji."

Crkva je imala malo otvoreniji pristup. Za religiozno uređenje, ono što se ne može razumjeti u granicama prirodnih zakona smatra se čudom, a čuda doista postoje. Ali, osim što je "legalizirala" njihovo postojanja, crkva nije bila gorljiva u njihovom detaljnijem ispitivanju. Njihov je stav bio kako se čuda ne trebaju znanstveno ispitivati, već se jednostavno moraju prihvatiti kao božja djela. Religiozni ljudi nisuželjeli da njihova vjera bude uzdrmana znanošću, kao što ni znanstvenici ne žele da religija uzdrma znanost.

Katolička crkva je slučajeve čudesnih ozdravljenja, primjerice, koristila za dokazivanje vjerodostojnosti svojih svetaca, i ona su gotovo standardni dio mnogih protestantskih denominacija. Crkva se nikad nije obratila liječnicima ovim riječima: "Hoćete li s nama proučavati ovaj fascinantni fenomen?" Ali ni liječnici nisu nikad rekli: "Možemo li s vama znanstveno ispitati te pojave koji bi trebale biti vrlo zanimljive za našu profesiju?" Umjesto toga, stav je medicinske znanosti kako čudesna izlječenja ne postoje, kako zapravo nije ni postojala bolest od koje je pacijent "izliječen", jer je bila ili umišljeni poremećaj, poput histeričnog obraćenja ili je dijagnoza bila pogrešna. Srećom, nekolicina ozbiljnih medicinskih znanstvenika i religioznih istraživača istine, počeli su ispitivanje prirode takvih fenomena kao što su spontane remisije pacijenata oboljelih od raka i drugih, očito uspješnih, primjera fizičkog izlječenja.

Prije petnaeste godine, kad sam diplomirao na medicinskom fakultetu, bio sam uvjeren kako ne postoje čuda. Sad sam siguran u njihovo postojanje. Ova promjena u mojoj svijesti rezultat je dvaju uzajamno povezanih čimbenika. Jedan od njih je velika raznolikost iskustava koje sam doživio u svojoj psihijatrijskoj praksi. U početku su mi se ta iskustva činila sasvim običnima, ali razmislivši dublje o njima, shvatio sam da nije tako. Moj rad s pacijentima na njihovom duhovnom razvoju, na neki je način bio potpomognut nečim za što ne postoji logično objašnjenje - to su, zapravo, bila čuda. Ova iskustva, od kojih ću neka i navesti, natjerala su me na promjenu mog prvobitnog stava po kojem su čudesne pojave nemoguće. Jednom kad sam posumnjao u svoj stav, postao sam otvoreniji prema mogućnosti postojanja čuda. Ta otvorenost, koja je drugi uzrok promjene u mojoj svijesti, omogućila mi je da i u običnoj egzistenciji očekujem čuda. Što sam ih više tražio, više sam ih i nalazio. Ako bih se nečemu volio nadati od čitatelja ove knjige, onda je to da on ili ona razviju osjećaj za zapažanje čuda. U pogledu sposobnosti zapažanja čuda, nedavno je napisano:

"Samospoznaja je rođena i sazrijeva u određenoj vrsti svijesti, a tu su svijest opisali razni ljudi na razne načine. Mistici su, primjerice, pisali o njoj kao o sagledavanju božanske prirode i savršenstva svijeta. Richard Bucke drži kako je to kozmička svijest. Buber je opisuje u granicama odnosa ja ti. Maslow ju je nazvao "Spoznaja bića." Upotrijebit ćemo termin Ouspenskvog i nazvati je zapažanjem čuda. "Čudo" se ovdje ne odnosi samo na neobične fenomene, već i na one uobičajene, jer apsolutno sve može izazvati ovu posebnu svjesnost ukoliko joj se posveti dovoljno pažnje. Kad se spoznaja jednom oslobodi dominacije predrasuda i osobnih interesa, ona je slobodna doživjeti svijet onakvim kakvim on jest i shvatiti njegovu iskonsku veličanstvenost... Da bismo spoznali čuda ne trebamo biti religiozni. Jednostavno, potrebno posvetiti punu pažnju darivaocima života, odnosno, onome što je vječno prisutno i držimo kako se samo po sebi podrazumijeva. Istinska čuda svijeta su posvuda, u najsićušnijim dijelovima našeg tijela, u beskonačnim prostranstvima svemira, i u intimnim međuvezama svih stvari... Mi smo dio fino uravnoteženog ekosustava u kojem međuovisnost ide ruku pod ruku s individualnošću. Svi smo mi pojedinci, ali smo i dio jedne veće cjeline, sjedinjeni u nečemu ogromnom i lijepom, nečemu što se ne da opisati. Spoznaja čuda je subjektivna esencija samospoznaje, korijen iz kojeg rastu najplemenitije ljudske osobine i iskustva."

Razmišljajući o čudima, vjerujem kako je naš odnos prema njima suviše dramatičan. Tražili smo grm koji gori, more koje se razdvaja, glas grmljavine s neba. Umjesto toga, trebali bismo tražiti čuda promatrajući obične svakodnevne događaje u našem životu, a istovremeno se orijentirati na znanost. Upravo ovo ću i ja učiniti u idućem poglavlju, gdje ću razmatrati obične događaje u prakticiranju psihoterapije , događaje koji su me doveli do razumijevanja neobičnih fenomena milosti. Međutim, želio bih na nešto upozoriti. Ovaj odnos između religije i znanosti može biti na nesigurnom i opasnom terenu. Upoznat ćemo se s ekstrasenzornim percepcijama i "psihičkim" ili "paranormalnim" fenomenima, kao i sa raznim drugim čudima. Vrlo je važno da smo stalno na oprezu. Nedavno sam prisustvovao konferenciji na temu vjere u čudesna ozdravljenja na kojoj je izvjestan broj vrlo obrazovanih govornika prezentirao neke anegdotske slučajeve, želeći pokazati kako su oni ili netko drugi, sposobni za čudesna izlječenja, govoreći o raznim rigoroznim znanstvenim uvjetima u kojima su to radili, što je bilo netočno. Ako onaj koji liječi stavi ruku na pacijentov upaljeni zglob te idući dan zglob više nije upaljen, to ne znači da ga je ovaj izliječio. Upaljeni se zglobovi obično prije ili kasnije smire, polako ili iznenada, bez obzira što se na njih primijenilo. Činjenica da se dva događaja dogode istovremeno, ne znači da su uzročno povezani. Budući da je cijelo to područje nejasno i neodređeno, vrlo je važno pristupiti mu s zdravom dozom skepticizma. Nedostatak skepticizma i rigo-roznog provjeravanja nas može navesti na krivi put. Područje psihičkih fenomena privlači mnoge lakovjerne ljude koji nisu u stanju provjeravati i realističnije promatrati. Zbog takvih je pojedinaca ovo područje na lošem glasu. Mnogi pokušavaju pronaći jednostavne odgovore na teška pitanja , združujući popularne znanstvene i religiozne koncepte, s puno nade ali, bez imalo razmišljanja. Činjenica da većina tih zajednica propadne ne znači da su one i nemoguće , ali kao što je bitno da naši pogledi nisu osakaćeni znanstvenim gledanjem kroz tunel, jednako tako je i bitno da naše sposobnosti kritičnog i skeptičnog promatranja ne budu zaslijepljene briljantnom ljepotom duhovnog carstva.