Dijeljnje duša

POGLEDAM SVAKOG OD svojih čitatelja, pružim mu ruku, zahvaljujem što su došli. Iako moje tijelo putuje, kada mi duša leti s jednog mjesta na drugo, nikada nisam sam: ja sam svi oni ljudi koje sam susreo i koji su upoznali moju dušu kroz moje knjige. Nisam stranac ovdje u Moskvi, kao što nisam bio stranac ni u Londonu, So- iji, Tunisu, Kijevu, Santiagu de Composteli, Guimaraesu, ni osta- lim gradovima u kojima sam boravio u proteklih mjesec i pol dana.

Iza sebe čujem neku uzrujanu diskusiju; pokušavam se usre- dotočiti na to što radim. Međutim, diskusija ne zvuči kao da će uskoro prestati. Na kraju se okrećem i pitam svojeg izdavača što se događa.

—  Ona djevojka od jučer. Kaže kako želi ostati u blizini pod

svaku cijenu.

Ne sjećam se djevojke od jučer. Ali molim ih da učine bilo što,

samo da diskusija prestane. Nastavljam potpisivati knjige.

Netko sjeda pored mene, jedan od čuvara knjižare dolazi uda- ljiti tu djevojku i diskusija ponovo počinje. Prestajem potpisivati knjige.

Pored mene je ta djevojka, čije oči odražavaju ljubav i smrt. Prvi

put vidim kakva je: crna kosa, stara između dvadeset dvije i dva- dest devet godina (jako sam slab u procjenjivanju godina), izlizana kožna jakna, traperice, tenisice.

—  Već smo pogledali što ima u ruksaku — reče čuvar. — Ništa zabrinjavajuće. Ali ne može ostati ovdje.

Ona se samo smiješi. Pored mene je čitatelj koji čeka da razgo- vor završi kako bih mogao potpisati njegove knjige. Shvatio sam

da djevojka neće otići ni pod koju cijenu.

—  Hilal, sjećate se? Došla sam upaliti svetu vatru.

Kažem kako se sjećam, što nije istina. Ljudi u redu počinju po- kazivati nestrpljenje, čitatelj pored mene obraća joj se na ruskom i, sudeći po tonu njegova glasa, nije joj rekao ništa uljudno.

U portugalskom postoji jedna poznata poslovica: »Što ne možeš popraviti, popravit će se samo.« Budući da sada nemam vremena za rasprave i moram brzo odlučiti što učiniti, molim je samo da se malo odmakne kako bih mogao imati malo prostora za svoje čita- telje. Ona pristaje, ustaje i diskretno staje sa strane, na razumnoj udaljenosti.

Već nakon nekoliko sekunda, zaboravljam na nju i posvećujem se tome što radim. Svi mi zahvaljuju, ja im uzvraćam zahvale, i ta četiri sata protiču kao da sam u raju. Svakih sat vremena izlazim popušiti cigaretu, ali nisam nimalo umoran. Nakon svake književ- ne večeri osjećam se kao da sam napunio baterije i da imam više energije nego ikad.

Na kraju, molim pljesak za izvrsnu organizaciju. Trebam krenuti na sljedeći dogovor. Djevojka na koju sam već bio zaboravio, po- novo mi se obraća.

—  Želim vam pokazati nešto važno.

—  To sada nije moguće — odgovaram. — Imam dogovorenu večeru.

—  Nije nemoguće — kaže ona. — Ja sam Hilal, ona koja vas je jučer dočekala pred hotelom. I mogu vam pokazati to što želim sada i ovdje, dok se pripremate za izlazak.

Prije nego što sam uspio bilo što reći, ona iz ruksaka vadi violinu

i počinje svirati.

Čitatelji koji su već bili izašli, vraćaju se na taj neočekivani kon- cert. Hilal svira zatvorenih očiju, kao da je u transu. Promatram njezino gudalo kako se pomiče s jedne strane na drugu, a ona la- gano dodiruje žice i stvara glazbu, melodiju koja, iako je nikada prije nisam čuo, govori nešto što trebam čuti ne samo ja, nego i svi prisutni. U nekim trenutcima zastaje, u nekima je u ekstazi, u

nekima cijelo njezino biće pleše zajedno s instrumentom, ali većinu vremena samo se njezin gornji dio tijela i ruke pomiču.

Svaki ton u nama izaziva neko sjećanje, ali cijela melodija je ta koja nam priča priču. Priču o nekome tko se želi približiti drugoj osobi i iako mnogo puta biva odbijen, svejedno ne odustaje. Dok Hilal svira, prisjećam se mnogih trenutaka u kojima mi je pomoć došla upravo od onih ljudi za koje sam mislio da nemaju nikakvog dodira s mojim životom.

Kada je završila, nije bilo pljeska, ničega, osim gotovo opipljive tišine.

—  Hvala — kažem.

— Podijelila sam s vama malo svoje duše, ali još je puno potreb- no kako bih izvršila svoju misiju. Mogu li poći s vama?

Obično reagiram na dva načina ako netko na nečemu jako inzi- stira. Ili se odmah udaljim, ili budem potpuno fasciniran. Ne mogu nikome reći da je nemoguće ostvariti snove. Nisu svi jaki poput Monice, koja je to pokazala u onome baru u Kataloniji, i ako uvje- rim čak i jednu osobu da se prestane boriti za ono za što je sigurna da je vrijedno borbe, uvjerit ću u to i sebe samoga — bit će to gu- bitak za cijeli moj život.

Danas je bio bogat dan. Zovem veleposlanika i pitam ga je li moguće pozvati još jednog uzvanika na večeru. Ljubazno mi kaže kako su moji čitatelji oni koji me predstavljaju.

* * *

Usprkos formalnom ozračju, brazilski veleposlanik uspijeva opustiti sve prisutne.  Hilal  se  pojavila  u  haljini  koju  bih,  najbla- že rečeno, nazvao neukusnom — u svim bojama, odudarala je od umjerene odjeće ostalih uzvanika. Kako nisu znali kamo smjestiti prekobrojnu gošću, organizatori su joj dodijelili počasno mjesto, pored domaćina.

Prije nego što sjedamo za stol, moj najbolji ruski prijatelj, indu- strijalac, kaže mi kako ćemo imati problema s agenticom, koja je za vrijeme cijelog koktela raspravljala s mužem na telefon.

—  O čemu točno?

—  Izgleda da si trebao svratiti do kluba koji on vodi i da si otka- zao taj posjet.

Zaista, u mojem putnom rokovniku bilo je zabilježeno nešto kao

»rasprava o meniju na putovanju Sibirom«, što mi je bilo najmanje važna briga toga dana ispunjenog pozitivnom energijom. Otkazao sam dogovor koji mi se činio besmislenim; nikad u životu nisam raspravljao o meniju. Radije sam svratio do hotela i istuširao se, puštajući šum vode da me odvede na mjesta koja ni samome sebi ne znam objasniti.

Jelo je servirano, paralelni razgovori prirodno se odvijaju za sto- lom i u jednom trenutku veleposlanikova žena ljubazno zamoli Hilal da kaže nešto o sebi.

—  Rodila sam se u Turskoj i s dvanaest godina došla studirati

violinu u Jekaterinburgu. Znate li kako se odabiru glazbenici?

— Ne. Paralelni razgovori polako su utihnuli. Kao da sve prisut- ne zanima ta neobična djevojka u kričavoj haljini.

—  Svako dijete koje počne svirati neki instrument vježba odre- đeni broj sati tjedno. U toj fazi, svatko od njih jednoga dana može svirati u nekome orkestru. Međutim, kako odrastaju, neki od njih počnu vježbati više od drugih. Na kraju, izdvaja se jedna mala sku- pina djece koja sviraju više od četrdeset sati tjedno. Poslanici iz ve- likih orkestara redovito obilaze glazbene škole u potrazi za novim talentima, koje onda pozovu da postanu profesionalci. Tako je bilo i sa mnom.

—  Izgleda da ste vi pronašli svoje zvanje — kaže veleposlanik.

—  Ne pruži se svakome takva prilika.

—  Nije to baš sasvim moje zvanje. Počela sam svirati mnogo sati dnevno jer sam bila seksualno zlostavljana kad sam imala deset godina.

Razgovor za stolom potpuno utihne. Veleposlanik pokušava pro-

mijeniti temu komentarom o brazilsko — ruskim pregovorima o uvozu i izvozu teških strojeva. Ali nikoga, ama baš nikoga, u tome trenutku ne zanima trgovinska bilanca moje zemlje. Osjećam kako

trebam preuzeti nit razgovora.

— Hilal, ako vam nije neugodno, mislim da nas sve jako zanima ta veza između zlostavljane djevojčice i virtuoza na violini.

—  Što znaci vase ime? — upita veleposlanikova žena, u očaj- ničkom pokušaju da deinitivno promijeni tijek razgovora.

—  Na turskome znači mladi mjesec. To je onaj crtež na zastavi moje zemlje. Moj je otac  bio  radikalni  nacionalist.  Zapravo,  to  bi ime bolje pristajalo muškarcu nego ženi. Izgleda da na arapskom ima neko drugo značenje, ali ja ga ne znam točno.

Ja se ipak ne dam samo tako nadglasati:

— Ali, da se vratimo na temu, biste li nam ispričali svoju priču?

Ta svi smo dio iste obitelji.

Obitelji? Većina ljudi za stolom upoznala se tek za vrijeme večere.

Svi izgledaju jako zaokupljeni svojim  tanjurima,  priborom  za jelo i čašama i prave se jako usredotočeni na hranu, dok zapravo izgaraju od želje da čuju ostatak priče. Hilal odgovara kao da se radi o najprirodnijoj stvari na svijetu.

—  Bio mi je susjed, jedan gospodin kojeg su svi smatrali dra-

gim, uslužnim, najboljim prijateljem u teškim trenutcima. Bio je oženjen, otac dviju kćeri mojih godina. Kad god bih se došla igrati s njegovim djevojčicama, posjeo bi me u krilo i pripovijedao mi li- jepe priče. Ali za to vrijeme, njegova je ruka dodirivala moje tijelo, što sam u početku smatrala bezazlenim izrazom nježnosti. Ali kako je vrijeme prolazio, počeo mi je dodirivati spolovilo i moliti me da ja dodirujem njegovo i takve stvari.

Pogleda ostalih pet žena za stolom i kaže:

—  Na žalost, mislim da se to ne događa tako rijetko. Slažete li

se?

Nijedna ne odgovara. Moja mi intuicija govori da su barem jed-

na ili dvije od njih imale slično iskustvo.

—  Međutim, to nije bio jedini problem. Najgore od svega bilo mi je što se meni to počelo sviđati, iako sam znala da je to pogreš- no. Sve dok jednoga dana nisam donijela čvrstu odluku kako se

više neću vratiti u tu kuću, bez obzira na to koliko moji roditelji inzistirali da se igram sa susjedovim kćerima. Tada sam tek učila svirati violinu i opravdavala sam se kako mi ne ide dobro na sato- vima i kako trebam više vježbati. Počela sam svirati kompulzivno, očajnički.

Nitko se ne pomiče, nitko ne zna što reći.

—  A kako sam nosila tu krivnju duboko u sebi, jer žrtve često same sebe smatraju krivima, odlučila sam kažnjavati se za svoj gri- jeh, sve do sada. Otkad se osjećam ženom, u svim svojim odnosima s muškarcima tražim patnju, sukobe i očaj.

Pogleda me u oči. Svi za stolom razumiju njezin pogled.

— Ali to će se sada promijeniti, zar ne?

Do tada sam usmjeravao situaciju, ali u tome času potpuno gu- bim kontrolu. Uspijevam jedino promrmljati nešto poput »nadam se da hoće« i brzo mijenjam temu razgovora na lijepu zgradu u kojoj je smješteno Brazilsko veleposlanstvo u Rusiji.

* * *

Na izlazu pitam Hilal gdje je smještena i pokušavam nagovoriti mojeg prijatelja industrijalca da je odveze kući prije nego što mene ostavi u hotelu. On pristaje.

—  Hvala vam na muziciranju. I hvala što ste podijelili svoju pri-

ču s ljudima koje nikada prije niste vidjeli. Svakog jutra, dok vam je um još prazan, posvetite malo vremena Bogu. Zrak ima neku kozmičku snagu koju svaka kultura naziva drugačije, ali to nije važno. Važno je činiti ono što vam sada govorim. Duboko udahnite i molite da svi blagoslovi koji ispunjavaju zrak uđu u vaše tijelo i prošire se po svim njegovim stanicama. Izdahnite polako, rasipaju- ći oko sebe puno radosti i mira. Ponovite to deset puta. Tako ćete izliječiti sebe i pridonijeti izlječenju svijeta.

—  Što time želite reći?

—  Ništa. Samo ponavljajte taj obred. Tako ćete, malo— poma- lo, ugasiti negativne osjećaje o ljubavi. Ne dopustite da vas uništi sila koja je usidrena u naša srca da nam uljepša živote. Dok udišete,

upijajte sve što postoji na nebu i na Zemlji. Dok izdišete, raspršujte ljepotu i plodnost. Vjerujte mi, to će vam pomoći.

— Ali ja nisam ovamo došla naučiti nekakvu vježbu koju mogu pronaći u svakoj knjizi o jogi — reče Hilal nestrpljivo.

S vanjske strane prozora, prolazila je Moskva. Zapravo bih jako želio šetati tim ulicama i negdje popiti kavu, ali dan je bio dug i moram ujutro rano ustati kako bih odradio cijeli niz obaveza koje me čekaju.

—  Onda, povest ćete me sa sobom, zar ne?

Nemoguće! Zar ona ne zna pričati ni o čemu drugome?

Upoznao sam je prije manje od dvadeset četiri sata — ako se jedan tako neuobičajen susret uopće može nazvati poznanstvom. Moj se prijatelj smije, ali ja pokušavam biti ozbiljniji.

—  Slušajte: već sam vas poveo na večeru s veleposlanikom. Ni- sam na ovo putovanje krenuo s namjerom da promoviram svoje knjige,  nego...

Na čas oklijevam.

—... iz privatnih razloga.

—  Znam.

Zbog načina na koji je izgovorila tu riječ, shvatio sam da zaista

zna. Ali odabrao sam ne povjerovati vlastitoj intuiciji.

—  Zbog mene su mnogi muškarci patili i sama sam puno pro- patila — nastavlja Hilal. — Svjetlost ljubavi izlazi iz moje duše, ali ne može otići dalje: blokira je bol. Koliko god udisala i izdisala svakog jutra do kraja života, neću je uspjeti osloboditi. Pokušala sam izraziti ljubav kroz violinu, ali to nije dovoljno. Znam da me vi možete izliječiti i da ja mogu izliječiti ono što vi osjećate. Upalila sam vatru na susjednoj planini, možete računati na mene.

—  Zašto ona to govori?

—  Ono što nas povrjeđuje istodobno nas i liječi — nastavlja. — Moj život nije uvijek bio lak, ali me naučio mnogo toga. Iako vi to ne možete vidjeti, moje je tijelo sve u ranama, živim ranama koje ne prestaju krvariti. Svakog se jutra budim sa željom da umrem prije nego li dan završi, ali i dalje sam živa, trpim i borim se, borim

se i trpim, hvatajući se za obećanje da će svemu tome jednoga dana doći kraj. Molim vas, ne ostavljajte me samu. Ovo putovanje je moj spas.

Moj prijatelj zaustavlja automobil, poseže rukom u džep i daje

Hilal sav novac koji ima.

—  Vlak nije njegov — kaže. — Uzmite, mislim da tu ima više

nego dovoljno za kartu drugog razreda i za tri obroka dnevno.

Zatim se obraća meni:

—  Ti znaš kroz što trenutačno prolazim. Žena koju sam volio umrla je i, koliko god udisao i izdisao do kraja života, neću više moći biti sretan. Moje su rane otvorene, moje tijelo krvari. Dobro razumijem o čemu ova djevojka govori. Znam da si na ovo puto- vanje krenuo iz nekog meni nepoznatog razloga, ali ne ostavljaj je tako olako. Ako iskreno vjeruješ u riječi koje pišeš, dopusti ljudima koji te okružuju da rastu s tobom.

—  U redu, vlak nije moj. Znajte samo da ću stalno biti okružen ljudima i da nećemo imati puno prilike za razgovor.

Moj prijatelj ponovo pali motor i vozi u tišini još petnaestak mi- nuta. Stigli smo u neku ulicu koja se širi u malen trg pun drveća. Ona pokazuje gdje da zaustavimo automobil, izlazi i oprašta se od mojeg prijatelja. Ja izlazim za njom i pratim je do vrata zgrade u kojoj stanuju njezini prijatelji.

Na rastanku brzo me poljubi u usta.

—  Vaš se prijatelj prevario, ali ako pokažem radost, tražit će da mu vratim novac — reče, smiješeći se. — Moja patnja nije tako teška kao njegova. Ali, s druge strane, nikada nisam bila tako sret- na kao sada, jer sam strpljivo slijedila znakove i znam da će ovo putovanje sve promijeniti.

Okreće se i ulazi u zgradu.

Tek tada, dok se vraćam prema automobilu i gledam svojeg pri- jatelja koji je izašao popušiti cigaretu i smiješi se jer je vidio po- ljubac, dok slušam vjetar koji šušti u granama drveća oživljenog snagom proljeća, svjestan da se nalazim u gradu koji volim, iako ga gotovo ne poznajem, dok u džepu tražim cigaretu i razmišljam

o sljedećem jutru u kojem će započeti pustolovina o kojoj sam tako

dugo sanjao, tek tada...

... tek tada mi iz sjećanja izranja proročanstvo vidovnjaka kojeg sam upoznao u Veronikinoj kući. Spominjao je nekoga iz Turske, ali više se ne sjećam točno što je bio rekao.