LJUBAV PREMA

LJUDIMA I SVIJETU

Siječanj je 1996. godine. Promatram kroz prozor grane pokrivene snijegom i ponovno promišljam o događajima koji su mi se dogodili posljednjih mjeseci. Napisao sam drugu knjigu, i krenuo sam nakon toga dalje u pokušajima da razvijam svoju teoriju. U prvoj knjizi je sve bilo jednostavno: ako je prisutna agresija - dolazi do bolesti, ako se otkloni agresija - nestaje i bolest. U drugoj knjizi sam pokušao, otkriti od kuda dolazi agresija. Došao sam do zaključka da nepravilan sustav vrednovanja prioriteta u životu dovodi do agresije. Velika vezanost i ovisnost o materijalnim vrijednostima, uz želju da se od njih stvori cilj i smisao života, neizbježno su dovodili do nagomilavanja agresije. To je značilo da je nužno Boga voljeti više od svega materijalnog. Kasnije sam saznao da moja otkrića nisu nova. Sve se je to moglo pročitati u Bibliji. I ne samo u Bibliji, već se o tome govorilo i u indijskim filozofskim izvorima. Prevelika vezanost za materijalno rađa strasti, a strasti dovode do bolesti. Shvatio sam da prolazim putem koji su drugi prije mene prošli. Međutim, budući dao nisam ovisio ni od kakvih izvora, niti sam se odrekao bilo kojih istraživanja, mogao sam nastaviti dalje. Islam, kršćanstvo, judaizam, nastali su poslije indijske religije i filozofije. Imao sam osjećaj da ću se, kada proučim i shvatim bit svake od tih religija, približiti indijskoj filozofiji i religiji, i da ću čak biti prinuđen baviti se duhovnim vježbama koje ona propovijeda. Međutim, prije toga ću morati shvatiti, s točke gledišta svog sustava koji proučavam, zašto se u indijskoj mitologiji Bog drži stvoriteljem, zašto se čitav Svemir drži iluzijom i zašto vezati se za nju nema smisla. Realanost me je prema toj spoznaji gurala brže nego što sam mislio. Kada sam završavao drugu knjigu, moj sustav poimanja svijeta naglo se promijenio. Nepokolebljivo sam bio uvjeren, i kroz stotine slučajeva osvjedočen, kako sve zemaljske vrijednosti nisu Bog i kako se za njih ne smije moliti. Ipak, za mene su se Bog i duhovnost slivali ujedno. Napornim promišljanjem uspio sam zaustaviti dramu koja se mogla odigrati u bliskoj budućnosti. Pokazalo se da duhovne vrijednosti isto tako ne mogu biti cilj i smisao života. I kada se duša za njih vezala, dolazilo je do još intenzivnije, i po svom djelovanju, rasprostranjenije agresije. Spoznaje vezane za to uspio sam iznijeti u svojoj drugoj knjizi. Držao sam da je bilo dosta, i daje bjesomučna trka sada okončana, tako da se sljedećih nekoliko godina mogu posvetiti slobodnim istraživanjima. Pogotovo što se pojavila nova interesantna tema - tema vremena. Osjećao sam da se iza nje mnogo toga krije.

* * *

Sto je vrijeme? Zašto je ono neraskidivo povezano s prostorom i materijom.

Budući da vrijeme ima svoju duljinu, znači ono je povezano s osobinama prostora. Ako prostor sažmemo u jednu točku, tada će i materija biti sažeta u točku, a tada će se sažeti i zaustaviti vrijeme. Materija i prostor su stabilni informacijski sklopovi. Samim tim, pri sažimanju prostora i materije dolazi i do sažimanja informacije. Sažimanje informacije treba sa svoje strane dovesti do sažimanja prostora i zaustavljanja vremena. Stoje zbijenost informacije veća, to vrijeme treba teći sporije.

Čovjek, kao informacijski sustav, u stanju je utjecati na prostorno-vremenske karakteristike oko sebe. Ako promatramo i pratimo karakteristike utjecaja vremena na funkcije ljudskog organizma, i obrnuto, možemo doći do novih spoznaja. Znači potrebno je krenuti od elementarne stvari, a to je - što ubrzava, a što usporava starenje čovjeka. Opće poznata činjenica jest da jako živciranje može izazvati naglo starenje. Samim tim, nemogućnost podnošenja stresa ubrzava vremenske procese. To bi značilo kao da je ubrzavanje tijeka vremena - loše, ali sjećam se jednog zanimljivog razgovora s jednom djevojkom: "Kada se dogodi neka opasna situacija i ja se nečega uplašim, ubrzavam vrijeme unutar sebe.

Tada mi je daleko lakše kontrolirati situaciju, samo što mi onda menstruacija počinje nekoliko dana ranije". Sjetio sam se kako kod mnogih ljudi u kritičnim situacijama dolazi do ubrzavanja unutarnjih procesa, i sve se čini usporenim. To često pomaže spasiti život. Ali, istodobno sam primijetio da čovjek brže stari kada se narušavaju i remete viši zakoni.

U slučaju prisutne agresije prema vremenu, ubrzavanje starenja ide jako brzo i praćeno je bolestima. Žal za prošlošću predstavlja direktnu agresiju prema vremenu i dovodi do najtežih oboljenja. Zabrinutost za budućnost - isto tako. Međutim, unutarnja agresija ne mora obvezno dovoditi do ubrzanja starenja. Tu ne postoji izravna povezanost.

* * *

Sjećam se jedne pacijentice kojoj sam pokušavao pomoći 1982. godine.

Tada sam radio s pacijentima u poliklinici u Nevskoj ulici. Jadna žena, od svojih 55-58 godina, pričala je o svojim problemima. Slušao sam je mirno i bez osobitih emocija. Ali, kada mi je pokazala svoju fotografiju, bio sam iznenađen. Izgledala je kao da ima manje od 40 godina. Toliko je i imala, a fotografija je bila stara samo dvije godine. Bila je to žena u najljepšim godinama, jako lijepa, a sada, nakon samo dvije godine, to je moglo biti lice njezine bake, ili u najboljem slučaju, majke.

- Kod vas je prisutna ogromna agresija prema vremenu - govorim ženi. - Razlog tomu što vas je to zadesilo krije se u periodu kada ste imali 18-20 godina.

S naporom je pokušavala prisjetiti se mogućih događaja iz tog doba.

Ali, nije se mogla sjetiti ničeg posebnog.

- Prije nego što sam primijetila da starim, osjetila sam kako mi iz solarnog pleksusa energija istječe - priča žena. - Iz nekog razloga je buknula strast prema muškarcima, bila sam željna ljubavi.

Tada sam jednostavno uočio povezanost agresije s bolešću i pokušao sam otkriti razlog ne samo u njoj, već i u njezinim precima po ženskoj liniji. Koliko god se oboje trudili, ni do čega nismo mogli doći. Često sam se vraćao tom slučaju, kako je raslo moje iskustvo i znanje. Pri završavanju druge knjige, kada sam osim vezanosti za materijalne vrijednosti, uvidio da uzrok problema postoji i u vezanosti za duhovne vrijednosti, njen slučaj bih dijagnosticirao kao blokadu uslijed nevjerojatne ljubomore. Njena ljubomora je bila 90 puta iznad normalne razine.

U takvoj situaciji, teoretski nisu mogli preživjeti ni ta žena, niti njezin muž. Naglo starenje je blokiralo želju za ljubomorom. Ali, nisam mogao uhvatiti na koji način je ljubomora povezana sa ubrzanjem vremena. U posljednje vrijeme su mi sve češće dolazili slučajevi kod kojih je bilo prisutno vezanje i ovisnost o "vremenu". Kada dopustimo da nam bude povrijeđen osjećaj ljubavi i samilosti koji nosimo u sebi i dopustimo da »c zbog toga u nama pojavi agresija, znači da smo ovisni i vezani za vrijeme. To jest, remećenje viših zakona dovodi do ubrzavanja vremena.

Vjerojatno je u duši te žene dolazilo do jakog remećenja viših zakona, a ono je bilo povezano s ljubomorom.

Toj temi sam se vratio u jesen 1995. godine, kada sam dobio bolove u nožnim prstima, i kada mije koža počela gubiti svaki osjećaj za dodir.

Sudeći po dinamici procesa koji je krenuo, uskoro sam mogao očekivati da ću ostati bez nogu. Pored toga i vid mi je počeo slabiti, pojavila se dalekovidnost, koja ranije nije postojala. Mislio sam da je to zbog godina, tako da se zbog toga nisam nešto zabrinuo. Međutim, kada su se osobama iz moje neposredne okoline počele događati čudne stvari s vidom, shvatio sam da se formira nekakav opasan val, ali ništa u svezi toga nisam mogao učiniti. Prvi problemi su kod mene nastali kada sam pokušao pomoći jednom pacijentu oboljelom od raka.

- Uzrok vaše bolesti je ljubomora - objašnjavam pacijentu. Vezani ste i ovisni o ženi koju volite kao i o odnosu koji imate s njom. Molite se, kako bi ljubav prema Bogu za vas bila izvor najveće sreće.

Koliko god on radio na sebi, ljubomora se jako sporo smanjivala.

- Jeste li svijesni - nastavljam mu objašnjavati - daje uvjet za dobro zdravlje, razumijevanje da sve što čovjek drži vrijednim i najvažnijim u životu, samo predstavlja načine da dođe do ljubavi prema Bogu. Svemir se sastoji iz materije, prostora i vremena. Zemaljske vrijednosti su analogne materiji, duhovne vrijednosti su analogne prostoru. Vaša vezanost za duhovne vrijednosti hrani se trećom karikom u lancu, ona je povezana s trećim sustavom vrijednosti - s vremenom. To je ljubav prema osobi do koje vam je stalo i prema svijetu oko vas. Ljubav prema voljenoj osobi i okruženju je za vas apsolutna vrijednost. Počinjete ovisiti o vašoj ljubavi i to rađa agresiju. Ovisimo o svrsi, i hranimo se svrhom. Ako je naša svrha Bog - tada se razvijamo harmonično. Svi osjećaji koji se odnose na ono što je Bog stvorio, ne mogu biti svrha života. Koliko god ljubav prema ljudima i svijetu bila uzvišena i sveta, molite se da vam ona bude samo način za produbljivanje bogočeznuća.

Imao sam osjećaj da sam "napipao" ono glavno, a on će se već sam ispetljati iz svoje situacije. Ono što sam do nedavno držao nečim nedokučivim, "nekakvim" vezanjem za "vrijeme", najednom je preraslo u ozbiljan problem koji je zasjenio sve ostale.

* * *

- Pa zar je ljubav prema ljudima nešto loše? - začuđeno me.pita jedna pacijentica.

- Ljubav prema ljudima je divna stvar! - objašnjavam ženi. - Međutim, onog trenutka kada ona postane sama sebi svrha (i sama sebi dovoljna), ona se preobraća u svoju suprotnost, u mržnju.

- Molim vas, poslušajte sljedeću priču, - govorim ženi. Jedan mladić blagog lica, s bradom i naočalama, na izgled - znanstvenik - filolog, dobio je kaznu strijeljanjem, koja mu je zamijenjena doživotnom robijom.

Ubio je ženu, a zatim silovao i ubio njezinu devetogodišnju kćer. Po dijagnostici, on nije bio vezan ni za duhovne, ni za materijalne vrijednosti.

Ovisan je o ljubavi prema ljudima. I eto, gubi je i postaje nasilnik i ubojica. Samim tim i njegove žrtve posjeduju analogne programe. Prema tome, duša se ne smije vezati ni za što. Kada se čovjek periodično odvaja od novca - to ga liječi. Kada se povremeno odvaja od duhovnosti - to ga također liječi. Ako pri tome teži Bogu - to ga dvostruko liječi. Čuo sam da se Serafim Sarovski dugo nije mogao osloboditi psovki, osjećao je da duhovne vrijednosti ne bi trebale biti krute. Povremeno se čovjek treba udaljavati od ljubavi prema ljudima i okretati se Bogu. Shvatio sam ulogu sadističkih i ciničnih anegdota. Zašto ljudi kada vode ljubav često rabe proste šale? Uvijek sam govorio pacijentima kako iskrenost ne dopušta agresiji ući u dušu, spašavajući ih na taj način od bolesti. Humor se pokazao kao još jedan izniman način liječenja i oslobađanja. Humor neminovno ruši naše stereotipove i nijedna svetinja nije imuna na njega.

Pogrdne šale otvorenih narodnih kazališta bile su daleko djelotvornije od bilo kakvih lijekova.

Da sumiramo. Koncem 1995. godine bio sam uvjeren da se sve glavne vrijednosti u našem Svemiru mogu nadvladati. Izvan vremena i prostora se nalazi Bog. Znači, uzdignemo li se iznad vremena i materije, više nećemo patiti od bolesti. Materija je dio Boga i u nju je udahnuta određena količina ljubavi. Prostor je isto tako dio Boga i u njega je udahnuta još veća količina ljubavi. Prema tome, vakuum rađa materiju, ili jednostavnije rečeno, duh rađa materiju. U vremenu se nalazi još veća količina ljubavi, i zato vrijeme stvara prostor i materiju. Bio sam uvjeren da sam svojim istraživanjima završio jedan model, međutim nagli obrat događaja je pokazao kako moj sustav još nije zaokružen. Da počnem od toga da se moje stanje na suptilnoj razini, koje inače stalno kontroliram, krajem godine naglo počelo pogoršavati. U svakom drugom slučaju, trebao sam poginuti krajem studenog - početkom prosinca. Nailazio je nekakav novi val, u susretu s kojim sam bio bespomoćan. Ono stoje najinteresantnije, početkom prosinca su krenule priče da sam umro i ljudi su se raspitivali kada je sahrana.

Moja tajnica je primila telefonsku poruku od jedne žene: "Oprostite, posjećujem kurseve ekstrasenzorike, i naš učitelj nam je rekao da je gospodin Lazarev umro. Htjela bih biti na njegovoj sahrani i odati mu počast."

Nakon nekoliko dana uslijedio je poziv iscjeljitelja sa sjevera.

- Prenesite gospodinu Lazarevu poruku da ostavi sve poslove i da dođe do mene, ja ga mogu spasiti od smrti. Uskoro će svi početi umirati od strašne bolesti. Lazarev će se razboliti i prvi će umrijeti. On je jako puno pomogao i činio ljudima dobro i želim ga spasiti.

- Nema što, spremaj se i putuj - savjetuje me prijatelj.

- Sam si mi govorio da ti je moguća smrt u ovom periodu, što ti upravo potvrđuju ovi telefonski pozivi. Danas ću ti kupiti kartu, idi onom iscjeljitelju.

Premda je sve bilo nalik istini, ja sam ga smirivao:

- Zamisli da je istina sve što je taj čovjek rekao. Pretpostavimo da odem kod njega i izliječim se. Što će onda drugi raditi? A ako počnem umirati i nađem izlaz pomoću svoje metode, moći ću pomoći milijunima.

Prema tome, što se putovanja tiče, neću žuriti.

Telefoniram svojoj pacijentici i interesiram se za njezino zdravlje.

- Gore mi je, žali se žena, premda sam se sve ovo vrijeme molila. - Kako ste se molili? - Pa eto, tražila sam oprost za svoju duhovnost. - Ali ne treba tražiti oprost zbog duhovnosti - vičem u slušalicu, - već zbog toga što ste postali ovisni od nje, zbog toga što je duhovnost postala jedini smisao vašeg života. Novac, materijalna blaga, jesu sreća i treba njima težiti, ali oni ne smiju postati svrha i smisao našeg života. To je štetno i po našu dušu i po naše tijelo. Duhovnost je još veća sreća, to je ono što čovjeka čini Čovjekom. Ipak, to je još veća nesreća ako se od nje pravi svrha i smisao života. Svrha i smisao života je ljubav prema Bogu, sjedinjenje s Njim. Nepravilna molitva ne samo da neće pomoći, već može biti i štetna. Bolest je posljedica akumulirane agresije. A agresija je posljedica netočnog sustava vrednovanja. Čim čovjek pravi svoj cilj i smisao života od bilo čega drugog osim Boga, u duši se akumulira agresija, koja vodi ka nesrećama, bolestima i smrti. Danas, uslijed naglog aktiviranja gore spomenutih procesa, svatko to može osjetiti.

Nakon nekoliko dana, na pregledu mi se dogodio jedan zanimljiv slučaj na istu temu - duhovnost. Mladić mi je pričao kako su se u njegovoj duši nastanili zli duhovi. Obilazio je gatare i ekstrasense koji su uspjeli istjerati duhove, ali ne za dugo. Zli duhovi u njemu, šapatom su mu govorili: "Ubij nekoga, skoči s terase, itd." Mladić je ustao i počeo se nervozno kretati po sobi. Iznenada, neočekivano, počeo je divlje vikati "Razbojnici, bijednici, sve ću vas pobiti". Zatim je ispustio životinjski krik. Počeo mi se približavati mašući šakama. Sa zanimanjem sam ga pratio pogledom. Ako dobijem po glavi, biti će to vjerojatno zbog toga što i sam posjedujem analogne programe. Međutim, mladić se smirio i sjeo na stolicu ispred mene.

- U čemu je smisao života? - pitam ga. Kao odgovor, on sliježe ramenima.

- Smisao života je uvećati u svojoj duši ljubav prema Bogu. A vama je u prošlim životima glavni cilj bio vaše usavršavanje i razvijanje osobnih sposobnosti. Moralno izgrađivanje, ispravnost, intelekt i osobne sposobnosti su vam postale apsolutne vrijednosti. Mislili ste da su duhovnost i Bog jedno te isto, te ste počeli prezirati i osuđivati nesposobne, glupe, nemoralne i nesavršene. Automatski je došlo do aktiviranja mehanizma spašavanja duše. I počeli ste gubiti ono stoje uzrokovalo da se vaša duša puni agresijom, a to je duhovnost. Budući da ste se za nju prilično čvrsto privezali, to se i vrag u vašoj duši čvrsto ukorijenio. To je razlog što vam vračare i ekstrasensi nisu mogli pomoći. Molite se da duhovnost, moral, sposobnosti i intelekt budu sredstva zadobijanja ljubavi prema Bogu.

Svaki dan ponavljajte: "Najveća sreća, užitak i smisao života za mene i moje potomstvo -jest ljubav prema BOGU".

- I što, vrag će onda izaći iz moje duše? - upitao je mladić zainterenirano.

- Ne, on će jednostavno otići na svoje mjesto, na mjesto koje mu pripada. Ono što mi nazivamo "vragom" - to je infekcija koja proždire nesavršene duše. Ona je neophodan element evolucije. Proučavajući rad stanica organizma, znanstvenici su utvrdili da bi se stanica prestala razvi-jati, da je mikroorganizmi stalno ne napadaju. Mikroorganizmi proždiru nesavršenu stanicu, onu koja se počela razvijati u pogrješnom smjeru.

Znači organizam ne preživljava po cijenu totalnog uništenja mikroorganizma, već usavršavanjem u smjeru prirodne orijentacije. Navikli smo zlo tumačiti vragom, a dobro - Bogom. Budući da je Bog sveukupno postojanje, On se istodobno manifestira i kao dobro i kao zlo. Vrag je, dakle, infekcija koja živi u svačijoj duši. Uništavanje za organizam znači smrt. Međutim, razmjena materije, sjedinjenja, je također uništavanje, doduše kontrolirano. Ako bi u potpunosti zaustavili razmjenu materije, odnosno razgrađivanie, čovjek bi preminuo. Bit, prema tome, nije u zaustavljanju razgrađivanja, već u njegovoj kontroli. Razvijanje kontrole nad tim procesom je jednostavno. Što je čovjek bliži Bogu, to su veće njegove mogućnosti i sposobnosti da kontrolira situaciju. Bog jest ljubav.

Sto je više ljubavi u našoj duši, to ćemo sve više vremena potčinjavati sebi okolinu, preobraćajući zlo u dobro. Izvana se imamo pravo ljutiti, svađati, negodovati, i to nije strašno. Najvažnije je da duša iznutra zrači ljubavlju. To je vještina koju nije lako odmah naučiti.

Kada je nakon jednosatnog rada na sebi mladić ponovno ušao u sobu, vidim kako se njegova duša uravnotežila i kako duše njegovih potomaka lagano počinju svjetliti. Sada mogu biti miran.

***