Valmiki je bio dakoit, ubica, i živio je od ubistava i pljačke. Desilo mu se probuđenje - na kraju - u jednom jedinom trenutku.

Neki mudrac je prolazio šumom, i Valmiki ga je iz zasjede zaskočio. “Što ćeš sada da mi uradiš?”, upita ga mudrac bez trunke straha. Valmiki mu reče da će mu uzeti sve što ima.

“Ako to možeš učiniti”, nasmija se mudrac, “ja ću onda biti veoma sretan, jer ono što posjedujem je nešto potpuno unutrašnje - zbog toga iz sve snage pozdravljam tvoju odluku da me orobiš”.

Valmiki nije mogao to shvatiti. “Ne razumijem”, reče. “Mene zanimaju samo vanjske stvari”. “Ali takve stvari ti uopće neće moći pomoći”, s poluosmjehom mu reče mudrac. “A i da te

pitam: zašto ti uopće radiš sve to?”

“Zbog porodice: majke, žene, djece - oni će gladovati ako prekinem ovaj posao. To je inače sve što znam raditi”.

Kada je čuo Valmikijev odgovor, mudrac mu predloži: “Znaš što ti mene zaveži za drvo, a ti se lijepo vrati kući i upitaj svoju majku, svoju ženu i potomstvo, samo jednu stvar: da li su spremni da na ravne časti podjele kaznu za ono što ti činiš u njihovo ime? Kada dođe sudnji dan pitaj ih slobodno - jesu li u stanju da ravnopravno podjele svaki tvoj grijeh? Jer, ti sve to činiš zbog njih, kako kažeš”.

Po prvi put u svom životu Valmiki se duboko zamislio: “Možda s zaista u pravu. Odoh ja provjeriti kako stoje stvari”.

Kada je došao kući, u njoj je prvo nabasao na ženu. Kada joj je postavio pitanje, ona se gotovo zapanjila: “Ja da dijelim tvoje zločine? Zbog čega? Ja nisam učinila nikakvo zlo. Ti si odgovoran za svako svoje djelo - nitko drugi ne može s tobom podijeliti krivicu”.

Majka je rekla: “Zašto bili ja ispaštala zbog tvojih nastranosti? Ja sam te rodila i tvoja je dužnost da me hraniš i da se brineš za mene. Mene ne zanima na koji način ti dolaziš do sredstava za život, ali je tvoja odgovornost, tebe kao sina da se brineš o svojoj majci”.

Djeca su bila istog mišljenja. Nitko nije bio spreman da s Valmikijem podjeli njegove zločine na ravne časti. U prvom trenutku bio je zbunjen, ali kada se malo pribrao, vratio se do onog

mudraca, čelom dotakao njegova stopala, i skrušeno zamolio: “Molim te, daj mi ono unutrašnje bogatstvo o kojem si mi govorio, jer me vanjske stvari ne zanimaju više. Dopusti mi da budem razbojnik unutrašnjeg svijeta, zbog toga što sam maločas shvatio da sam sam, i da je svako moje djelo samo moja odgovornost - nitko ne želi da sa mnom podjeli ono što činim. Rođen sam usamljen, umrijeti ću sam, te je sve što radim isključivo moja osobna odgovornost. Zato je krajnje vrijeme da se zaputim ka unutra i pronađem tko sam. S glupostima je svršeno!”