Deseta tajna

SMRT ČINI ŽIVOT MOGUĆIM

Umjesto da smrt razmatram u neosobnom kontekstu, usredotočit ću se na vašu smrt, prividan kraj osobe koja je u ovom trenutku živa i takva želi ostati. Izvjesnost vlastite smrti pitanje je s kojim se nitko ne voli suočiti, no da bi duhovnost zatražila savjet stručnjaka za promidžbu, pretako vam uspijem razotkriti stvarnost smrti, prevladat ćete tu nesklonost i strah te postati sposobni posvećivati više pozornosti i životu i smrti.

Samo suočavanje sa smrću omogućuje razvijanje istinske strasti prema življenju. Strast nije mahnita; ne hrani je strah. Većina ljudi na nesvjesnoj razini čak i danas osjeća da život otimaju iz ralja smrti prestravljeni spoznajom da je vrijeme njihova boravka na Zemlji tako kratko. Međutim, kad se prepoznate kao dio vječnosti, odustajete od plašljivog grabljenja mrvica sa stola jer počinjete primati obilje života o kojemu toliko slušamo, ali ga vrlo malo ljudi doista doživljava.

Slijedi jednostavno pitanje: ako ste baka ili djed, više nećete biti dijete, tinejdžer ili mlad čovjek. Dakle, koji će se od tih ljudi pojaviti kada dođe vrijeme da pođete na nebo? Većinu ljudi to pitanje potpuno zbuni? Nije lako.

Danas više niste ona osoba koja ste bili kad vam je bilo deset godina. Vaše se tijelo potpuno izmijenilo i više nije nimalo nalik tijelu toga desetogodišnjaka. Ni jedna molekula u vašim stanicama nije ista kao ni vaš um. Izvjesno je da više ne razmišljate kao dijete. Desetogodišnjak koji ste nekoć bili danas je zapravo mrtav. Dok vam je bilo deset godina, za vas je bio mrtav dvogodišnjak koji ste nekoć bili. Razlog zbog kojega se život doima neprekidnim jesu sjećanja i želje koje vas vežu za prošlost, no i one se neprestano mijenjaju. Vaš se um, kao i tijelo, neprestano mijenja jer ga ispunjavaju prolazne misli i emocije. Kad postanete svjesni sebe bez vezanosti za određenu dob, otkrili ste tajanstvenog unutarnjeg promatrača koji nije prolazan.

Samo se nepristrana svijest može smatrati promatračem - ona ostaje ista dok se sve drugo mijenja. Svjedok ili promatrač iskustva jest jastvo kojemu se događaju sva iskustva. Bilo bi uzaludno nastojati zadržati ono što jeste u ovom trenutku u smislu tijela i uma. (Ljudi su zbunjeni pitanjem koje će jastvo ponijeti na nebo jer zamišljaju da će onamo poći idealno jastvo i l i jastvo koje su povezali sa svojim maštanjima. Međutim, na određenoj razini svi znamo da ni jednu dob nismo doživjeli kao savršenu.) Život mora biti nov. Mora se obnavljati. Kad biste mogli pobijediti smrt i ostati tko jeste - i l i tko ste bili u vrijeme koje smatrate najboljim razdobljem svojega života - uspjeli biste se samo mumificirati.

U svakom trenutku umirete kako biste se mogli nastaviti stvarati.

Već smo ustanovili da vi niste u svijetu; svijet je u vama. To osnovno načelo jedne stvarnosti znači i da vi niste u svojem tijelu; vaše tijelo je u vama. Niste u svojem umu; vaš um je u vama. U umu nema mjesta na kojemu biste našli osobu. Za održavanje osjećaja samoga sebe vaš mozak ne troši ni jednu molekulu glukoze iako milijuni sinaptičkih rafala održavaju sve što jastvo čini u svijetu.

Dakle, kažemo da duša u trenutku smrti napušta čovjekovo tijelo, no točnije je reći da tijelo napušta dušu. Tijelo je prolazno, a u tom trenutku nepovratno odlazi. Duša ne može otići jer nema kamo. Ovu je radikalnu tvrdnju potrebno pojasniti jer ako nakon smrti ne odlazite nikamo, to znači da već jeste ondje. To je jedan od paradoksa kvantne fizike čije razumijevanje ovisi o poznavanju izvora svega.

Ljudima katkad postavljam jednostavna pitanja poput: "Što ste sinoć večerali?" Kad mi odgovore "Pileću salatu" ili "Odrezak", upitam ih: "Gdje je to sjećanje bilo prije no što sam vam postavio pitanje?" Kao što smo već ustanovili, predodžba pileće salate ili odreska nije utisnuta u vaš mozak - kao ni okusi ili mirisi hrane. Kad sjećanje prizovete u um, oživljujete određeni događaj. Sinaptička aktivnost stvara sjećanje koje, po želji, obiluje vizualnim predodžbama te predodžbama okusa i mirisa. Prije no što ga oživite, sjećanje nije lokalno, odnosno nema lokaciju; ono je dio polja potencijala, energije ili inteligencije. Drugim riječima, vi posjedujete potencijal za prisjećanje, što je mnogo više od jednoga sjećanja koje nije nigdje na vidiku. To se nevidljivo polje proteže u svim smjerovima; skrivene dimenzije koje smo razmotrili moguće je objasniti kao različita polja u jednom beskonačnom polju, samom bivanju.

Vi jeste to polje.

Svi griješimo poistovjećujući se s događajima koji dolaze i prolaze u tom polju. To su izdvojeni trenuci - pojedinačni bljeskovi oživljavanja polja. Temeljna je stvarnost čisti potencijal, što se naziva i dušom. Znam koliko sve to zvuči apstraktno kao što su zvučali i indijski mudraci. Promatrajući svijet prepun predmeta i osjeta, domislili su osobit izraz akaša kako bi odgovarao duši.

Riječ akaša doslovce znači "prostor", no širi pojam obuhvaća prostor duše, polje svijesti. Nakon smrti ne odlazite nikamo jer već jeste u dimenziji akaše koja je posvuda. (U kvantnoj fizici najmanja subatomska čestica nalazi se posvuda u vremenu-prostoru prije no što se lokalizira kao čestica. Premda nevidljivo, njezino je nelokalno postojanje jednako stvarno.)

Zamislite kuću s četiri zida i s krovom. Ako kuća izgori, zidovi i krov se ruše. A l i , vatra nije utjecala na prostor kuće. Vi možete zaposliti arhitekta da vam projektira novu kuću, a nakon što je izgradite, unutarnji prostor nije promijenjen.

Gradeći kuću, vi samo dijelite neograničeni prostor na unutarnji i vanjski. Ta je podjela prividna. Prastari su mudraci govorili da je vaše tijelo nalik toj kući. Izgrađena je rođenjem, a izgori kad umrete, no akaša ili prostor duše ostaje nepromijenjen, ostaje neograničen.

Prastari su mudraci znali da je uzrok sve patnje, u skladu s prvom klešom, nepoznavanje samoga sebe. Ako ste neograničeno polje, tada smrt uopće nije ono čega smo se plašili.

Svrha smrti jest zamisliti se u novom obliku, s novom lokacijom u prostoru i vremenu.

Drugim riječima, zamišljate se u ovom životu, a nakon smrti ponovno zaranjate u nepoznato kako biste zamislili svoj sljedeći oblik. Taj zaključak ne smatram mističnim (dijelom zbog toga što sam razgovarao s fizičarima koji podupiru tu mogućnost uza sve što znaju o nelokalnosti energije i česticama), no nemam namjeru preobratiti vas na vjerovanje u reinkarnaciju. Mi samo slijedimo jednu stvarnost do njezina skrivenog izvora. Ostvarujući potencijal, vi u ovom trenutku izvodite nove misli; doima se razboritim zaključiti da je isti proces stvorio ono što jeste u ovom trenutku.

Posjedujem televizor s daljinskim upravljačem pa pritiskom prsta mogu mijenjati programe, od CNN-a na MTV ili PSB. Ti programi na ekranu ne postoje sve dok ne pritisnem tipku; kao da uopće ne postoje. No, unatoč tome znam da je svaki program u zraku, potpun i nedirnut, te u obliku elektromagnetskih vibracija čeka da ga se odabere. Na isti način i vi postojite u akaši prije no što vaše tijelo i um prime signal te ga očituju u trodimenzionalnom svijetu. Vaša je duša nalik mnoštvu programa koje nudi televizor; program bira vaša karma (ili vaši postupci). Čak i ako ne vjerujete u to, ipak možete osjećati udivljenje prema zapanjujućem prijelazu iz potencijala koji je posvuda u prostoru - kao i televizijski programi - do potpuno razvijenog događaja u trodimenzionalnom svijetu.

Kako će vam, dakle, biti kad umrete? Moglo bi biti nalik mijenjaju programa. Mašta će nastaviti činiti ono što je oduvijek činila: donositi nove predodžbe na zaslon. Neke tradicije obuhvaćaju vjerovanje u složen proces ponovnog proživljavanja karme nakon smrti kako bi osoba shvatila smisao proživljenog života i pripremila se za novu ulogu duše u sljedećem životu.

Govori se da vam se u trenutku smrti pred očima odvije cijeli život, ne munjevitom brzinom kako to doživljavaju ljudi koji se utapaju, već polako i s potpunim shvaćanjem svake odluke koju je osoba donijela otkako se rodila.

Ako ste uvjetovani razmišljati u kontekstu raja i pakla, doživjet ćete odlazak u raj ili u pakao. (Imajte na umu da kršćansko poimanje tih mjesta nije jednako islamskoj inačici ili tisućama loka tibetanskog budizma koji nakon smrti otvara mnoštvo svjetova.) Kreativno ustrojstvo svijesti stvorit će to mjesto dok bi druga osoba koja je živjela istim životom, ali bez takvog sustava vjerovanja, iste predodžbe mogla doživjeti kao blaženi san, proživljavanje kolektivnih fantazija (nalik bajci) ili očitovanje tema iz djetinjstva.

No, ako nakon smrti pođete na drugi svijet, taj će svijet biti u vama jednako kao i ovaj. Znači li to da pakao i raj nisu stvarni? Pogledajte kroz prozor i usredotočite se na drvo. Ono nema druge stvarnosti osim određenog prostorno-vremenskog događaja ostvarenog iz beskonačnog polja potencijala.

Stoga se može reći da su raj i pakao jednako stvarni kao i drvo - i jednako nestvarni.

Potpuni rascjep između života i smrti je privid.

Ljude muči pitanje gubitka tijela zbog toga što se doima kao strašan rascjep ili prekid. Taj prekid zamišljaju kao prelazak u prazninu, potpun nestanak osobnosti. Iako izaziva duboke strahove, takvo je poimanje ograničeno na ego. Ego žudi za kontinuitetom; želi da se današnji dan doima kao nastavak jučerašnjega. Ego strahuje da bi se putovanje iz dana u dan doimalo nepovezanim kad ne bi imao tu nit za koju se drži. Ali, koliku traumu doživljavate kad vam se u umu pojavi nova misao ili nova želja? Za svaku novu misao zaranjate u polje beskonačnih mogućnosti i izranjate s točno određenom predodžbom, jednom od bilijuna mogućih predodžbi. U tom trenutku niste osoba koja ste bili prije jedne sekunde. Dakle, držite se za privid kontinuiteta. Ispustite li ga u ovom trenutku, ispunit ćete riječi svetoga Pavla o svakidašnjem umiranju. Uvidjet ćete da ste oduvijek diskontinuirani, da se neprestano mijenjate, da neprestano zaranjate u ocean mogućnosti kako biste izronili nešto novo.

Smrt se može smatrati potpunim prividom jer već jeste mrtvi. Kad o sebi razmišljate u kontekstu "ja, mene i mojega", usredotočeni ste na prošlost, prošlo i svršeno vrijeme. Njegova su sjećanja ostaci vremena koje je prošlo.

Ego svoje postojeće stanje održava ponavljanjem poznatoga. No, život je zapravo nepoznat kakav i mora biti da biste začeli nove misli, želje i doživljaje.

Odlukom o ponavljanju prošlosti onemogućujete obnavljanje života.

Sjećate li se kada ste prvi put kušali sladoled? Ako se ne sjećate, promatrajte kako vrlo malo dijete doživljava sladoled u kornetu. Izraz njegova lica otkriva da se predalo čistom oduševljenju. No, drugi sladoled nije tako čudesan kao prvi koliko god dijete molilo i preklinjalo za njega. Doživljaj blijedi sa svakim ponavljanjem jer kad se vratite poznatome, ne možete ga doživjeti prvi put. Koliko god danas voljeli sladoled, taj vam je doživljaj postao navika.

Osjet okusa se nije promijenio, ali ste se vi promijenili. S egom ste sklopili lošu pogodbu o održavanju poznatoga smjera kretanja "ja, mene i mojega" - izabrali ste suprotnost životu, odnosno smrt.

Strogo govoreći, čak je i stablo pred vašim prozorom tek predodžba iz prošlosti. Čim ga opazite i vaš mozak obradi vidni signal, stablo je već prešlo na kvantnu razinu slijedeći vibrirajuće tkanje univerzuma. Da biste bili potpuno živi, trebali biste prijeći u područje nelokalnosti u kojemu nastaju novi doživljaji. Ako odustanete od uvjerenja bivanja u svijetu, uvidjet ćete da ste oduvijek živjeli iz diskontinuiranog, nelokalnog mjesta koje nazivamo dušom. Smrću ulazite u isto nepoznato i u tom ćete trenutku vjerojatno osjetiti da nikada niste bili življi no tada.

Zašto čekati? Putem procesa poznatog kao "predaja" i danas možete biti onoliko živi koliko želite biti. To je sljedeći korak prevladavanja smrti.

Granica između života i smrti u ovom je poglavlju postala toliko maglovita da je gotovo nestala. Predaja je čin potpunog brisanja te granice. Kad ste sebe sposobni pojmiti kao cjelokupni ciklus smrti u životu i života u smrti, predali ste se - a to je najmoćnije oruđe mistika protiv materijalizma. Na pragu jedne stvarnosti mistik se oslobađa svake potrebe za granicama i zaranja izravno u postojanje. Krug se zatvara, a mistik doživljava sebe kao jednu stvarnost.

PREDAJA JE...

- potpuna pozornost

- zahvalnost za životno obilje

- otvaranje onome što je pred vama

- neosuđivanje

- odsutnost ega

- smjernost

- prihvaćanje svih mogućnosti

- oslobađanje ljubavi

Predaju većina ljudi smatra teškim ako ne i nemogućim činom. Ona podrazumijeva predavanje Bogu, a doima se da to polazi za rukom samo malobrojnim najkrjeposnijim ljudima. Po čemu možemo ustanoviti da se dogodila predaja? "Ovo činim za Boga" zvuči nadahnjujuće, ali videokamera u kutu sobe ne može zabilježiti razliku između čina posvećenog Bogu i istoga čina izvedenoga bez posvećenosti Bogu.

Mnogo je lakše samostalno otpočeti predaju i pustiti da se Bog pojavi ako to bude želio. Otvorite se Rembrandtovoj ili Monetovoj slici, tvorevini jednako veličanstvenoj kao i sve drugo u svijetu. Potpuno se usredotočite na nju. Osjetite dubinu slike i pomnjivost uloženu u njezino nastajanje. Otvorite se onome što je pred vama umjesto da si dopuštate rastresenost. Nemojte unaprijed zaključiti da vam se slika mora svidjeti jer vam je rečeno da je sjajna. Ne prisiljavajte se reagirati da biste ostavili dojam pameti i l i tankoćutnosti.

Neka slika bude žarište vaše pozornosti, što je bit smjernosti. Budite otvoreni za sve reakcije koje biste mogli doživjeti. Ako prijeđete sve te korake predaje, veliki Rembrandt ili Monet izazvat će ljubav jer je umjetnik jednostavno prisutan u svoj svojoj neskrivenoj ljudskosti.

U prisutnosti takve ljudskosti nije teško predati se. S ljudima je mnogo teže. No, kad sljedeći put sjednete večerati s obitelji, mogli biste odlučiti usredotočiti se na samo jedan korak predaje kao što su potpuna pozornost ili neosuđivanje.

Izaberite korak koji vam se doima najlakšim ili, još bolje, onaj za koji znate da ga izostavljate. U odnosu s članovima obitelji većina ljudi izostavlja smjernost. Što, primjerice, znači biti smjeran u odnosu s djetetom? To znači uvažavati djetetovo mišljenje kao i svoje. Na razini svijesti ono jesi jednako; tu činjenicu ne opovrgava vaša prednost proizašla iz višegodišnjeg roditeljstva.

Svi smo morali biti djeca, a ono što smo tada mislili imalo je svu težinu i važnost razmišljanja u bilo kojoj životnoj dobi, možda čak i više. Tajna predaje jest u tome da se izvodi iznutra, bez nastojanja da se ugodi drugima.

Koliko god nas to potrese, s vremenom se svi nađemo u prisutnosti vrlo stare i krhke osobe na umoru. I u toj je situaciji moguće prijeći iste korake predaje. Ako ih slijedite, ljepota umiruće osobe jednako je očita kao i ljepota Rembrandta. Smrt izaziva svojevrsno udivljenje koje se postiže kad prevladate potresnu reakciju straha. Takvo sam udivljenje nedavno osjetio suočivši se s biološkom pojavom koja podupire cijelu zamisao potpune povezanosti smrti i života. Ispostavlja se da su naša tijela već pronašla ključ predaje.

Ta se pojava naziva apoptoza. Ta čudna riječ, koja mi je bila potpuno nepoznata, čovjeka vodi na duboko mistično putovanje; vrativši se s njega, ustanovio sam da se moje poimanje života i smrti promijenilo. Kad sam pojam apoptoza upisao na internetsku tražilicu, dobio sam 357 000 članaka, a prvi je taj pojam definirao u biblijskom kontekstu. "Svaka stanica ima svoje vrijeme življenja i vrijeme umiranja".

Apoptoza je programirana smrt stanice, a iako toga nismo svjesni, svi mi svaki dan umiremo prema rasporedu kako bismo ostali živi. Stanice umiru zato što to žele. Stanica pažljivo prelazi proces rađanja unatrag: smanjuje se, uništava svoje osnovne bjelančevine i na posljetku rastavlja vlastitu DNK.

Na površini membrane pojavljuju se mjehurići jer stanica otvara vrata vanjskom svijetu kako bi izbacila sve životno važne spojeve, nakon čega je progutaju leukociti jednako kao što gutaju i strane mikrobe. Po završetku toga procesa stanica nestaje bez traga.

Pročitavši ovaj slikovit opis planskog žrtvovanja stanice, jednostavno morate biti dirnuti. No, mističan dio tek slijedi. Apoptoza nije način uklanjanja bolesnih ili starih stanica, kako biste mogli pomisliti. Taj nam je proces omogućio rođenje. Kao embriji u maternici svi smo prošli primitivne stadije razvoja kada smo imali repiće poput punoglavaca, škrge poput riba, kožicu između prstiju i, što najviše iznenađuje, previše moždanih stanica.

Apoptoza se pobrinula za te neželjene rudimente - u slučaju mozga, odgovarajuće živčane veze novorođenčeta nastaju uklanjanjem suvišnog moždanog tkiva s kojim smo rođeni. (Neurolozi su se iznenadili otkrivši da je broj stanica naših mozgova najveći pri rođenju, a potom milijuni stanica nestaju kako bi viša inteligencija mogla isplesti svoju finu mrežu veza. Dugo se smatralo da je nestajanje moždanih stanica patološki proces povezan sa starenjem.

Danas je tu teoriju potrebno preispitati u cijelosti.)

Međutim, apoptoza ne završava u maternici. Naša se tijela i dalje razvijaju zahvaljujući smrti. Stanice imunološkog sustava, koje okružuju i gutaju strane bakterije, okrenule bi se protiv tkiva vlastitoga tijela kada jedna u drugoj ne bi izazivale smrt, a zatim i sebe uništile istim otrovima koje koriste protiv uljeza. Kad god stanica ustanovi da je njezina DNK oštećena i l i manjkava, svjesna je da će nauditi tijelu ako proslijedi tu manjkavost.

Srećom, svaka stanica u sebi nosi otrovni gen poznat kao p53, koji može aktivirati kako bi izazvala vlastitu smrt.

S tih nekoliko činjenica jedva da smo zagrebli po površini. Stručnjaci za anatomiju već odavno znaju da stanice kože umiru svakih nekoliko dana te da je stanicama mrežnice, eritrocitima i stanicama želuca također programiran kratak životni vijek kako bi se njihova tkiva brzo obnavljala. Svaka umire zbog svojega jedinstvenog razloga. Stanice kože moraju se ljuštiti kako bi nam koža ostala meka, dok stanice želuca umiru zbog jakog kemijskog sagorijevanja, odnosno procesa probave hrane.

Smrt nam ne može biti neprijatelj ako još od majčine utrobe ovisimo o njoj. Razmislite o sljedećem paradoksu. Ispostavlja se da je tijelo sposobno uzeti odmor od smrti tako što stvara stanice koje odlučuju živjeti zauvijek. Te stanice ne aktiviraju p53 kad otkriju manjkavost vlastite DNK. A budući da same sebe ne žele osuditi na smrt, množe se nezaustavljivo i invazivno. Rak, bolest koja izaziva najviše straha, jest odmor tijela od smrti, dok je programirana smrt uvjet života. Posrijedi je izravno suočavanje s paradoksom života i smrti. Ispostavlja se da je mistična zamisao svakidašnjeg umiranja zapravo najčvršća činjenica o tijelu.

To znači da smo iznimno osjetljivi na ravnotežu pozitivnih i negativnih sila, a kada se ta ravnoteža poremeti, smrt je prirodna reakcija. Nietzsche je jednom primijetio da su ljudska bića jedina stvorenja koja je potrebno poticati na održavanje života. No, Nietzsche nije mogao znati da je to doslovce istinito.

Stanice primaju pozitivne signale, spojeve zvane čimbenici rasta, koji im nalažu održavanje života. Ako ti pozitivni signali izostanu, stanica gubi volju za životom. Kao što mafija ima svoj "poljubac smrti", stanice također mogu primiti glasnike koji se vežu za njezine vanjske receptore i objavljuju smrt - ti se kemijski glasnici nazivaju "aktivatorima smrti".

Mjesec dana nakon pisanja ovog odlomka upoznao sam profesora s harvardskog Medicinskog fakulteta koji je otkrio zapanjujuću činjenicu. Postoji tvar koja stanice raka potiče na korištenje novih krvnih žila u cilju primanja hrane. Medicinska su istraživanja usredotočena na otkrivanje mogućnosti blokiranja te nepoznate tvari kako bi zloćudnom izrastu bile uskraćene hranjive tvari, što bi dovelo do njegova uništenja. Isti je profesor otkrio da potpuno suprotna tvar u trudnica izaziva toksemiju, potencijalno smrtonosan poremećaj pri kojemu krvne žile "nisu sklone" pokoriti se programiranoj smrti. "Shvaćate li što to znači?" pitao me je s dubokim strahopoštovanjem.

"Tijelo je sposobno potaknuti nastanak tvari koje održavaju ravnotežu između života i smrti, ali znanost nije obraćala pozornost na pitanje tko održava tu ravnotežu. Nije li cijela tajna zdravlja u tom dijelu naših bića, a ne u kemijskim spojevima koje koristimo?" Činjenica da bi svijest mogla biti karika koja nedostaje, nepoznati čimbenik u pozadini, za njega je bila nalik otkrivenju.

Mistici su po tom pitanju preduhitrili znanost jer mnoga mistična učenja govore da svaki pojedinac umire u pravom trenutku i unaprijed zna kada će se to dogoditi. No, volio bih dublje razmotriti pojam svakidašnjeg umiranja.

Ono je izbor koji svi previđaju. Da bih sačuvao osjećaj identiteta, želim se iz dana u dan vidjeti kao istu osobu. Želim se svaki dan vidjeti u istom tijelu jer me uznemiruje pomisao da me moje tijelo neprestano napušta.

No, tako mora biti ako ne želim biti živa mumija. Zahvaljujući složenom mehanizmu apoptoze, mehanizam smrti pruža mi novo tijelo. Taj je proces dovoljno suptilan da bi prolazio neopaženo. Još nismo vidjeli dvogodišnjakinju koja je u trećoj godini odjednom dobila novo tijelo. Njezino je tijelo iz dana u dan isto, ali ipak nije. Samo joj proces neprestanog obnavljanja - dar smrti - omogućuje držati korak sa svakim stadijem razvoja. Pravo je čudo da se čovjek zbog tog beskonačnog preobražavanja osjeća kao ista osoba.

Za razliku od smrti stanica, rođenje i smrt svojih zamisli mogu promatrati.

Um mora svaki dan umirati kako bi podržao prelazak iz dječjeg u odraslo razmišljanje. Moje najvažnije zamisli umiru i više se nikada ne pojavljuju, moje najintenzivnije doživljaje proguta njihova vlastita strast, moj odgovor na pitanje "tko sam ja?" potpuno se mijenja od druge do treće godine, od treće do četvrte i tako cijeloga života.

Smrt shvaćamo kad odustanemo od uobrazilje da život mora biti kontinuiran.

Cijela priroda slijedi jedan ritam - univerzum umire brzinom svjetlosti, ali pritom ipak uspijeva stvarati ovaj planet i oblike života koji ga nastanjuju. Naša tijela istodobno umiru različitim brzinama počevši s fotonom, potom kroz kemijsko rastvaranje, staničnu smrt, obnavljanje tkiva i na posljetku nastupa smrt cijelog organizma. Čega se toliko plašimo?

Mislim da nas apoptoza oslobađa straha. Smrt jedne stanice u tijelu ne čini nikakvu razliku. Nije važan čin, već plan - sveobuhvatno ustrojstvo koje održava ravnotežu pozitivnih i negativnih signala na koje odgovara svaka stanica. Taj plan nije ovisan o vremenu jer seže u sam postanak vremena.

Nije ovisan ni o prostoru jer je posvuda u tijelu, a opet nigdje: svaka ga umiruća stanica odnosi sa sobom, ali plan ipak opstaje.

U jednoj stvarnosti rasprava se ne razrješava biranjem strane; obje su strane jednako istinite. Stoga se lako mogu složiti da događaji nakon smrti nisu vidljivi okom pa stoga ne mogu biti dokazani kao zbiljski. Neupitno priznajem da se u pravilu ne sjećamo svojih prošlih života te da i bez toga znanja možemo vrlo dobro živjeti. No, ne mogu shvatiti kako itko može ostati materijalist nakon što upozna apoptozu na djelu. Opovrgavanje života nakon smrti doima se uvjerljivim samo ako zanemarite sva otkrića o stanicama, fotonima, molekulama, mislima i o cijelom tijelu. Svaka se razina postojanja rađa i umire prema vlastitom rasporedu, u razdoblju kraćem od milijuntog dijela sekunde do vjerojatnog rađanja novog univerzuma za nekoliko milijardi godina. Nada s onu stranu smrti proizlazi iz obećanja obnavljanja.

Ako se strastveno poistovjećujete sa životom umjesto s prolaznom strujom oblika i pojava, smrt zauzima mjesto koje joj pripada - mjesto čimbenika obnavljanja. Tagore se u jednoj od svojih pjesama pita: "Što ćeš dati kad smrt zakuca na tvoja vrata?" U odgovoru izražava nepomućenu radost osobe koja je prevladala strah od smrti:

Punina mojega života -

slatko vino jesenskih dana i ljetnih noći,

moje neveliko blago

prikupljeno tijekom godina,

i sati prebogati življenjem.

To će biti moj dar

kad smrt zakuca na moja vrata.

PROMJENA STVARNOSTI U CILJU USKLAĐIVANJA S DESETOM TAJNOM

Deseta tajna govori da su život i smrt prirodno spojivi. Tu tajnu možete primijeniti u vlastitom životu tako što ćete odbaciti predodžbu samoga sebe koja pripada prošlosti - što je svojevrsna eksfolijacija samopredodžbe. Vježba je vrlo jednostavna: sjedite zatvorenih očiju i zamislite se kao novorođenče.

Zamislite svoju najbolju fotografiju iz toga razdoblja, a ako se je ne možete prisjetiti, izmislite je.

Dijete bi trebalo biti budno i pozorno. Privucite mu pozornost i zamolite ga da vas pogleda u oči. Kad uspostavite kontakt, nekoliko trenutaka ga promatrajte sve dok oboje ne osjetite smirenost i povezanost. Zatim zamolite dijete da vam se pridruži i promatrajte kako predodžba nestaje u središtu vaših grudi. Po želji možete zamisliti svjetlosno polje koje upija tu predodžbu ili tek toplinu oko srca.

Zatim se zamislite kao malo dijete. Ponovno uspostavite kontakt očima, a potom i tu inačicu samoga sebe zamolite da vam se pridruži. Nastavite tako sa svim prošlim jastvima koja želite oživjeti u umu - ako vas za određenu dob vežu osobita sjećanja, zadržite se u njoj, ali na posljetku biste svaku predodžbu trebali zamišljati kako blijedi i nestaje.

Nastavite sve do sadašnje dobi, a zatim se zamislite u daljnjim, starijim životnim razdobljima. Završite s dvije završne predodžbe: zamislite sebe kao vrlo staru osobu dobrog zdravlja i sebe na smrtnoj postelji. Sa svakom uspostavite kontakt, a zatim dopustite da predodžba nestane u vama.

Kad predodžba vlastitog umirućeg jastva nestane, sjedite u tišini i osjećajte što je ostalo. Nitko ne može doista zamisliti vlastitu smrt jer svjedok ostaje čak i ako odete tako daleko - što bi mnogima moglo biti jezivo - da vidite sebe kao truplo koje se spušta u grob i raspada se na svoje sastavne elemente.

Vizualizacija vlastitoga trupla prastara je tantrička vježba iz Indije, a osobno sam predvodio njezina skupna izvođenja. Gotovo svi stižu do istog, nimalo jezivog uvida: promatrajući nestanak svih svojih zemaljskih sastavnica, uviđate da sebe ne možete ugasiti. Prisutnost svjedoka, koji preživljava sve, upućuje na područje s onu stranu plesa života i smrti.

Druga vježba: svjesno umiranje

Kao i svaki drugi doživljaj, umiranje je doživljaj koji stvarate sami, ali vam se istodobno i događa. Mnoge istočnjačke kulture obuhvaćaju vježbu "svjesne smrti" pri kojoj osoba aktivno sudjeluje u oblikovanju procesa umiranja.

Uz molitvu, obrede, meditaciju i pomoć živih, umirući čini zaokret od uvjerenja "događa mi se ovo iskustvo" do uvjerenja "ja oblikujem ovo iskustvo".

Na Zapadu nemamo tradiciju svjesne smrti. Štoviše, umiruće ostavljamo da umru sami u bezličnim bolnicama u kojima je rutina bešćutna, zastrašujuća i dehumanizirajuća. Na tom bi se području mnogo toga trebalo promijeniti.

Vi kao pojedinac u ovom trenutku možete usmjeriti svoju svijest procesu umiranja te se osloboditi nepotrebnoga straha i tjeskobe.

Zamislite blisku stariju osobu nadomak smrti. Zamislite da ste u sobi s tom osobom - sobu možete izmisliti ako ne znate kako izgleda prostor u kojemu se osoba trenutno nalazi. Zamislite se u tijelu i umu te osobe. Usredotočite se na pojedinosti, osjetite krevet, opazite svjetlost koja dopire kroz prozor i okružite se licima članova obitelji te liječnika i medicinskih sestara, ako ih ima.

Zatim počnite pomagati osobi da načini zaokret od pasivnog suočavanja sa smrću do aktivnog oblikovanja toga doživljaja. Slušajte se kako govorite normalnim glasom; nema potrebe za teatralnošću. Tješite i umirujte, ali ostanite usredotočeni na zaokret svijesti te osobe od stava "ovo se događa meni" na "ja to činim". Slijede najvažnije teme za razgovor (navodim ih u drugom licu, kao da se povjeravate bliskom prijatelju):

Mislim da si proživio divan život. Razgovarajmo o onome najboljem što pamtiš.

Možeš biti ponosan na to da si bio dobar čovjek.

Stvorio si mnogo ljubavi i poštovanja.

Kamo bi volio poći?

Reci mi kako doživljavaš to što se događa? Kako bi to promijenio kad bi mogao?

Ako zbog nečega žališ, povjeri mi se. Pomoći ću ti da se oslobodiš žaljenja.

Više nema potrebe da budeš tužan. Ako još uvijek osjećaš tugu, pomoći ću ti da je se oslobodiš.

Zaslužuješ mir. Dobro si istrčao svoju utrku, a budući da je završila, pomoći ću ti da se vratiš kući.

Nećeš mi vjerovati, ali zavidim ti. Vidjet ćeš što se nalazi iza zavjese.

Što bi poželio na tom putovanju?

Navedene teme možete načeti i uz postelju osobe koja doista umire. No, zamišljeni je razgovor dobar način da proniknete u svoje dubine. Taj postupak ne bi smio biti površan. Da biste se potpuno uživjeli, trebali biste osjećati da si posvećujete punu pozornost. Ova bi vježba trebala izazvati različite osjećaje budući da pitanje smrti u svima nama izaziva strah i tugu. Ako je netko u vašem životu umro prije no što ste se uspjeli oprostiti, zamislite da s tom osobom razgovarate o temama koje sam upravo naveo. Područje stapanja života i smrti uvijek je prisutno u nama, a usmjeravanjem pozornosti prema njemu povezujete se s iznimno vrijednim vidom svijesti. Potpuno svjesno umiranje sasvim je prirodno ako ste živjeli potpuno svjesno.