Primjeri koje sam ranije opisao samo su mali dio onoga što ljudi, koji imaju hrabrosti sebe nazvati pacijentima, moraju proći na mnogo teže načine i to obično kroz psihoterapiju. Period intenzivne psihoterapije istodobno je i period intenzivnog razvoja za vrijeme kojeg se pacijenti više podvrgnu promjenama nego što to neki ljudi iskuse tijekom cijelog života. Kako bi se postigao ovaj nagli razvoj, potrebno je odreći se proporcionalnog dijela svog "starog ja". To je neizbježan dio uspješne psihoterapije. Zapravo, ovaj proces odricanja obično započinje prije nego što je pacijent došao na prvu seansu. Često, primjerice, sam čin odluke o odlasku kod psihoterapeuta sam po sebi predstavlja odricanje od vlastitog uvjerenja "ja sam OK.". Ovakvo je odricanje osobito teško muškarcima u našoj kulturi, jer oni "ja nisam OK i trebam pomoć kako bih shvatio zašto nisam OK i kako ću postati OK", na žalost vrlo često izjednačavaju s "ja sam slabić, nemuževan i nedorastao". Već sam spomenuo kako sam bio depresivan u procesu odricanja od želje za pobjedom. To je stoga što taj osjećaj povezan s odricanjem od nečega što volimo ili bar nečeg što je dio nas i što nam je blisko i jest depresija. Budući da se psihički zdrava ljudska bića moraju razvijati te da je odricanje ili gubitak "starog ja" sastavni dio psihičkog i duhovnog razvoja, depresija je normalan i u osnovi zdrav fenomen. Ona postaje nenormalna i nezdrava samo kad ometa proces odricanja te se tako produžuje i ne može prestati završetkom procesa.*

Depresija je glavni razlog koji ljude navodi na pomisao o psihijatrijskoj pomoći. Drugim riječima, pacijenti su često već u procesu odricanja ili razvoja prije nego što se obrate psihijatru i upravo ih simptomi razvojnog procesa navode na razmišljanje o terapiji. Posao je terapeuta, prema tome, samo pomoći pacijentu kako bi dovršio proces razvoja koji je već započeo. Ovo ne znači da su pacijenti svjesni onoga što im se događa. Naprotiv, često žele samo olakšati simptome depresije "kako bi sve bilo kao prije". Nisu svjesni da ništa ne može biti "kao prije". Ali, podsvijest zna i upravo stoga što u svojoj mudrosti shvaća kako to više nije održivo i konstruktivno, proces odricanja i razvoja započinje na razini podsvijesti, što dovodi do depresije. Najvjerojatnije će pacijent izjaviti:

 

 

* Mnogi faktori mogu ometati proces odricanja i tako normalnu, zdravu depresiju prolongirati u kroničnu, patološku. Od mogućih faktora, najčešći i najmoćniji je uzorak iskustava iz djetinjstva, kada su roditelji ili sudbina, zanemarujući dječje potrebe oduzeli djetetu 'stvari' prije no što je ono bilo psihički spremno ili dovoljno snažno da uistinu prihvati gubitak. Zbog ovakvog iskustva u djetinjstvu dijete postaje preosjetljivo na gubitke i stvara snažnu sklonost za svojevrsnu ovisnost o stvarima kao i za izbjegavanje patnje zbog gubitka ili odricanja, iz ovih razloga, iako sve patološke depresije uključuju blokadu u procesu odricanja, vjerujem kako postoji vrsta kronične neurotične depresije čiji korijeni sežu u traumatičnu povredu osnovne sposobnosti odricanja od bilo čega te bih ovu podvrstu depresije nazvao "neuroza odricanja".

"Uopće ne znam zašto sam depresivan" ili će pripisati depresiju beznačajnim faktorima.

Budući da pacijenti tada još nisu svjesno voljni ili spremni kako su "staro ja" i "stvari kakve su nekad bile" zastarjeli, nisu niti svjesni da im njihova depresija zapravo daje znakove kako je nužna krupna promjena za uspješno razvojno prilagođavanje. Činjenica da je podsvijest uvijek jedan korak ispred svijesti, čitateljima može zvučati neobično, međutim, to je činjenica koja se može primijeniti ne samo u ovom specifičnom primjeru, već je toliko uopćena da predstavlja osnovne principe funkcioniranja ljudske psihe. O tome ćemo govoriti mnogo više u završnom dijelu knjige.

U posljednje vrijeme često možemo čuti o pojmu "kriza srednjih godina". To je, zapravo, samo jedna od mnogih "kriza" ili kritičnih faza razvoja tijekom života, što je još prije trideset godina govorio Eric Ericson.

(Ericson je izdvojio osam različitih vrsta kriza; vjerojatno ih ima još.) Ono što čini te krize prijelaznih razdoblja u životnom ciklusu problematičnim i bolnim, jest što se za njihovo uspješno rješavanje potrebno odreći mnogih omiljenih stvari i načina na koje smo nešto do tada radili. Većina ljudi nema volje ili je nesposobna podnijeti bol odricanja od nečega što su jednostavno prerasli. Posljedica toga je da se obično zauvijek drže starih shema razmišljanja i ponašanja, ne uspijevajući prebroditi bilo koju krizu, uistinu odrasti i iskusiti radost ponovnog rođenja koja uvijek prati uspješan prijelaz u zrelost, lako se o svakom posebno može napisati cijela knjiga, dopustite da ugrubo nabrojim neke od najvažnijih uvjeta, želja i stavova kojih se moramo odreći tijekom uspješnog razvojnog života.

 

Stanje djetinjstva, kad se ne mora odgovarati na niti jedan vanjski zahtjev. Maštanje o svemoći.

Želja za potpunim (uključujući i seksualno) posjedovanjem svojih roditelja

Ovisnost o djetinjstvu.

Iskrivljena slika o roditeljima.

Svemoćnost adolescencije.

"Sloboda" ne - obavezivanja.

Agilnost mladosti.

Seksualna privlačnost i/ili potencija mladosti.

Maštanje o besmrtnosti.

Autoritet nad vlastitom djecom.

Rane vrste privremenih moći.

Neovisnost fizičkog zdravlja.

I konačno, odricanje od sebe samih i života.