Radeći sa depresivnim ljudima, često sam susretao i takve koje sam nazvao prinčevi i princeze. U prvom takvom slučaju moj pacijent bila je žena. Napredovala je dobro boreći se protiv vlastite depresije, prije svega zahvaljujući prethodnim konzultacijama sa drugim psihijatrom. Došla je k meni jer je osjećala da je napravila neki pomak u svom stanju. Nakon otprilike godinu dana počela je govoriti o vrlo kompleksnom problemu koji ima sa svojom djecom. Prepreke su izgledale nepremostive i bilo joj je krajnje nejasno šta treba napraviti. Usred pokušaja da raščlani problem, uzviknula je: 'Bože, bit ću sretna kada se ova terapija završi!' Upitao sam je: 'Zbog čega?' 'Bit ću sretna kada terapija završi jer više neću morati prolaziti kroz ovakvu agoniju razmišljajući o svim tim problemima.' Odmah sam nanjušio fantaziju - njeno uvjerenje da psihoterapija može otkloniti sve sadašnje i buduće bolove - fantaziju koja je uobičajena kod takozvanih prinčeva i princeza. Vratimo se malo dječjoj psihologiji. Tokom prve godine života djeca uče ono što nazivamo granicama vlastitog ega. Prije toga, na primjer, oni nisu u stanju prepoznati razliku između svoje i majčine ruke. Ako imaju bolove u trbuhu, uvjereni su da i mamu boli trbuh i da cijeli svijet pati od trbušnih bolova. U drugoj godini, djeca upoznaju fizička ograničenja, ali ne i granice svojih moći. Uopćeno gledano, u tom periodu još vjeruju da su centar univerzuma, a roditelji i kućni ljubimci predstavljaju njihovu privatnu kraljevsku armiju. I tada, u jednom užasnom trenutku prevrata, mama i tata počinju govoriti: 'Ne, Johnny, to ne smiješ raditi. Ne, ne, ni to ne smiješ raditi. Ne, ne, ni to se ne smije. Ne, ne! Mi te jako puno volimo, Johnny, i značiš nam jako mnogo, ali ne, ne možeš to raditi. Ti nisi gazda kuće.' Tokom godina koje slijede, dijete je psihološki degradirano od generala s četiri zvjezdice u običnog vojnika. Zbog toga nije čudo da se u tom periodu javljaju depresije i traume koje su, zapravo, posljedica tog strašnog preokreta. Ako su roditelji ljubazni i blagi prema svom djetetu i podržavaju ga koliko god mogu, sve do vremena napuštanja perioda te prevratničke degradacije, ono će već napraviti prvi divovski korak ka narcisoidnosti. Nažalost, nije uvijek tako. Ponekad roditelji nisu ljubazni i popustljivi i ne podržavaju dijete tokom tog narcisoidnog ponižavajućeg perioda, već dodatnim inzistiranjem otežavaju i potenciraju takvo poniženje. Imao sam pacijenticu koja se unaprijed radovala što poslije okončane psihoterapije neće više morati prolaziti kroz agoniju izazvanu problemima. Vjerovao sam da je bila odgajana u izuzetno strogoj porodici. Svaki put kada bi se prisjetila tog strašnog perioda prevrata, sjećala se vremena kada je imala tri ili četiri godine. Postojao je određeni ritual kažnjavanja. Svaki put kada bi učinila nešto loše, otac bi joj naredio da donese šibu koja je bila obješena na zidu. Tada je morala skinuti gaćice, podignuti suknju, sagnuti se i stajati pokorno dok ju je on tukao. Još uvijek se sjećala bola i svog glasnog plača. Plakala bi toliko dugo dok je on ne bi prestao tući. Tada je morala navući gaćice i odnijeti šibu natrag na mjesto na zidu. Zatim bi joj prišla majka, pokušavajući je utješiti sve dok suze ne presuše. Onda bi majka rekla: 'Sada klekni na koljena i glasno se pomoli Bogu da ti oprosti.' I tako bi ona kleknula i glasno molila Boga da joj oprosti, sve dok joj majka ne bi rekla: 'Možeš ustati. A sad idi i zamoli svog zemaljskog oca da ti oprosti.' Tada bi otišla ocu i ovaj joj je opraštao. To je bio kraj rituala koji se ponavljao svaki put kad bi to svojim ponašanjem zaslužila. Kako djeca proživljavaju takvu vrstu tretmana? Ona se ne odriču svoje infantilne narcisoidnosti i svemoći, već ih još dublje skrivaju u sebi. Mehanizam je tako specifičan, da ga mi psihijatri nazivamo 'porodična romansa'. Ono što takva djeca rade (upravo onako kako se moji pacijenti prisjećaju) jest da kažu sami sebi: 'Ovi ljudi koji govore da su moji roditelji, ustvari nisu moji roditelji. U stvarnom životu, ja sam kćer kralja ili kraljice, dijete kraljevske krvi, princeza. Jednoga dana ljudi će saznati tko sam i tada ću konačno biti na svome.' Ovo je vrlo uobičajena fantazija koja pomaže djeci da se izbore sa takvom vrstom poniženja. Nitko, naravno, ne dolazi da ih odvede kralju i kraljici, nitko u njima ne prepoznaje kraljevsku krv i ono što oni zaista jesu. Zato takva djeca postaju depresivna, i u osnovi takvog kognitivnog problema depresivnih osoba čuči tvrdokorna fantazija koja ih uvjerava da im se loše stvari ni slučajno ne mogu dogoditi. Naravno, ona selektivno biraju upravo negativno, čak i onda kada vjeruju da se od toga treba zaštititi - jednostavno nisu u stanju odabrati pozitivno -iako osjećaju da bi to trebalo biti njihovo kraljevsko pravo. Jedan moj brazilski kolega smatra da je najuobičajenija ljudska mentalna bolest teomanija ili gubitak iluzija da ljudsko biće može biti Bog. Teomanija je vrlo nalik fantaziji o princu i princezi, ali mnogo učestalija. Na primjer, prije desetak ili više godina, radio sam sa čovjekom izrazitog kršćanskog identiteta. U svojim dvadesetim godinama, radio je profesionalno sa mladim kršćanima, a kasnije se bavio biznisom. U to vrijeme bio je uvučen u makinacije nekoliko beskrupuloznih ljudi čije je poslovne avanture financirao. Bio je izložen ogromnom pritisku. Naime, trebalo je da svojim klijentima prodaje nepostojeći proizvod. Bio je potpuno uspaničen. Pokušavajući ga utješiti jednog dana sam mu rekao: 'Joe, sve što napravite bit će najbolje što možete napraviti.' A on je procijedio: 'Najbolje što mogu napraviti nije dovoljno dobro za Joea Jonesa.' Upitao sam ga šta mu znači takva izjava. A on je odgovorio: Nije dovoljno da odaberem najbolji posao koji mogu raditi, već je neophodno da taj posao ne smije propasti.' Na to sam mu rekao: 'Slušajte, Joe, najbolja stvar koja vam se može dogoditi poslije toliko trčanja i pritisaka jest da taj posao zaista propadne. I zbog svega što znamo, Bog želi da taj posao propadne. Pogledajte, svi smo mi glumci u predivnoj kompleksnoj nebeskoj drami, i najviše što možemo očekivati je da bacimo pogled na takvu dramu i vidimo, ako možemo, o čemu je riječ i kako da najbolje odigramo svoje uloge. A vi ne samo da želite biti najbolji glumac u predstavi, već želite biti i scenarist.' Joe je zapravo svaki od nas. Svi mi idemo naokolo pateći od teomanije, iluzije da možemo biti scenaristi u predstvi vlastitog života, svi postajemo bijesni, depresivni ili prestrašeni kada se stvari ne odvijaju onako kako bismo željeli da su napisane, ili kako bismo željeli da se odvijaju. Zapravo, mnogi od nas nikada neće biti u stanju da se prilagode realnosti. U tom promašenom prilagođavanju mi zapostavljamo učenje. Da bismo se pripremili za pravo učenje i odrastanje, moramo se suočiti sa činjenicom da je - kako je to netko jednom rekao - život ono što se događa.