Dokaz o postojanju nadljudskih osoba u kozmičkoj hijerarhiji

U slučajevima prikaza, opsjednutosti i komunikacije s duhovima, koje smo gore razmotrili, čini se da je entitet koji se pojavljuje, opsjeda ili komunicira, preminuli čovjek. Ali u nekim slučajevima čini se da je takav entitet nadčovjek, što dokazuje kontakt s bićima na drugoj razini kozmičke hijerarhije od one koju nastanjuju mrtvi.

Demonska opsjednutost

Dana 15. 01. 1949., članovi obitelji Doe, koji su živjeli u okrugu Georgetown, Washington, čuli su u svojoj kući neobične zvukove nalik kucanju i grebanju (Doe je pseudonim koji se koristi u izvješćima o tom slučaju).

Isprva su pomislili da je to duh njihova preminulog rođaka. Kada su zvukovi naposljetku prestali, iz kuće su počeli nestajati i iznova se pojavljivati mali predmeti. Komadi namještaja neobjašnjivo su se pomicali, a slike na zidovima tresle. Nekoliko tjedana poslije, trinaestogodišnji sin supružnika Doe, Roland, počeo je pokazivati neobične simptome. Razgovarao je u snu i glasno izgovarao proste riječi. Kada su ga jedne večeri čuli kako vrišti, otišli su u njegovu sobu i ugledali ga kako na svom madracu lebdi u zraku.

Doeovi, koji su bili luterani, zatražili su pomoć svećenika. Nekoliko večeri poslije, svećenik je svjedočio sličnoj Rolandovoj levitaciji. Te se levitacije nisu ponavljale samo u kući Doeovih, već i u kućama drugih obitelji, kao i u bolnicama. Prvi put kada su te levitacije počele, Roland je počeo pokazivati znakove opsjednutosti. Tijelo mu se počelo žestoko grčiti i demon je preuzeo vlast nad njegovim tijelom i glasom (Rogo, 1982., str. 41-42).

Roditelji su, stoga, zaključili da Rolandu može pomoći samo rimokatolički egzorcistički obred. Crkveni su se dostojanstvenici odazvali njihovoj molbi i Roland je odveden u bolnicu u St. Louis, gdje je nad njim trebao biti izvršen egzorcistički obred. Obred su vodili otac Raymond Bishop, otac F. Bowdern i otac Lawrence Kenny. Pritom su u dnevnik bilježili brojne nadnaravne pojave koje su se zbivale tijekom obreda. Roland je levitirao, čitao misli egzorcista, pokazivao znanje latinskog i neobično veliku snagu, jer se opirao čuvarima koji su ga pokušavali zadržati na krevetu.

Nekim od tih obreda nazočio je otac Charles O'Hara sa Sveučilišta Marquette u Milwaukeeju. Poslije je rekao ocu Eugenu Gallagheru sa Sveučilišta u Georgetownu: "Jedne se večeri dječak otrgnuo iz ruku svojih čuvara i odletio prema ocu Bowdernu, koji je stajao na određenoj udaljenosti od njegova kreveta, [držeći] obrednu [knjigu] u svojim rukama. Dječak je vjerojatno naumio napasti oca, no zaustavio se pred knjigom. U trenutku kada ju je dotaknuo rukom - uvjeravam vas, to sam vidio svojim očima - nije ju poderao, već ju je rastopio. Knjiga se raspršila na tanke komadiće, koji su se rasuli po podu." (Rogo, 1982., str. 43).

Nekoliko tjedana poslije, demon je konačno napustio Rolandovo tijelo.

Rogo kaže (1982., str. 43): "Nažalost, veći dio dnevnika koji su pisali Rolandovi egzorcisti danas je izgubljen. Izvješće o tom slučaju, koje su napisali svećenici, nalazilo se u posjedu oca Gallaghera do 1950., kada ga je posudio koledžu. No, tada su se neke od 16 stranica tog izvješća zagubile.

Međutim, većina neposrednih svjedoka koji su sudjelovali u tom događaju, u St. Louisu kao i u Georgetownu, danas su još uvijek živi." Upravo je na tom slučaju William Peter Blatty utemeljio svoj roman

The Exorcist, koji je poslije ekraniziran i postao je svojevrstan filmski klasik.

Dana 22. 12. 1693., šesnaestogodišnji Carlo Maria Vulcano, ušao je kao redovnički novak u samostan jeronimskog reda u Napulju (Gauld i Cornell, 1979., str. 158-166). Uvečer, 4. 05. 1696., na hodnik ispred sobe u kojoj su spavali Carlo i drugi novaci, tajanstveno je počelo padati kamenje.

Isto se dogodilo i sljedeće noći. Pripravnici su odjurili u hodnik na kojemu su vidjeli samo kamenje koje je ležalo posvuda na podu. Kasnije te večeri, Carlo, koji je bio sam u svojoj sobi, uočio je neko pomicanje u mraku.

A onda je začuo glasan krik, koji ga je preklinjao da moli za njega. Carlo je izjurio iz sobe vičući: "Isuse, Isuse, pomozi mi, pomozi mi." (Gauld i Cornell, 1979., str. 162). Jedan od nadstojnika, učitelj Squillante, uspio ga je umiriti, nakon čega je blagoslovio njegovu sobu i rekao mu da se vrati na spavanje. Dok je ležao u krevetu, Carlo je pred vratima ugledao lik odjeven u halju benediktinskog redovnika. Lik je ušao u sobu i iznova počeo preklinjati za molitve u njegovo ime. Carlo i ostali pripravnici otrčali su u sobu za molitvu i ondje izgovorili molitve i krunicu. Neposredno nakon što su završili, čuli su glasno komešanje u hodniku, nakon čega je sve utihnulo.

Prijepodne sljedećeg dana, kamenje je padalo u različitim sobama diljem samostana, nakon čega je iznova sve utihnulo. Te večeri, dok je Carlo pokušavao zaspati, ponovno je čuo glas kako ga doziva. No, zanemario ga je, pripisavši ga svojoj mašti. Ali glas ga je počeo izazivati: "Ne želiš odgovoriti?"

U tom se trenutku Carlov krevet srušio, a plahte i deke su odletjele u zrak. Carlo je izjurio iz sobe, dok su komadi namještaja iza njega padali, a prozori se širom otvarali. Sljedećih nekoliko dana, kamenje je nastavilo padati na različitim mjestima u samostanu. Demon je lupao o vrata glasno vičući. Tijekom tih napada, posvuda su lebdjeli madraci, plahte i jastuci.

Demon je ispod svetih slika stavio posude s izmetom, koji je bacao na Carla, dok je na ostale bacao kamenje.

Uvečer, 11. 05. demon se glasno obratio nadstojniku pripravnika prostim jezikom. Nakon što su ga upitali kako se zove, demon se predstavio kao Vrag iz pakla i izjavio da ga je Bog odredio 'da neprestano uznemiruje onog pripravnika.' (Gauld i Cornell, 1979., str. 163). Dana 13. 05., dva su redovnika, noseći svete relikvije, stala pred vrata Carlove sobe ne bi li spriječili demona da uđe. Međutim, kada se te večeri probudio, Carlo je ugledao lik plamena lica, odjeven u crnu halju kako sjedi uz njegov krevet.

Demon je uzviknuo: "Sada ću ti obznaniti tko sam." (Gauld i Cornell, 1979., str. 163). Carlo je dohvatio svetu sliku i gurnuo je demonu u lice.

Demon je na to podivljao, prestrašivši dvojicu redovnika. Onda su pred vrata sobe stigli učitelj i nekoliko neofita. Carlo je pokušavao izaći iz sobe, no demon ga je zgrabio za reverendu i povukao ga natrag. Nakon što je Carlo nekoliko puta izgovorio imena Isusa i Marije, demon je oslabio svoj stisak i Carlos se uspio osloboditi. Ali na reverendi mu je ostao otisak dlana koji se nije mogao ukloniti. Ni demonski likovi otisnuti na zidu sobe nisu se mogli izbrisati, radi čega je sa zida poslije skinuta žbuka.

Dječak je poslije odveden u kuću svoga strica Domenica Galisija, a 22. 05. odveden je u Sorrento da vidi ostatke sv. Antuna. Ali demon ga je i ondje uznemirivao. Carla su stoga odveli natrag u napuljski samostan, gdje se demon stalno pojavljivao i izvodio žestoke napade. Katkad bi se zgrada zatresla kao uslijed potresa. Jednom prilikom, kada su Carlo i neki redovnici bili u sobi, na njih se srušio dio stropa. Srećom, nitko nije bio ozlijeđen. Učitelj pripravnika zapovjedio je demonu da obnovi strop, nakon čega su se, na iznenađenje svih prisutnih, svi komadići drveta i žbuke uzdigli u zrak i iznova sastavili. No, uznemiravanja su se nastavila. Kardinal Ursini izveo je egzorcistički obred, ali demon ni nakon toga nije prestao djelovati. Premda su Carla premještali s mjesta na mjesto, demon ga je posvuda pratio. U samostanu u Capriju, otac Pietro je želio izvršiti egzorcizam, no knjigu s obrednom procedurom je ostavio u Napulju. Kada je počeo moliti, pojavio se demon, pred noge mu bacio knjigu i rekao: "Iako me to nadasve zbunjuje, u prokleto ime onoga momka obvezan sam ti donijeti ovu knjigu." (Gauld i Cornell, 1979., str. 165).

Dana 12. 01. 1697., Carlo se vratio kući. Ponekad, kada je Carlo izbivao iz kuće obavljajući crkvene službe, pojavio bi se demon u njegovu obličju koji bi tukao Carlova brata i mučio mu majku. Nedugo potom stvari su se smirile na nekoliko mjeseci. Stoga se Carlo 30. 03. vratio u samostan.

Međutim, demon je istoga trenutka nastavio s uznemiravanjima.

Tada su samostanski poglavari odlučili da je najbolje da Carlo odustane od zaređenja. Demon se nakon toga više nikada nije pojavio.

Gauld i Cornell objašnjavaju (1979., str. 158): "Taj je slučaj zabilježio jedan od redovnika ... koji je, čini se, bilježio pojedinosti o događajima, a njegovo izvješće danas je sačuvano u obliku dvaju istovjetnih onovremenih rukopisa naslovljenih

Caso successo in Napoli nell'anno 1696. a 4 maggio nella casa dei P. P. Gerolomini ('Slučaj koji se zbio u Napulju, 4. svibnja godine 1696. u kući hijeronimiskih otaca). Jedan od tih rukopisa pribavio je poznati talijanski pisac o parapsihološkim fenomenima, Francesco Zingaropoli, koji ga je i objavio, zajedno s uvodom i popratnim bilješkama u obliku male i iznimno rijetke knjige naslovljene Gesta di uno 'spirito' nel monastero dei P. P. Gerolomini in Napoli (Napulj, 1904.)"

U svojoj knjizi

Chinese Religion: An Introduction, Laurence G. Thompson sa Sveučilišta Južne Kalifornije, navodi izvješće o egzorcističkom obredu koji je izvršio taoistički redovnik. Tom je obredu svjedočio Peter Goullart, koji ga je opisao u svojoj knjizi objavljenoj 1961., godine.

Goullart je sa svojim suputnicima stigao u taoistički hram u Kini. U dvorištu ispred hrama ugledali su mladića starog oko 25 godina, kojega je opsjedao demon kojeg su taoisti nazivali

kuei. Iscrpljen mladić, mahnitog pogleda, ležao je na slamnatoj prostirki postavljenoj preko željeznog okvira kreveta. Pokraj njega su stajali taoistički redovnik i dva pomagača, a obredni predmeti su se nalazili na malom pokretnom oltaru.

Opsjednutog mladića okruživala su četiri snažna muškarca. Nakon izgovaranja mantri iz knjige zaziva, prišao mu je svećenik. Goullart piše: "Oči su mu bile pune zlobe dok je podmuklo i s mržnjom promatrao svećenika kako mu se približava odmjerenim koracima. Odjednom je divljački zaurlao i iskočio iz kreveta, pri čemu su ga četiri čuvara pokušala obuzdati."

Svećenik je rekao demonu

kuei koji je opsjedao mladića: "Izlazi! Izlazi!

Zapovijedam ti da izađeš!" Iz mladićevih usta izašle su riječi: "Ne! Ne! Ne možeš nas istjerati... Mi smo snažniji od vas!" Te i druge riječi izgovorio je iznimno brzo: "... neobičnim, kreštavim glasom koji je zvučao mehanički, neljudski - kao glas papige." (Nicola, 1974., str. 102).

Svećenik je ponavljao zapovijedi, dok su 4 snažna muškarca čvrsto držala nemirnog mladića za željezni krevet. Zavijao je poput životinje, pokazujući zube kao kljove. Iznenada se oslobodio iz ruku čuvara koji su ga držali i bacio se na svećenika, rukama mu stiskajući vrat. Čuvari su ga povukli natrag na krevet o koji su ga svezali konopcem. Onda je mladićevo tijelo počelo naotjecati. Goullart piše: "Stravičan se postupak iznova nastavljao, sve dok se nije pretvorio u groteskni ljudski balon ... Čudovišno, otečeno tijelo treslo se od grčeva ... Izgledalo je kao da su nevidljive sile koje se u njemu skrivaju, otvorile sve otvore njegova tijela iz kojega su počele sipati nevjerojatno obilne bujice smrdljivih izlučevina i isparina ... To je trajalo sat vremena." (Nicola, 1974., str. 103). Nakon tih patnji, mladićevo je tijelo iznova poprimilo normalan oblik.

Nakon toga je svećenik uzeo obredni mač i stao iznad opsjednutog mladića, zapovijedajući demonima: "Napustite ga! Napustite ga, u ime Vrhovne sile koja vam nikada nije dopustila da ukradete tijelo ovoga čovjeka!" (Nicola, 1974., str. 103). Mladićevo se tijelo nakon tih riječi ukočilo i otežalo, a krevet se pod njim svinuo. Četiri ga čuvara nisu mogla podići. To su uspjeli tek uz pomoć trojice muškaraca, koji su se nalazili među okupljenim promatračima. U tom je trenutku opsjednuti mladić problijedio. Čuvari su ga polegli na drveni krevet. Taoistički svećenik je ponovno počeo izgovarati mantre iz svoje knjige zaziva, a potom ga je poprskao svetom vodom i prišao mu, držeći mač u ruci. Tada su njegovi napori urodili plodom.

Glasno je zazvao demone: "Pobijedio sam! Izlazite! Izlazite!" (Nicola, 1974., str. 103). Tijelo opsjednutog mladića počelo se grčiti, a iz usta mu je izlazila pjena. Pritom je noktima čvrsto grebao tijelo, koje je uskoro bilo prekriveno krvlju. Ustima punima pjene izgovorio je riječi: "Proklet bio! Proklet bio! Odlazimo, ali svojom ćeš krvlju platiti za ovo!" Goullart je napisao: "Na krevetu se odvijala strašna borba, siroti se čovjek izvijao i prevrtao poput smrtno ranjene zmije, pri čemu je iznova mijenjao boju.

Odjednom se leđima srušio na krevet i umirio. Otvorio je oči. Pogled mu je bio normalan i ugledao je svoje roditelje, koji su mu prišli da ga odvedu kući." (Nicola, 1974., str. 104).