Demonska nakačenost
Dr. Fiore u samom uvodu knjige
The Unquiet Dead napominje da u knjizi nisu obrađeni demonski entiteti čije postojanje ne negira, ali isto tako kaže da ih na sreću nije imala prilike susresti u svojoj kliničkoj praksi. To izgleda prilično nevjerojatno, obzirom na veliki broj klijenata s kojima je imala prilike raditi. Ovu sam informaciju htio još jednom provjeriti obzirom da je spomenuta knjiga napisana prije gotovo 30 godina, pa me zanimalo nije li se nešto u međuvremenu promijenilo. U osobnom kontaktu Fiore mi je još jednom potvrdila da nije nikada imala prilike vidjeti demonsko posjednuće (odnosno on što se pod time obično misli). Moguće da je ovo povezano s metodologijom kojom se Fiore koristila, a svodi se na pokušaj uspostavljanja kontakta s entitetima prizemljenih duša koje su "zapele" i kojima treba objasniti da im je mjesto u Svjetlu. Ovaj pristup u slučaju mračnih entiteta jednostavno nije opcija, jer oni egzistiraju obmanuti da nisu dio originalne Kreacije, pa time ne pripadaju Svjetlu, odnosno vjeruju da bi kontakt sa Svjetlom za njih značio potpuno uništenje.
S druge strane, u slučaju Fiore ima još jedan detalj koji bi mogao biti i više nego znakovit: kroz svoju praksu susretala je toliki broj slučajeva otmica ili nekih drugih aspekata vanzemaljskog utjecaja na ljudska bića, da je tome posvetila i čitavu jednu knjigu.
Govori li takvo što u prilog mogućoj povezanosti demonskih bića i vanzemaljskih inteligencija? Je li samo riječ o dva različita tumačenja iste pojave (arhaičnom i modernom), ili je riječ od dvije različite stvari koje su povezane, barem kad je riječ o njihovim učincima na zemaljskom planu, pa bi za dublje razumijevanje trebalo uključiti istraživanja i saznanja iz oba područja?
Maurey, sa svojim spiritističkim i teozofskim zaleđem, nema nikakvih problema s postojanjem prizemljenih duša i sličnih entiteta, ali isto tako ne ostavlja prostora za mogućnost postojanja reinkarnacijskog ciklusa i njegovih posljedica, npr. mogućih "nedovršenih" poslova iz prošlih života, kako domaćina tako i nakačenih entiteta. Isto tako, u skladu s njegovim vjerovanjima postojanje demonskih entiteta je u najmanju ruku upitno, a to racionalizira tvrdnjom da je riječ o nespretno prevedenom tekstu iz Isusovog života gdje se spominje istjerivanje nečistih duhova, a što je došlo do nas kao istjerivanje demonskih duhova. Napominje da, ako takvi i postoje, u svojoj praksi u kojoj je imao prilike provjeriti 8.000 osoba, niti jedan nije imao demonski entitet. Ovdje je nužno postaviti pitanje: po čijim kriterijima nije niti jednog pronašao?
Značajan doprinos izreci da je "najveće Sotonino djelo to što nas je uvjerio da ne postoji" dao je M. Newton kod kojega je manipulativni i krajnje neetički pristup sastavni dio njegove prakse, ali nažalost također i male vojske terapeuta koju je stvorio i koji dalje promiču vjerovanje svoga učitelja, koje se svodi na to da:
"U svim svojim godinama rada s dušama, nikada nisam imao klijenta koji bi bio opsjednut nekim duhom, neprijateljskim ili drukčijim."
Ovo dalje racionalizira skačući samom sebi u usta, na način da nam pokušava objasniti kako je strah od postojanja nakačenog entiteta potpuno neutemeljen (što je vrlo lako postići s nekoliko direktnih sugestija dok je osoba u promijenjenom stanju svijesti, a što on često radi), te dalje objašnjava da je to posljedica kontakta nekog duha mrtvog rođaka, gdje je kako kaže Newton, samodopadni ekspert za ekstrasenzornu i multidimenzionalnu komunikaciju
"došlo do komunikacijskog šuma između pošiljatelja i primaoca" pa dalje objašnjava kako "duše nemaju problema s međusobnom telepatijom, ali to ne znači da su vrhunski stručnjaci u komunikaciji s inkarniranim ljudima."
Newton je za svoju racionalizaciju uspostavio i kategoriju "problematični i nesposobni duhovi" koji valjda eto plaše ljude, navodeći ih na srednjovjekovnu misao da su opsjednuti. Razlog tom fiktivnom strahu pripisuje i lošem djetinjstvu, PVO (ili kako je prevoditelj hrv.izdanja to nespretno preveo kao "Višestruki poremećaj osobnosti", dajući novu dimenziju i značenje ovom stanju), a kao zadnji razlog spominje ni manje ni više nego poremećaje u zemljinom elektromagnetskom polju koji narušavaju aktivnost mozga kod, kako ih Newton naziva, "problematičnih osoba", uvodeći tako još jednu kategoriju s kojom se, pretpostavljam, nevoljko bavio, jer su takvi "izuzeci" samo kvarili veličanstvo iluzije koja je montirana u njegovom umu i koju sada viralno prenosi dalje.
Newtonove učenike je jednostavno prepoznati upravo prema njihovom odnosu po pitanju Zloga i njegovih demonskih slugu. Dr. A. Tomlinson diplomatskom opreznošću čitavu stvar naziva kontroverznom, i pokušava nekako izbjeći pitanje demonskih ili mračnih entiteta nazivajući to
intruzivnim energijama, što je dosta dobro s obzirom da neki Newtonisti okrivljuju za to pod-identitete stvorene neriješenim trauma i živopisne fantazije kod takvih osoba.
S druge strane, recimo, dr. med. M. Peck, Baldwin, Modi ili dr. med. L. Ireland-Frey nemaju nikakvih problema otvoreno pričati o ovakvoj vrsti entiteta gdje posljednja započinje poglavlje o mračnim entitetima sljedećim tekstom:
"Piscu je vrlo lako defanzivno se prikloniti isprikama prema akademskom i svjetovnom literarnom vodstvu kad počinje pričati o 'neljudskim entitetima', posebice o 'mračnim neljudskim entitetima'. To se naginjanje prema ispričavanju povećava ako koristi riječ 'demonsko'."
Ireland-Frey u nastavku spominje ni manje ni više nego oduševljenost demonskih entiteta vjerovanjem da oni postoje samo ako mislimo o njima, jer im to dodatno olakšava posao. Pričanje i razmišljanje o njima s pozicije (uz emociju) straha dobar je način da se privuče njihova pažnja. Takve stavove odavno propagiraju ljudi koji su upravo pod utjecajem mračnih sila. Ipak, oni nisuposve neistiniti. Potrebno je biti vrlo pažljiv, jer ono prema čemu usmjeravamo svoju energiju (misli i emocije), to jačamo i potičemo, što NE znači da bi postojanje demonskih entiteta trebalo ignorirati ili zanemariti kao mogućnost. Naprotiv, dobra informiranost i zdravorazumsko promišljanje platforma su za učinkovitu zaštitu ・ u tom slučaju utrošena energija ide nama na korist. Demonske i ostale entitete hranimo i jačamo jalovim zamišljanjem i ispraznim pričama, o strah im je najveća gozba.
Sagan nigdje eksplicitno ne spominje entitete koji bi se mogli okarakterizirati kao demonski, a obzirom da entiteta koji nisu porijeklom od umirućih osoba ima neznatan broj, smatra da im ne treba pridavati veći značaj. Za entitete koje je naveo u poglavlju "Mračne sile" priznaje da su nešto drugo, ali to dalje ne obrazlaže.
Ako suštinski i postoji razlika između Old Age (službenih religija) i New Age doktrina, kod pitanja postojanja sila Zloga javlja se trend izjednačavanja stava ・ ako takve sile i postoje, oni koji vjeruju (svatko svojoj doktrini) već su samim time zaštićeni. Takvo viđenje, danas sve prisutnije, dobro je opisao LAUDETUR, član jednog foruma (23.06.2009., 7:48):28
"Pričati (pisati) o đavlu zapravo je davati mu značaj.
Zato ga neću više spominjati.
Što se pak egzorcizma tiče, javno je obznanjeno kako u Hrvatskoj postoji samo jedan ovlašteni (službeni) egzorcist. Pri objavi vijesti o njegovom imenovanju također je rečeno kako se svaka sumnja u opsjednutost treba prijaviti nadležnim crkvenim tijelima, kako je do sada bilo tek nekoliko takvih prijava i da je, po temeljitoj provjeri, utvrđeno kako se u svim tim slučajevima radilo o psihičkim oboljenjima.
Pitanje egzorcizma regulirano je Kanonskim pravom i strogo je zabranjeno da se njime bavi neovlaštena osoba.
Dakle, pustite vraga neka ide k vragu. Mi krštenici i sljedbenici Isusovi njega se ne trebamo bojati
niti mu pridavati ikakav značaj."
Gore naveden tekst indikativan je i po tome što nam govori o nastojanju da se ovo, prije isključivo religijsko pitanje, prepusti modernoj medicini i znanosti koja je već etiketirala većinu ovakvih stanja kao poremećaje osobnosti ili druga tzv. psihička oboljenja. Jasno, (pravo)vjernici imaju "asa u rukavu" tj. crkveni autoritet koje je ovdje neupitan (svima ostalima je strogo zabranjeno baviti se time).
Kao jedan od primjera
Old Age anestezije po pitanju potencijala mračnih sila mogao bi se navesti komentar M. Steinera u članku gdje raspravlja o egzorcizmu u Novom obredniku katoličke crkve gdje kaže:
"... čarobnjaci i vještice mogu naškoditi samo onima koji vjeruju da im se može naškoditi jer u tom slučaju sami pripremaju podlogu da im se dogodi ono čega se boje."
Pretpostavljam da bi vjernici koji su ipak na svojoj koži osjetili posljedice mračnih sila mogli biti lako optuženi iz istog izvora zbog njihove slabe (ili krive) vjere.
Baldwin je ponudio listu simptoma koji bi mogli ukazivati na postojanje demonskog nakačenja, do koje je došao uspoređivanjem osam različitih izvora
•Promjena osobnosti: vanjski izgled, ponašanje, seksualne devijacije, moralni karakter, inteligencija
•Fizičke promjene: promjena glasa, zasjenjenje svjesnosti, simptomi katatonije (obamrlosti), padanje, epileptički napadi, neosjetljivost na bol, nadnaravna snaga
•Mentalne promjene: glosolalija, psihičke i okultne moći, npr. vidovitost (engl. clairvoyance), telepatija, mogućnost predviđanja budućih događaja, nadnaravno znanje
•Duhovne promjene: osjetljivost na molitve, reagiranje i strah od Krista, blasfemija
Neki od Baldwinovih izvora spominju i mogućnost oslobađanja u ime Isusa Krista, što se ne može smatrati simptomom, već naputkom u slučaju dijagnosticiranog demonskog entiteta.
Tragom M. Martina
31 i Dr. med. M. S. Pecka mogao bih ovdje još dodati da je u osoba kod kojih je izvršen egzorcizam, pa možemo reći da su evidentno bili pod demonskim posjednućem, postojao opipljiv osjećaj postojanja druge i nedvosmisleno zle osobnosti, što možda pomogne u razumijevanju odakle gore spomenuti simptomi.
bglavac
edin.kecanovic
