Do sada sam opisao različite fenomene koji imaju ove zajedničke karakteristike:

a)  služe za njegovanje, potporu, zaštitu i obogaćivanje ljudskog života i duhovnog sazrijevanja.

b) mehanizam njihovog djelovanja je ili nepotpuno razumljiv (kao u slučaju fizičke otpornosti i snova) ili pak potpuno nejasan (kao u slučaju paranormalnih fenomena) prema principima prirodnih zakona kako ih interpretira suvremena znanstvena misao.

c) njihova je pojava česta, rutinska, sveprisutna i u suštini univerzalna među ljudima.

d) premda je moguće da na njih utječe ljudska svijest, njihovo je porijeklo van svijesti i van procesa svjesnog odlučivanja.

lako ih obično promatramo kao odvojene, vjerujem da njihove zajedničke karakteristike pokazuju kako su ovi fenomeni dio manifestacije jednog fenomena moćne sile čiji su korijeni van ljudske svijesti i koja potiče duhovno sazrijevanje ljudi. Stotinama i tisućama godina prije znanstvene konceptualizacije stvari poput imuno-globulina, stanja sna i podsvijesti, ovu su moć vjernici smatrali milošću i pjevali joj himne: "Čudesna milost, kako je sladak taj glas..."

Što trebamo učiniti mi koji smo skeptični i znanstveno orijentirani s ovom "moćnom silom koja vuče porijeklo van ljudske svijesti i potiče duhovni razvoj ljudi?" Ne možemo dodirnuti tu silu. Ne možemo je izmjeriti, a ipak, ona postoji. Ona je stvarna. Hoćemo li je promatrati "tunelskim pogledom" i ignorirati je, budući da se ne uklapa u tradicionalne znanstvene koncepte prirodnih zakona? To mi se čini opasno. Ne mislim kako se možemo nadati potpunom razumijevanju svemira i čovjekovog mjesta u njemu ako ne sjedinimo fenomen milosti s našim okvirnim konceptom.

Doduše, tu silu ne možemo ni smjestiti na pravo mjesto. Znamo samo gdje se ona ne nalazi - u ljudskoj svijesti. Gdje se onda nalazi? Neki od fenomena o kojima smo pričali, poput snova, ukazuju na to da milost počiva u podsvijesti pojedinca. Drugi fenomeni, pak, poput sinkronizacije ili sretnog otkrivanja, daju naznake kako se ta sila nalazi van granica jedne individue. Razlog što ne možemo dokučiti tu silu nije samo to što smo znanstvenici. Vjernici milost pripisuju Bogu i vjeruju kako je to doslovno božja ljubav, a opet, i oni stoljećima ne znaju gdje bi smjestili Boga. U teologiji postoje dvije oprečne tradicije u vezi s ovim pitanjem: prva je doktrina emanacije koja zastupa tezu da se milost spušta od Boga dolje prema ljudima, dok je druga doktrina imanencije, koja smatra da se milost "ulijeva" iz Boga u sam centar ljudskog bića.

Ovaj problem a time i kompletan problem paradoksa nastao je iz naše želje da negdje smjestimo stvari. Ljudska bića imaju duboko ukorijenjenu sklonost da konceptualiziraju u terminima zasebnih entiteta. Mi gledamo svijet kao sastavljen od takvih entiteta: brodovi, cipele i pečat, i druge kategorije. Tako shvaćamo i fenomen pokušavajući ga smjestiti u zasebnu kategoriju, govoreći kako je to takav i takav entitet. On je ili ovo ili ono, ali ne može biti oboje. Brodovi su brodovi, a ne cipele. Ja sam ja, a vi ste vi. JA - entitet jest moj identitet, a Vi - entitet jest vaš identitet i neće nam biti ugodno ukoliko se naši identiteti pomiješaju. Kao što smo ranije napomenuli, hindu i budistički mislioci vjeruju kako je naše viđenje zasebnih entiteta iluzija ili maya, dok moderni fizičari koji se bave relativnošću, fenomenima valnih partikula, elektromagnetizmom i slično postaju svjesni ograničenja našeg konceptualnog pristupa. Međutim, to nije lako izbjeći. Naša sklonost da razmišljamo u granicama entiteta, navodi nas da smještamo takve pojmove kao što su Bog ili milost i to čak i onda kad znamo kako će nam to smetati da ih razumijemo.

Pokušavam uopće ne razmišljati o pojedincu kao entitetu, a kad me moja intelektualna ograničenja natjeraju da mislim (ili pišem) u terminima entiteta, tada granice pojedinca promatram kao vrlo pokretnu membranu ili ogradu, a ne kao zid. To je ograda kroz koju, ispod koje i iznad koje se drugi "entiteti" mogu penjati, puzati ili letjeti. Kao što je i naš svjesni um uvijek donekle propustljiv za našu podsvijest, tako je i naša podsvijest propušta "um" koji nismo mi kao entitet. Dame Julian, pustinjakinja iz 14. stoljeća, mnogo elegantnije i primjerenije od znanstvenog jezika dvadesetog stoljeća opisuje odnos između milosti i individualnog identiteta: "Kao što je tijelo odjeveno u odjeću, meso u kožu, kosti u meso i srce u sve zajedno, tako smo mi, duša i tijelo, odjeveni u božju dobrotu. Da, i to mnogo bolje jer sva se druga odjeća istroši i propadne, ali je božja dobrota uvijek netaknuta."

U svakom slučaju, bez obzira kako na njih gledali i kamo ih smjestili, "čuda" pokazuju da naš razvoj pomaže sila van naše svjesne volje. Kako bismo bolje razumjeli prirodu ove sile možemo razmatrati još jedno čudo: razvoj procesa samog života kojeg smo nazvali evolucija.