DEBBIE MACOMBER

PANSION U VRTU RUŽA

Prevela s engleskoga Lidija Toman

Naslov izvornika: The Inn at Rose Harbors

Rujan 2012.

Dragi prijatelji,

Primila sam poruku. Volite gradić Cedar Cove i želite da njegovi likovi ostanu dijelom vaših života. Njih deset tisuća. Dobro, malo pretjerujem, ali tu i jest problem. Trinaest knjiga, svaka sa svojim likovima. Ako se vama nije zavrtjelo u glavi pamteći tko je tko, meni svakako jest. Trenutak je bio stigao, ali rastanci su teški, a prema onom što su mi neki od vas napisali, i traumatični.
Kao spisateljica, slušam svoje čitatelje. Vi ste bili vodič moje karijere još otkad sam objavila prvu knjigu. Uvijek se trudim ne razočarati one koji su mi toliko odani i koji mi pružaju podršku. Stoga sam smislila rješenje. Moj novi ciklus romana govori o predivnom pansionu smještenom upravo u Cedar Coveu. Na taj ćete način moći opet susretati likove koje ste toliko zavoljeli i saznati što se zbiva u njihovim životima. Međutim, priča će se vrtjeti oko Jo Marie i ljudi koji odsjedaju u pansionu Rose Harbor.
Ime Rose posebno je značajno u mom životu. Moja prabaka zvala se Rose, kao i moja majka. Naša najstarija kći zove se Jody Rose, a moja unuka (ona koja je rođena na moj rođendan) je Madeleine Rose. Očito je kako je to ime duboko ukorijenjeno u našem obiteljskom naslijeđu. Kao u svim svojim pričama, i ovdje s čitateljima dijelim dio sebe. I kao i uvijek, veselim se vašim komentarima.
Možete sa mnom stupiti u kontakt na brojne načine. Prijavite se na moju internetsku stranicu Debbiemacomber.com i ondje se upišite u knjigu gostiju ili mi pišite na P.O. Box 1458, Port Orchard, WA 98366. Osobno pročitam svako pismo i svaku poruku ostavljenu u knjizi gostiju. Možete mi pisati i putem Facebooka. Čekajte, ima još... Imam i vlastitu aplikaciju. Toliko sam tehnološki napredna da ne znam što bih rekla.
A sada se lijepo zavalite u naslonjač i upoznajte Jo Marie i njezina prva dva gosta. Ovo je za nju nov život. Uvjerena sam da ćete je zavoljeti, zajedno s ljudima koji u njezinu pansionu pronalaze utočište.

Najtopliji pozdravi,
Debbie Macomber

Benjaminu Levisayu i Ricku Mondragonu,
mojim posebnim prijateljima
iz redakcije časopisa Knitter
i Konferencije za ljubitelje pletenja

Prvo poglavlje

Sinoć sam sanjala Paula.
Uvijek mi je negdje u mislima - ne prođe ni dan kad nije sa mnom - ali dosad mi se nije pojavljivao u snovima. Čudno je da ga nema, jer prije nego što zatvorim oči maštam kako kako me njegove ruke grle. Dok tonem u san, pretvaram se da moja glava počiva na njegovu ramenu. Nažalost, više nikad neću imati priliku biti sa svojim
mužem, barem ne u ovom životu.

Čak ako i jesam sanjala Paula, sve do sinoć ti bi snovi bili zaboravljeni prije nego što bih se probudila. Ali ovaj je san ostao sa mnom, čučao je u mojim mislima, ispunjavao me tugom i radošću.

Kad sam saznala da je Paul poginuo, bol me toliko bila obuzela da nisam znala kako ću dalje. Ali život nastavlja svoj put pa sam nastavila i ja. Preživljavala sam nekako iz dana u dan, sve dok nisam otkrila da mogu opet normalno disati.

Sada se nalazim u svom novom domu, pansionu koji sam prije mjesec dana kupila na poluotoku Kitsap, u toplu i prijatnu gradiću pod imenom Cedar Cove. Odlučila sam ga nazvati Rose Harbor. »Rose« je sjećanje na Paula Rosea, čovjeka koji je nepunih godinu dana bio moj suprug, čovjeka kojeg ću zauvijek voljeti i za kojim ću tugovati do kraja svog života. »Harbor« je luka u koju sam spustila svoje sidro dok su me šibale oluje žalosti.

Zvuči melodramatično, ali ne postoji drugi način na koji bih to rekla. Iako sam živa i normalno funkcioniram, ima trenutaka kad se osjećam polumrtvom. Paul ne bi volio da tako govorim, ali to je istina. Umrla sam prošlog travnja s Paulom, dok se borio za sigurnost našeg naroda, na planinskim obroncima zemlje smještene na drugoj strani svijeta.

Život kakav sam poznavala nestao je u tren oka. Budućnost o kojoj sam sanjala oteta mi je iz ruku.

Svi savjeti upućeni onima koji tuguju govorili su da trebam pričekati barem godinu dana prije nego što donesem ozbiljnije odluke. Prijatelji su me uvjeravali da ću požaliti ako ostavim svoj posao, napustim svoj dom u Seatdeu i odselim u nepoznat grad.

Ali nisu razumjeli da u poznatom nisam nalazila nikakve utjehe, da u rutini za mene nije bilo radosti. Cijenila sam njihovo mišljenje i stoga sam si dala još šest mjeseci. Za to vrijeme ništa se nije mijenjalo, ništa nije pomagalo. Sve sam više osjećala potrebu pobjeći, započeti život iznova, uvjerena da ću samo tako pronaći svoj mir i da će neumoljiva bol popustiti.

Svoju sam potragu započela na internetu i proučavala sam razna mjesta diljem Sjedinjenih Država. Iznenadila sam se otkrivši da me ono što tražim zapravo čeka iza ugla.

Cedar Cove počiva na drugoj strani tjesnaca Puget, preko puta Seattlea. To je pomorski gradić smješten točno nasuprot brodogradilištu Bremerton. Čim sam ugledala oglas za prodaju tog čarobnog pansiona, srce mi je počelo ubrzano tući. Moj vlastiti pansion? Nisam planirala pokrenuti vlastiti posao, ali u tom sam trenu instinktivno shvatila da ću trebati nešto što će mi ispuniti vrijeme. A dodatna prednost, i potvrda da to trebam učiniti, bila je to što sam oduvijek voljela primati goste.

S terasom koja se protezala na sve četiri strane svijeta i očaravajućim pogledom na zaljev, kuća je naprosto oduzimala dah. U nekom drugom životu mogla sam zamisliti Paula i sebe kako sjedimo na toj terasi nakon večere, pijuckamo kavu i pričamo jedno drugom kako smo proveli dan, dijelimo naše snove. Pomislila sam kako je fotografija objavljena na internetu sigurno bila djelo profesionalca koji je vješto sakrio nedostatke ove kuće. Ništa nije moglo biti tako savršeno.

Ali bilo je. Čim sam se s agenticom za nekretnine zaustavila na prilazu, ljepota kuće me zapanjila. Oh, da, s prirodnim svjedom i golemim prozorima koji nagledaju čitav zaljev, taj pansion odmah je postao mojim domom. Bio je savršeno mjesto za početak mog novog života.

Svojoj sam agentici Jody McNeal pustila da me vodi i pokazuje mi kuću, no u sebi nisam nimalo sumnjala. Taj mi je pansion bio suđen, kao da je čitavo vrijeme bio u prodaji samo radi mene, baš kao da me čekao.

Imao je osam gostinjskih soba koje su se protezale na dva gornja kata, dok se u prizemlju nalazila velika moderna kuhinja, a pored nje prostrana dnevna soba. Izgrađena na samom početku dvadesetog stoljeća, kuća je imala prekrasan pogled na more i lučicu. Cedar Cove pružao se duž Ulice Harbor koja je, omeđena malim trgovinama, vijugala gradićem. To me mjesto privuklo i prije nego što sam dobila priliku istražiti ga.

Ono što me u pansionu najviše očaralo bio je mir koji sam osjetila čim sam ušla. Bol, koja je bila moj vječni suputnik, kao da je nestajala. Tuga koju sam mjesecima nosila sa sobom popustila je. To je mjesto imalo vedrinu i spokoj koji nisam mogla opisati riječima.

Nažalost, ushit nije dugo trajao i suze su mi se stale slijevati niz obraze. Do kraja obilaska već mi je bilo neugodno. Paulu bi se toliko svidio ovaj pansion, a ja ću ga morati voditi sama. Srećom, agentica za nekretnine pretvarala se da ne primjećuje emocije koje sam silno pokušavala sakriti.

»I? Kako vam se čini?« upitala me Jody s iščekivanjem kad smo izašle iz kuće.

Tijekom čitavog obilaska nisam prozborila ni riječi i nisam postavila nijedno pitanje. »Kupujem.«

Jody se nagnula bliže meni kao da me nije dobro čula. »Molim?«

»Željela bih dati ponudu.« Nisam nimalo oklijevala. Do tog me trenutka svaka sumnja već bila napustila. Tražena cijena bila je i više nego korektna i bila sam spremna krenuti dalje.
Jody je zamalo ispustila fascikl koji je sadržavao detaljne podatke o nekretnini.
»Možda bi bilo dobro da malo razmislite«, predložila je. »To je velika odluka, Jo Marie. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja bih rado zaključila prodaju, ali nisam nikad naišla na nekoga tko tako važnu odluku donese tako... brzo.«

»Ako želite, malo ću razmisliti, ali nema potrebe. Odmah sam znala da je želim.«

Čim su članovi moje obitelji saznali da planiram dati otkaz i kupiti pansion, pokušali su me odgovoriti, osobito moj brat Todd, inženjer. Bila sam zamjenica poslovođe u banci Columbia u Ulici Denny Way i on se bojao da odbacujem mogućnost vrlo uspješne karijere. Todd je znao da će me jednog dana promovirati u poslovođu. Toj sam banci dala gotovo petnaest godina svog života; uvijek sam bila izvrsna zaposlenica i moja je budućnost ondje bila vrlo blistava.

Ali ljudi koji su me okruživali nikako da shvate da je život kakav sam poznavala, željela i sanjala završio. I jedino što me moglo ispuniti bilo je da pronađem novi život.

Idućeg sam dana predala ponudu za kupnju pansiona. Ništa, ni u jednom trenu, nije poljuljalo moj naum. Frelingerovi, vlasnici kuće, zahvalno su prihvatili moju ponudu i nakon nekoliko tjedana - upravo pred blagdane - sastali smo se u agenciji za nekretnine i riješili svu tu zamornu, ali važnu papirologiju. Predala sam im ček i
zauzvrat primila ključeve pansiona. Frelingerovi nisu za posljednjih nekoliko tjedana u prosincu primali nikakve rezervacije jer su planirali provesti vrijeme sa svojom djecom.

Nakon agencije za nekretnine zaputila sam se ravno do zgrade suda i zatražila promjenu imena pansiona. Krstila sam ga novim imenom: Rose Harbor.

Sutradan sam se vratila u Seattle i obavijestila banku da dajem otkaz. Božićne sam blagdane provela u pakiranju i pripremi za selidbu preko tjesnaca Puget. Iako Cedar Cove nije bio previše udaljen od Seatdea, imala sam osjećaj kao da odlazim na drugi kraj zemlje. Cedar Cove bio je posve drukčiji svijet - neobičan gradić na polutoku
Kitsap, daleko od vreve velikog grada.

Moji su roditelji bili razočarani što sam tako malo vremena provela s njima za blagdane. Okupljanje na Havajima bilo je obiteljska tradicija. No imala sam toliko posla pripremajući se za selidbu. Trebalo je razvrstati sve moje i Paulove stvari, spakirati se i prodati namještaj. I morala sam si zadati posla - natrpan raspored
pomagao mi je da manje mislim o prvom Božiću bez Paula.

U svoju novu kuću uselila sam se u ponedjeljak nakon Nove godine. Srećom, Frelingerovi su pansion prodali prema principu »ključ u ruke«. Dakle, sve što sam morala donijeti bilo je nekoliko stolica, lampu koja je pripadala mojoj baki i moje osobne stvari. Trebalo mi je samo nekoliko sati da se raspakirani. Odlučila sam da će soba u prizemlju, koju su i Frelingerovi bili namijenili sebi, biti moja. Imala je kamin i nišu sa sjedalom uz prozor iz koje je pucao pogled na zaljev. Soba je bila dovoljno velika da u nju stane čitav namještaj jedne spavaće sobe, uz malen kauč pokraj kamina. Osobito su mi se svidjele zidne tapete s motivom bijelih i bljedo-ljubičastih
hortenzija.

Kad je pala noć, bila sam iscrpljena. U osam sati, dok je kiša tukla o prozore, a vjetar zavijao kroz borove koji su pokrivali dio zemljišta, vratila sam se u svoju sobu. Vrijeme koje je vani divljalo činilo je sobu još toplijom i ugodnijom, uz vatricu koja je pucketala u kaminu. Nije bilo čudnih osjećaja kakvi obično prate useljenje u nove prostore. U ovoj sam se kući osjetila dobrodošlom čim sam prvi put kročila kroz
vrata.

Plahte su bile čiste i svježe. Ne znam kad i kako sam zaspala; jedino se sjećam sna o Paulu. Bio je tako jasan, tako stvaran.

Psihoterapeutkinja, kojoj sam odlazila kako bih se lakše nosila s tugom, rekla mi je da su snovi važan dio oporavka. Opisala je dvije vrste snova. Prvi su snovi, vjerojatno i najuobičajeniji, snovi o voljenoj osobi koji oživljavaju sjećanja.

Druga se vrsta snova naziva snovima posjećivanja, u kojima voljena osoba prelazi jaz između života i smrti te posjećuje one koje je ostavila za sobom. Saznala sam da su to snovi utjehe: osoba koja je preminula želi nam dati do znanja da je sretna i spokojna.

Prošlo je već osam mjeseci otkad sam primila vijest da je Paul stradao u padu helikoptera na Hindukušu, planinskom lancu koji se proteže od središta Afganistana do sjevera Pakistana. Vojni helikopter srušili su pripadnici Al Qaide ili njihovi talibanski saveznici; Paul i njegovih pet suboraca iz postrojbe Airborne Rangers poginuli su na licu mjesta. Tijela nije bilo moguće pronaći zbog teško dostupnog
mjesta pada. Vijest o njegovoj smrti bila je dovoljno teška, ali još je okrutnije bilo saznanje da nikad neću moći pokopati njegove ostatke.

Danima nakon primitka strašne vijesti srce mi je ispunjavala nada da je Paul možda preživio. Bila sam uvjerena da će moj muž nekako pronaći svoj put natrag k meni. Ali to se nije dogodilo. Fotografije pada snimljene iz zraka ubrzo su potvrdile da nije bilo šanse da je itko preživio. Čovjeka kojeg sam voljela, za kojeg sam se udala, više nije bilo. Više mi se nikad neće vratiti. Kako su prolazili tjedni i mjeseci, polako sam prihvaćala tu činjenicu.

Dugo mi je trebalo da se zaljubim. Većina mojih prijateljica udala se u svojim dvadesetima, a do trideset i pete već su imale i djecu. Čak sam šest puta bila krsna kuma.

Za razliku od njih, ja sam već dobrano bila zašla u tridesete, a još sam bila slobodna. Vodila sam ispunjen i sretan život i bavila se poslom i svojom obitelji. Nikad nisam osjećala potrebu uletjeti u brak i nisam slušala svoju majku koja mi je uporno govorila da pronađem finog muškarca i da prestanem biti tako izbirljiva. Izlazila sam s mnogima, ali nisam mislila da ću ikad ikoga moći voljeti zauvijek, sve dok nisam upoznala Paula.

Budući da je trebalo proći trideset i sedam godina da upoznam svoju srodnu dušu, ne očekujem da će mi se ljubav dogoditi još jednom. Iskreno, nisam sigurna želim li se uopće ponovno zaljubiti. Paul Rose bio je sve što sam ikad tražila u muškarcu, ali i mnogo više od toga.

Upoznali smo se na utakmici Seahawksa. Banka mi je dala karte, a ja sam sa sobom povela jednog od naših najvažnijih klijenata i njegovu suprugu. Kad smo sjeli, primijetila sam dvojicu muškaraca vojničkih frizura na sjedalima pored nas. Kako je utakmica odmicala, Paul se predstavio i zapodjenuo razgovor. Tada su bili stacionirani u Fort Lewisu. Poput mene, i on je volio američki nogomet. Moji su
roditelji bili gorljivi navijači Seahawksa. Odrasla sam u Spokaneu, gdje sam svake nedjelje s njima i mladim bratom Toddom gledala utakmice nakon povratka iz crkve.

Paul me toga poslijepodneva nakon utakmice pozvao na pivo, a nakon toga smo se viđali gotovo svaki dan. Otkrili smo da nam ljubav prema nogometu nije jedino zajedničko: imali smo jednake političke stavove, čitali smo iste pisce i oboje smo obožavali talijansku kuhinju. Čak smo dijelili i ovisnost o igri sudoku.Mogli smo satima razgovarati, što smo često i činili. Dva mjeseca nakon što smo se upoznali poslali su ga u Njemačku, ali odvojenost nije usporila cvjetanje naše veze. Nije bilo dana da se nismo čuli - telefonom, SMS-ovima, e-poštom ili Skypeom, putem Twittera
i svih drugih načina koji su nam omogućavali da budemo u kontaktu. Da, pisali smo i prava pisma, olovkom na papiru. Ljudi su znali govoriti kako su doživjeli »ljubav na prvi pogled«, ali ja bih se na to samo nasmijala. Ne mogu baš reći da je u mom i Paulovu slučaju bilo baš tako, ali bili smo vrlo blizu tome. Tjedan dana nakon našeg prvog susreta znala sam da je to čovjek za kojeg ću se udati. Paul mi je priznao da se i on osjećao jednako, iako je rekao da je njemu bio potreban samo jedan jedini izlazak.

Priznajem jedno: ljubav me promijenila. Bila sam sretnija no ikad. I svi su to primijetili.

Tijekom božićnih blagdana prije godinu dana Paul je doletio u Seattle i zaprosio me. Čak je prije toga razgovarao s mojim roditeljima. Bili smo ludo zaljubljeni. Dugo sam čekala, i kad sam konačno nekome dala svoje srce, bilo je to zauvijek. Točno poslije našeg vjenčanja u siječnju Paula su poslali u Afganistan. Dvadeset sedmog travnja srušio se njegov helikopter, a s njim se srušio i sav moj svijet.

Nikad nisam doživjela takvu tugu i bojim se da je nisam dobro podnosila. Moji roditelji i brat bili su zabrinuti. Majka je zapravo bila ta koja je predložila da potražim pomoć. A ja, očajna za nečim što će mi olakšati bol, pristala sam. I na kraju mi je bilo drago da jesam. Terapija mi je pomogla da otkrijem značenje mojih snova, a osobito sna koji sam sanjala prve noći u pansionu.

Za razliku od onog što mi je rečeno o snovima posjećivanja, Paul u ovom snu nije činio ništa kako bi me uvjerio da je sretan i spokojan. Umjesto toga stao je ispred mene u svojoj vojničkoj uniformi. Okruživala ga je svjetlost toliko jarka da mi je bilo teško gledati u njega. Ali svejedno nisam mogla odvratiti pogled.

Htjela sam potrčati prema njemu, no bojala sam se da će on nestati ako se pomaknem. Nisam mogla podnijeti pomisao da ga izgubim, pa makar to bio samo njegov duh.

U početku je samo šutio. Šutjela sam i ja; nisam znala što bih mogla ili trebala reći. Sjećam se kako su emocije punile moje oči suzama. Pokrila sam usta da ne zaplačem naglas.

U tom mi je trenu prišao i zagrlio me, privio me čvrsto uza se i milovao po leđima, tješio me. Prepustila sam se njegovu zagrljaju, nisam ga željela pustiti. A on mi je samo šaptao riječi pune ljubavi.

Kad je knedla u mom grlu konačno popustila svoj stisak, podigla sam glavu i naši su se pogledi sreli. Osjećala sam kao da je živ i da moramo puno toga nadoknaditi. Bilo je toliko toga što sam mu željela ispričati, toliko toga što sam htjela da on meni kaže. Činjenica da je imao tako visoku policu osiguranja bila mi je golemo
iznenađenje. U početku sam osjećala krivnju što sam prihvatila tako veliku svotu. Ne bi li taj novac trebao otići njegovoj obitelji? Ali njegova je majka bila mrtva, a otac se ponovno oženio i živio je u Australiji. A nikad nisu ni bili posebno bliski. Odvjetnik mi je rekao da je Paul bio posve jasan u svojim uputama.

U svom sam snu Paulu htjela reći da sam njegovim novcem kupila ovaj pansion i da sam ga nazvala po njemu. Jedna od prvih preinaka koju sam planirala učiniti bilo je posaditi vrt pun ruža, s klupom i sjenicom. Ali u snu mu ništa od toga nisam rekla jer se činilo kao da on to već sve zna.

Maknuo mi je kosu s čela i nježno me poljubio.

»Dobro si odabrala«, šapnuo je, a oči su mu bile prepune ljubavi. »S vremenom ćeš opet osjetiti što je radost.«

Radost? Htjela sam mu proturječiti. Radost se nije činila ni vjerojatnom ni mogućom. Osoba se od ovakve boli nikad ne izliječi. Sjećam se koliko su se moji prijatelji i obitelj trudili pronaći riječi utjehe. Ali takvih riječi nema... naprosto ih nema.

Ipak, nisam mu proturječila. Htjela sam da san potraje i bojala sam se da će otići počnem li mu postavljati pitanja. Htjela sam da ostane sa mnom. Preplavio me osjećaj spokoja, a mom srcu, koje je nosilo golem teret, kao da je bilo malo lakše.

»Ne znam mogu li živjeti bez tebe«, rekla sam mu i bila je to istina.

»Možeš. I hoćeš. Zapravo, imat ćeš dug i ispunjen život«, rekao je čvrsto Paul.

Zvučao je kao časnik, što je i bio, i činilo se kao da izdaje naredbe koje se moraju poštivati.

»Opet ćeš osjetiti radost«, ponovio je, »a velik dio te radosti pronaći ćeš u ovom pansionu.«

Namrgodila sam se. Znala sam da sanjam, ali san je bio toliko živopisan da sam htjela vjerovati da je stvaran.

»Ali...« Toliko mi se pitanja motalo po glavi.

»Ovaj je pansion moj dar tebi«, nastavio je. »Nemoj gajiti sumnje, ljubavi. Bog će ti pokazati.« Sljedećeg trenutka više ga nije bilo.

Viknula sam za njim i molila ga da se vrati. Vlastiti me vrisak probudio. Moje suze su bile stvarne i pod rukom sam osjetila vlažne obraze i mokru jastučnicu.

Dugo nakon toga samo sam sjedila u mraku. Htjela sam da osjećaj prisutnosti mog muža još dugo ostane sa mnom. Ali nakon nekog vremena osjećaj je izblijedio i ja sam protiv svoje volje opet zaspala.

Idućeg jutra ustala sam iz kreveta i bosonoga koračala lakiranim drvenim podom, niz hodnik, sve do malena ureda pored kuhinje. Upalila sam stolnu lampu i prelistala knjigu rezervacija koju su mi ostavili Frelingerovi. Pročitala sam imena osoba koje su
trebale stići tog tjedna.

Joshua Weaver najavio se samo tjedan dana prije nego što sam preuzela pansion. Bivši su mi vlasnici to spomenuli kad smo potpisali posljednje papire.

Drugo ime na popisu bilo je Abigail Kincaid.

Dva gosta.

Paul je rekao da je ovaj pansion njegov dar meni. Dat ću sve od sebe kako bi gostima bilo ugodno; možda ću u tim nesebičnim nastojanjima pronaći radost koju mi je Paul obećao. A možda, s vremenom, uspijem pronaći svoj put natrag u život.