DAVNO POKOPAN
1.prosinca
Čovjek stanuje u gradu. Pločica s imenom.
Mnogo pločica s imenom, mnogo stanova, mnogo kuća.
Sve puno ljudi, ljudi koje nitko ne poznaje.
Viđaju se, stoje zajedno u dizalu. Svatko pilji preda se.
Zna se: tu je netko, kao što se zna da je tu negdje
kolac na koji se ne smije natrčati.
Čovjek stanuje u gradu. Ali grad više nije
prostor za stanovanje gdje bi se ljudi družili.
On ne nudi toplinu i sigurnost.
Jednog dana umre čovjek na ulici.
Vreva radoznalih koja zaustavlja promet.
Bolnička kola odvoze mrtvaca na groblje.
Ostavljen je u mrtvačnici da se pričeka
netko od rodbine, prijatelja, poznanika.
Prolaze tri dana, prolazi čerrnaest dana. Nitko ne dolazi.
Čovjek bijaše posve s am u gradu,
drugi ljudi su ga odavno pokopali.
Znam, kad uvene posljednje cvijeće na groblju,
većina mrtvih je već davno zaboravljena.
Ali te molim: Nemoj biti ravnodušan
barem prema živima, prije svega onima
koji žive tu sasvim blizu tebe.
Ako za te ljude više nemaš oka,
onda nemaš srca.