DAVNO POKOPAN

 

1.prosinca

 

Čovjek stanuje u gradu. Pločica s imenom.

Mnogo pločica s imenom, mnogo stanova, mnogo kuća.

Sve puno ljudi, ljudi koje nitko ne poznaje.

Viđaju se, stoje zajedno u dizalu. Svatko pilji preda se.

Zna se: tu je netko, kao što se zna da je tu negdje

kolac na koji se ne smije natrčati.

Čovjek stanuje u gradu. Ali grad više nije

prostor za stanovanje gdje bi se ljudi družili.

On ne nudi toplinu i sigurnost.

Jednog dana umre čovjek na ulici.

Vreva radoznalih koja zaustavlja promet.

Bolnička kola odvoze mrtvaca na groblje.

Ostavljen je u mrtvačnici da se pričeka

netko od rodbine, prijatelja, poznanika.

Prolaze tri dana, prolazi čerrnaest dana. Nitko ne dolazi.

Čovjek bijaše posve s am u gradu,

drugi ljudi su ga odavno pokopali.

Znam, kad uvene posljednje cvijeće na groblju,

većina mrtvih je već davno zaboravljena.

Ali te molim: Nemoj biti ravnodušan

barem prema živima, prije svega onima

koji žive tu sasvim blizu tebe.

Ako za te ljude više nemaš oka,

onda nemaš srca.