DAREŽLJIVOST

nekog čovjeka vidi se navodno po tome što, dok je dijete, većinom drži ruke otvorene. Ljudi s orlovskim nosom smatraju se, između ostalog, i darežljivima.

DARIVATI

se nije smjelo ništa, a da se ne zatraži bar mala protuusluga, jer se inače smatralo da se od sebe daje vlastitu sreću. —> Darovi.

DAROVI

se ponekad nagovještavaju kihanjem i ulijevanjem vina u čašu. Za razmjenu darova između mladoženje i mlade postojao je niz običaja i uputa. I uopće je za —> darivanje bilo vrlo mnogo savjeta. Tako se, na primjer, nije smjelo darivati oštre predmete, noževe, ali po mogućnosti ni ogledala, a kruh samo prema određenim propisima. —> Vjenčanje.

Naslov izvornika

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

Je li darivanje iracionalan običaj ili ipak nešto više?

U psihološkom smislu, osim što vole kupovati sebi, istraživanja pokazuju kako ljude u većoj mjeri veseli kupovanje drugima.

Thinkstock

Život u svijetu racionalnog ortodoksnog ekonomista, za većinu ljudi bio bi vrlo potpuno predvidljiv i u svakom odsustvu naleta radosnih trenutaka. Tako se barem čini iz perspektive ekonomskog objašnjenja darivanja, ili ekonomski rečeno „masovnog festivala iracionalnosti“.

Prema ekonomskoj računici, prilikom blagdanskih darivanja gubi se trećina vrijednosti uloženog novca obzirom da se isti iznos ne percipira od strane primatelja darova. U pokušaju da sredstva razmjene svedu na istu mjeru, u ekonomskoj računici s jedne strane imamo monetarnu vrijednost kupljenog dara, a s druge strane imamo percipiranu vrijednost istog dara od strane primatelja. Kada su te vrijednosti neusklađene radi se o neracionalnom ponašanju. Kako bi dodatno potkrijepili svoj stav, ekonomisti navode da je darivanje iracionalno jer se radi o kupovanju stvari koje sami sebi vjerojatno ne bi kupili. U tom smislu, najpoželjniji i ekonomski smislen dar bio bi – gotovina. Ako malo bolje razmislimo, možda to i nije tako loše. U takvom svijetu, za svaki blagdan dobivali bi gotovinu, darivali bi gotovinu, uštedjeli bi vremena i živaca te izbjegli predbožićnu kupovinu u zadnji čas.  No da li bi naši odnosi bili zadovoljavajući? Vjerojatno ne. Darivanje, osim što je ekonomska aktivnost, ono je vrsta svrhovite i simbolične komunikacije.

Darivanje ima svoju ekonomsku, kulturnu, psihološku i socijalnu dimenziju. Neki darovi su doista više ekonomske prirode, kao kad npr. nekom kupimo baš ono što mu/joj treba ili kada osobu pitamo što želi. Po pitanju kulture, proizvodi su kulturalni artefakti koji predstavljaju sredstva za provođenje rituala i običaja. U tom smislu, vrijeme darivanja, način darivanja i svrha darivanja omeđeni su kulturalnim kontekstom. U psihološkom smislu, osim što vole kupovati sebi, istraživanja pokazuju kako ljude u većoj mjeri veseli kupovanje drugima. Bez obzira o kojem iznosu se radi, darivanje je nagrađujuća aktivnost na nekoliko razina. U socijalnom, osobno najvrjednijem smislu, darivanje je aktivnost ulaganja u odnose i iskazivanja osjećaja. Iako smo svi podložni toj normi, malo tko je svjestan da je snažna odrednica ponašanju ljudi upravo – recipročnost ili „ti meni, ja tebi“ princip. Kao neko nepisano pravilo, postoji neka mentalna vaga koja nam pomaže odrediti što je prikladno ponašanje u odnosu prema drugima. Tako je i sa darovima. Rijetko kad ćemo darivati dvaput nekoga tko nam ne uzvraća ili tko uopće ne percipira simboliku što ju darujemo svojim darom. Odnosno, svako darivanje u odnosu koji nam je važan nije bespovratno.

Ono je ulaganje koje jača odnos i koje će se kad-tad vratiti. Ako nam je do nekoga doista stalo, dobar dar je onaj u kojega ulažemo naše vrijeme i trud te se pokušamo staviti u ulogu osobe koju darujemo. Apsolutna vrijednost dara često je manje bitna od one fine pažnje i posvećenosti koju od sebe dajemo u poklon dragoj osobi. Također, u slučaju važnih odnosa, trajniji darovi su bolji izbor od potrošnih darova poput čokolade ili cvijeća. Ponekad je poseban dar onaj koji eliminira grižnju savjesti jer si ga druga osoba može priuštiti no procjenjuje da joj racionalno ne treba. U konačnici, istraživanja pokazuju kako je darivanje aktivnost koja donosi više radosti osobi koja dariva, kada dariva nekog drugoga a ne sebe te čak i u slučaju kada to darivanje nije recipročno.

Jedan od svjetski poznatih socijalnih psihologa, Robert Cialdini, razvio je cijelo jedno znanstveno područje međuljudskog „utjecaja“ koje vrvi korisnim savjetima o tome kako ojačati i maksimizirati vrijednost osobnih veza. Otkrit ću vam jednu koju sigurno niste znali a bazira se upravo na recipročnosti. Zamislite situaciju u kojoj drugoj osobi činite uslugu. I to uslugu oko koje ste se doista potrudili. I zamislite da vam se dotična osoba zahvaljuje pri čemu vrlo automatski odgovarate „Ma sve je ok, i drugi put“. Cialdini kaže, kako ste upravo odbacili jedan od moćnijih trenutaka kapitalizacije međuljudskih odnosa. Što reći kako ne biste svoje resurse davali u bespovrat? Probajte sa slijedećim odgovorom, „Nema na čemu. Znam da bi ti to isto napravio/napravila da je situacija bila obratna“. Na ovaj način, osobu smo zadužili te si stvorili kredit u budućnosti koji nam jamči da na dotičnu osobu možemo  računati. Probajte! Princip je jednostavan i funkcionira a temelji se na činjenici da ne volimo ostati dužni.

Kada sve navedeno uzmemo u obzir, možda i nismo tako iracionalni. Iako se ne ponašamo prema ekonomski zamišljenim kriterijima racionalnosti, naše „iracionalno“ ponašanje često je razumno i svrhovito. Bogatstvo međuljudskih odnosa i emocionalne razmjene važne su smjernice i sadržaj ljudskog ponašanja. A čini se ipak da imaju vlastitu valutu. 

http://www.poslovni.hr/tips-and-tricks/je-li-darivanje-iracionalan-obicaj-ili-ipak-nesto-vise-225566# 

* * *

Darivanje kao oblik marketinške komunikacije 

Darivanje je oblik marketinške komunikacije i neizbježno je u poslovnom i privatnom životu. Uz lijepu gestu darivanja nužno se vezuju nejasnoće i dileme oko izbora dara. Prigode za darivanje su danas općeprihvaćene: rođendan, Božić, Nova godina, vjenčanje, stjecanje diplome, godišnjice i slično. Darivanje treba u svim situacijama svesti na pravu mjeru, a nikako na kruta pravila.

Značaj darivanja
Darivanjem zahvaljujemo na suradnji te ulažemo u dugoročne odnose. Darovi uvijek simboliziraju povezanost. Međutim, nije uvijek jednostavno pronaći prikladan dar za osobe koje možda i ne poznajemo dovoljno. Dar mora biti prikladan, a skupocjeni darovi trebaju imati jasnu poruku i razlog. Sve nejasnoće oko skupih darova dovode do sumnji i nepotrebnih problema. Također, neetički je darivanjem tražiti uslugu.
Kod darivanja potrebno je voditi računa o korporativnoj kulturi poduzeća te običajima zemlje. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti pa se uspješan manager mora voditi tim pravilima kako bi suradnja između poduzeća ostala ugodna i uspješna.

Darivanje u Europi – kome što pokloniti
U Belgiji osobni darovi i skupi predmeti nisu dobar izbor, jer ih smatraju mitom. U Francuskoj se razmjenjuju lijepo zapakirani kvalitetni darovi manje vrijednosti, ali najčešće tek na drugom sastanku. Nije uputno slati darove na kućnu adresu. Francuzi neće biti zadovoljni promotivnim darom koji nosi logotip vašeg poduzeća.
U Njemačkoj prihvaćaju darove nakon zaključka uspješnih pregovora. Knjige, burbon, viski ili CD klasične glazbe te ostali darovi proizvedeni u Americi, bit će dobrodošli. Neće biti sretni ukoliko im darujete predmete koji „donose nesreću“ poput kišobrana, noževa ili škara. Ponosni su na vino njihove proizvodnje pa takav dar treba izbjegavati. Manageri u Irskoj očekuju mali dar tek nakon potpisivanja ugovora.
Talijani su vrlo darežljivi pa za njih treba pripremiti lijepo zapakirane skuplje darove. Darove treba otvoriti odmah na sastanku. Na prvom sastanku nije obavezno darivanje, ali je pametno imati dar u torbi u slučaju da vas talijanski partner ipak odluči darovati. Nizozemci ne očekuju darove na sastancima, već samo u slučaju prijateljskih odnosa s poslovnim partnerima. Rusi će prihvatiti male darove koji se ne mogu lako nabaviti u svojoj zemlji. Švicarci će prihvatiti dar s logotipom vašeg poduzeća, ali i svaki drugi dar manje vrijednosti. Ukoliko primite dar od švicarskog partnera, svakako morate uzvratiti.
U Velikoj Britaniji darivanje između poslovnih partnera nije često, ali postoji običaj otvaranja dara na samom sastanku. Šveđani ne razmjenjuju darove, ali dugogodišnjem poslovnom partneru za Božić možete darovati zgodnu sitnicu. U Grčkoj često razmjenjuju darove, posebice skupa vina, predmete za kućanstvo, ručni rad ili proizvode s logotipom poduzeća. Neće biti sretni ukoliko prime jeftino vino ili oštre predmete. Španjolci nemaju običaj darivanja tijekom poslovnih sastanaka, posebice ne tijekom prvog susreta. Tek nakon sklapanja ugovora, partneru se možete zahvaliti darujući neku sitnicu poput uredskog pribora, knjige ili umjetnine. Turci će prihvatiti dar od poslovnog partnera ukoliko nije preosoban ili preskup. Mali dar može zaključiti uspješno pregovaranje ili potpisivanje ugovora s Portugalcima. Ipak, češće je darivanje za Božić i to isključivo predmetima koji se koriste u uredu i služe u svakodnevnom poslovanju.

Darivanje u svijetu
U Belgiji NE darivajte skupe predmete.
U Francuskoj NE darivajte predmet sa logotipom tvrtke.
U Njemačkoj NE darivajte predmete koji „donose nesreću“ poput kišobrana, noževa ili škara.
U Irskoj NE darivajte velike i skupe predmete.
U Italiji NIJE obavezno darivanje nakon prvog sastanka.
U Nizozemskoj poslovni partneri NE očekuju darove na sastancima.
U Rusiji darivajte mali dar iz zemlje iz koje dolazite.
U Švicarskoj morate uzvratiti darom.
U Velikoj Britaniji darivanje između poslovnih partnera nije često.
U Švedskoj NE razmjenjujte darove.
U Grčkoj NE darivajte jeftino vino ili oštre predmete.
U Španjolskoj nemaju običaj darivanja tijekom poslovnih sastanaka.
U Turskoj NE darivajte skupe i preosobne poklone.
U Portugalu NE darivajte skupe predmete.

mr.sc. Elvira Mlivić Budeš
Izvor: Poslovni savjetnik

http://www.filaks.hr/index.php/reference/strucni-clanci?catid=9&id=137

* * *

Darivanje u potrošačkom društvu: Od davanja sebe do trošenja drugih

 

Stižu praznici i svi dobro znamo da je vreme da se misli o poklonima. Ono čega smo manje svesni jeste zašto to činimo – koji je smisao darivanja i kakvu ulogu ono ima u ljudskoj zajednici? Živeći u potrošačkom društvu, sve više darujemo po navici i prateći trendove, a pokloni koje mehanički kupujemo, nervozno jurcajući kroz rafove prodavnica sadrže sve manje komadiće naše duše.  

 

Piše: Jovana Papan

Američka autorka Ženeviv Vogan napisala je knjigu koja nosi naslov Homo donans, što znači darujući čovek ili čovek kao darujuće biće. Zaista, jedno od bitnih čovekovih određenja jeste da je usmeren na davanje, darivanje, poklanjanje.  Darujući, dajemo nešto od sebe, izlazimo iz sopstvene zatvorenosti i uskosti u susret drugome, i ostavljamo toj drugoj osobi nešto vredno, nešto čega se sami odričemo zarad drugog.

Darivanje je oduvek pobuđivalo pažnju ljudi, pa razmišljanja o ovoj temi datiraju još u davnu istoriju. Biblija poručuje da je sve što imamo dar od Boga, što bi trebalo u nama da pobudi zahvalnost i potrebu da i sami darujemo. Grčki folozof Aristotel u darivanju i primanju darova vidi univerzalno ljudsko ponašanje, vid razmene koji poput „lepka“ učvršćuje ljudsko društvo i drži ga na okupu, i smatra je da je glavna motivacija darivanja – zahvalnost. Rimski filozof Seneka napisao je delo o darivanju u kome je zahvalnost video i kao početak i kao kraj darivanja – ono je i prirodna reakcija na dar, ali i pokretač novog kruga darivanja.

Jedan od naučnika koji su najviše doprineli razumevanju fenomena darivanje jeste francuski sociolog Marsel Mos. On je primetio da darivanje funkcioniše kroz mrežu trajnih i ličnih međuljudskih odnosa zasnovanih na složenim socijalnim pravilima. Dobra koja se razmenjuju nemaju ekonomsku vrednost u bukvalnom smislu te reči, već se pre može govoriti o razmeni simboličkih predmeta, rituala, plesova, koji nose određena značenja za svaku kulturu. Za Mosa, darivanje je mnogo više lični nego ekonomski čin – poklon je deo darovaoca, koji je neotuđivo vezan za njega i na neki način „napunjen“ njegovom energijom  – uzimajući ga, primalac stupa u kontakt sa njegovom dušom i spiritualnom suštinom koja se prenosi preko predmeta. Istovremeno, poklon predstavlja i poziv na partnerstvo, potvrdu dorbih namera i želje za saradnjom. Mos je zapazio i da darivanje mora u budućnosti biti nadoknađeno približno jednakim uzdarjem. Mada u prvi mah gubi, darovalac u suštini dobija, pre svega na moći, društvenom ugledu i statusu, ali čak i ekonomski, budući da je poželjno da uzdarje  bude nešto vrednije nego dar na koji se odgovara.

Ukazivanje ljubavi ili demonstracija moći?

Francuski filozof Žorž Bataj u darivanju je video daleko više iracionalnog. Suština darivanja nije u koristi, već u odricanju, davanju sebe kroz simboličku razmenu poklona. Da bi se dalo, mora se dati bez očekivanja i proračunatosti  – darivanje je bezinteresno davanje, davanje nakon kojega se, ako se zaista radi o darivanju, ne očekuje uzvraćanje, to je neotuđivo prenošenje sebe kroz poništenje sebe. Kultura u kojoj danas živimo, smatra Bataille, ne poznaje ovaj iracionalni aspekt darivanja, ne poznaje odricanje, već samo trošenje u funkciji neprekidnog održanja robne razmene, u funkciji blagostanja i neprekidnog zadovoljavanja potreba. Bataj smatra da je moderan čovek zaboravio i izgubio vid intimnosti koju pruža darivanje.

I Ženeviv Vogan u savremenim “tržišnim” ritualima darivanja vidi pre svega egoizam, i kao alternativu predlaže “materinski” vid darivanja, u kome se odnos darodavca i primaoca temelji na stvarnim potrebama ovog drugog. Svog “darujućeg čoveka” (homo donans) onda suprostavlja otuđenom “ekonomskom čoveku” (homo economicus) usmerenom na sebe.

Da se danas zaboravlja i gubi suština institucije darivanja smatra i Divna Vuksanović, filozof medija i kulturolog. “Zaborav smisla određenih običaja, poput darivanja, ili njihovo redefinisanje u skladu sa osnovnim vrednostima tzv. potrošackog društva, karakteristično je za naše doba.” Uzrok za eroziju smisla darivanja jesu društvene promene, koje dovode do vrednosne krize: “Darivanje je i danas jedan od čestih drustvenih rituala koji se vezuje uz određene običaje ili proslave (slave, rođendani, krštenja, veridbe, venčanja, obeležavanje godišnjice braka, novogodisnji praznici, i tsl.). U doba tranzitnih vrednosti ovi običaji najčešće gube pređasnji a zadobijaju relativno novi smisao, koji se sastoji pre u potvrdjivanju vlastitog društvenog statusa (recimo kroz vrednost poklona), te platežne, odnosno realne društvene moći sagledane kroz prizmu novca, ili posredstvom potvrđivanja svoje simboličke moći (primeri „darivanja“ na tzv. društvenim mrežama kao što je Facebook), nego priznanja, odnosno ukazivanja ljubavi i poštovanja prema drugom.”

Zahvalnost nije u modi

Savremeno doba obeležavaju kultura obilja i konzumerizam, odnosno život u relativnoj izvesnosti i sigurnosti usmeren na uživanje, koji u centar pažnje modernog čoveka stavlja trošenje, a ne davanje, primećuje Divna Vuksanović: “Cinično gledano, danas se ne može ni govoriti o nekom sistemu vrednosti koji postoji izvan i nezavisno od paradigme društva obilja i „kulture“ konzumerizma, pošto vulgarni materijalizam Zapadnog sveta diktira robno-novčane odnose kao jedino merilo svih vrednosti. Ujedno, ove (ne)vrednosti postaju i okvir za međuljudsku razmenu, tj. potrošacke odnose, kojima, zapravo, ljudi simbolicki kupuju i troše jedni druge, u pogledu vremena, novca, i različitih posredničkih sadržaja, kao što su to pokloni, na primer.” smatra Divna Vuksanović.

Kao što druge sve više doživljavamo kao resurse za potrošnju, tako i da darove „od boga“ ili prirode počinjemo da prihvatamo zdravo za gotovo, umesto sa zahvalnošću, tretirajući ih kao resurse koje treba iskoristiti. “Prirodni (ili božanski) darovi kao sto su lepota, inteligencija, talenat, kreativnost itd. takodje su meta tržišne eksploatacije i sveopšte komercijalizacije: s njima se postupa kao s nekakvim dragocenim posedom, koga treba sšto pre unovčiti, i izvući iz njega određenu finansijsku ili simboličku korist (slava, uspeh, popularnost,…).” objašnjava Divna Vuksanović.  Zahvalnost nam nije jača strana ni kad su u pitanju pokloni od nama bliskih i dragih ljudi, primećuje ona: “Ni darovi koje što potiču od drugih ljudi ne izazivaju u nama previše zahvalnosti već ih više doživljavamo kao kao simbolicku obavezu za buduću razmenu, tj. kao investiciju („kupovina“ prijatelja, partnera, dece) ili kao od smisla ispražnjene rituale čije praktikovanje pogoduje isključivo tržištu.”

Instant rituali darivanja

Čini se da darivanje nikad nije bilo shvaćeno tako vulgarno kao danas, kada materijalna, robna i novčana dimenzija darivanja igraju ključnu i gotovo jedinu ulogu. Nekadašnji rituali darivanja povezani sa zahvalnošću, ljubavlju i poštovanjem ustupili su mesto otuđenim potrošačkim ritualima darivanja iza kojih uglavnom stoji želja da se upražanjava određeni životni stil, u kome su pokloni sredstvo za razmetanje i nadmetanje, dokazivanje i potvrđivanje statusa. “Veruje se da su tzv. životni stilovi posledica marketinškog i medijskog delovanja na čovekovu životnu praksu. To, istovremeno, podrazumeva i da tako proizvedeni načini života uslovljavaju i šta će se, na koji način, i kome poklanjati.” kaže Divna Vuksanović. Primeri iskrenog darivanja više su izuzetak nego pravilo, ali ipak opstaju, uprkos duhu vremena: “Dok se, u našim uslovima, novobogataši i skorojevići, po pravilu, razmeću skupim i atraktivnim poklonima, dotle se, unutar siromašnijih slojeva stanovništva, jos može prepoznati ponešto od simbolike vezane za poklonjenu jabuku, cvet, poneki stih ili maramicu, mada to već spada u „egzotične“ primere darivanja.” zaključuje Divna Vuksanović.

Nesebičnost u davanju, zahvalnost u primanju, čitava suptilna kultura darivanja pomalo je obezvređena i obesmišljena. Darovi su danas sve skuplji, a darivanje je sve jeftinije, tj. sve manje cenjeno. Što je još gore, poklon sve više gubi aspekt “davanja sebe” budući da je počeo da se odomaćuje običaj naručivanja poklona, koji u nekim ritualima gotovo da postaje pravilo. Tako ćete i u Srbiji sve češće naići na mladence koji su sastavili svoju listu želja, tačnije porudžbina za zvanice u nekoj od prodavnica koje pružaju takvu uslugu. Pozvanom gostu ostaje samo da se pojavi na propisanom mestu i iskešira za izabranu stvar. Na taj način, on polako prestaje da bude darodavac i postaje vrsta  sponzora ili donatora. Poklona zapravo nema, postoji samo račun koji treba platiti.

Zaista, ako bi poklon simbolično trebalo da oslikava odnos između onog ko daruje i onog ko poklon prima, kako onda poklon koji se naručuje i traži od darodavca oslikava savremene međuljudske odnose? “Upravo je takav način darivanja po porudžbini odraz novog pragmatizma – samo zatraži i dobićes, pri čemu je važno da artikulišeš ono što želis i da ti, prigodnom prilikom,“Deda Mraz“ ispunu tu želju. Spiskovi želja, porudžbine i nabavke, tako vrlo često izgledaju današsnji instant-rituali darivanja.” smatra Divna Vuksanović.

Kako “upakovati” sebe?

Čini se da svake godine jedni drugima kupujemo sve više poklona. Prateći trendove i nastojeći da se uklope u vladajući životni sil super-potrošača, roditelji decu zatrpavaju vagonima igračaka i ostalih proizoda koji vrebaju sa bilborda i iz reklamnih blokova dečjeg programa. Istovremeno, deca sve manje reaguju na ove skupe „nadražaje“, jer su prosto prezasićena poklonima. Čemu tolika neumerenost i čime moderan roditelj, čija deca su već oguglala na primanje poklona jer „imaju sve” može uopšte da „probudi“ dete?  Da li vredi tražiti nešto čega se dečja industrija još nije setila, poklon koji još nije komodifikovan, koji “ima dušu”? Najzad, kako izbeći šablonsko darivanje a ne razočarati dete koje je već razvilo određena očekivanja?

“Kvantitet umesto kvaliteta, tako bi glasilo načelo po kome današnji roditelji najčešće daruju decu.” primećuje Divna Vuksanović. “Takvi pokloni su obično odraz roditeljskog osećaja krivice, ili kompenzacije za odsustvo pažnje, brige i ljubavi, a koje dete oseća kao nedostatak koji se nikakvim senzacijama, zapravo, ne može nadomestiti. Sigurno je da su postojali, pa i danas postoje zanimljivi pokušaji da se osmisle originalne, kvalitetne i kreativne igračke, ali se ipak zaboravlja jedno – da su roditeljsko vreme, ljubav i posvećenost, nežnost i razmena osećanja bliskosti, možda jedine do sada nekomodifikovane vrednosti, kada je reč o darivanju. Stereotipi su neizbežni sastavni deo svake kulture, i teško ih je zaobići pri bilo kom ritualu, odnosno izboru poklona. No, osim onog šta se poklanja, bitno je i kako se to čini, a svakome je prepušteno na volju da se s ljubavlju, poštovanjem i kreativnošću okuša i na ovom polju, tako sto će, recimo, nešto sam izraditi, ili će pak pokloniti voljenom biću neki poseban doživljaj, koji ne mora da ima materijalnu vrednost, ali poseduje neko posebno značenje za dete ili blisku i dragu osobu. Idealni poklon ne postoji, već samo onaj realni. A to je u simboličku formu“upakovani“ zajednički imenitelj tvojih i mojih vrednosti..”.

Darivanje, dakle, ne sme predstavljati puki formalni ritual, već čin kome je glavni cilj da kod druge osobe izazove osećaj radosti i bliskosti. Ona ga mora doživeti kao nešto što je njoj vredno i zato poklon treba da bude iskren i dirljiv. Dobro izabran poklon je znak da nam je druga osoba važna, da je zaista poznajemo, da smo joj zahvalni i u stanju da joj nesebično poklonimo komadić svoje duše.

Misli o darivanju

Pravi poklon nije ono što je dato ili učinjeno, već ono što je bila namera onoga koji je dao ili učinio. (Seneka, rimski filozof)

Darivanje, između ostalog, oslobađa dušu darodavca (Maja Anglou, američka pesnikinja)

Niko ikada nije osiromašio dajući (Ana Frank)

Davati zapravo znači zaista imati (Čarls Spurdžin, britaski propovednik)

Najveći dar jeste kad daješ deo sebe. (Ralf Valdo Emerson, američki pesnik)

Najveći poklon koji drugima možeš dati jeste ljubav i prihvatanje (Brajan Trejsi, kanadski pisac)

Svaki dar od prijatelja jeste želja da budeš srećan (Ričard Bah, američki pisac)

Poklon koji ne služi izgradnji veza i razvijanju solidarnosti među ljudima nije poklon (Maresl Mos, francuski sociolog)

Voli darodavca više nego dar (Brajam Jang, američki verski vođa)

Tajna sreće nije u posedovanju, nego u davanju. Ko druge usrećuje i sam postaje srećan. (Andre Žid, francuski pisac)

Prava darežljivost ne očekuje ništa zauzvrat. Kakvom nagradom uzvraća svet oblacima kiše? (Kural – Knjiga dvostiha)

Dobrota u riječima stvara povjerenje; dobrota u mislima stvara dubinu; dobrota u davanju stvara ljubav. (Lao Ce, kineski filozof)

Znaj svoj darove i podeli ih (Les Braun, američki autor)

Nije bogat onaj koji puno ima, već onaj koji puno daje (Erih From, nemački psiholog)

Ne daješ mnogo kada daješ svoje stvari, već zaista daješ kada daješ sebe. (Kalil Gibran, američki pesnik)

Možeš davati bez ljubavi, ali ne možeš voleti bez davanja (Ejmi Karmajkl, irska dobročiniteljka)

Šta je pravi poklon? Onaj za koji se ništa ne očekuje zauzvrat. (Kineska poslovica)

http://www.detinjarije.com/darivanje-u-potrosackom-drustvu-od-davanja-sebe-do-trosenja-drugih/

  * * *

Darežljivost / citati

Davati je trajnije zadovoljstvo nego primati, jer se onaj koji daje mnogo duže sijeća nego onaj koji prima.

Jedno jedino “evo ti” vrijedi više nego deset “neka ti bog pomogne”.

Tko mnogo poklanja – sa hrpe poklanja; tko malo poklanja – od srca poklanja.

Lijepo je tamo pokloniti, gdje nitko ne moli.

Ljudi su kao i bludnice, osvajaju darovima.

Poklonu se ne gleda u oči, ali sam poklon gleda u oči.

Ruka koja daje uvijek je iznad one koja prima.

Uostalom, ako priroda ne potvrdi pravo, sve vrline nestaju. Kako bi mogli postojati darežljivost, rodoljublje, pobožnost, želja da pomognemo drugome ili uzvratimo uslugu? Jer, sve se to rađa iz toga što smo prirodno skloni da volimo ljude, što je temelj prava.

Bogat nije onaj ko puno ima, već ko puno daje.

Da bi mogao uzeti, prvo moraš dati.

Dajte čovjeku ribu i nahranit ćete ga za jedan dan; naučite ga kako da je lovi i prehranit ćete ga za cijeli život.

Dobrota u riječima stvara povjerenje. Dobrota u mislima stvara dubinu. Dobrota u davanju stvara ljubav.

Davati samoga sebe je bolje nego samo davati.

Davati je zacijelo uzvišenije nego primati, ali je bez sumnje i zamornije.

Daj i biti će ti dato.

Izdašnost se ne sastoji toliko u tome da se mnogo da, koliko u tome da se da kad treba.

Ne daj ni savjet ni sol dok ti ne zatraže.

 http://mudremisli.net/darezljivost-davanje-citati-izreke/#sPXDpWjXYG1HThi1.99  

* * *

Ova tema darivanja stiže evo na red baš na vrijeme, jer konzumerska groznica kupovanja Božićnih i Novogodišnjih darova svake godine kreće sve ranije…

Pročitala sam negdje da su djeca koja pripadaju nekršćanskom svijetu silno istraumatizirana zbog darova za Božić i sv. Nikolu koje kršćanska djeca svake godine dobivaju…

Rekla bih: Darovi trebaju govoriti osobi koju darujemo, a ne pričati o darovatelju…

Preskupi darovi su mito i obvezujući, te apsurde treba dokidati…

 

DAŽDEVNJAK 

Bakrorez daždevnjaka,

»Museum hermeticum«,

Frankfurt, 1678. Na slici u boji:

Daždevnjak kakav  je u prirodi.

Vjerovalo se da daždevnjak može ugasiti vatru, pa se zato te životinje bacalo u plamen. Čovjek koji bi se namazao krvlju daždevnjaka, bio je navodno neosjetljiv na vatru. Kad je nekog nešto boljelo, pustio bi da mu daždevnjak puže preko bolnog mjesta na tijelu u uvjerenju da će se time osloboditi boli.

Naslov izvornika

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

Daždevnjaci

Kišni dan. Šetate šumom i sve vam je nekako tužno, vlažno i sivo. Tada naglo zastajete, jer vaš je pogled zapeo na živim i jarkim žutim pjegama. To su boje pjegavog daždevnjaka. Tjeraju vas da živnete i da mu se približite. Ali, oprez. Te su boje zapravo upozorenje.

„Ja sam otrovan!“, govore one svim grabežljivcima.

Za čovjeka, istina, nije opasan. Ipak, ukoliko ste ga dirali, nikako ne trljajte rukama oči, nos ili usta. Doći će do peckanja i crvenila.

Daždevnjaci spadaju u porodicu vodozemaca. Zanimljivo je da, za razliku od ostalih vodozemaca u Hrvatskoj, ne provode u vodi niti jedan dan svoga života. Danju se skrivaju u tlu, ispod slojeva lišća, mahovine, kamenja i panjeva te u šupljinama na vlažnim mjestima. Aktivni su uglavnom u sumrak, tijekom noći i u rano jutro.

Najaktivniji su za kišnog vremena. Tada ih se susretne i po danu.

Osim pjegavog daždevnjaka, kod nas živi i, vrlo rijedak, crni daždevnjak. Zbog njegove ugroženosti pokrenuta je akcija po parkovima prirode: „Traži se... živ. crni daždevnjak“. Tako se žele pronaći i zaštititi sva staništa crnog daždevnjaka u Hrvatskoj. Viđen je u Gorskom kotaru, na Učkoj i Žumberku.

Daždevnjaci se hrane raznim gujavicama, puževima, kukcima i paucima.

Ženke ne polažu jajašca ili ličinke u vodu kao ostali vodozemci u Hrvatskoj, već rađaju žive mlade. Mlade nose dvije do tri godine, a nakon tog razdoblja rađaju samo dva mlada. Životni im je vijek duži od deset godina.

O daždevnjacima su u narodu oduvijek kružile razne priče. Nekoć se smatralo da crni daždevnjak donosi loše vrijeme, pa ga izletnici nisu previše rado susretali. Druga je legenda još smješnija. Ako staneš na daždevnjaka, možeš izgu biti sluh, jer on u strahu ispušta zvuk koji probija bubnjiće. A daždevnjaci se, poznato je, uopće ne glasaju.

http://www.zbornica.com

* * *

Oštećena tkiva i organi mogu se regenerirati

ZAGREB - Hrvatska znanstvenica Dunja Knapp koautorica je istraživanja objavljenog u vodećem svjetskom znanstvenom časopisu Nature o tome kako daždevnjak obnavlja svoje izgubljene udove.  Ovo otkriće od velike je važnosti jer se znanstvenici nadaju da bi na sličan način mogli regenerirati oštećena tkiva i organe kod ljudi.   Sposobnost daždevnjaka da obnavlja svoje izgubljene udove fascinirala je u prošlosti velike umove poput Aristotela, Voltaira i Darwina. No, tek posljednjih desetljeća znanstvenici su počeli istraživati taj fenomen na molekularnoj razini.

Dugo se smatralo da se stanice oštećenog tkiva daždevnjaka vrate u stadij pluripotentnih matičnih stanica iz kojih se razvijaju sva tkiva te da im tako izrastu izgubljeni udovi. No, istraživanje dr. Dunje Knapp (40) i njezinih kolega iz Instituta Max Planck u Dresdenu dovelo je do iznenađenjućeg otkrića.

- Mi smo pokazali da se stanice koje ostanu na mjestu gdje je amputirano tkivo ne vraćaju u stadij pluripotentnih matičnih stanica. 
 Umjesto toga one zadržavaju svoj identitet, tj. tvore samo jedno određeno tkivo. One se zatim počinju dijeliti i umnožavati dok ne nadomjeste izgubljeno tkivo - pojasnila je dr. Knapp naglasivši da su istraživanja provedena na axolotlu, jednoj vrsti meksičkog daždevnjaka. Axolotl je šampion u regeneraciji tkiva jer može nadomjestiti ne samo izgubljene udove nego i dijelove oka, srca, repa pa čak i leđne moždine.

- Naše otkriće je važno jer sisavci, uključujući i ljude, posjeduju slične stanice kao axolotl. To bi moglo otvariti novi put u regeneraciji tkiva i organa kod ljudi - istaknula je Dunja Knapp. Za istraživanje hrvatske znanstvenice i njezinih kolega vlada veliki interes u njemačkim i svjetskim medijima.

- Ovo je izuzetno važno otkriće za regenrativnu medicinu u cjelini - komentirao je za američki časopis  Scientist dr. Andras Simon s Instituta Karolinska u Stockholmu.  

T ko je Dunja Knapp  Dunja Knapp rođena je 1969. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu školu i MIOC te 1993. godine diplomirala molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF). Doktorirala je na Institutu za molekularnu patologiju u Beču, a znanstveno se usavršavala u Londonu i Cambridgeu. Posljednjih godina radi na Institutu Max Planck u Dresdenu. Udana je i majka tri djevojčice.

http://www.jutarnji.hr/ostecena-tkiva-i-organi-mogu-se-regenerirati/305525/

* * *

Eto, Hrvatska znanstvenica Dunja Knapp je lijepo pokazala da ima smisla istražiti i sva tzv. praznovjerja...

 

DEMONI

su u pretkršćansko vrijeme bili dobre i zle nadzemaljske sile, a kasnije još samo zli dusi, vještice i vragovi kojih su se ljudi bojali. Smatralo se da oni čovjeka ne okružuju samo noću /—> Noćne more, —>Noć/, već u svako doba dana /—>Podne, — > Histerija/. Od njihova su se utjecaja ljudi branili pomoću soli iraznih trava /—> Muholovka,—> Milo-duh/, kađenjem, uzimanjem sjemenapeonije, nošenjem određenog kamenja ili željeznim i mjedenim predmetima.—> Duhovi,—>Pauk,— > Egzorcizam,—> Pogovor str.214.

Naslov izvornika

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

DAIMON, DEMON 

Grčka riječ kojom se naziva neka neodređena sila i izražava vjerovanje u učinak te sile. 

HOMER: božanstvo i njegovo djelovanje u ljudskom svijetu, s dobrim ili zlim ciljem 

HEZIOD: biće koje posreduje između bogova i ljudi, personifikacija vrlina i moralnih kvaliteta, te kozmičkih sila – čovjek Zlatnog doba. 

PITAGORA: duša koja lebdi u zraku („...zrak je sav ispunjen dušama koje zovemo demonima ili herojima. Ove duše šalju snove i pretkazuju bolesti i zdravlje....“). 

SOKRAT: (ovisno o autoru koji izvješćuje) glas savjesti, idealna ličnost, vanjsko božanstvo (Jamblih), božanski dio duše (Porfirije), duša pokojnika (Plutarh). „Sokratov demon“, „demon prisjednik“ (daimon paredros) koji vodi za vrijeme i poslije života, osobni zaštitnik, pratilac i vodič...(„....govorim da se u meni javlja nešto božansko i demonsko....To je neki glas koji mene prati...., i kad se javi, uvjek me odvraća da ne činim ono što namjeravam činiti, ali me nikad ne nagovara (navraća)“ – Platon ). 

PLATON: demon prisjednik (Fedar, 242),

- Vodič čovjekov za života,, poslije smrti vodi dušu pred sud.

- Demon-duša, razumna duša dana svakom čovjeku pri rođenju (Timej, 41 a)

- Porod boga i smrtne žene (Zakoni, IV, 717b) 

KSENOKRAT: zao demon (dobri se demon otada u Corpusu Hermeticumu i Orfičkim himnama navodi kao Agahos daimon). 

GNOSTICI: božanski um s kojim se gnostik na kraju poistovjećuje. 

O ovome pogledajte još: anđeo (u ranijoj arhivi), a bit će još riječi koje ovu temu dodatno ilustriraju kao: duh, duh pomoćnik, duša, genij, Ja....(Ezoterijski riječnik - Pierre Riffard)...

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7690

Demon

Demon Belial  

Demon (grč. δαίμων, daimon) je bestjelesno mitološko biće za kojega se u staroj Grčkoj držalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo držati za zlo biće koje želi odvesti čovjeka na krivi put, dalje od Boga. Demone su također zvali vragovima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi; muškaraca succubi. A potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama. 

Etimologija

U drevnoj Grčkoj riječ daimon (δαίμων) označavala je duha općenito da bi se s vremenom počela koristiti u današnjem smislu u značenju "zlog duha". 

Tradicija

U Knjizi postanka čitamo o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i Rima izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizlazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski djinn-i, grčki satiri, hinduistički bhut-i, samoanski hotua poro-i, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojimo ili ih mrzimo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, Aleksandra Velikog, Augusta i Martina Luthera. Povremeno cijele narode - na primjer Hune ili stanovnike Cipra - njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.

U talmudskoj tradiciji arhetipni succubus je Lilith, koju je Bog stvorio iz prašine, zajedno s Adamom. Ona je istjerana iz Raja zbog neposlušnosti - i to ne Bogu, nego Adamu. Sve otada, ona provodi svoje noći zavodeći Adamove potomke. U drevnoj iranskoj i mnogim drugim kulturama, vjerovalo se da noćne izljeve sjemena prouzročuju succubi.

Povijest

Antička Grčka

Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo osobnog, dobroćudnog demona.

Platon, najčuveniji Sokratov učenik, pripisivao je veliku ulogu demonima: "Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u stanju srediti ljudske poslove" rekao je "a da ne bude preplavljena drskošću i krivnjom..."

Ne dajemo govedu da bude gospodar goveda, ili kozi da gospodari kozama, nego smo mi nadmoćna rasa koja njima vlada. Na sličan način Bog, u svojoj ljubavi spram čovječanstva, nad nas postavlja demone, koji su nadmoćna rasa, i oni se s velikom lakoćom i užitkom za sebe, a i ništa manje za nas, brinu o nama i daju nam mir, poštovanje, red i pravdu, nikad ne zakažu i čine ljudska plemena sretnima i ujedinjenima.

On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, i prikazao je Erosa, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, "koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao." Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Njihalo se ljuljalo. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh i Porfirije smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca.

Kršćanstvo

Rani crkveni oci, unatoč tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, žudjeli su za time da se odvoje od "poganskih" sustava vjerovanja. Naučavali su da sve poganske religije štuju demone i ljude, i oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se Sv. Pavao žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima: Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima.

Otpočetka, puno se više mislilo pod pojmom demona, negoli što podrazumijeva poetska metafora o zlu u ljudskim srcima.

Sv. Augustin (354.-430.) je bio jako uznemiren demonima. On navodi pogansko mišljenje koje je prevladavalo u njegovo doba: "Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima." U Knjizi VIII Božje države (otpočete 413.), Augustin upija ovu drevnu tradiciju, zamjenjuje bogove Bogom, demonizira demone, tvrdeći da su svi, bez iznimke, zli. Oni nemaju nikakvih vrlina. Oni su izvor svog duhovnog i materijalnog zla. On ih zove "zračnim životinjama... koje žude nanositi zlo, kojima je potpuno tuđa pravednost, koji su natečeni od ponosa, blijedi zbog zavisti, vješti u zavođenju."

Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga i čovjeka, prerušavajući se u božje anđele, ali ovo držanje je zamka kojom nas pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari - "demon" znači "znanje" na grčkom - posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju "uhvaćene i prevarene duhove ljudi" pisao je Tertulijan "prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju s oblacima."

Srednji vijek

U 11. stoljeću, utjecajni bizantski teolog, filozof i sumnjivi političar, Mihael Psellus, opisao je demone ovim riječima:

"Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, jer oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, a takav im je i položaj i stupanj. Iz tog razloga i oni su podložni strastima i čvrsto su uz njih vezani."

Martin Schongauer Sv. Antun okužen demonima

Neki Richalmus, opat Schoenthala, oko 1270. godine napisao je cijelu raspravu o demonima, bogatu iskustvom iz prve ruke: on vidi (ali samo kada su mu oči čvrsto zatvorene) bezbrojne zlobne demone koji zuje oko njegove glave poput zrnaca prašine - a i svih drugih ljudskih glava.

Unatoč učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih i muslimanskih nazora na svijet, unatoč revolucionarnom socijalnom, političkom i filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak i ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do križarskih ratova.

Kuliminacija straha od demona

Opsjednutost demonima počela je dosizati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz 1484., papa Inocent VIII. objavio:

"Došlo je do naših ušiju da pripadnici oba spola ne izbjegavaju odnose sa zlim anđelima, incubima i succubima, i da uz pomoć njihovih vradžbina, i čarolija, bajanja, čini i zazivanja, guše, istrebljuju i uništavaju ženski porod."

Isto tako, oni stvaraju brojne druge nevolje. Ovom Bulom Inocentije je otpočeo sa sustavnim optuživanjem, mučenjem i smaknućima bezbrojnim "vještica" po cijeloj Europi. One su bile krive zbog, kako je to Augustin opisao, “zločinačkog miješanja s nevidljivim svijetom”.

Unatoč tome što je Bula spominjala "pripadnike oba spola", nije iznenađujuće što su smaknute bile većinom djevojke i žene.

Mnogi vodeći protestanti narednih stoljeća, unatoč svojim razlikama spram katoličke crkve, prihvatili su gotovo identične poglede. Čak i humanisti poput Desideriusa Erasmusa i Thomasa Moorea vjerovali su u vještice. "Napuštanje čarolija" rekao je Johne Wesley, utemeljitelj metodizma "je u biti napuštanje Biblije". William Blackstone, čuveni pravnik, tvrdio je u svojim Komentarima engleskih zakona (1765.):

"Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva i vještica je izravno kontradiktorno Božjoj riječi u raznim paragrafima i Starog i Novog Zavjeta."

"Prepoznavanje" demona u čovjeku

Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći svo akademsko oružje kasnog 15. stoljeća. Uz pomoć iscrpnih citata iz Biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili Malleus Maleficarum (Malj za vještice), ispravno opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske povijesti. Thomas Ady, u Svijeći u mraku, osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta." Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako si optužen za čarolije, onda si vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiteljima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva - recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiscirali imovinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije no što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zajamčenim papinim hrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Europi.

Inkvizitori su zapošljavali tragače za vješticama, takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražjim znakovima" - ogrebotinama ili madežima - koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti dvijestotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu".

Demoni danas

U naše vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama, istjerivanje demona se još uvijek provodi u rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek koristimo riječ "pandemonij" (doslovce, svi demoni). Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavla, a deset posto kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovito govorio i Martin Luther. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz 1992. godine Rebecca Brown nas obavještava da pobačaj i izvanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Sotone. Ponekad "su vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". Demonologija je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.

* * *

http://hr.wikipedia.org/wiki/Demon

Demonologija

Demonologija je doktrina koje se bavi proučavanjem demona i demonskog utjecaja na čovjeka.

U starim legendama i zapisima mogu se pronaći različite i detaljne klasifikacije demona, njihov hijerarhijski ustroj i karakteristike. Osnova demonologije razvijala se kao ogranak službenih religijskih sustava i njome se bavilo svećenstvo ; babilonski svećenici bavili su se istjerivanjem zlih duhova.

• 
  

Kršćanska demonologija

 

Kršćanski obredi egzorcizma temelje se na novozavjetnim zapisima o istjerivanju demona, koje je vršio Isus.

Četvrti lateranski sabor održan 1215., boreći se protiv dualizma katara i albigeneza, donio je definiciju vjere o anđelima i demonima: „...Đavao, naime, i drugi zli duhovi stvoreni su od Boga naravno dobri, ali su po samima sebi postali zli. A čovjek je sagriješio poticajem đavla.“ Ovim je utvrđena vjera Crkve u postojanje demona i postavljen je temelj demonologiji koja unatoč tome, ne govori mnogo o vrstama i broju demona. Crkva je rijetko davala izjave i dokumente strogo dogmatskog karaktera vezane uz demonologiju.To je prepušteno skolastičkom raspravljanju i egzorcističkoj praksi.

Hijerarhija

Magijska i druga literatura navodi velik broj demonskih imena i njihovu hijerarhiju. Hijerahija demona je svojevrstan obrnuti odraz hijerarhije neba i počiva na feudalnom principu. Feudalno rangiranje demonske hijerarhije je pokušaj izražavanja stupnjeva zla. Hijerarhija demona ostala je uglavnom nepromijenjena, iako je teško dati jednoglasnu podjelu i klasifikaciju. Srednjovjekovni teolog i pisac Mihovil Psel, navodi šest vrsta demona, kako su se i ranije klasificirali, ne ulazeći pritom u podrobniju raspravu: ognjeni, zračni, zemaljski, vodeni, podzemni demoni, te oni koji izbjegavaju svjetlost.

Hrvatski teolog Ivan Vinkov koji je izvodio obrede egzorcizma tvrdi da se po položaju zjenica opsjednutog, može odrediti kojoj vrsti demona dotični demon pripada: podređenima ili nadređenima. Položaj zjenica je značajan s obzirom na vrst đavola i smetnje. Kod različitih pitanja uvijek su se đavoli klasificirali prema dvostrukoj raspodjeli nadahnutoj 9 poglavljem Otkrivenja: ako se zjenice nalaze gore radi se o škorpionima, a ako se nalaze dolje radi se o zmijama. Škorpioni imaju na čelu Lucifera, zmije imaju na čelu Sotonu.

I u Evanđelju po Luki piše: „Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: „Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!“ A on im reče: Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi.“ (Lk 10, 17-20)

Talijanski egzorcist i svećenik Gabriele Amorth u svojoj knjizi kaže:

“	Uviđajući diferencijaciju demonskih imena i karaktera, u jednom od egzorcizama koji sam vršio, prisiljeni demon je rekao svoje ime : Lucifer! Upitao sam: "Ako si ti Lucifer, tko je onda Sotona“? Slijedio je odgovor :“On je moj brat stariji po časti“! U egzorcizmima koje sam molio nad različitim osobama Lucifer se uvijek javljao visokom intonacijom glasa, a Belzebub niskom; bez obzira dali su se manifestirali "muškim" ili "ženskim" glasom, ili su se tijekom egzorcizma kroz istu osobu "muško/ženski" glasovi izmjenjivali.	”

Magijska demonologija

Osim kršćanske, postoji i tzv. okultna demonologija kojom su se bavili raznorazni okultisti i čarobnjaci, a cilj joj je prizivanje demona radi traženja određene koristi.

Literatura

• Ivan Vinkov, Opsjednutost i egzorcizam, Pokret krunice za obraćenje i mir, Zagreb 2004. ISBN 953-97063-4-3
• Mihovil Psel, O demonima, dijalog o snazi i djelovanju demona, protiv manija i euhita ili entuzijasta, Verbum, Split, 1996. ISBN 953-6197-02-2
• Gabriele Amorth, Egzorcist govori, Duh i voda, Jelsa 1995.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Demonologija 

 

* * *

Svijet duhova je ljudima intrigantan od samog postanka i nikada neće biti drugačije, makar to nazivali i praznovjerjem...

 

DESNO je pod utjecajem Starog i Novog zavjeta /Stvaranje 48,14 id.i Ev.po Mat. 25, 33-41 kaci26, 64/ postalo privilegiranom stranom u odnosu prema—> lijevoj strani/—> Pogovor str. 214/. Mjesto desno od domaćina važilo je kao počasno mjesto za gosta. Ako se gost spotaknuo desnom nogom ili ako se ustalo na desnu nogu ili je pak zazvonilo desno uho- sve se to tumačilo pozitivno, kao sretni  znak. Nasuprot tome, svrbljenje lijeve ruke najavljuje prihode, a desne izdatke, dok se svrbljenje—> očiju tumači različito, ovisno o dobu dana—> Sto palo.

Naslov izvornika

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

Evo šta će vam se desiti ako ustanete na lijevu nogu ili vam desno oko zaigra

Koliko puta vam je "zvonilo" desno uvo ili vas je zasvrbio lijevi dlan? Ovo su neka od narodnih vjerovanja u koja mnogi i danas vjeruju.

U našem narodu oduvjek se vjerovalo da žiganje u nekom dijelu tijela predskazuje događaje.

Čmičak predviđa

Vjerovalo se da će dijete kojem čmičak izađe na desnom oku dok mu je majka trudna, dobiti brata. U suprotnom, riječ je o sestri.

Pol deteta

Žitelji mnogih krajeva bili su uvjereni da žena nosi muško dijete na desnoj strani, a žensko na lijevoj, ili da je dijete koje se u majčinom stomaku pomjeri nadesno muško, i obrnuto.

Ustati na lijevu nogu

Pazilo se i kojom će nogom čovjek zakoračiti ujutro. Tako je nastala izreka "ustati na lijevu nogu". Položajnik na Božić u kuću ulazi desnom nogom, isto kao i mlada u svoj novi dom.

U nastavku otkrijte još nekoliko narodnih vjerovanja, koja u pojedinim krajevima i danas imaju težinu:

1. Ako vam tjeme zaigra, to predskazuje dobitak.

2. Vratni pršljen kad zaigra, nepoznata osoba donijeće vam poklon.

3. Grlo kad zaigra, dobićete lošu vijest.

4. Čelo između očiju kad zaigra, ići ćete na put.

5. Desno uvo kad zaigra ili zazvoni, čućete dobru vijest.

6. Desno oko kad zaigra, šta pomislite u tom trenutku, to će se i ostvariti.

7. Nos kad zaigra, doživjećete neočekivano priznanje, a kad vas zasvrbi, naljutićete se na nekoga.

8. Obje usne kad zadrhte, s nekim ćete se ljubiti.

Izvor: Lisa.rs

http://www.kolektiv.me/36083/Evo-sta-ce-vam-se-desiti-ako-ustanete-na-lijevu-nogu-ili-vam-desno-oko-zaigra

* * *

 

Istina ili mit? Lijeva protiv desne strane mozga

 

Istina ili mit? Lijeva protiv desne strane mozga

Temelj je mnoštva testova koji procjenjuju vašu osobnost, mnogih motivirajućih knjiga i vježbi koje poboljšavaju odnose u timovima – ali čitava priča oko dominantne strane mozga je samo mit.

Popularna kultura želi vas uvjeriti kako se ljudi skloni logičkom, metodičkom i analitičkom razmišljanju više služe lijevom stranom mozga; dok je kod kreativnih i umjetničkih osoba desna strana mozga dominantnija. Problem u svemu ovom je – znanost nikada nije podržala ovakva gledišta.

Znanstvenici sa Sveučilišta Utah, razbili su ovaj široko prihvaćeni mit istraživanjem u kojem su analizirali više od 1000 mozgova. Nisu pronašli nikakve dokaze da ljudi preferiraju korištenje lijeve ili desne strane mozga. Znanstvenici se nedvojbeno slažu kako su svi sudionici istraživanja koristili podjednako obje strane mozga.

Prilikom obavljanja određenih funkcija moguće je koristiti jedno područje mozga više nego drugo, govori Dr. Jeff Anderson sa Sveučilišta Utah. Znanstvenici takvu pojavu nazivaju lateralizacija.  Na primjer, za većinu dešnjaka govor proizlazi iz lijeve strane mozga. Unatoč tomu, ovo ne znači da su veliki pisci i govornici koristili lijevu stranu mozga više od desne, niti da na lijevoj strani postoji više neurona nego na desnoj.

„Postoji zabluda da je za analitičnost zaslužna jedna strana mozga, dok je za kreativnost zaslužna druga strana“, govori Anderson. Zapravo, povezanost između svih regija mozga je ono što  omogućuje ljudima  kreativnost, ali i analitičnost.

Andersonov tim skenirao je moždane aktivnosti sudionika istraživanja (od 7 do 29 godina) za vrijeme odmora. Nakon što su pogledali aktivnosti u 7000 moždanih regija, znanstvenici su istražili živčane veze unutar i između tih regija. Iako su ponekad uočili visoku aktivnost u nekom ključnom predjelu, u prosjeku, obje strane mozga podjednako su radile.

 „Jednostavno ne vidimo uzorke gdje je čitava lijeva strana više povezana, ili gdje je cijela desna strana bolje povezana,“ kaže Jared Nielsen, apsolvent i autor novoga istraživanja.

Izvor: Mercedes Benz

Mit o lijevoj i desnoj strani mozga potječe od Nobelovom nagradom okrunjenog istraživanja Rogera Sperrya koje je napravljeno 60-ih godina prošlog stoljeća. Sperry je proučavao pacijente s epilepsijom, koji su bili podvrgnuti operacijskom zahvatu pri kojemu  je prerezan mozak uzduž dijela koji se naziva žuljevito tijelo (corpus callosum). Budući da žuljevito tijelo povezuje dvije moždane hemisfere, lijeva i desna strana pacijentova mozga više nisu bile u mogućnosti komunicirati.

Sperry i drugi istraživači su kroz niz pametno osmišljenih istraživanja odredili koji dijelovi , ili strane, mozga su zadužene za jezike, matematiku, crtanja i ostale funkcije.

Iz njihovog rada zaneseni psiholozi su stvorili ideju da su osobnosti i druge ljudske odlike određeni našom ‘dominantnom’ stranom.

Neuroznanstvena zajednica nikada nije podržala ovakve ideje, govori Anderson, tako da danas imamo mnogobrojne dokaze koji pobijaju tvrdnju o dominantnim stranama mozga.

Anderson ističe kako cilj njegovog istraživanja nije bilo pobijanje mita. Njegov tim želio je bolje razumjeti lateralizaciju kako bi mogli efikasnije liječiti poremećaje kao što su Downov sindrom, autizam i šizofreniju.

Dakle trebate li vjerovati aplikaciji koja pokušava odrediti je li vam dominantna lijeva ili desna strana? Obje strane vašeg mozga, kao i neuroznanstvnici, kažu – NE!

Izvor/dodatno čitanje:

Christopher Wanjek,

Left Brain vs. Right: It’s a Myth, Research Finds, Livescience.com, 2013.

http://www.znanostblog.com/istina-ili-mit-lijeva-protiv-desne-strane-mozga/

* * *

Za mojim radnim stolom svakodnevno čujem pitanje: „Kojom rukom da presiječem karte?“

Obično odgovorim šaljivo: „Valjda su obje vaše“

Uglavnom uslijedi uvjeravanje: „A meni su rekli lijevom…“

Budu malo razočarani kad im kažem da su to bapske priče koje  su davno pobile znanstvene spoznaje o ljevacima i dešnjacima, kao i o onim malobrojnim ambidexterima koji podjednako koriste obje ruke…