6.   Daljnji aspekti imanja i bivanja

Sigurnost — nesigurnost

Ne kretati se naprijed, ostati gdje jesmo, nazadovati, drugim riječima - vezati se za ono što imamo vrlo je primamljivo, jer poznamo ono što imamo. Za to se možemo uhvatiti, u tome se osjećati sigurni. Bojimo se i zbog toga izbjegavamo korak u nepoznato, neizvjesno. Jer dok korak nakon što smo ga počinili ne mora izgledati riskantnim, prije no što smo ga po- duzeli nove perspektive nam izgledaju vrlo riskantne i zbog toga zastrašujuće. Sigurno je, ili bar tako izgleda, samo ono staro, iskušano. Svaki novi korak sadrži opasnost od neuspje- ha i to je jedan od razloga zašto se ljudi boje slobode.1

Prirodno je da na različitim stupnjevima života »staro i poznato« izgleda različito. Kao mala djeca imamo samo naše tijelo i majčine grudi (prvotno to dvoje tada još nerazdvo- jeno). Tada se počinjemo orijentirati prema svijetu, započi- njući proces stvaranja mjesta za sebe. Počinjemo željeti imati stvari: imati majku, oca, braću i sestre, igračke. Kasnije stječe- mo znanje, posao, društveni položaj, suprugu, djecu, a nakon toga imamo neku vrstu posmrtnog života kada si osiguramo mjesto na groblju, kada zaključimo životno osiguranje ili kada napišemo »posljednju volju«.

Ali usprkos sigurnosti imanja ljudi cijene one koji imaju viziju novoga, koji utiru nove putove, koji imaju hrabrosti ići naprijed. U mitologiji, taj se način postojanja prikazuje sim- bolom heroja. Heroji su oni koji imaju hrabrosti ostaviti ono što imaju — svoju zemlju, obitelj, vlasništvo — i otići, ne bez straha već bez podlijeganja strahu. U budističkoj tradiciji Buddha je heroj koji je napustio sve posjede, svu izvjesnost hinduističke teologije — svoj položaj, svoju obitelj — i posvetio se životu nevezanosti za žudnju. Abraham i Mojsije su heroji židovske tradicije. Kršćanski heroj je Isus koji nije imao ništa i - u očima ljudi - ni nije bio ništa, ali koji ipak djeluje iz punine svoje ljubavi za sva ljudska bića. Grci imaju svje- tovne heroje cilj kojih je pobjeda, zadovoljenje njihovog ponosa, osvajanje. Ali ipak, kao i duhovni heroji, Herkul i Odisej se kreću prema naprijed, bez obzira na rizike i opa- snosti koji ih očekuju. Herojima bajke odgovaraju isti krite- riji: napuštanje, kretanje prema naprijed i podnošljiva neiz- vjesnost.

Divimo se tim herojima, jer u dubini osjećamo da su išli putem kojim bismo i mi željeli poći - kada bismo to mogli. Ali budući da se bojimo, vjerujemo da ne možemo ići tim pu- tem kojim mogu ići samo heroji. Heroji postaju idoli: u njih prenosimo svoju sposobnost kretanja, a mi ostajemo gdje je- smo - »jer mi nismo heroji«.

Čini se da bi ovo razmatranje moglo implicirati da je, iako poželjno, biti heroj ludo i protivno vlastitom interesu. Ali tome ni u kom slučaju nije tako. Osobe koje naginju oprezu i imanju uživaju u sigurnosti, dok u slučaju nužnosti postaju vrlo nesigurne. One ovise o onome što imaju: o nov- cu, ugledu, vlastitom egu — to jest o nečem izvan sebe. No što od njih postaje kada izgube ono što imaju? Jer sve što se ima može se izgubiti. Vrlo je očito da je moguće izgubiti vla- sništvo koje imamo - a s njim i položaj, prijatelje - a u jed- nom trenutku čovjek može, a ranije ili kasnije i mora, izgubiti vlastiti život.

Ako sam ono što imam i ako je to što imam izgubljeno, tko sam ja tada? Nitko, već poraženi, slomljeni, patetični dokaz pogrešnog načina života. Budući da mogu izgubiti ono što imam nužno sam, i stalno, zabrinut da ću ono što imam iz- gubiti. Plašim se krađa, ekonomskih promjena, revolucija, bolesti, smrti, ljubavi, slobode, napretka, promjene, nepo- znatog. Na taj sam način neprestano zabrinut, patim od kro- nične hipohondrije, ali ne zbog gubitka zdravlja već zbog svakog drugog gubitka onog što imam. Postajem defenzivan, grub, sumnjičav, usamljen, gonjen potrebom da imam sve više kako bih bio što bolje zaštićen. Ibsen je u Peer Gyntu lije- po prikazao osobu usmjerenu prema sebi. Junak je ispunjen samo sobom. U tom krajnjem egoizmu on vjeruje da je on — on sam jer on je »hrpa želja«. Na kraju života on spoznaje da zbog svoje egzistencije strukturirane imanjem nije uspio biti on sam, da je kao luk bez jezgre, nedovršeni čovjek koji nika- da nije bio on sam.

Strah i nesigurnost, nastali zbog opasnosti od gubitka onoga što se ima, ne postoje u modusu bivanja. Ako jesam ono što jesam, a ne ono što imam, nitko me ne može lišiti moje sigurnosti ili je ugroziti, kao ni moj osjećaj identiteta. Moje središte je u meni, moja sposobnost za bivanje i za izražava- nje mojih bitnih snaga dio je strukture mog karaktera i ovisi o meni. To vrijedi za normalni životni proces, a ne, naravno, za takve okolnosti kao što su bolest koja onemoćuje, mučenje ili drugi slučajevi izvanjskih ograničenja silom.

Dok  je imanje zasnovano  na  nečem što se upotrebom smanjuje, bivanje se praksom razvija. (»Gorući grm« koji ne izgara pojavljuje se u Bibliji kao simbol tog paradoksa.) Moć uma, ljubavi, umjetničkog stvaralaštva — sve bitne moći rastu procesom izražavanja. Potrošeno nije izgubljeno, već upravo suprotno, izgubljeno je ono zadržano. Jedini način ugrožava- nja moje sigurnosti leži u meni: u pomanjkanju vjere u život  i u vlastite produktivne moći, u tendencijama nazadovanja, u unutrašnjoj lijenosti te spremnosti prepuštanja da drugi određuju moj život. Ali te opasnosti nisu inherentne bivanju, kao što je opasnost od gubitka inherentna imanju.

Solidarnost — antagonizam

Doživljaj voljenja, sviđanja, uživanja u nečemu bez želje da se to nešto ima je doživljaj o kojem je govorio Suzuki kada je uspoređivao japansku i englesku pjesmu (vidi I. poglavlje). Modernom zapadnjaku zaista nije lako uživati bez imanja. Međutim to nam nije ni potpuno strano. Suzukijev primjer, koji se odnosi na cvijet, ne bi se mogao primijeniti kad bi se odnosio na planinu, tratinu ili bilo što drugo što ne bi bilo moguće fizički ponijeti sa sobom. Mnogi ljudi, dakako, ili velika većina njih, zaista ne vide planinu, osim kao kliše. Umjesto da je vide, oni bi željeli znati njeno ime i njenu visi- nu ili bi poželjeli na nju se popeti, što bi bio samo drugi oblik zaposjedanja. Ali postoje i takvi koji su sposobni da zai- sta vide planinu i u njoj uživaju. Isto tako je moguće reći o muzičkim djelima: naime kupovanje gramofonskih ploča s glazbom koju netko voli može biti čin posjedovanja djela i možda većina ljudi koji uživaju u umjetnosti zaista »troši« umjetnost. Ali manjina vjerojatno još uvijek reagira na mu- ziku  i umjetnost  istinskom radošću  i bez ikakvog poriva »imanja«.

Ponekad je reakcije ljudi moguće očitati po njihovim izra- zima lica. Nedavno sam gledao televizijski film o izvanred- nim kineskim akrobatima i žonglerima. Tijekom izvođenja programa kamera je često snimala publiku da prikaže reagi- ranje pojedinaca u gomili. Većina lica bila je ozarena, postala su živa i lijepa, reagirajući na graciozni, živi program. Samo je manjina izgledala hladna i neuzbuđena.

Jedan drugi primjer uživanja bez želja za posjedovanjem možemo nazrijeti u ponašanju prema maloj djeci. Ali bojim se da je i ovdje na djelu velik dio ponašanja kojim sami sebe zavaravamo, jer volimo sebe vidjeti u ulozi onih koji vole malu djecu. Iako u tome postoji razlog za sumnju, vjerujem da genuino, živo reagiranje na malu djecu uopće nije rijetko. Djelomično je tome tako i zato što se, suprotno osjećajima koje njeguju prema odraslima, većina ljudi ne plaši djece i osjeća se slobodnima da se prema djeci odnose s ljubavlju, što je nemoguće ako nam strah stoji na putu.

Najznačajniji primjer uživanja bez čežnje za imanjem onoga u čemu se uživa moguće je naći u međuljudskim od- nosima. Muškarac i žena mogu zajedno uživati na mnogo načina: mogu voljeti stav, ukus, ideje, temperament ili cijelu ličnost drugoga. Ali samo u onih koji moraju imati ono što vole, to će uzajamno uživanje uzrokovati želju za seksualnim posjedovanjem. Onima u kojima prevladava modus bivanja druga je osoba prijatna pa i seksualno privlačna, a da ju se, da bi se u njoj uživalo, ne mora ubrati, prema Tennysonovim riječima u ranije navedenoj pjesmi.

Osobe orijentirane na imanje žele imati osobu koja im se sviđa ili kojoj se dive. Tu je pojavu moguće uočiti u odnosi- ma između roditelja i njihove djece, između učitelja i nji- hovih učenika, među prijateljima. Nijedan partner ne biva zadovoljan ako s drugim samo uživa već svaki želi imati drugu osobu za sebe. Zbog toga je svaki partner ljubomoran na drugoga koji, opet, želi »imati« prvoga. Svaki partner traži drugoga kao što mornar nakon brodoloma traži dasku — radi opstanka. Najvećim dijelom su odnosi zasnovani na imanju teški, opterećeni, puni sukoba i ljubomore.

Općenitije govoreći osnovni elementi u odnosima pojedi- naca u modusu imanja su takmičarstvo, antagonizam i strah. U odnosu zasnovanom na imanju antagonistički element po- tječe iz same prirode tog odnosa. Ako je imanje osnova za moj osjećaj identiteta, jer »jesam ono što imam«, želja za imanjem mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima najviše. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica ori- jentacije na imanje. To može biti pohlepa škrca ili pohlepa lovca na profit ili pohlepa ženskara ili pohlepa lovca na ljude. Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće imati dovoljno, ni biti »zadovoljan«. Suprotno fiziološkim potrebama, kao što je na primjer glad, zadovoljenje kojih je ograničeno fiziologijom tijela, mentalna pohlepa - a svaka je pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem - nema točke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usam- ljenost i potištenost koje bi trebalo prevladati ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe. Uz to, budući da ono što imamo može na neki način biti odneseno, mora- mo imati više kako bismo svoju egzistenciju osigurali od takve opasnosti. Ali svatko može imati više, svatko se mora bojati agresivnih namjera svog susjeda koji bi mu mogao uzeti ono što ovaj ima. Da bi spriječio takav napad čovjek mora postati moćniji i sam preventivno agresivan. Uz to, budući da pro- izvodnja, makar i u svom maksimalnom obujmu, nikada ne- će moći držati korak s neograničenim željama, mora postojati suparništvo i antagonizam medu pojedincima u borbi da se stekne najviše. A borba će se nastaviti čak i ako se dostigne stanje apsolutnog obilja: oni koji budu imali manje fizičkog zdravlja, privlačnosti, nadarenosti, talenata gorko će zavidjeti onima koji imaju »više«.

Da modus imanja i pohlepa kao njegova posljedica nužno vode međusobnom antagonizmu i borbi, vrijedi za narode kao i za pojedince. Jer sve dok nacije sačinjavaju ljudi čiji je glavni motiv imanje i pohlepa, nemoguće je spriječiti rat. Oni nužno žude za onim što ima drugi narod pa ono što žele pokušavaju zadobiti ratom, ekonomskim pritiskom ili prijetnjama. Kao prvo, te će postupke koristiti protiv slabijih na- roda i stvarati saveze da postanu jači od naroda kojeg treba napasti. Narod će otpočeti rat uz i najmanje izglede na po- bjedu, ali ne zato što ekonomski trpi već zato što je želja da se ima više i da se osvaja duboko usađena u društvenom ka- rakteru.

Naravno, postoji i vrijeme mira. Ali moramo razlikovati trajan mir od prolazne pojave, razdoblja skupljanja snage, obnavljanja industrije i vojske - drugim riječima, mir kao trajno stanje harmonije od mira koji je, u biti, samo primir- je. Iako u XIX. i XX. stoljeću postoje razdoblja primirja, ta stoljeća karakterizira stanje kroničnog rata između glavnih li- ca povijesne scene. Mir kao stanje trajnih harmoničnih od- nosa među narodima moguć je tek kad strukturu imanja zamijeni struktura bivanja. Iluzorna je, a i opasna, ideja da je moguće graditi mir uz poticanje težnje za posjedom i profi- tom, jer to ljudima onemogućava da vide kako se nalaze pred jasnom alternativom: ili radikalna promjena karaktera ili ne- prestanost rata. To je zaista stara alternativa: vode su izabrali rat i ljudi su ih slijedili. Danas i sutra, uz nevjerojatno pove- ćanje razorne snage novog oružja, u alternativi više ne stoji mir već uzajamno samoubojstvo.

Ono što vrijedi za međunarodne ratove vrijedi i za klasni rat. Klasni rat, u biti rat između klase eksploatatora i klase eksploatiranih, oduvijek je postojao u društvima izgrađenim na principu pohlepe. Nije bilo klasnih ratova gdje nije bilo potrebe pa ni mogućnosti eksploatacije. Ali nužno će posto- jati klase i u najbogatijem društvu u kojem će prevladavati modus imanja. Kao što je već izneseno, čak ni najveća proiz- vodnja ne može ići ukorak s postojećim željama mašte svako- ga da ima više no njegov susjed. Nužno će oni koji su jači, pametniji ili nečim drugim nadareniji pokušati za sebe ostvariti bolji položaj i pokušati izvući korist od slabijih, bilo sna- gom i nasiljem, bilo sugestijama. Potlačene klase će svrgnuti vladare i tako dalje. Klasna borba možda može postati blaža, ali je ne može nestati sve dok ljudskim srcima vlada pohlepa. Ideja besklasnog društva u takozvanom socijalističkom svije- tu ispunjenom duhom pohlepe jednako je iluzorna - i opa- sna - kao i ideja trajnog mira među pohlepnim narodima.

U modusu bivanja privatno imanje (privatno vlasništvo) s afektivnog je stajališta vrlo malo važno, jer nije potrebno da nešto posjedujem da bih u tome mogao uživati ili da bih to mogao uopće upotrebljavati. U modusu bivanja više no je- dna osoba — zapravo milijuni ljudi — mogu sudjelovati u uži- vanju u nekom predmetu budući da ne postoji potreba — ni želja - da ga se ima kao uvjet da se u njemu uživa. To ne sa- mo da izbjegava borbu već stvara jedan od najdubljih oblika ljudske sreće: zajedničko uživanje. Ništa ljude ne ujedinjuje jače (a da ne ograničava njihovu individualnost) od dijeljenja njihovog divljenja ili ljubavi za neku osobu, dijeljenja neke ideje, zajedničkog doživljaja nekog muzičkog komada, neke slike, nekog simbola, sudjelovanja u ritualu, dijeljenja tuge. Doživljaj zajedništva (sharing) odnose između dvoje ljudi čini i održava živima, on je osnova za sve velike religijske, po- litičke i filozofske pokrete. To naravno vrijedi samo dok se pojedinci istinski vole ili poštuju. Kad politički pokreti okoš- taju, kad birokracija počne upravljati ljudima pomoću suge- stija i prijetnji, osjećaj zajedništva postaje više stvar no doživ- ljaj.

Dok je priroda izmislila tako reći prototip — ili možda simbol — zajedničkog užitka u seksualnom činu, u stvarnosti seksualni čin ne mora uvijek predstavljati zajedničko zado- voljstvo. Partneri su često toliko narcisoidni, okrenuti samo prema sebi i posesivni da je moguće govoriti samo o istovre- menom, ali ne i podijeljenom užitku.

U jednom drugom pogledu priroda pruža još jasniji sim- bol razlikovanja između imanja i bivanja. Erekcija penisa po- tpuno je funkcionalna. Mužjak nema erekciju penisa kao vlasništvo ili stalnu osobinu, (premda je stvar svakoga da po- godi koliko bi je muškaraca željelo imati). Penis je u stanju erekcije dok je mužjak u stanju uzbuđenja, dok želi biće koje je to uzbuđenje pobudilo. Ako uslijed nekog razloga nešto ometa uzbuđenje, mužjak nema ništa. I suprotno gotovo svim vrstama ponašanja, prisilna erekcija nije moguća. Georg Grod- dek, premda slabo poznat, jedan od najistaknutijih psiho- analitičara, običavao je govoriti da je muškarac muškarac samo nekoliko minuta, najčešće dok je mali dječak. Groddek naravno nije time mislio da muškarac postaje mali dječak cijelim svojim bićem već upravo u onom svom vidu koji za mnoge muškarce predstavlja dokaz njihove muškosti. (Vidi članak »Sex and Character« koji sam napisao 1943. g.)

Radost — užitak

Meister Eckhart je učio da životnost vodi radosti. Moderni čitalac nije spreman obratiti pažnju na riječ »radost« i shvatiti je kao da je Eckhart napisao »užitak«. Štoviše, razlika između radosti i užitka je bitna, i to posebno u vezi s razlikom između modusa bivanja i modusa imanja. Nije lako uočiti tu razliku, jer živimo u »bezradosnom užitku«.

Što je užitak? Premda se riječ upotrebljava na različite načine čini se da ju je, kada se uzme u obzir i njeno popu- larno značenje, najbolje definirati kao zadovoljenje želje koja ne zahtijeva aktivnost (u smislu životnosti). Takav užitak može biti vrlo intenzivan: užitak u društvenom uspjehu, u zgrtanju novca, dobitku na lutriji, uobičajen seksualni užitak, jedenje do mile volje, pobjeda na utrci, stanje oduševlje- nja postignuto pićem, transom, drogama, zadovoljenje sadis- tičkih nagona ili ubijanje živih bića.

Razumljivo je da pojedinci, da bi postali bogati ili slavni, moraju biti vrlo aktivni u smislu biznisa, ali ne i u smislu »unu- trašnjeg rađanja«. Kada dostignu svoj cilj, oni mogu biti »uz- buđeni«, »vrlo zadovoljni«, osjećati da su dostigli »vrhunac«. Ali kakav vrhunac? Možda vrhunac uzbuđenja, zadovoljstva, transnog ili orgijastičkog stanja. Ali oni su to stanje mogli postići pod pritiskom strasti koje su, iako ljudske, ništa manje patološke ako ne dovode do istinski adekvatnih rješenja ljudskog postojanja. Takve strasti ne vode većem ljudskom napretku i snazi već, upravo suprotno, osakaćivanju čovjeka. Užici radikalnih hedonista, zadovoljenje uvijek novih pohota, užici suvremenog društva proizvode različite stupnjeve uzbuđenja. Ali oni ne vode radosti. U stvari, nepostojanje ra- dosti čini nužnim traganje za uvijek novim i sve uzbudljivi-

jim užicima. U tom pogledu, moderno je društvo u istom položaju u kakvom su bili Židovi prije tri tisuće godina. Govoreći narodu Izraela o jednom od njihovih grijehova, Mojsije je rekao:

»Jer nijesi služio Gospodinu Bogu svojemu radosna i vesela srca u svakom obilju.« (V. knjiga Mojsijeva, 28: 47) Radost je pratilac produktivne aktivnosti. Ona nije »vrhunac doživ- ljaja« koji kulminira i ubrzo završava, već prije zaravan, stanje osjećaja koje prati produktivno izražavanje bitno ljudskih sposobnosti pojedinca. Radost nije ekstatička vatra trenutka. Radost je žar koji prati bivanje.

Užitak i ushićenje, nakon takozvanog vrhunca, vode tuzi. Jer ushićenje je bilo doživljeno, ali posuda nije narasla. Unu- trašnje snage čovjeka nisu se povećale. Čovjek je pokušao prekinuti dosadu neproduktivne aktivnosti i za trenutak je objedinio sve svoje snage — osim ljubavi i uma. Pokušao je postati nadljudski, a da ne bude ljudski. U trenutku trijumfa mu se učinilo da je uspio, ali nakon toga je uslijedila duboka luga: jer ništa se nije promijenilo u njemu. Izreka: »Životinja je tužna nakon snošaja« (»Post coitum animal triste est«) izra- žava istu pojavu vezanu za bezljubavni seksualni odnos koji predstavlja »vrhunac doživljaja« snažnog uzbuđenja i, premda je pun ushićenja i užitka, na kraju nužno dolazi do razočara- nja. Do radosti u seksu dolazi jedino ako je fizička intimnost istovremeno i ljubavna.

Kao što treba očekivati, ljubav mora imati središnju ulogu u onim religijskim i filozofijskim sistemima koji bivanje pro- glašavaju ciljem života. Budizam, koji odbacuje užitak, stanje nirvane smatra stanjem radosti, što je prikazano u izvještaji- ma i slikama Buddhine smrti. (Zahvalan sam pokojnome D.

I.    Suzukiju koji  mi je svratio pažnju na izvanrednu sliku Buddhine smrti.)

Dok upozoravaju protiv užitka koji proizlazi iz zadovolje- nja pohote, Stari zavjet i kasnija židovska tradicija u radosti vide modus koji prati bivanje. Knjiga psalama završava sku- pinom od petnaest psalama koji su jedna velika himna rado- sti . Dinamični psalmi započinju u strahu i tuzi, a završavaju u radosti i veselju.2 Sabbath je dan radosti i u mesijanskom dobu radost će prevladati. Knjige proroka obiluju izrazima radosti kao što su, na primjer, ovi: »Tuda će se veseliti djevo- jke u kolu, i momci i starci zajedno, i promijenit će žalost njihovu na radost, i tješit ću ih i razveselit ću ih po žalosti nji- hovoj.« (Jeremija, 31: 13) i »S radošću ćete crpsti vodu...« (Iza ija, 12:3). Bog naziva Jeruzalem »grad moje radosti« (Je- remija, 49:25).

Naglasak na istome nalazimo u Talmudu: »Radost mitz- vaha (ispunjenje religijskih dužnosti) jedini je put svetome duhu« (Berakoth, 31.a). Radost se smatra toliko temeljnom da se, prema zakonu Talmuda, žalovanje za bližim rođakom koji je preminuo prije tjedan dana prekida radošću sabbatha. Hasidički pokret, moto kojeg je stih iz psalma »Služi Bogu s radošću«, formirao je način života u kojem je radost jedan od izrazitih elemenata. Žalost i potištenost smatrani su duhovnim pogreškama, ako ne gotovo i kao grijeh.

U razvitku kršćanstva čak i samo ime evanđelje - vesele novosti - ukazuje na središnje mjesto veselja i radosti. U No- vom zavjetu radost je posljedica napuštanja imanja, dok je tuga način egzistencije onog čovjeka koji se drži imanja (vidi na primjer Matej, 13:44. i 19:22). U mnogim Isusovim izja- vama radost se smatra pratiocem života u modusu bivanja. U posljednjem govoru apostolima Isus na kraju kaže o radosti:

»Ovo vam kazah, da radost moja u vama ostane i radost vaša se ispuni.« (Ivan, 15:11).

Kao što je već ranije spomenuto, radost ima istaknutu ulogu u misli Meistera Eckharta. Evo jednog od najljepših i najpoetičnijih izraza ideje stvaralačke moći smijanja i radosti:

»Kada se Bog osmjehuje duši i kada duša Bogu uzvraća osmi- jeh, rađaju se lica trojstva. Govoreći u hiperboli, kada se Bog osmjehuje sinu, a sin mu uzvraća osmijeh, to smijanje stvara užitak, taj užitak stvara radost, ta radost stvara ljubav, ta lju- bav stvara lica /svetog trojstva/, od kojih je jedno duh sveti.« (Blakney, str. 245).

U svom antropološko-etičkom sistemu Spinoza na najviše mjesto stavlja radost. »Radost je«, kaže on, »prijelaz čovjeka iz manjeg u veće savršenstvo. Žalost je prijelaz čovjeka iz većeg u manje savršenstvo.« (Etika, 3).

Spinozinu izjavu u potpunosti možemo shvatiti jedino ako je stavimo u kontekst cjelokupnog sistema njegove misli. Da ne bi propao, čovjek mora nastojati približiti se »modelu ljudske prirode« to jest mora biti optimalno slobodan, racionalan, aktivan. Moramo postati ono što možemo biti. Kao dobro treba shvatiti ono što je inherentno našoj prirodi. Kao »dobro« Spinoza razumije »sve za što smo sigurni da je sred- stvo koje nas može dovesti sve bliže i bliže modelu ljudske prirode što smo ga stavili pred sebe«, a kao »loše« »upravo su- protno... sve za što smo sigurni da nas sprječava u dosizanju tog modela«. (Etika, 4). Radost je dobra, žalost (tristitia, to- čnije: tuga, potištenost) je loša. Radost je vrlina, tuga je grijeh. Radost je u tom slučaju ono što osjećamo u procesu na- predovanja prema cilju da postanemo svoji.

Grijeh i oprost

U klasičnom poimanju kršćanske i židovske teološke misli grijeh se, u biti, poistovjećuje s neposlušnošću Božjoj volji. To je posve jasno u općeprihvaćenom izvoru prvog grijeha, u Adamovoj neposlušnosti. U židovskoj tradiciji taj čin nije shvaćen kao »izvorni« grijeh što su ga naslijedili svi Adamovi potomci, kao što je to prihvaćeno u kršćanskoj, već samo kao prvi grijeh koji ne mora biti prisutan u svim Adamovim po- tomcima.

Ipak je zajednički stav da grijeh jest neslušanje zapovijedi Božjih, bez obzira na to kakve one bile. To nije iznenađujuće ako znamo da u tom dijelu biblijske priče Bog predstavlja strogi autoritet, modeliran prema ulozi istočnjačkog kralja nad kraljevima. Nadalje, to nije iznenađujuće ako imamo u vidu da se crkva, gotovo od samog početka, prilagodila dru- štvenom poretku koji je — u ono vrijeme feudalizam, a danas kapitalizam - radi svog funkcioniranja zahtijevao strogu po- slušnost pojedinaca zakonima, kako onima koji služe njiho- vim interesima, tako i onima s kojima to nije slučaj. Koliko su zakoni ugnjetavački, a koliko liberalni, te koja sredstva pre- dviđaju za provođenje — nije od velikog značaja za središnji

cilj: ljudi moraju naučiti bojati se autoriteta, a ne samo ljudi zaduženih za »provođenje zakona« zato što nose oružje. Ta- kav strah ne bi bio dovoljno jamstvo za samo funkcioniranje države: građani moraju internalizirati taj strah i neposlušno- sti dati moralnu i religijsku kvalifikaciju: grijeh.

Ljudi poštuju zakone ne samo iz straha već i iz osjećaja krivnje zbog neposlušnosti. Taj osjećaj krivnje moguće je pre- vladati oprostom koji može pružiti jedino autoritet sam. Uvjeti za takav oprost su kajanje grješnika, kažnjavanje grje- šnika i — kažnjavanjem — ponovno podređivanje. Slijed: gri- jeh (neposlušnost) —> osjećaj krivnje —> novo podređivanje (kazna) —> oprost predstavlja zatvoren krug utoliko što svaki čin neposlušnosti vodi povećanoj poslušnosti. Samo mali broj ljudi se nije dao tako zastrašiti. Heroj takvih je Prome- tej. Premda ga Zeus muči najokrutnijom kaznom, Prometej se ne pokorava niti se osjeća krivim. On je znao da je uzi- manje vatre od bogova i njeno podarivanje ljudima bio čin sažaljenja. On je bio neposlušan, ali nije počinio grijeh. On je, kao i mnogi drugi heroji (mučenici) ljudskog roda puni ljubavi, slomio izjednačavanje neposlušnosti i grijeha.

Ali društvo ne čine samo heroji. Sve dok su stolovi bili postavljeni samo za manjinu i dok je većina trebala služiti samo potrebama manjine i zadovoljavati se njihovim ostaci- ma, trebalo je njegovati osjećaj da je neposlušnost grijeh. Taj su osjećaj njegovale i crkva i država, djelujući zajedno, jer su obje morale štititi u njima postojeće hijerarhije. Državi je bila potrebna religija kao ideologija koja je štitila od neposlu- šnosti i grijeha, crkvi su bili potrebni vjernici koje bi država obučavala vrlinama i poslušnošću. Obje su se koristile insti- tucijom obitelji čija je funkcija bila obučavanje djeteta po- slušnosti od prvog časa kada je pokazalo vlastitu volju (obi- čno najkasnije s početkom učenja o toaletnim navikama).

Treba skršiti volju djeteta da bi ga se pripremilo za funkcioni- ranje u svojstvu građanina.

Grijeh u uobičajenom teološkom i svjetovnom smislu je pojam u autoritarnoj strukturi, a ta struktura pripada modu- su postojanja zasnovanom na imanju. Naše ljudsko središte ne nalazi se u nama, već u autoritetu kojem se pokoravamo. Ne dolazimo do blagostanja svojom produktivnom aktivnoš- ću već pasivnom poslušnošću i kasnijom naklonošću autori- teta. Imamo vodu (svjetovnog ili duhovnog, kralja/kraljicu ili Boga) u koga imamo vjeru; imamo sigurnost... sve dok smo — nitko. To što pokornost kao takva ne mora nužno biti svje- sna, to što je blaga ili stroga, to što psihička i društvena struk- tura ne moraju biti potpuno autoritarne već to mogu biti sa- mo djelomično, ne smije nas zaslijepiti da ne vidimo činjeni- cu kako živimo u modusu imanja u onoj mjeri u kojoj smo pri- hvatili autoritarnu strukturu svog društva.

Kao što je Alfons Auer sažeto naglasio, shvaćanje autori- teta, neposlušnosti i grijeha Tome Akvinskog je humanističko: tj. grijeh nije neslušanje iracionalnog autoriteta već povreda ljudskog blagostanja. Tako Toma Akvinski može reći: »Nika- da ne možemo uvrijediti Boga, osim ako ne djelujemo pro- tiv vlastite dobrobiti.« (S. c. gent. 3.122) Da bismo to mogli shvatiti moramo uzeti u obzir da, za Tomu, ljudsko dobro (bonum humanum) nije određeno ni svojevoljno, posve sub- jektivnim željama, ni nagonskim željama (»prirodnim«, u stoičkom smislu), ni samovoljom Boga. Ono je određeno na- šim racionalnim razumijevanjem ljudske prirode i normi ko- je, zasnovane na toj prirodi, vode optimumu napretka i dobrobiti. (Trebalo bi reći da Tomu Akvinskog, kao posluš- nog sina crkve, kao onoga tko podržava postojeći društveni poredak i kao protivnika revolucionarnih sekti ne bismo mo- gli smatrati čistim predstavnikom neautoritarne etike. Njegova upotreba riječi »neposlušnost« za obje vrste neposlušnosti služila je za zamagljivanje bitne proturječnosti u njegovom sistemu.)

Dok je grijeh kao neposlušnost dio autoritarne strukture i, na taj način, strukture imanja, grijeh ima potpuno druga- čije značenje u neautoritarnoj strukturi, zasnovanoj na mo- dusu bivanja. I to drugo značenje sadržano je u biblijskoj priči o padu i moguće ga je shvatiti drugačijim tumačenjem te priče. Bog je smjestio čovjeka u rajski vrt i upozorio ga da ne jede ni sa stabla života ni sa stabla spoznaje dobra i zla. Vi- djevši da »nije dobro da čovjek bude sam«, Bog stvori ženu. Muškarac i žena trebahu postati jedno. Oboje bijahu goli, ali se nisu sramili. Taj je navod obično tumačen pojmovima uobičajenih seksualnih običaja po kojima se smatra da bi se muškarac i žena morali sramiti kada njihove genitalije nisu prekrivene. Ali teško da bi se moglo reći da je to sve što taj tekst kazuje. Na jednoj dubljoj razini ta rečenica znači da se muškarac i žena, iako se uzajamno u potpunosti vide goli, ne srame, jer jedan drugoga ne doživljavaju kao stranca, kao odvojene pojedince, već kao »jedno«.

Ta se predljudska situacija radikalno mijenja nakon pada, kada su muškarac i žena u cijelosti postali ljudi, tj. kada su dobili um, svijest o dobru i zlu, svijest da je svatko od njih zasebno biće, svijest da je uništena njihova prvotna jedinstve- nost i da su jedan drugome postali stranci. Oni su jedan dru- gome bliski pa ipak odvojeni i daleki. Osjećaju najdublji mogući sram: sram kada drugo biće vide »golo« i istovreme- no doživljavaju obostrano otuđivanje, neizrecivi pakao koji jednog odvaja od drugog. »Napravili su si pregače« pokuša- vajući tako izbjeći pun ljudski kontakt, golost u kojoj vide jedan drugoga. Ali sram, kao ni krivnju, nije moguće ukloni- ti skrivanjem. Nisu ni pokušavali približiti se jedan drugome

u ljubavi. Možda su se uzajamno fizički željeli, ali fizičko sjedi- njenje ne liječi ljudsko udaljavanje. Da se uzajamno ne vole vidljivo je iz načina kako se jedan prema drugome odnose: Eva ne pokušava zaštititi Adama, a Adam izbjegava kaznu ta- ko što Evu, umjesto da je brani, označava kao krivca.

Kakav su grijeh počinili? Sagledavanje da je ono drugo biće zasebno, izolirano, sebično, koje ne može prevladati svo- ju zasebnost u činu ljubavnog sjedinjenja. Taj grijeh je uko- rijenjen u samoj ljudskoj egzistenciji. Nakon što smo lišeni izvorne harmonije s prirodom, koja je karakteristična za ži- votinje čiji život je određen ugrađenim instinktima, nakon što smo obdareni umom i samosviješću, ne možemo doživ- ljavati našu potpunu odvojenost od svakog drugog ljudskog bića. U katoličkoj teologiji takvo je stanje egzistencije, stanje potpune uzajamne odvojenosti i otuđenosti koje se ne mogu premostiti ljubavlju nazvano »paklom«. To nam je nepodno- šljivo. Na neki način moramo prevladati muku apsolutne odvojenosti: podređivanjem ili dominacijom ili pokušajem ušutkivanja uma i svijesti. Ali svi su ti putovi uspješni samo kratkotrajno i onemogućavaju pristup istinskom rješenju. Postoji samo jedan put spasenja iz tog pakla: napustiti zatvor naše egocentričnosti, dostići i postati jedno sa svijetom. Ako je egocentrična odvojenost najveći grijeh, tada je grijeh oka- jan u činu ljubavi. Sama riječ »okajanje« /»atonement«/ izra- žava tu koncepciju, jer etimološki potječe od »atonement«, što  je  na  srednjovjekovnom  engleskom  značilo  jedinstvo

/union/. Budući da grijeh odvojenosti nije čin neposlušnosti, ne postoji potreba da bude oprošten. Ali ne postoji ni potre- ba da bude izliječen, no faktor ozdravljenja je ljubav, a ne pri- hvaćanje kazne.

Rainer Funk mi je ukazao da su pojam grijeha kao odvo- jenost spominjali neki crkveni oci koju su slijedili Isusov neautoritarni pojam grijeha te navodi sljedeći primjer (preuzet od Henri de Lubaca): Origen kaže: »Gdje postoje grijesi, po- stoji i raznolikost. Ali gdje vlada jedinstvenost /unique-ness/ tamo postoji jednost /oneness/.« Maximus Confessor kaže da je Adamovim grijehom ljudski rod »koji bi trebao biti har- monična cjelina, bez sukoba između mojeg i tvojeg, pretvo- ren u prašni oblak pojedinaca«. Slične misli o uništenju Adamovog izvornog jedinstva možemo naći i u idejama Au- gustina i, kao što napominje prof. Auer, u učenju Tome Ak- vinskog. De Lubac, sumirajući, kaže: »Kao čin 'obnavljanja' (Wiederherstellung), spasenje nužno izgleda kao ponovno za- dobivanje izgubljenog jedinstva, kao obnova nadnaravnog jedinstva s Bogom i istovremenog jedinstva medu ljudima.« (Za cjelovito sagledavanje tog problema vidi poglavlje »The Concept of Sin and Repentenance« /»Pojam grijeha i kaja- nja«/ u mojoj knjizi You Shall Be as Gods.)

Rezimirajmo: u modusu imanja, u autoritarnoj strukturi, grijeh predstavlja neposlušnost koja se prevladava pokajanjem

—> kaznom —> ponovnim podređivanjem. U modusu biva- nja, u neautoritarnoj strukturi, grijeh je neriješeno otuđenje koje se prevladava potpunim razotkrivanjem razuma i ljuba- vi, okajanjem /at-onement/.

Pripovijest o padu moguće je tumačiti na oba načina, jer sama priča predstavlja mješavinu autoritarnih i oslobadajućih elemenata. Ali pojam grijeha po sebi shvaćen kao neposluš- nost dijametralno je suprotan pojmu grijeha shvaćenom kao otuđenje.

Čini se da pripovijest Starog zavjeta o babilonskoj kuli sadrži istu ideju. Ljudski rod je tamo dostigao stupanj jedin- stva što ga simbolizira činjenica da svi ljudi govore jednim jezikom. Svojom ambicijom za moći, žudnjom da imaju ve- liku kulu, ljudi su razorili jedinstvo i razjedinili se. U izvjesnom smislu, priča o kuli je drugi pad, grijeh povijesnih ljudi. Priča se komplicira Božjim strahom od ljudskog jedinstva i snage koja otuda slijedi. »Gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili. Hajde da siđemo, da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore.« (Knjiga stvaranja, 11:6-7) Ista poteškoća, naravno, postoji u priči o padu. Bog se tamo boji moći koju bi muškarac i žena mogli izraziti ako kušaju voće s oba stabla.

Strah od smrti — afirmacija života

Kao što je ranije navedeno, strah od mogućnosti gubitka vla- stitog posjeda neizbježna je posljedica osjećaja sigurnosti za- snovanog na imanju. Tu misao želim dalje razviti.

Možda bi bilo moguće da se ne vezujemo za vlasništvo i da zbog toga ne postoji strah da ćemo ga izgubiti. Ali što ćemo sa strahom od gubitka nas samih - strahom od smrti? Da li je to strah što ga osjećaju samo stariji ljudi ili samo bolesni- ci? Ili se svatko boji smrti? Da li činjenica da moramo umri- jeti opterećuje cijeli naš život? Da li strah od umiranja raste paralelno s povećanjem svijesti da se starošću i bolešću pribli- žavamo granicama života?

Postoji potreba za opsežnim sistematskim studijama, psi- hoanalitičkim istraživanjima te pojave od djetinjstva do starosti, uključujući i svjesne kao i nesvjesne manifestacije straha od smrti. Te studije ne bi smjele biti ograničene na pojedinačne slučajeve već bi trebale proučiti velike grupe, upotrebljava- jući postojeće metode socio-psihoanalize. Budući da takve studije danas ne postoje, moramo izvući pažljive zaključke iz mnogih razbacanih podataka.

Možda je najznačajniji podatak duboko ukorijenjena želja za besmrtnošću, želja koja se izražava u mnogim obredima i

vjerovanjima kojih je cilj očuvanje ljudskog tijela. S druge strane moderno, posebno američko negiranje smrti »uljepša- vanjem« tijela također govori o potiskivanju straha od smrti običnim kamufliranjem smrti.

Postoji samo jedan način - a njega su naučavali Buddha, Isus, stoici, Meister Eckhart - istinskog prevladavanja straha od smrti. To nije put prianjanja za život, doživljavanja života kao posjeda. Strah od smrti nije zapravo ono što izgleda da jest: strah od prestanka života. Smrt nas se, kao što je Epikur rekao, ne tiče »jer, dok jesmo, smrti još nema; a kada smrt dođe, nas više nema« (Diogen Laert). Dakako, može posto- jati strah od patnje i boli koji prethode umiranju, ali taj je strah drugačiji od straha od smrti. Dok tako može izgledati da je strah od smrti iracionalan, tome nije tako ako se život doživljava kao posjed. Tada to nije strah od smrti već strah od gubitka onoga što imam: strah od gubitka moga tijela, mog ega, mojih posjeda i mog identiteta; strah od susreta s bez- nađem neidentiteta, od »izgubljenosti«.

Moramo se bojati smrti onoliko koliko živimo u modusu imanja. Taj strah neće ukloniti nikakvo racionalno objašnje- nje. Ali i u samom smrtnom času moguće ga je ublažiti ob- novom vezanosti za život, reagiranjem na ljubav drugih koji u nama mogu pobuditi ljubav. Gubitak straha od smrti neće početi kao priprema za smrt već kao neprestani napor sma- njivanja modusa imanja i povećanja modusa bivanja. Jer kao što Spinoza kaže, pametan misli o životu, ne o smrti.

Uputa za umiranje uistinu je jednaka uputi za život. Što se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, po- sebno vezanosti za ego, to je slabiji naš strah od smrti, jer se time ništa ne gubi.4

Ovdje, sada — prošlost, budućnost

Modus bivanja postoji samo ovdje i sada (hic et nunc). Mo- dus imanja postoji samo u vremenu: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

U modusu imanja vezani smo za ono što smo zgrnuli u prošlosti: za novac, zemlju, slavu, društveni položaj, znanje, djecu, sjećanja. Mislimo o prošlosti i osjećamo sjećajući se os- jećaja (ili onoga što nam se čini da su bili osjećaji) prošlosti. (To je bit sentimentalnosti.) Mi jesmo prošlost i možemo reći

»ja sam ono što sam bio«.

Budućnost je anticipacija onoga što će postati prošlost. Kao i prošlost, doživljavamo je u modusu imanja. Do izra- žaja dolazi u mislima kao što su »Ta osoba ima budućnost«, što navodi na pomisao da će taj pojedinac imati mnogo stva- ri, iako ih sada nema. Propagandni slogan kompanije Ford

»Ford je u vašoj budućnosti« naglašava buduće imanje upra- vo kao što se u nekim poslovnim transakcijama kupuju ili prodaju buduće robe. Temeljno doživljavanje imanja je isto, bez obzira na to da li se radi o prošlosti ili budućnosti.

Sadašnjost je točka u kojoj se dodiruju prošlost i buduć- nost, granična stanica u vremenu, ali bez razlike u osobinama dvaju područja koja povezuje.

Bivanje nije nužno izvan vremena, ali vrijeme nije ona di- menzija koja njime upravlja. Slikar se mora uhvatiti ukoštac s bojom, platnom i kistovima, kipar s kamenom i dlijetom. Stvaralački čin, njihova »vizija« onoga što upravo stvaraju, transcendira vrijeme. Ona se javlja u trenutku,-ili u mnogim trenucima, ali u toj se viziji ne doživljava vrijeme. Isto vrije- di i za mislioce. Zapisivanje njihovih ideja zbiva se u vreme- nu ali njihovo poimanje je stvaralački izvanredan događaj. Isto vrijedi za sve manifestacije bivanja. Doživljaj ljubavi, radosti, dohvaćanja istine ne zbiva se u vremenu već »ovdje« i »sada«. Ovdje i sada je vječnost tj. bezvremenost. Ali vječnost nije, kao što se popularno krivo misli, beskrajno produženo vrijeme.

Moram uvesti jedno ograničenje, iako se ono odnosi na prošlost. Ovdje sam navodio sjećanje, promišljanje, proživ- ljavanje prošlosti; u takvom načinu »imanja« prošlosti, ona je mrtva. Ali moguće je i oživjeti prošlost. Moguće je doživjeti prošlu situaciju s istom svježinom kao da se zbiva ovdje i sada, to jest moguće je re-kreirati prošlost, oživjeti je (uskr- snuli mrtvo, simbolički govoreći). U onoj mjeri u kojoj to tako izgleda, prošlost prestaje biti prošlost, ona. je ovdje i sada.

Moguće je doživljavati i budućnost kao da je ovdje i sada. To se događa kada se buduće stanje u vlastitom iskustvu do te mjere anticipira da budućnost postoji samo »objektivno«, tj. kao izvanjski čin, ali ne i u subjektivnom doživljaju. To je priroda istinskog utopijskog mišljenja (za razliku od uto- pijskog dnevnog sanjanja), to je osnova istinske vjere kojoj nije potrebno izvanjsko ostvarenje »u budućnosti« da bi bilo moguće realno je doživljavati.

Cjelokupna koncepcija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tj. vremena, ulazi u naše živote zbog naše tjelesne egzistencije: ograničenog trajanja našeg života, stalnog zahtjeva našeg tijela da se o njemu brinemo, prirode fizičkog svijeta kojim se moramo koristiti da bismo se održali. Ne možemo vječno živjeti; budući da smo smrtni, ne možemo ignorirati vrijeme ni izbjeći mu. Ritam noći i dana, sna i probuđenosti, rastenja i starenja, potreba da se održavamo radom i da se branimo, svi nas ti faktori prisiljavaju na uvažavanje vremena ako želi- mo živjeti a naša nas tijela primoravaju toj želji. Ali jedno je ako vrijeme uvažavamo, a drugo ako mu se podređujemo. U modusu bivanja uvažavamo vrijeme, ali mu se ne podređuje-

mo. No kad prevlada modus imanja, uvažavanje vremena postaje podređivanje. U tom modusu stvari nisu samo stvari već stvari postaju sve što je živo. U modusu imanja vrijeme postaje naš vladar. U modusu bivanja vrijeme je detronizira- no. Ono više nije idol koji vlada našim životom.

U industrijskom društvu vrijeme je vrhovni vladar. Posto- jeći način proizvodnje zahtijeva da se svako djelovanje točno

»vremenuje«; većinom naših aktivnosti u manje vulgarnom smislu, a ne samo u radu na tekućoj traci, vlada vrijeme.

Uz to, vrijeme nije puko vrijeme već i novac. Strojevi mo- raju biti maksimalno iskorišteni pa zbog toga stroj nameće radniku svoj ritam.

Pomoću mašine vrijeme postaje naš vladar, čini nam se da slobodni izbor postoji samo u slobodnom vremenu. Ali do- kolicu obično organiziramo jednako kao što organiziramo rad. Ili se od tiranskog vremena branimo apsolutnom lije- nošću. Ne čineći ništa drugo nego slušajući zahtjeve vreme- na imamo iluziju da smo slobodni dok smo, u stvari, samo privremeno pušteni iz našeg zatvora-vremena.

BILJEŠKEUZŠESTOPOGLAVLJE

1.        To je glavna tema moje knjige Bijeg od slobode.

2.        Te sam psalme analizirao u knjizi You Shall Be as Gods /Bit ćete kao bogovi/.

3.        Zahvalan sam profesoru Aueru što mi je dopustio da u rukopisu proči tam njegov još neobjavljen članak o Tominom shvaćanju autonomije etike. Taj će članak čitaocu uvelike pomoći u razumijevanju Tomine koncepcije etike kao i članak »Is sin an insult to God?« /»Da li je gri jeh uvreda Boga?«/ (vidi bibliografiju).

4.        Ovu sam raspravu ograničio na strah od umiranja kao takav i neću se upuštati u nerazrješiv problem, bol i patnju što ih smrt može nanijeti onima koji su voljeli pokojnika.