Sud, u Bibliji, znači prosuđivanje o istinitosti ili neistinitosti bilo koje misli. To je nešto što se neizbježno odvija u našem umu za sve vrijeme dok smo budni, i »pravilnost naših prosudbi« određuje kakvim ćemo životom živjeti. Prihvatiti zlo kao svoje mjerilo znači krivo prosuditi i navući na sebe kaznu koja iz toga prirodno proizlazi. Ne htjeti vjerovati u zlo i prikloniti se dobru, pravilna je prosudba koja kao nagradu donosi sreću i sklad.

Stoga posljednji sud nije neka velika istraga koja slijedi po završetku vremena; to je nešto što se zbiva svakodnevno. Kad je Isus rekao: »Ne sudi da ti ne bude suđeno«, mislio je da olako osuditi svoga brata, a ne vidjeti u njemu Krista, znači dovesti sebe u opasnost, jer na taj način ono što nam se u njemu priviđa, činimo stvarnim, a sve što učinimo stvarnim odražava se u našem životu.