Naš duhovni razvoj ne teče ujednačeno i pravocrtno. To jednostavno nije u ljudskoj prirodi. Nitko se ne kreće prema gore u stalnom, nepomućenom napredovanju, sve dok ne postigne savršenstvo. U stvarnosti to izgleda tako da - postupamo li pravilno - idemo prema gore, ali s mnogim »padovima«, baš kao i »usponima«. Neko se vrijeme postojano krećemo naprijed, a onda kao da nas nešto zakoči. Potom opet krenemo naprijed, pa opet kao da nas nešto odbaci unatrag, i tako to ide.

Ta su nazadovanja zanemariva, sve dok se naš život uglavnom kreće prema gore. Ako svake godine možemo sa sigurnošću reći da smo doživjeli određeni pomak u svijesti, povremena nazadovanja nevažna su, a ako previše brinemo zbog njih mogu biti ozbiljna smetnja.

Plima nadolazi i povlači se. Svi znamo kako. Glavni se val počne dizati i čovjek ima osjećaj da uopće neće stati i dok ne dođe do najviše točke - ali on ipak stane i u jednom se času čak počne povlačiti, i kad čovjek ne bi znao kako to ide pomislio bi da je to kraj. Ali nije. Plima se malo povuče, ali ne sasvim; a onda se ponovno počne dizati, ovaj put još više, i tako se to izmjenjuje.

Izgleda da je ovaj način napredovanja prisutan svuda u prirodi -   napredovanje, lagano povlačenje, zatim još jače napredovanje; nakon toga opet povlačenje, pa veće napredovanje, i tako stalno.