Ono što doživljavamo rezultat je našeg gledanja na stvari. Upravo zbog toga ne postoje dva čovjeka koja na posve isti način vide svijet i zato ga, u tolikom broju slučajeva, razni ljudi posve različito doživljavaju. Drugim riječima, mi smo ti koji stvaramo svoj svijet svojim načinom mišljenja; jer prava je istina da je svijet u kojem živimo svijet naših misli. Iz toga proizlazi da će, ukoliko razmišljamo na krivi način, i uvjeti u kojima živimo biti krivi, sve dok se naš način razmišljanja ne ispravi, i da je uzaludno pokušavati mijenjati vanjske okolnosti ako svoj mentalitet ostavimo nepromijenjen.

Pretpostavimo, tek primjera radi, da gluh čovjek ode u Carnegie Hali na Kreislerov recital i da se uz to radi o glupavoj osobi. Sjedne on tako u sredinu parketa i, dabome, ne čuje ni jednog jedinog zvuka. To ga razljuti, pa ode zamijeniti kartu za prvi red balkona. Jasno da ni ovdje ne čuje ništa pa zaključuje da u toj dvorani ne valja akustika i premješta se u gornje redove balkona. I opet ništa ne čuje pa se ponovno spušta u parket i sjeda točno ispred orkestra, nadomak violinista. Ni ovdje mu, dakako, nije ništa bolje pa bijesno napušta koncertnu dvoranu tvrdeći kako Kreisler uopće nije u stanju svirati, a dvorana ima bijednu akustiku.

Mi lako uviđamo da je problem zapravo u njemu i da  neće ništa postići premještajući se s jednog sjedala na drugo. Jedino što može učiniti je to da na neki način nadvlada svoju gluhoću i tada će uživati u koncertu. Mora promijeniti sebe.

Ovo se može primijeniti na sve životne probleme.

Mi vidimo nesklad zbog manjka duhovnog u sebi. Kako naša duhovna spoznaja raste tako stječemo uvid u pravu prirodu postojanja. Sve dok se premještamo s jednog mjesta na drugo, u potrazi za skladom, i pokušavamo ga steći mijenjajući vanjske okolnosti, nalik smo onom glupavom čovjeku koji nije mogao čuti Kreislera, pa se seljakao po cijeloj dvorani.