Da bi mu oprostili, čovjek najprije mora oprostiti.

— Anonimna

U SVOJOJ KNJIZI Vidjet ćeš kada počneš vjerovati, dr. Wayne Dyer govori o silno dirljivim slučajevima opraštanja koja je doživio:
»Prije nekoliko godina na kioscima se pojavila jedna od najdirljivijih i najdojmljivijih naslovnica nekog američkog časopisa. Na fotografiji papa Ivan Pavao II. sjedi u tamnici s čovjekom koji ga je pokušao ubiti. Taj prikaz opraštanja na mene je imao trajan učinak. Ljudi koje smatramo... uzorima dobrote u svakoj situaciji mogu oprostiti bez uvjeta i sumnje. Svoju svijest ne zamagljuju pomislima na bijes, mržnju i osvetu prema onima koji su im htjeli naškoditi ili im nanijeti nepravdu. Umjesto toga, služe nam kao primjer opraštanja kojim se možemo poslužiti u svakodnevnom životu«.

U trenutku napada u kojem je ubijen, Mahatma Gandhi instinktivno je podignuo ruke, tom hinduističkom gestom pokazujući opraštanje. Gandhi je odlično shvaćao pravu bit istine, jer inače nikada ne bi rekao: »Slabi nikada ne mogu oprostiti. Opraštanje je odlika snažnih«. Jedan drugi važan životni zakon govori kako moramo oprostiti sebi i drugima ako želimo nadvladati određene poteškoće i ostvariti istinski duhovni napredak. Važnost opraštanja u prvi mah možda i nije očita, no nedvojbeno je jedno: nije slučajno što svi veliki duhovniučitelji ustrajavaju upravo na toj odlici.

Razvijanje sposobnosti opraštanja može biti presudno za naše zdravlje, kao i za kvalitetu naših odnosa s drugim ljudima.
Gomilanje ljutnje i kivnosti i pojačavanje nagona za osvetom među najdestruktivnijim su sklonostima koje se uopće pojavljuju

Koji oprašta, okončava sukob. - Afrička poslovica

Opraštanje je najviši i najljepši oblik Ijubavi.
Za uzvrat dobivate neizreciv mir i sreću. — Robert Muller 

 Stoga možemo razviti duhovnu naviku pročišćavanja bića od tih emocionalnih otrova čim ih osjetimo.
Zadržavamo li sjećanje na neku nepravdu ili povredu, stvarnu ili
zamišljenu, vrijeme je da je se oslobodimo! Jednostavno je pustite!

O puštanju i oslobađanju možemo govoriti s dvaju gledišta.
Jedno preporučuje da bez odlaganja oslobodimo sve osjećaje koji nas trenutačno uzrujavaju. Ponekad se događa da druge osuđujemo i stavljamo u zatvor unutar vlastitog uma. Osvrnemo li se na vlastiti život, uvidjet ćemo da smo i mi sami u prošlosti možda činili slične stvari. A budući da se život neprekidno mijenja, nema potrebe slijepo se držati nečega. Na primjer, pokušaj očajničkog hvatanja za sreću ne donosi sreću, nego može biti siguran put do jada i tuge.

Ako ljudi oko nas griješe, možemo im bez poteškoća ponuditi suosjećanje, budući da Bog nas bez prestanka obasipa svojimsuosjećanjem. — Sir Chinmoy

Druga je mogućnost osloboditi se ili odustati od vezanosti za ego. Iz perspektive univerzalnog jedinstva, ego se bori kako bi održao iluziju zasebnog postojanja. U stvarnosti bi oslobađanje stega ega i odustajanje od osjećaja borbe mogli biti identični.
Kada odustanemo od borbe da dokažemo da smo dostojni ljubavi ili odobravanja, životnoj energiji omogućujemo da u nama teče čista i bez prepreka. Kada se oslobodimo borbe za opravdavanjem vlastitog postojanja, često pronalazimo korisne načine služenja koji nam donose zadovoljstvo. Kada se prestanemo grčevito držati ograničenih stavova i pojmova o tome kako bi što »trebalo biti«, oslobađamo se i samima sebi omogućujemo da u životu uživamo u svim mnogobrojnim manifestacijama. Duhovna moć opraštanja može nadvladati svaku sklonost ljutnji i kivnosti zbog nepravde. Kivnost je egoistična i ukorijenjena u povrijeđenosti.

Predivan uzor opraštanja nudi nam se kada se osvrnemo na to koliko često i koliko potpuno Stvoritelj oprašta nama. Isusa su pitali »Koliko često trebamo opraštati?« Odgovorio je ovako:
»Sedamdeset sedam puta« (Matej 18:22). Drugim riječima, opraštanju nema ograničenja. Ono treba biti stalno!

U jednom drugom evanđelju Isus kaže: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine« (Luka 23:34). Možete li uvidjeti da ljudi koji drugima čine zlo možda doista i istinski ne znaju što čine?
To što eventualno usmjeruju prema drugima ne govori baš ništa o tim drugim ljudima. No njihovi postupci itekako govore o njihovu gnjevu, mržnji, okrivljavanju ili želji za osvetom. Iz tog primjera učimo važnu lekciju o opraštanju. Ljudi koji su se prema nama ponijeli ružno, neugodno ili uvredljivo možda ne uviđaju da su svi ljudi povezani. Kada jednom duboko u srcu spoznamo da smo povezani sa svim ostalim ljudima, pa tako i onima koji se ponašaju nedolično, u rukama će nam se naći ključ moći opraštanja.
A ta spoznaja može potaknuti povećanu sposobnost opraštanja.
Opraštanje se opisuje kao postupak sličan čišćenju luka — odvija se u slojevima! Kada naiđemo na novi sloj ili aspekt vlastitoga bića u kojem se pojavljuje određeni oblik kivnosti, očekuje nas još rada. To ne znači da sve što smo dotada radili na opraštanju nije bilo djelotvorno. Svaki je trud koristan i plodonosan.
Samo trebamo nastaviti proces opraštanja.

Želimo li unutarnju ravnotežu, mir i sklad koje nije moguće poremetiti, blagost koju nije moguće povrijediti, duboku i trajnu ugodu, a sve ostalo toliko savršeno da nikada ne može biti poremećeno? Opraštanje, odbacivanje lažnoga u korist istinitoga, nudi zadovoljavanje tih želja, pa i više od toga!