PRVO POGLAVLJE

 

Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom

 

Većina ljudi je netko drugi. Njihova mišljenja tuđa su mišljenja, njihovi su životi mimikrija, njihove strasti citati.

Godine 1990. svjesno sam se upustio u nevjerojatnu avanturu otkrivanja samoga sebe. Nisam imao pojma kamo će me to odvesti, ali svejedno sam krenuo. Bilo mi je svega dosta. Ovaj 'svijet' mi se uvijek činio besmislenim: ne­pravde, gluposti, način na koji sustav pretvara ljude u ništa više od strojeva koji rade u ciklusu uvijek istih iskustava i ponašanja koje komično nazivaju 'život'. Mi ne živimo život - život živi nas.

Izuzeci postoje, i mnogi od njih će pročitati ovu knjigu, ali većini ljudi drugi govore što da misle, kuda da idu, što da rade i kako da to rade. Mislite da nije tako? Pa, odakle dobivate vaše 'informacije' koje vas navode na zaključke o sebi i svijetu? Tko odlučuje u koje vrijeme ćete se ustati svakog radnog dana? Tko odlučuje kamo ćete ići i što ćete raditi kad tamo dođete? Tko odlučuje kako ćete to raditi? Ako ste kao golema većina ljudi koji trenutno prebivaju u ovom svijetu snova, te odluke uopće ne donosite vi; njih vam nameće 'sustav', paukova mreža kontrole koja diktira svoju volju vašem 'životu'.

Svoje 'informacije' primate od medija glavne struje koji vam prodaju sva­kodnevne laži na temelju kojih odlučujete što ćete misliti i vjerovati. Morate se probuditi u određeno vrijeme jer se morate pojaviti na poslu i ne smijete kasniti. Idete tamo gdje vas šalju vaši šefovi i radite ono što vam kažu. Ako se pobunite dobit ćete otkaz, a ako ne dobivate plaću ne možete si priuštiti dom ili dovoljne količine hrane. I ne radi se samo o vama. Što je s vašom obitelji i drugima koji ovise o vama? Ako ne služite sustavu, kakve će posljedice oni trpjeti? Kako biste namirili sve te očite potrebe i izvršili svoje odgovornos­ti morate provesti svaki dan udovoljavajući drugima. Sa svoje strane, šefovi također robovski pokorno slušaju naredbe onih koji kontroliraju njih, i ni oni se ne usuđuju istupiti iz linije. I šefovi imaju šefove.

Uzmimo za primjer farmera koji hranom opskrbljuje supermarkete; on zapovijeda svojim radnicima na farmi, i ako oni ne rade ono što im kaže, naju-rit će ih. Ali i on mora raditi sve što mu naloži supermarket, ili će izgubiti ugovor i može ostati bez posla. Na sljedećoj razini, oni koji vode supermar-ket moraju odgovarati svojim dioničarima, među kojima su također ljudi koji služe svojim šefovima, i šefovi koji služe svojim šefovima. I tako se vrti taj krug ovisnosti i nametanja volje. Nečiji rob nekom je gospodar; nečija ovca nekome je pastir. Svijet je namjerno tako ustrojen. Sustav želi da svatko svak­oga kontrolira, i to se postiže na milijardu različitih načina. Ono što zovemo 'slobodnim društvima' u svakom su pogledu gulazi. Sustav ne služi nama - mi služimo njemu. Mi smo robovi koji se zavaravamo da smo slobodni, zato što se ne želimo suočiti sa stvarnošću našeg jadnog položaja.

Jedne noći bio sam gost neke američke radijske emisije kad se jedan slušatelj javio s izvrsnim komentarom. On je čovječanstvo usporedio s mužem koji zna da mu je žena nevjerna, ali očajnički pokušava sebe uvjeriti da to nije istina. Kad se ona vrati kući pita ju gdje je bila i s kim je bila. Muž zna istinu, ali se očajnički nada da će njeno objašnjenje zvučati dovoljno uvjerljivo da se može nastaviti zavaravati da je sve u redu. Radije će čuti dobru laž nego pri­hvatiti neugodnu istinu. Isto tako, većina ljudi ne želi se suočiti sa zavjerama i korumpiranošću vlada ili zapitati zašto zemlje idu u rat protiv golorukih civila, uključujući i njihove građane. Kada vlade iznose laži i izgovore za svoje groteskne postupke, većina ljudi spremna ih je prihvatiti zato što žele vjero­vati da su te laži istina. Alternativa je suočiti se s činjenicom da vlada nije dobronamjerni sluga naroda - nego obrnuto. To znači suočiti se sa stvarnošću da su sile koje kontroliraju Sjedinjene Američke Države sposobne organizirati užase od 11. rujna i optužiti nekog drugog, i da mogu besramno doći na spro­vod žrtvama znajući da su ih pomogli ubiti. Koliko je ljudi dovoljno jako da se suoči s time i s posljedicama toga u njihovim životima? To je jedan od glavnih razloga zašto službene laži prevladavaju kao prihvaćena istina. Alternativa je previše nezamisliva, previše nepodnošljiva da bi je mogli uzeti u obzir; zato većina ljudi to i ne čini. Dodajte mi kantu s pijeskom da gurnem glavu.

Isto vrijedi za kolektivno poricanje u vezi s našim životima: 'Imam ve­liku kuću i velik auto; zar život nije super?' Pa, možda kuća i automobil jesu super, ali život? Koliko ljudi radi ono što stvarno želi raditi? Koliko ih je is­tinski sretno, ispunjeno i u miru sa samima sobom? Iskreno govoreći, takvih gotovo da i nema. Nije li to samo po sebi duboka osuda ludosti koju zovemo 'život'? Većina ljudi radi ono što misli da mora raditi, a to znači služiti sustavu prema njegovim uvjetima. Zašto brkamo 'život' sa svijetom kakvog trenutno doživljavamo? Kakve veze ima život s bombardiranjem djece pred njihovim roditeljima i roditelja pred njihovom djecom pod izgovorom 'oslobađanja'? Gdje je život u ustajanju svakog jutra kako biste sjedili usred iste prometne gužve, ili stajali u redu za isti vlak, na putu za isti posao koji vas ostavlja zatu­pljenima, frustriranima i neispunjenima, prije nego što ćete se vratiti kroz istu gužvu, ili isti red, kako biste gledali isti noćni TV program koji vas tretira kao debila? Gdje je život u slanju naše djece u škole i na fakultete organizirane tako da ih ispljunu kao programirane zupčanike sljedeće generacije? Ali, opet, radi­je ćemo sebe uvjeravati da imamo 'dobar posao', 'dobru karijeru', 'dobar život' i pružati svojoj djeci 'dobro školovanje', nego se suočiti s užasom nad užasima da je život zapravo sranje. Ili sranje u usporedbi s onim što bi mogao biti i što bismo mi htjeli da je. Stvarno, to nije nikakav 'život'. To je veo suza prerušen s puno maškare i debelim premazom samozavaravanja.

Svoju 'sreću' procjenjujemo prema količini svoje nesreće, a svoja postignuća prema simbolima i drangulijama koje je sustav proglasio mjerilima 'uspjeha'.

Na dan kad sam ovo pisao vidio sam rezultate jedne studije o mental­nom i emocionalnom zdravlju tinejdžera u Britaniji, iako isto vrijedi za cijeli industrijalizirani, kompjutorizirani svijet, pa i šire. Studija 'Vremenski tren­dovi u mentalnom zdravlju adolescenata', objavljena u časopisu Journal oj Child Psychology and Psychiatry, otkrila je da se broj petnaestogodišnjaka koji pate od tjeskobe i depresije povećao za 70% u manje od 20 godina. Hej, gov­orimo o petnaestogodišnjacima! Studija je zaključila da je glavni uzrok ovog dramatičnog povećanja emocionalnih trauma kod tinejdžera pritisak da budu 'uspješni'. Bilo bi preciznije da su napisali kako se radi o pritisku da budu 'uspješni' prema kriterijima sustava. Studija govori da 'pritisak da se bude aka­demski uspješan i perspektiva zaduženosti doprinose raširenoj nesreći'.

U Britaniji, zahvaljujući Blairovoj vladi, studenti se suočavaju s brdom du­gova kada napuste fakultet, zbog zajmova koje su morali podići kako bi platili svoje obrazovanje (ili ono što se prodaje pod tim nazivom). Dugovanje znači kontrolu od strane sustava, što je stvarni razlog studentskih zajmova. Studija je također istaknula neravnotežu između vremena provedenog u školi u us­poredbi sa slobodnim vremenom, na što ja već godinama upozoravam. Djecu drže u školama od jutra do mraka pet dana u tjednu, a kad se vrata zatvora otvore, šalju ih kući sa zadaćama! Kada da djeca i mladi ljudi stignu raditi ono što žele raditi? Odgovor: između potopa akademskih gluposti osmišljenih da proizvode zatupljene umove koji nastavljaju gurati sustav poput nekontroli­rane kugle snijega što svakodnevno grabi naše slobode i jedinstvenost.

Još jedna studija: Anketa o poteškoćama s odrastanjem, o kojoj je u listo­padu 2004. izvijestilo Novinsko udruženje Ujedinjenog Kraljevstva, potvrdila je ove trendove jer je tri četvrtine intervjuiranih roditelja izjavilo da su njihova djeca pod mnogo većim pritiskom nego što su oni bili u istoj dobi. Sličan postotak njih rekao je da pritisak vršnjaka i stres u školi (kao što je bullying i testovi) imaju najveći učinak na emocionalno zdravlje i dobrobit njihove djece. A čemu testovi, zaboga? Da bi se utvrdilo do koje mjere sustav nadzire njihove umove i zapažanje. Prema istraživanju, sedam od deset roditelja reklo je da bi vlada trebala više ulagati u usluge liječenja mentalnih problema djece i mladih ljudi. O, Bože, ne vjerujem svojim ušima! Kakvo 'tretiranje' problema, kako bi bilo da uklonimo uzrok? Zašto ne biste promijenili psihičko stanje vaše djece tako što ćete im reći da se opuste i zabavljaju jer su obrazovanje i polaganje tes­tova hrpa sranja? 'Obrazovanje' postoji radi programiranja, indoktriniranja i usađivanja kolektivnog vjerovanja u stvarnost koja odgovara vladajućoj struk­turi. Radi se o pokoravanju, ograničavanju i 'ja ne mogu', 'ti ne možeš' mental­itetu jer je to ono što sustav želi da svi demonstriraju na svom putu do groba ili krematorija. Ono što mi zovemo obrazovanje ne otvara umove, ono priteže poklopce. Kako je rekao Albert Einstein: 'Jedina stvar koja smeta mom učenju je moje obrazovanje'. On je također rekao da je obrazovanje 'ono što preostane nakon što čovjek zaboravi sve što je naučio u školi'.

Zašto roditelje čini ponosnima kada njihova djeca dobivaju svjedodžbe o 'uspjehu' za to što sustavu govore ono što on želi čuti? Ne tvrdim da ljudi ne bi trebali stjecati nova znanja ali, ukoliko ovdje govorimo o slobodi, to bi trebalo činiti prema našim uvjetima, a ne prema uvjetima sustava. Otrežnjujuće je također primijetiti da su političari, vladini dužnosnici, novinari, znanstvenici, liječnici, pravnici, suci, poslovni lideri i drugi koji oblikuju sustav ili mu služe, bez iznimke, oni isti koji su prošli kroz isti sveučilišni (indoktrinacijski) stroj za pranje mozga. Žalosno je što se vrlo često misli da su inteligencija i uspjeh na ispitima ista stvar. Jedne noći bio sam u diskoteci u kojoj je plesni podij bio prazan zato što je DJ puštao muziku koju ljudi nisu htjeli slušati. Taj pakleni ego odbijao je promijeniti glazbu i ja sam ga upitao je li to inteligentno s obzi­rom na okolnosti. Takva sugestija ga je razbjesnjela. On je imao dokaz da je inteligentan - imao je diplomu! Ludnica. Osnovna inteligencija znači vidjeti da ljudi ne plešu zato što je glazba bez veze, i pustiti nešto što im se sviđa; di­ploma znači govoriti sustavu ono što vam je on rekao da mu govorite. Što je u tome inteligentno?

Ljudi se većinom zavaravaju da su slobodni na način da nikada ne provjer­avaju teoriju u stvarnosti. Poput muha su uhvaćenih u mrežu, i tako dugo dok se ne pokušavaju pomaknuti mogu sebe uvjeravati da bi to mogle kada bi htjele. Samo što, znate, one to trenutno ne žele (Slika 1). Kad bi pokušale, morale bi se suočiti s činjenicom da im je dupe zalijepljeno za tuđi kontrolni sustav koji će uskoro servirati ručak - njih. Nastavljaju činiti ono što im govori vladina diktatura, bez pitanja ili suprotstavljanja, i održavaju iluziju da imaju slobodu izbora ali je nikada ne koriste. 'To što su mi krila zalijepljena za ovu mrežu uopće mi ne smeta, jer sam odlučila da neću letjeti.' Tijekom godina susreo sam velik broj ljudi koji su vjerovali da su slobodni sve dok nisu učinili nešto što je bilo izvan 'normalnog'. Uslijedila je brza provjera stvarnosti jer...

- da citiram velikog američkog komičara, Billa Hicksa - ... 'Slobodni ste raditi kako vam mi kažemo'. Dok orvelovska globalna država rapidno izranja iz sjene, ovo samozavaravanje o 'slobodnom svijetu' postaje sve teže podnošljivo. Ali umjesto da se suoči sa svojom nevoljom, većina ljudi jednostavno se više trudi gledati na drugu stranu. Većina ljudi voli se žaliti na ono što se događa u njihovim životima i u širem svijetu, ali kao da su od kamena kada treba poduzeti nešto s tim u vezi. Puno je bolje, čini se, izbjegavati vlastitu odgovornost okrivljavanjem drugih. Svijet je takav kakav je zato što smo dopustili nekolicini da ga učini takvim, i samo upirati prstom u tu nekolicinu nije dovoljno. Svi smo umiješani. Voltaire je tu temu briljantno opisao riječima: 'Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom'.

Od kad mi je bilo sedam ili osam godina ovaj mi se 'svijet' činio ludim, i kad sam počeo uviđati što leži iza iluzije koju zovemo 'stvarnost', postao sam otvorena knjiga. Nije me trebalo gurati; otvarao sam se sam. Morao je postojati razlog zašto je svijet tako apsurdan i zašto se čini da je tako malo ljudi u stanju to vidjeti, ili barem to sebi priznati. Moja nevjerojatna iskustva od 1990. poka­zala su mi da zaista postoji razlog, sustavnost u ludilu. Društvo je takvo kakvo je zato što oni koji vladaju žele da bude takvo. To odgovara njihovom planu stvaranja globalne diktature. Izvanredna priča iza fasade svakodnevnog života otkrivala mi se korak po korak, a ova knjiga predstavlja sljedeći, divovski skok u sferu i stvarnost u koje su malobrojni spremni ući.

U knjizi Priče iz Vremenske omče opisao sam kako je počelo moje put­ovanje, ali ukratko: jedna vidovnjakinja rekla mi je da će mi biti dana 'duhov­na blaga' kako bih, jednom riječju, podigao veo iluzija koji drži čovječanstvo u ropstvu. Znanje će biti preneseno u moj um, a u drugim prilikama bit ću vođen do njega. 'Jedan čovjek ne može promijeniti svijet, ali jedan čovjek može prenijeti poruku koja će promijeniti svijet', rekla je vidovnjakinja. Mnogi drugi vidovnjaci ponovili su to isto. Postojale su tajne koje je trebalo otkriti - ogromne tajne - a ja sam trebao biti odveden do tog znanja i objaviti ga na globalnoj razini. Netko je rekao: 'Mukotrpno traženje nije nužno. Put je već zacrtan. Moraš samo pratiti znakove.' To je tada zvučalo fantastično, ali pokazalo se da je bilo potpuno istinito. Od te točke nadalje, moj život postao je eksplozija sinkroniciteta i 'slučajnosti'. Došao sam do znanja preko ljudi, knjiga i osobnog iskustva u više od 40 zemalja, i znakovi su bili tu, ne samo u velikom broju, nego i u pravom rasporedu da ih je bilo moguće usvojiti velikom brzi­nom. Bio sam vođen putem koji je počeo uvidom u manipuliranje na ovom 'svijetu', u realnosti koju smatramo 'fizičkom', a onda me odveo u druge sfere koje se međusobno isprepliću s ovom - ono što znanstvenici zovu paralelnim svemirima. U prva dva poglavlja sažeto ću prenijeti tu informaciju prije nego što krenem na sljedeću zadivljujuću fazu u otkrivanju istine o tome tko smo, gdje smo i što ovdje radimo.

Tijekom 1990-ih, zahvaljujući nevidljivom vodstvu i usklađenim 'slučajnostima', počeo sam shvaćati i govoriti o globalnoj zavjeri na razini pet osjetila koja ima za cilj kontroliranje ljudi, a koja je koordinirana kroz mrežu tajnih društava i krvno povezanih obitelji poznatih kao Iluminati. To su obitelji koje nadziru vlade, bankarski sustav, transnacionalne korporacije, naftne i farmaceutske kartele, svjetske medije, obavještajne agencije, policijske snage, pa čak i to što će se predavati u školama i na sveučilištima. Sve te aspe­kte društva, ali i mnoge druge, u konačnici kontroliraju iste obitelji Iluminata koje provode isti Plan uspostave globalne tiranije. Njihov je cilj centralizirana fašistička država na čelu sa svjetskom vladom, središnjom bankom, valutom i vojskom koja će držati u ropstvu mikročipirano stanovništvo, povezano i pod kontrolom globalne kompjutorske mreže (Slika 2). Kad sam prvi put objavio postojanje tog Plana ljudi su se smijali, ali sada se smješkaju još samo nein­formirani i najtvrdoglaviji. Orvelovska' Big Brother' noćna mora ostvaruje se iz dana u dan, posebno nakon 11. rujna. To više ne iznenađuje nakon što shvatite da je te napade isplanirala ista sila koja ih sada koristi kao izgovor za nametan­je fašističkog plana 'spašavanja' od terorizma (pogledati Alisa u Zemlji Čudesa i katastrofa Svjetskog trgovinskog centra). U stanju smo jasno uočiti ubrzanu centralizaciju moći i vlasništva na svim područjima našeg života, a koja je postala poznata kao globalizacija. Tu se ne radi samo o velikim, pohlepnim ko­rporacijama kao što bi nas mnogi iz «ljevice» htjeli uvjeriti. Velike korporacije nisu cilj, nego sredstvo za postizanje cilja. One su dio koordiniranog i dugo pripremanog plana za globalnu kontrolu koji cilja na svaki aspekt ljudskog postojanja.