Broj prostornih dimenzija, D, utvrđuje bitne značajke našeg svemira. Naš svemir ima tri dimenzije (D). Da postoje dvije, četiri ili neki drugi broj dimenzija, život kakav poznajemo ne bi mogao postojati.

U našem svemiru, gravitacija i elektricitet slijede obrnut zakon kvadrata.

U četvero-dimenzionalnom svijetu, gravitacija bi slijedila obrnut kubični zakon, umjesto obrnutog kvadratnog zakona. Kako tvrdi Rees, to bi imalo katastrofalne posljedice (2000., str. 135): "Da se kretanje nekog planeta u orbiti uspori - makar i samo malo - strelovitom bi se brzinom sunovratio u Sunce, umjesto da se jednostavno pomakne u nešto manju orbitu, jer obrnuta kubična sila snažno ojačava prema središtu; obrnuto tomu, da se kretanje planeta u orbiti blago ubrza, uskoro bi spiralno izletio u tamu." Samo obrnuti kvadratni zakon gravitacije omogućuje postojanje stabilnih planetarnih orbita. Isto vrijedi i za putanje elektrona. Da gravitacija i elektromagnetska sila slijede neki drugi zakon, a ne obrnuti kvadratni zakon, ne bi postojali stabilni atomi (Rees, 2000., str. 136; Barrow i Tipler, 1996., str. 265-266).

Da postoje samo dvije dimenzije, ne bi mogao postojati svrsishodan mozak. Citirajući Whitrowa (1959.), Barrow i Tipler su rekli (1996., str. 266):

"On tvrdi kako pod pretpostavkom da postoje dvije ili manji broj dimenzija, živčane stanice (ili njihove inačice) bi se međusobno presijecale kada bi se međusobno prekrile, što bi rezultiralo teškim ograničenjima u procesu obrade složenih informacija."

Isto tako, čini se da je širenje pouzdanih elektromagnetskih signala (kakvi se koriste u radijskim, televizijskim, kompjutorskim i telefonskim sustavima, ali i u biološkim živčanim sustavima) moguće samo u trodimenzionalnom svemiru. Barrow i Tipler objašnjavaju (1996., str. 268): "U dvodimenzionalnim prostorima, valni signali koji se emitiraju u različito vrijeme mogu se istodobno primiti: to je tzv. signalna jeka ili reverberacija.

U dvodimenzionalnom prostoru nemoguće je prenositi jasno definirane signale."

Pouzdan prijenos ne zahtijeva samo izostanak signalne jeke, nego i izostanak njezinog izobličavanja. Barrow i Tipler dalje kažu: "Trodimenzionalni svjetovi omogućuju sferičnim valovima ... da se šire bez izobličavanja.

Čini se da samo trodimenzionalan svijet posjeduje 'fina' svojstva neophodna za prijenos visokokvalitetnih signala zbog istodobnog ostvarenja jasnog i neizobličenog širenja ... Ako je živim sustavima neophodno širenje visokokvalitetnih valova za njihov opstanak, tada ne možemo očekivati da postoji svijet koji bi imao manje ili više od tri prostorne dimenzije."

Isto tako, gravitacijski valovi iz Einsteinove opće teorije relativnosti, mogu se širiti samo u svemiru s tri prostorne i jednom vremenskom dimenzijom (Barrow i Tipler, 1996., str. 273). Suvremena kozmološka teorija, "String theory"*, polazi od svemira s deset prostornih i jednom vremenskom dimenzijom; međutim, sedam prostornih dimenzija mikroskopske je veličine, i nemaju nikakav vidljiv učinak na širenje valova (Barrow i Tipler, 1996., str. 274-275).