Premda možemo zamisliti neobičnu mudrost podsvijesti i objasniti je kao dio molekularnog mozga koji radi nekom čudesnom tehnologijom, još uvijek nemamo razumno objašnjenje za takozvane "psihičke fenomene", koji su očito povezani s djelovanjem podsvijesti. U nizu sofisticiranih eksperimenata dr. Monatugea Ullmana i prof. dr. Stanelva Krippnera, demonstrirano je kako je moguće da budna osoba "odašilje" slike drugoj osobi koja spava u odvojenoj sobi te da se te slike pojavljuju u snovima spavača.  Ovakvo se odašiljanje ne odvija samo u laboratorijima. Primjerice, često se događa da dvoje ljudi koji se poznaju imaju, neovisno jedan o drugom, nevjerojatno slične snove. Kako se to događa? Ne znamo.

Ali, znamo da se događa. Valjanost tih zbivanja znanstveno je dokazana u terminima vjerojatnosti. I ja sam jedne noći usnio san koji se sastojao od sedam slika u nizu. Kasnije sam saznao kako je jedan moj prijatelj, koji je prespavao kod mene dvije noći prije toga, sanjao san koji se sastojao od istih sedam slika, s istim rasporedom pojavljivanja. Ni ja ni on nismo mogli odrediti zašto se to dogodilo. Nismo mogli povezati taj san s nikakvim iskustvom koje smo zajednički doživjeli, niti smo ga znali protumačiti. Ipak, bili smo svjesni da se dogodilo nešto vrlo značajno. U mom mozgu postoje milijuni slika od kojih se može konstruirati san. Vjerojatnost da će samo pukim slučajem doći do istog sna kod mene i mog prijatelja i to još istim redoslijedom, bila je doista astronomski mala. Događaj je bio toliko nevjerojatan da smo znali kako se nije dogodio slučajno.

Činjenica da se osobito nevjerojatni događaji, za koje se ne može pronaći uzrok u okviru poznatih zakona prirode, pojavljuju s nevjerojatnim frekvencijama, postala je poznata kao princip sinkronizacije. Moj prijatelj i ja ne znamo uzrok ni razlog zbog kojeg smo imali tako nevjerojatno sličan san, ali jedan aspekt tog događaja je da su se snovi dogodili u malom vremenskom razmaku. Čini se kako je to vremensko usklađivanje bilo vrlo bitan, ako ne i ključan element tog nevjerojatnog događaja. Ranije, dok smo razmatrati sklonosti i otpornosti prema nesrećama, spomenuli smo kako je čest slučaj da ljudi nepovrijeđeni izađu iz automobila koji je potpuno uništen te da je smiješno i pomisliti da je stroj instinktivno zaštitio vozača. Ne postoji zakon prirode po kojem bi konfiguracija vozila (slučaj A) bila razlog da vozač preživi ili da je oblik vozača (slučaj B) uzrokovao da se vozilo razbije na određeni način. Međutim, premda jedan nije izazvao drugi, događaj A i događaj B dogodili su se sinkronizirano odnosno, istovremeno na takav način da je vozač preživio. Princip sinkronizacije ne objašnjava kako ili zašto se to dogodilo - on jednostavno dokazuje da se takve nevjerojatne povezanosti događaju, i to češće, nego što se može i zamisliti. Ali, to ne objašnjava čuda. Princip služi samo za pojašnjavanje kako su čuda stvar vremenskog usklađivanja, te da su začuđujuće česta.

Slučaj pojave sličnih, gotovo istovjetnih snova, kvalificira se prema svojoj statističkoj nevjerojatnosti kao "paranormalan" fenomen, čak i onda kad je značenje sna nejasno. Vrlo je vjerojatno da je značenje većine istinskih paranormalnih fenomena isto tako nejasno. Druga karakteristika ovih psihičkih fenomena jest u tome što je ishod značajnog broja takvih događaja sretan - na neki način povoljan za čovjeka ili grupu ljudi koji su uključeni. Jedan zreo, vrlo skeptičan i ugledan znanstvenik ispričao mi je idući događaj: "Bio je tako prekrasan dan, pa sam nakon naše prošleseanse odlučio krenuti kući putem uz jezero. Kao što znate, na tom putu ima puno oštrih zavoja. Približavao sam se otprilike desetom zavoju kad mi je kroz glavu prošla misao da bi iz suprotnog smjera mogao naići automobil u velikoj brzini i preći na moju stranu ceste. Odmah sam stisnuo kočnicu i stao. Čim sam to napravio, automobil je doista naišao u velikoj brzini i prešao na suprotan trak ceste toliko da me je skoro udario. Da nisam stao, sudar bi bio neizbježan. Zbilja ne znam što me je natjeralo da stanem. Mogao sam stati na bilo kojem drugom zavoju, ali nisam. Mnogo sam se puta vozio tom cestom i premda je smatram opasnom, nikad ranije nisam stao. Sad se pitam postoji li doista nešto kao ekstrasenzorna percepcija ili nešto slično. Ne znam kako to drukčije objasniti."

Moguće je da su događaji koji su statistički toliko nevjerojatni da sugeriraju princip sinkronizacije ili paranormalnih pojava, podjednako štetni kao i korisni. Čujemo za čudne nesreće jednako kao i za čudne sreće, lako je ovo područje puno metodoloških zamki, ono se svakako mora temeljito istražiti. Za sad mogu iznijeti vrlo čvrsto, ali "neznanstveno" uvjerenje kako je frekvencija takvih statistički nevjerojatnih događaja koji su korisni, daleko veća od onih štetnih. Korisni ishodi takvih događaja ne moraju uvijek spašavati život, oni su daleko češće u svrsi povećavanja intenziteta življenja ili pomaganja pri procesu sazrijevanja. Izvrstan primjer takvo događaja je "san o skarabeju", iskustvo Karla Junga napisano u njegovom članku "o sinkronizaciji".  Navest ću cijeli članak:

"Moj primjer je mlada pacijentica koja se unatoč obostranom trudu pokazala kao psihološki nepristupačna. Problem je bio u tome što je ona o svemu znala bolje. Njeno izvrsno obrazovanje služilo joj je kao oružje idealno prilagođeno svrsi, konkretno, imala je precizno izbrušen kartezijanski racionalizam sa nepogrešivim "geometrijskim" shvaćanjem stvarnosti. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da omekšam njen racionalizam s donekle Ijudskijim pristupom, počeo sam se nadati kako će se dogoditi nešto neočekivano i iracionalno, nešto što će razbiti njeno intelektualnu čahuru u koju se zatvorila. Dakle, jednog sam dana sjeo nasuprot nje, leđima okrenut prozoru, slušajući bujicu njenih riječi. Prethodne je noći sanjala impresivan san u kojem joj je netko darovao zlato skarabeja vrlo skupocjen komad nakita. Dok mi je prepričavala san, čuo sam kako nešto lagano lupka u prozor. Okrenuo sam se i ugledao prilično velikog letećeg insekta kako udara u prozor pokušavajući ući u mračnu sobu. To mi se učinilo vrlo čudnim. Odmah sam otvorio prozor i uhvatio insekta koji je uletio unutra. Bio je to insekt nalik na skarabeja (Cetonia aurata) čija zlatno zelena boja gotovo u potpunosti liči na zlatnog skarabeja. Pružio sam ga svojoj pacijentici s riječima: "Evo vašeg zlatnog skarabeja." To je iskustvo napravilo pukotinu u njenom racionalizmu i slomilo led njenog intelektualnog otpora. Terapija se sad mogla nastaviti na zadovoljavajući način.

Ovdje govorimo o fenomenu sretnog otkrivanja kao korisnoj posljedici paranormalnog događaja. Websterov rječnik definira sretno otkrivanje kao "dar za pronalaženje vrijednih ili povoljnih stvari koje ne tražimo". U ovoj definiciji postoji nekoliko intrigantnih naznaka. Jedna je da se to smatra darom, što podrazumijeva kako ga neki ljudi posjeduju za razliku od drugih, dakle, neki su sretni dok drugi to nisu. Osnovna teza ovog poglavlja jest kako je milost, koja se dijelom manifestira kao "vrijedna i ugodna stvar koju ne tražimo", pristupačna svakome, ali dok je neki koriste, drugi to ne čine. Puštajući insekta u sobu, hvatajući ga i dajući ga pacijentici, Jung je milost očito iskoristio. Neke od razloga zbog koji ljudi ne iskoriste milost, proučit ćemo u jednom od idućih poglavlja pod imenom "Otpor prema milosti". Ali, za sad mogu reći kako je jedan od tih razloga taj što nismo sasvim svjesni njezinog prisustva odnosno, ne nalazimo "vrijedne stvari koje se ne traže" zbog toga što ne cijenimo vrijednost poklona koje dobivamo. Drugim riječima, sretna otkrivanja se događaju svima nama, ali ih često ne prepoznajemo, smatramo ih beznačajnim i ne koristimo ih u potpunosti.

Prije pet mjeseci, prilikom poslovnog posjeta jednom gradu imao sam dva sata vremena između dva sastanka te sam zamolio kolegu koji je tamo živio da to vrijeme iskoristim radeći na prvom dijelu ove knjige u njegovoj biblioteci. Kad sam tamo stigao, dočekala me je njegova supruga, hladna i distancirana žena koja me nikad nije previše voljela i zapravo je u nekoliko prilika bila vrlo arogantna i neprijateljski raspoložena prema meni. Nategnuto smo razgovarali otprilike pet minuta. U tom površnom razgovoru ona reče kako je čula da pišem knjigu, te me upita o njenom sadržaju. Samo sam joj kratko rekao da je knjiga o duhovnom razvoju. Potom sam otišao u biblioteku i počeo raditi. Nakon pola sata otkrio sam kako je dio koji sam napisao o odgovornosti bio potpuno nezadovoljavajući. Taj dio sam svakako morao proširiti, a opet, plašio sam se kako ću time poremetiti konstrukciju knjige. S druge strane, nisam ga htio niti izbaciti jer sam neke od iznesenih koncepata smatrao nužnima. Cijeli jedan sat sam proveo u toj dilemi i ništa nisam odlučio te sam se počeo osjećati sve više frustriranim i bespomoćnim, ne znajući kako riješiti problem.

Tada je supruga mog kolege tiho ušla u biblioteku. Činila se nekako bojažljivom, punom poštovanja, kao da se ustručavala, a opet nekako toplom i milom, sasvim različitom od osobe koju sam poznavao. "Scotty, nadam se da ne smetam," rekla je. "Slobodno reci ako je tako." Rekao sam joj da ne smeta, da sam došao do mrtve točke i da u ovom trenutku sigurno neću moći ništa napraviti. U rukama je držala malu knjigu.

"Pronašla sam ovu knjigu," rekla je. "Mislim da bi te mogla zanimati. Možda i neće. Ne znam zašto, ali nekako sam pomislila da bi ti mogla biti od pomoći." Budući da sam bio već iznerviran i pod pritiskom, mogao sam joj reći da mi je knjiga preko glave što je bila istina i da ne postoji nikakva šansa da to pročitam u bliskoj budućnosti. Ali njena neobična poniznost izazvala je drukčiju reakciju. Rekao sam joj kako cijenim njenu ljubaznost te da ću je pokušati pročitati što je moguće prije. Ponio samje kući, ne znajući kad će nastupiti to "što je moguće prije". Ali, te me je večeri nešto natjeralo da se ostavim svih drugih knjiga koje sam proučavao i pročitam njenu. Bila je to tanka knjižica koja se zvala "Kako se ljudi mijenjaju", Allena VVheelisa. Veći dio knjige se bavio pitanjem odgovornosti. Jedno poglavlje je elegantno obradilo sve ono što sam mogao napisati da sam želio proširiti taj problematičan dio u svojoj knjizi. Idućeg sam jutra sažeo to svoje poglavlje u mali koncizni paragraf, a u napomeni na dnu strane uputio sam čitatelje na Wheelisovu knjigu kao materijal za idealno elaboriranje te teme. Moja dilema bila je riješena.

To nije bio veličanstven događaj. Nisu ga najavile nikakve fanfare. Vrlo lako sam ga mogao ignorirati. Preživio bih i bez njega. Ipak, bio sam dirnut milošću. Događaj je bio i neobičan i običan - neobičan stoga što je bio krajnje nevjerojatan, a običan jer nam se takve nevjerojatne stvari stalno događaju mirno kucajući na vrata svijesti, poput onog insekta koji je kucao na prozor. Slične stvari su mi se nastavile događati, zapravo uvijek su se i događale. Neke od tih događaja prepoznam. Nekad ih koristim a da nisam svjestan njihove čudesne prirode, međutim nikad neću znati koliko ih je prošlo neprimjećeno.