Kad počinjem raditi s nekim novim pacijentom, obično nacrtam veliki krug. Potom ucrtam malu nišu. Pokazujući unutrašnjost niše, kažem mu: "Ovo predstavlja vaš svjesni um. Preostali dio kruga, 95 % i više, predstavlja vaš podsvjesni um. Ako budete radili dugo i naporno na razumijevanju samog sebe, otkrit ćete da taj ogromni dio vašeg uma, kojeg ste tako malo svjesni, sadrži bogatstva iznad najmaštovitijih očekivanja."

Jedan od načina za spoznaju postojanja ovog ogromnog, ali skrivenog carstva i za naslućivanje bogatstva koje ono skriva, jest kroz naše snove. Jedan je ugledni čovjek došao kod mene zbog dugogodišnje depresije. Nije pronalazio zadovoljstvo u svom poslu, a nije znao što je razlog tome. lako su mu roditelji bili nepoznati i siromašni, nekolicina predaka s očeve strane bili su slavni ljudi. Moj ih je pacijent vrlo malo spominjao. Njegova je depresija bila uzrokovana mnogim čimbenicima. Tek nakon nekoliko mjeseci terapije počeli smo razmatrati pitanje njegove ambicije. Na idućoj je seansi ispričao san od prethodne noći, čiji je jedan dio glasio ovako: "Bili smo u stanu ispunjenom velikim komadima namještaja. Bio sam mnogo mladi nego što sam sada. Otac je tražio od mene da otplovim preko zaljeva i dovezem čamac kojeg je on iz nekog razloga ostavio na otočiću s druge strane zaljeva. Želio sam ići tamo i pitao sam oca kako mogu pronaći taj brod. Odveo me je do jednog izuzetno glomaznog komada namještaja, jednog ogromnog ormara, dugog najmanje četiri metra i visokog do stropa, sa možda dvadesetak golemih ladica i rekao mi kako mogu pronaći brod budem li gledao uzduž ruba ormara. Značenje sna mi nije bilo odmah jasno pa sam ga, po običaju, upitao na što ga asocira taj ogromni ormar s ladicama. Spremno je odgovorio: "Iz nekog razloga možda zato što je izgledalo nekako deprimirajuće odmah me je podsjetio na sarkofag."

"A, što je s ladicama?" upitao sam.

Odjednom se osmjehnuo. "Možda želim ubiti svoje pretke, rekao je."

"Navodi me na pomisao o obiteljskoj grobnici. Svaka od ladica je dovoljno velika da u nju stane tijelo."

Sad mi je postalo jasno značenje sna. On je, zapravo, u mladosti vidio grobnice svojih slavnih predaka i krenuo je njihovim stopama, ka slavi. Međutim, bio je to veliki pritisak na njega i želio je psihološki ubiti svoje pretke kako bi se oslobodio tog deprimirajućeg pritiska.

Svatko tko se bavi snovima, prepoznat će ovaj san kao tipičan primjer. Želio bih skrenuti pozornost na tu tipičnost koja može biti od velike pomoći. Ovaj je čovjek počeo raditi na svom problemu, i gotovo odmah, njegova je podsvijest proizvela dramu koja je osvijetlila uzrok njegova problema, uzrok kojeg ranije nije bio svjestan. Ona je to učinila elegantno, koristeći simbole poput najvještijeg dramskog pisca. Teško je zamisliti koji bi drugi doživljaj u ovom stadiju terapije bio korisniji od ovog sna. Njegova mu je podsvijest željela pomoći i učinila je to vrlo vješto.

Upravo stoga što je od tolike pomoći, psihijatri općenito smatraju analizu snova značajnim dijelom svog rada. Moram priznati kako je bilo mnogo snova čiji me je značaj prevario i ponekad poželim da nam se podsvijest obraća razumljivijim jezikom. Međutim, u slučajevima kad uspijemo protumačiti značenje, poruka nam bez iznimke omogućuje duhovno sazrijevanje. Po mom iskustvu, oni snovi koji se ne mogu protumačiti na više načina su od najveće pomoći. Ta se pomoć javlja u različitim oblicima: upozorenje na osobne zamke, ukazivanje na rješenje problema koje nismo mogli riješiti, ukazivanje na to da nismo u pravu onda kad mislimo da jesmo, ili kao ohrabrenje da smo u pravu onda kad mislimo da nismo. San je često izvor potrebnih informacija o nama samima koje nam nedostaju u svijesti, usmjerava nas onda kad smo izgubljeni i ukazuje nam put kojim trebamo ići kad zalutamo.

Podsvijest može komunicirati s nama i kad smo budni, jednako elegantno i korisno kao kad spavamo, premda u malo izmijenjenom obliku. To je oblik "uzaludnih misli" ili pak samo fragmenti misli. Većinu vremena, kao i kod snova, mi ne obraćamo pozornost na takve misli i odbacujemo ih kao beznačajne. Upravo iz ovog razloga, od pacijenata se u psihoanalizi uvijek iznova traži da govore sve što im padne na pamet, bez obzira koliko im to zvučalo glupo ili beznačajno. Kad god pacijent kaže, "To je smiješno, ali ove mi glupe misli stalno padaju na um besmislene su, ali vi ste mi rekli da vam ih moram reći," tada znam da je pacijent dobio iznimno važnu poruku iz svoje podsvijesti, poruku koja će značajno osvijetliti njegovu ili njenu situaciju. Dok nas ove "uzaludne misli" obično opskrbljuju dramatičnim uvidima u sebe, mogu nas opskrbiti i uvidom u druge osobe, kao i u svijet oko nas. Kao primjer jedne takve "uzaludne misli", odnosno poruke iz podsvjesnog, dopustite mi da opišem iskustvo vlastitog uma prilikom rada s jednom pacijenticom. Pacijentica je bila mlada žena koja je od doba adolescencije patila od vrtoglavica i osjećaja da se može srušiti u nesvijest svakog trenutka, zašto liječnici nisu uspjeli pronaći nikakav fizički uzrok. Zbog tog je osjećaja kruto hodala, gotovo se gegajući. Bila je inteligentna i šarmantna mlada dama i nisam se nikako mogao dosjetiti što bi mogao biti uzrok tim vrtoglavicama, od kojih je ni nekoliko godina psihoterapije nije moglo izliječiti, te se naposljetku obratila meni za pomoć. Usred naše treće seanse, dok je sjedila udobno zavaljena i pričala o svemu i svačemu, iznenada mi je na um pala riječ "Pinokio". Pokušao sam se koncentrirati na ono što je ona govorila i izbaciti tu riječ iz glave. Ali, već iduće minute, unatoč samom sebi, riječ mi je ponovno došla u glavu, gotovo vidljiva, kao da je napisana ispred mojih očiju - PINOKIO. Sad sam se već iživcirao, treptao očima i ponovno se pokušavao koncentrirati na pacijenticu . Ipak, kao da je posjedovala svoju vlastitu volju, riječ se ponovno pojavila u mojoj svijesti, zahtijevajući da bude prepoznata. "Samo trenutak," rekao sam samom sebi, "ako se ova riječ toliko trudi ući u moju svijest, možda bih ipak trebao obratiti pozornost na nju. Znam da te stvari mogu biti važne i znam da ako mi moja podsvijest želi nešto priopćiti, onda je trebam poslušati." I poslušao sam je. "Pinokio. Što to, do vraga, znači? Misliš li da bi moglo biti nešto u vezi moje pacijentice? Ne misliš valjda da je ona Pinokio? Hej, samo trenutak! Ona je slatka, baš poput male lutke. Obučena je u plavo, crveno i bijelo. Čudno hoda, ukočenih nogu, kao drveni vojnik. To je to! Ona je marioneta. Zaboga, ona je Pinokio! Ona je marioneta!" Odjednom mi se ukazala bit moje pacijentice ona nije bila stvarna osoba. Bila je ukočena, drvena marioneta koja pokušava izgledati živa, ali se boji kako će svakog trenutka pasti na glavu i kolabirati, zapletena u konce i konope. Jedna po jedna, pojavljivale su se činjenice koje su to potvrđivale: nevjerojatno dominantna majka koja je vukla sve konce i bila vrlo ponosna što je svoju kćer "preko noći" naučila da sama traži kahlicu, kad je ona bila mala. Moja je pacijentica bila potpuno posvećena ispunjavanju očekivanja drugih: biti čista, uredna, dobra, slatka i govoriti samo ono što se od nje očekuje. Potpuno joj je nedostajalo motivacije i sposobnosti za donošenje autonomnih odluka.

Ovaj dragocjeni uvid u problem pacijenta, pojavio se u mojoj svijesti kao neželjeni uljez. Ja ga nisam zvao i nisam ga želio. Njegova mi se prisutnost činila neobičnom i nevažnom za posao koji sam obavljao, kao nepotrebna smetnja. U početku sam mu se opirao, pokušavajući ga se riješiti nekoliko puta. Ovaj naizgled čudni i neželjeni oblik karakterističan je za materijal podsvjesnog koji se prezentira u svjesnom umu. Djelomično zbog ovog oblika s kojim je povezan otpor svjesnog uma, Freud i njegovi sljedbenici su smatrali podsvijest kao skladište primitivnog, antidruštvenog i zlog unutar nas. Čini se da su pretpostavljali, zbog činjenice da ga naša svijest ne želi, kako je materijal podsvijesti, zapravo "zao". Nastavljajući se na tu tezu, držali su kako je psihička bolest ukorijenjena u podsvijesti kao demon u podzemnim dubinama našeg uma. Jung je ovakvo gledište korigirao na nekoliko načina, uključujući i frazu "mudrost podsvijesti". Moje vlastito iskustvo potvrđuje Jungova gledišta i došao sam do zaključka da psihičke bolesti nisu produkt podsvijesti. Zapravo, to je fenomen svijesti, odnosno poremećaj odnosa svjesnog i nesvjesnog. Razmotrimo, primjerice, pitanje potiskivanja. Freud je kod mnogih svojih pacijenata otkrio seksualne želje i neprijateljske osjećaje kojih oni nisu bili svjesni, a bili su uzrocima njihovih bolesti. Budući da su oni te želje i osjećaje potiskivali u podsvijesti, on je zaključio kako je podsvijest ta koja je "uzrok" psihičkih oboljenja. Ali, zašto su ti osjećaji i želje uopće smješteni u podsvijesti? Zašto su potiskivani? Odgovor je da ih svjesni um nije želio. Upravo u tom neželjenju i tom odbijanju leži problem. Problem nije u tome što se kod ljudskih bića pojavljuju takve neprijateljske ili seksualne želje, već u tome što se svjestan um nije voljan suočiti s njima i podnositi patnju zbog njihova postojanja, nego ih gura pod tepih.

Treći način na koji se podsvijest manifestira i obraća nam se, ukoliko smo je voljni slušati (što obično nismo), jest kroz naše ponašanje. Ovdje mislim na omaške u govoru i druge "pogreške" u ponašanju, odnosno "Freudovske pogreške", koje je Freud objasnio kao manifestacije podsvijesti u svojoj knjizi "Psihopatologija svakodnevnog života". Freudova upotreba riječi "psihopatologija" kojom je opisao ove fenomene, još je jedan pokazatelj njegovog negativnog stava prema podsvjesnom. On podsvijest drži za neprijatelja ili bar vraga, koji nas želi prevariti, a ne kao neku dobru vilu koja se trudi napraviti od nas poštene ljude. Kad pacijent napravi omašku u psihoterapiji, taj događaj obično pomogne u daljnjem procesu terapije. U tom je trenutku svjesni um pacijenta angažiran pokušajem da se nosi s terapijom jer je zapravo sklon skriti pravu prirodu problema od terapeuta. Podsvjesno, međutim, on se udružuje s terapeutom, boreći se za otvorenost, iskrenost, istinitost i stvarnost, trudeći se iznijeti "stvari na vidjelo".

Navest ću nekoliko primjera. Pedantna žena, potpuno nesposobna prepoznati u sebi emocije ljutnje, dakle, nesposobna i za njihovo izražavanje, počela je kasniti po pet minuta na seanse. Rekao sam joj da je to stoga što ima otpor prema meni ili prema terapiji, a možda i prema oboje. Odlučno je odbacila takvu mogućnost, objasnivši kašnjenja ovim ili onim slučajnim razlozima te je izjavila kako me neobično cijeni i da je iznimno motivirana za naš zajednički rad. Iduće je večeri platila svoje mjesečne račune, uključujući i moj honorar. Međutim, njen mi je ček stigao nepotpisan. Na idućoj sam je seansi obavijestio o tome, želeći joj nagovijestiti kako mislim da je namjerno napravila tu pogrešku jer je bila ljuta. Rekla je: "Ali to je smiješno! Nikad u životu nisam dala nepotpisan ček. Vi znate kako sam pedantna u tim stvarima. Jednostavno nije moguće da ga nisam potpisala." Pokazao sam joj nepotpisan ček. Premda se uvijek kontrolirala na seansama, sad je počela jecati. "Što se to sa mnom zbiva?", jadikovala je , "Potpuno se gubim. Kao da su u meni dvije različite osobe." Prihvatila je moje mišljenje da je ona poput kuće koja se dijeli na dva dijela, te je po prvi put u životu shvatila da i ona može osjećati ljutnju. To je bio prvi korak prema napretku. Drugi pacijent koji imao problem s osjećajem bijesa, bio je muškarac koji je vjerovao kako je neprihvatljivo osjećati, a još manje izražavati bijes prema članovima svoje obitelji. Budući da ga je u to vrijeme posjetila sestra, pričao mi je o njoj, opisujući je kao savršeno dragu osobu. Malo kasnije je govorio o maloj zakusci koju je planirao prirediti te večeri, na kojoj će biti jedan par iz susjedstva i "naravno moja nevjesta". Ukazao sam mu kako je svoju sestru nazvao nevjesta. "Sad ćete mi sigurno reći kako je to jedna od Freudovih pogreški," reče on. "Da, hoću," odgovorio sam.

"Ono što vaša podsvijest želi reći je da vi svoju sestru ne želite za sestru, i da ona za vas znači nešto poput nevjesta, odnosno , vi je mrzite."

"Ne mrzim je," odgovorio je. "Ali, ona neprestano priča. Znam da će za večerom potpuno monopolizirati konverzaciju. Mislim da me zapravo ponekad dovodi u neugodnu situaciju." Ponovno je došlo do jednog malog napretka.

Ne izražavaju sve pogreške neprijateljstvo ili potisnute negativne osjećaje. One izražavaju sve potisnute osjećaje, bilo da su pozitivni ili negativni. Izražavaju istinu, pravo stanje koje je suprotno onome što bismo mi željeli da bude. Vjerojatno je najupečatljiviju pogrešku u mom iskustvu učinila mlada žena prilikom svoje prve seanse. Znao sam da su njeni roditelji distancirani i hladni ljudi koji su je odgojili u bogatstvu, ali bez osjećaja i istinske brige. Predstavila mi se kao neobično zrela, samopuzdana, slobodna i nezavisna svjetska žena koja je trenutno imala višak slobodnog vremena te je mislila kako će psihoanaliza pridonijeti njenom intelektualnom razvoju. Raspitujući se o njenom slobodnom vremenu, saznao sam kako je upravo napustila studije jer je bila u petom mjesecu trudnoće. Nije se htjela udati. Razmišljala je o tome da nakon poroda dijete da na usvojenje i zatim ode u Europu kako bi tamo nastavila školovanje. Upitao sam je li obavijestila oca djeteta, kojeg nije vidjela četiri mjeseca, o tome da je trudna. "Da," odgovorila je. "Ostavila sam mu kratku poruku kako je naša veza produkt djeteta." Htjela je reći kako je dijete produkt njihove veze, a umjesto toga mi je pokazala to da se ispod maske svjetske žene krije još uvijek mala djevojčica gladna nježnosti, koja je zanijela u očajničkoj želji da iskusi majčinstvo, osjećaj koji joj je nedostajao u djetinjstvu. Nisam je opomenuo za tu pogrešku jer se tad još nije bila spremna suočiti svojom ovisničkom potrebom. Međutim, ta je pogreška bila od pomoći jer sam postao svjestan kako ispred mene stoji uplašeno dijete koje još dugo vremena treba zaštitničku nježnost i najjednostavniju, gotovo fizičku njegu.

Ovo troje pacijenata koji su napravili pogreške u govoru, nisu se toliko htjeli skriti od mene koliko od sebe samih. Prva pacijentica je vjerovala da u njoj ne postoji niti malo otpora prema terapiji. Drugi je bio potpuno uvjeren kako u njemu ne postoji niti malo neprijateljstva prema članovima obitelji, dok je treća osoba držala sebe za svjetsku ženu. Kroz sustav različitih čimbenika, naš svjesni koncept o sebi uvijek se manje više razlikuje od onoga što mi, zapravo, jesmo. Gotovo smo uvijek ili više ili manje kompetentni za nešto, nego što mislimo da jesmo. Podsvijest, međutim, uvijek točno zna tko smo. Najveći i ključni zadatak u procesu duhovnog razvoja jest stalni rad na usklađivanju svjesnog koncepta o sebi sa stvarnim stanjem. Kad se veći dio ovog doživotnog zadatka obavi, što se može postići kroz intenzivnu psihoterapiju, pojedinac se obično osjeća "ponovno rođenim". "Nisam više osoba koja sam bila," reći će pacijent sretan zbog dramatične promjene u svojoj svijesti. "Ja sam sad sasvim druga osoba." Takva osoba će bez teškoće shvatiti riječi pjesme: "Jednom sam bio izgubljen, ali sad sam pronađen, bio sam slijep, ali sad vidim."

Ako se identificiramo sa svojim konceptom o sebi ili svojom sviješću ili sviješću uopće, tada moramo reći kako je naša podsvijest mudrija od nas. Govorili smo o "mudrosti nesvjesnog" uglavnom u terminima samospoznaje i samootkrivanja. Primjerom pacijentice koju je moja podsvijest prepoznala kao Pinokija, pokušao sam demonstrirati kako je podsvijest mudrija od nas, kako u odnosu na druge ljude, tako i na nas. Zapravo, činjenica je da je naša podsvijest mudrija od nas u svemu. Prilikom prvog posjeta Singapuru, supruga i ja smo otišli u šetnju gradom. Uskoro smo došli do jedne velike širine i u daljini smo uspjeli razaznati nejasne obrise neke velike zgrade. "Pitam se kakva je ono zgrada," rekla je moja supruga. Odmah sam ležerno i potpuno sigurno odgovorio: "Oh, to je singapurski kriket klub." Izustio sam to spontano. Gotovo sam odmah požalio zbog toga. Nisam imao nikakvog razloga da izgovorim te riječi. Nikad prije nisam bio u Singapuru, nikad nisam vidio ni kriket klub. Na moje ogromno čuđenje, kad smo se približili zgradi, vidjeli smo da njenoj drugoj strani, iznad ulaza piše "Singapur Cricket Club".

Kako sam mogao znati ono što nisam znao? Među mogućim objašnjenjima, jedno je i Jungova teorija o "kolektivnoj podsvijesti", po kojoj nasljedujemo mudrost iskustva naših predaka bez da smo sami to iskusili. Ovakva se vrsta "znanja" može činiti bizarna jednom znanstvenom umu, a ipak ona postoji u uobičajenom svakodnevnom jeziku. Uzmimo za primjer riječ "prepoznati". Kad pročitamo u knjizi neku zamisao ili teoriju koja nam se sviđa, ona nas "podsjeti" na nešto, mi je "prepoznajemo" kao istinitu, iako to može biti nešto o čemu nikad nismo svjesno razmišljali. To zapravo znači da smo "ponovno saznali" koncept, odnosno, da smo ga jednom već znali i zaboravili, a potom ga prepoznali kao starog prijatelja. Čini se kao da su sva saznanja i sve mudrosti skrivene u našim umovima, a kad naučimo "nešto novo", mi zapravo, samo otkrivamo nešto što je cijelo vrijeme bilo u nama. Ovaj se koncept u izvjesnom smislu očituje u riječi "obrazovanje" (education) koja je nastala od latinske riječi educare, što u doslovnom prijevodu znači "otkriti" ili "voditi naprijed". Prema tome, educirajući ljude, držimo li se pravog smisla riječi, mi ih ne zatrpavamo novim saznanjima, već samo prenosimo znanja iz njihove podsvijesti u njihovu svijest. Oni su ta znanja ionako cijelo vrijeme posjedovali.

Ali, odakle izvire taj mudriji dio nas? To je još uvijek nepoznanica. Jungova teorija kolektivne podsvijesti govori kako je mudrost naslijeđena. Novija znanstvena istraživanja s genetskim materijalom u odnosu na fenomen memorije ukazuju kako je moguće nasljeđivati znanja koja su zapremljena u moždanim stanicama u obliku koda nukleinske kiseline. Koncept kemijske zapreme informacija dopušta nam da razumijemo kako bi informacije potencijalno dostupne ljudskom umu mogle biti smještene u nekoliko kubnih centimetara moždane mase. Doduše, čak niti ovaj iznimno sofisticiran model, koji pretpostavlja zapremu naslijeđenog znanja i onoga stečenog iskustvom, ne odgovara na najvažnije pitanje. Dok nagađamo o tehnologiji ovog modela kako je konstruiran, kako je sinkroniziran, i slično mi i dalje sa strahopoštovanjem stojimo pred fenomenom ljudskog uma. Nagađanja o tim stvarima se ne razlikuju mnogo od onih o kozmičkoj kontroli Boga koji pod svojim zapovjedništvom drži vojske i trupe arhandela, anđela, serafina i kerubina, koji mu pomažu u upravljanju svemirom. Um, koji ponekad smatra kako ne postoje takve stvari kao što su čuda, sam po sebi jest veliko čudo.