Premda se do sad nismo usredotočili na koncept evolucije, ona je na neki način već bila razmatrana u ovoj knjizi. Duhovni razvoj je evolucija jedinke. Tijelo pojedinca može pretrpjeti promjene životnog ciklusa, ali to nije evolucija. Ne nastaju novi fizički oblici. U starosti je neizbježan pad fizičkih sposobnosti. Međutim, u životnom vijeku pojedinca ljudski se duh dramatično razvija. Duhovne sposobnosti se mogu uvećati (iako se to rijetko događa) sve do trenutka smrti u poodmakloj životnoj dobi. Naš život nam pruža nebrojene mogućnosti za duhovni razvoj sve do samog kraja, lako je ova knjiga usredotočena na duhovnu evoluciju, proces fizičke evolucije sličan je duhovnoj i omogućava nam da razumijemo proces duhovnog sazrijevanja i značenje milosti.

Proces fizičke evolucije je sam po sebi čudo. Sudeći po onom kako mi razumijemo svemir, evolucija ne bi trebala niti postojati. Jedan od osnovnih zakona prirode jest drugi zakon termodinamike koji kaže da energija prirodno ide od stanja veće organizacije ka stanju manje organizacije, od stanja visoke diferencijacije ka stanju niže diferencijacije. Drugim riječima, svemir je u procesu pojednostavljivanja. Najčešće se za ilustraciju tog zakona koristi primjer potoka koji prirodno teče nizbrdo. Potrebna je energija ili rad pumpe, ljudi koji nose kante, ili druga sredstva da bi se taj proces obrnuo, da bi se vratili na početak, odnosno vratili vodu na vrh brda. Ta energija mora doći iz nekog drugog izvora. Moraju se trošiti neki drugi energetski sustavi kako bi se to postiglo. Konačno, prema drugom zakonu termodinamike, za milijarde i milijarde godina svemir će se potpuno pojednostavniti i dostići najnižu razinu amorfne, potpuno neorganizirane i nediferencirane "gomile" u kojoj se više ništa ne događa. Stanje potpune neorganiziranosti i nediferenciranosti jest stanje entropije.

Prirodni tijek energije prema stanju entropije mogao bi se nazvati sila entropije. Sad možemo shvatiti kako je "tijek" evolucije oprečan sili entropije. Proces evolucije je razvoj organizama od nižih ka višim razinama složenosti, diferencijacije i organizacije. Virus je iznimno jednostavan organizam, neznatno razvijeniji od molekule. Bakterija je složenija, izdiferenciranija, posjeduje stanični zid i različite tipove molekula, kao i metabolizam. Paramecijum ima nukleus i rudimentarni probavni sustav. Spužva ne samo da ima stanice, već i međuovisne tipove stanica. Kukci i ribe imaju živčani sustav sa složenim metodama kretanja, pa čak i društvene organizacije. Dakle, što se više penjemo na evolucijskoj ljestvici, to se više povećava složenost, organizacija i diferencijacija, a vrhunac je čovjek koji posjeduje ogromnu moždanu koru i iznimno složene strukture ponašanja. Držim da je proces evolucije čudo jer je to proces povećanja organizacije i diferencijacije i oprečan je zakonu prirode. Po zakonu prirode ne bi postojali ni oni koji pišu, niti oni koji čitaju knjige.*

Proces evolucije se može prikazati u obliku piramide, s čovjekom, najsloženijom i najmalobrojnijom vrstom organizma na vrhu, i virusima, najjednostavnijom i najbrojnijom vrstom organizma, na dnu.

Vrh stoji gore, nasuprot sili entropije . Unutar piramide sam smjestio strelicu koja simbolizira ovu probojnu silu evolucije, ono nešto što je tako uspješno i dosljedno odredilo prirodni zakon, milijunima i milijunima godina te samo po sebi može predstavljati zakon prirode , premda još nije definiran.

Duhovna evolucija čovječanstva također se može prikazati dijagramom:

Ponovno naglašavam kako je proces duhovnog razvoja naporan i težak. Takav je jer se suprotstavlja prirodnom otporu, suprotstavlja se sklonosti da stvari ostanu onakve kakve jesu, da se držimo starih mapa i da odabiremo lakši put. Taj prirodni otpor, tu silu entropije koja djeluje i u našim duhovnim životima, uskoro ćemo detaljnije razmotriti. Kao i kod slučaja fizičke evolucije, čudo je da je taj otpor svladan. Mi se doista razvijamo. Unatoč svemu što se suprotstavlja tom procesu, postajemo sve bolja i bolja ljudska bića. Doduše, ne svi mi i ne tako lako. Ipak, znatan broj ljudi uspijeva nekako dostići zrelost. Postoji sila koja nas tjera da odaberemo teži put, kako bismo nadmašili jad i bijedu u kojoj smo često rođeni.

Ovaj dijagram procesa duhovne evolucije može se primijeniti na egzistenciju pojedinca. Svatko od nas ima potrebu sazrijevati i svi se mi, svjesni te potrebe, moramo boriti protiv vlastitog otpora. Dijagram se odnosi i na čovječanstvo u cjelini. Razvijajući se kao pojedinci mi ujedno i pomažemo razvoj društva. Kultura koja nas je oblikovala u djetinjstvu sada oblikuje naše ponašanje u svijetu odraslih. Oni koji dostignu zrelost na samo da sami uživaju plodove zrelosti, već ih darivaju i svijetu. Razvijajući se kao pojedinci nosimo čovječanstvo na svojim leđima i tako se ono razvija.

Sama zamisao kako je polje razvoja ljudske duhovnosti u usponu, ne čini se realističnom generaciji oslobođenoj iluzije sna o napretku. Svuda oko nas su ratovi, korupcija i zagađenje. Kako onda itko razuman može i pomisliti da ljudska rasa duhovno napreduje? Ipak, upravo je to ono što ja tvrdim. Sam osjećaj razočaranja potiče od činjenice kako od sebe očekujemo više nego što su od sebe očekivali naši preci. Ljudsko ponašanje koje se danas smatra odvratnim i okrutnim, do jučer se prihvaćalo kao normalno. Osnovna teza ove knjige je odgovornost roditelja za duhovno oblikovanje djece. To danas nije neka radikalna tema, ali prije nekoliko stoljeća nitko o tome nije razmišljao. Premda je u prosjeku kvaliteta roditeljske brige zastrašujuće loša, ipak imam mnogo razloga za vjerovanje kako je daleko superiornija onoj od prije samo nekoliko generacija. Nedavno je opisan jedan aspekt brige o djetetu, koji počinje ovako:

"Rimski zakon je ocu davao apsolutnu kontrolu nad djetetom, koje je on mogao prodati ili osuditi na smrt. Ovaj koncept apsolutnog prava prenesen je u engleski zakon, gdje je opstao bez značajnijih izmjena sve do 14. stoljeća. U srednjem vijeku djetinjstvo se nije kao danas smatralo posebnom fazom u životu. Bilo je uobičajeno da se dijete u dobi od sedam godina da na izučavanje zanata ili u službu, gdje je učenje bilo u drugom planu, dok je u prvom bilo služenje gospodaru. Dijete i sluga su se tretirali na istovjetan način, čak su i u jezičnoj formi postojali oblici koji su jednom riječju označavali oboje. Tek u 16. stoljeću se na dijete gleda kao na biće od posebnog interesa, koje prolazi kroz važne i specifične probleme razvoja, kao biće koje je vrijedno ljubavi."

Kakva je to sila koja nas, kao pojedince ili cijele grupe, gura da sazrijevamo unatoč prirodnom otporu naše letargije? Već smo joj dali ime to je ljubav. Ljubav smo definirali kao "volju za proširivanjem sebe kako bismo pomogli svoj i tuđi duhovni razvoj." Kad sazrijevamo, to je stoga što na tome radimo, a radimo na tome jer volimo sebe. Kroz ljubav se uzdižemo. Ljubav kao proširenje sebe jest sam čin evolucije. To je evolucija u napretku. Evolucijska sila, prisutna u cjelokupnom životu, u čovječanstvu se manifestira kroz ljudsku ljubav. Ljubav je čudesna sila koja se suprotstavlja prirodnom zakonu entropije.