Liječnici već vijekovima znaju za povremene, veoma rijetke, slučajeve remisije raka. Vjerojatno ste čuli, na primjer, da su liječnici poslije operacije rekli: 'Samo smo ga otvorili i zatvorili - rak je tako metastazirao da se ništa nije moglo učiniti. Nikakva operacija ne bi pomogla. Živjet će još najviše šest mjeseci.' Ali, poslije pet ili deset godina, ta ista osoba je još uvijek živa, bez ikakvih tragova opake bolesti.

Pomislit ćete da su liječnici, apsolutno fascinirani ovako rijetkim slučajevima, detaljno ispitali ove pojave. Međutim, griješite. Već decenijama ti isti liječnici inzistiraju da je tako nešto nemoguće, a tek u posljednjih petnaestak godina počinju ozbiljnija proučavanja. Iako je još uvijek suviše rano za statističku obradu rezultata, neke indicije ukazuju na postojanje sličnosti u ovako rijetkim slučajevima - kod jednog broja pacijenata prisutna je tendencija ka korjenitim promjenama u životu. Kada im se kaže da imaju još godinu dana života, kao da sami sebi kažu: 'Proklet bio, ako posljednje dane života provedem radeći za IBM. Mislim da ću se pozabaviti restauracijom namještaja. Uostalom, to sam oduvijek želio raditi. Ili: 'Pa, pošto mi preostaje samo godinu dana života, prokleta bila ako je provedem sa čangrizavim mužem koji me godinama samo ždere.' Dakle, u trenutku kada donesu tako važne odluke i potpuno promijene način života, rak nestaje.

Fenomen je zaintrigirao neke istraživače sa Kalifornijskog univerziteta u Los Angelesu (UCLA). Odlučili su provjeriti mogu li radikalne promjene u životu ovih pacijenata biti izazvane psihoterapijom. Problem je bio pronaći pacijente voljne da se podvrgnu eksperimentu. Za psihijatra bi bilo tipično da pronađe osobu kojoj je dijagnosticiran rak u poodmakloj fazi - što znači da operacija ne pomaže - i da kaže: 'Vjerujemo da ćete, ako se dobrovoljno podvrgnete psihoterapiji i promijenite neke stvari u životu, uspjeti produžiti život.' U početku, pacijent je oduševljen. 'Dragi doktore, vi ste prva osoba koja mi je ulila malo nade.' Psihijatar nastavlja: 'Sutra u deset sati prije podne, u sobi broj četiri, okupit će se grupa pacijenata sličnih vama. Hoćete li doći da porazgovaramo o vašem problemu?' 'Svakako, svakako. Računajte na mene.' Ali, sutradan u deset sati, pacijenta nema. Psihijatar ne odustaje i raspituje se zbog čega nije došao. 'Žao mi je, doktore, potpuno sam zaboravio naš dogovor', odgovara pacijent. 'Jeste li još uvijek zainteresirani?' 'Naravno da jesam.' 'U redu, sutra u tri sata popodne, u sobi broj četiri, održat će se drugi sastanak pacijenata. Jeste li slobodni?' 'Jesam i obavezno dolazim.' Situacija se ponavlja, pacijent opet ne dolazi. Psihijatar odlučuje pokušati posljednji put: 'Možda vam se ne dopada ideja da prisustvujete psihoterapijskim seansama?' I konačno, pacijent priznaje: 'U pravu ste, doktore. Dosta sam razmišljao o tome. Znate, ne može se stari pas naučiti novim trikovima. Tako i ja mislim.'

Ne treba suviše osuđivati ovakav stav. Svi mi s vremenom postajemo stari psi, često previše umorni da naučimo neki novi trik. Za ovakvo stanje krivi su i liječnici. Neprestano upoznajem izuzetno obrazovane i kvalificirane liječnike, uvjerene da je uzrok bolesti samo jedan - psihički ili fizički. Potpuno im je neprihvatljiva mogućnost da bolest, baš kao i stablo drveta, može imati dva korijena istovremeno, pa čak i više.

Zapravo, istina leži u činjenici da su   sve bolesti psiho-duhovno-socijalno-somatske prirode. Naravno, postoje i izuzeci - na primjer, urođene mane ili cerebralna paraliza. Međutim, čak i u takvim slučajevima, želja za životom može značajno prolongirati i unaprijediti kvalitet života. Nažalost, suprotne pojave su također istinite. Dok sam bio stacioniran u vojnoj bazi na Okinawi, zamolili su me da pomognem mladoj, devetnaestogodišnjoj ženi koja je patila od hypermesis gravidarum - pretjeranog povraćanja u trudnoći. Iz njene priče shvatio sam daje odrasla na Istočnoj Obali i daje plološki vezana za majku. U sedamnaestoj je otišla živjeti kod ujaka na Zapadnu Obalu i tada je počela povraćati. U to vrijeme nije bila u drugom stanju. Povraćala je toliko da ju je ujak, uplašen za njeno zdravlje,  poslao kući. Kod kuće na Istočnoj Obali, djevojka je bila sretna i potpuno zdrava. Povraćanje je sasvim prestalo, sve dok se nije udala za mladog marinca, zatrudnjela i došla s njim u bazu na Okinawi. Počela je povraćati još prije nego što je ušla u avion. Svoje veoma bolesne pacijente imao sam pravo poslati kući u SAD. Znao sam da će ova mlada žena prestati povraćati ako je pošaljem kući. Takođe sam znao da će njena bolest sasvim sigurno prerasti u beznadežno patološko povraćanje koje se javlja svaki put kada je odvojena od majke.

Beskrajno samouvjeren, odlučio sam da je ipak ne šaljem kući. Rekao ao sam joj: 'Krajnje je vrijeme da odrasteš i naučiš živjeti bez svoje majke.' Stanje joj se toliko popravilo da je bila otpuštena iz bolnice. Međutim, poslije nekoliko dana, povraćanje je ponovo počelo, ovog puta još gore. Ponovo sam joj objasnio da je ne namjeravam poslati kući. I opet joj je bilo bolje. Otpuštena je iz bolnice. Ali, dva dana kasnije, u svom stanu, iznenada je pala i umrla. Imala je devetnaest godina i bila je u četvrtom mjesecu trudnoće. Autopsijom nije utvrđen uzrok smrti. Zapravo, nikada se i nije saznalo od čega je umrla. Sto se mene tiče, duboko sam zažalio zbog svoje odluke. Ali i dalje vjerujem da je ta mlada žena, iz meni nepoznatih razloga, u jednom trenutku svog života odlučila zauvijek ostati dijete. Nisam joj dozvolio da bude dijete i ona je, umjesto da prihvati odgovornost odrastanja, radije umrla.