Ne bih postao kršćanin i ne bih se krstio u četrdesetitrećoj, da sam mislio daje kršćanstvo tek druga najbolja religija ili, da je jedna religija isto tako dobra kao i bilo koja druga. Na intelektualnom nivou, razlog što sam postao kršćanin je moje postepeno uvjerenje u cjelovitost kršćanske doktrine koja se približava realnosti Boga, i relanosti uopće, mnogo više nego druge velike religije. To ne znači da ne postoji puno toga što se može naučiti i iz drugih religija. Postoji ogromna količina znanja koje se može naučiti. Odgovornost svakog obrazovanog kršćanina je da pokupi što više mudrosti iz tradicija drugih religija. Možda je najveći grijeh kršćanske crkve određena vrsta arogancije, narcisoidnost koja tolikim kršćanima stvara lažni osjećaj da su dosegli Boga i da ga imaju u malom prstu. Oni koji misle da su spoznali cijelu istinu i ništa osim istine, i da se oni drugi jadnici koji su druge vjere ne mogu spasiti, ne shvaćaju istinu da je Bog veći od njihove vlastite teologije. Kao što sam rekao, Bog nije naša svojina da bismo ga posjedovali, već smo mi Njegovi. On posjeduju nas. I ne postoji ništa što može nanijeti više štete deevangeliziranom kršćanstvu, nego ta uskogrudna narcisoidnost. Postavši kršćanin, znao sam da, identificirajući sebe kao takvog, moram prihvatiti na sebe, na ovaj ili na onaj način, teret grijehova kršćanske crkve - što je samo jedan dio njene arogancije. Još jedan teret ovih grijehova predstavlja iskupljenje za grozote kakav je, na primjer, virulentni antisemitizam crkve kroz vijekove, a u skorije vrijeme nesposobnost Crkve da spriječi Holokaust. Da su kršćanske crkve - kao što je trebalo - proglasile nacizam suprotnim kršćanstvu etiketirajući ga gore nego herezu, i da su zaprijetili svim nacistima ekskomunikacijom, kletva historije bila bi potpuno drugačija. Još jedan teret ovih grijehova je pogrešno tumačenje. Kada sam spominjao Isusa i kršćanstvo, mnogi ljudi su se uvrijedili jer pripadaju različitim religijama ili pamte loša iskustva koja se odnose na hipokriziju crkve. Takva bila i moja supruga. Kao kćer kineskog baptističkog konzervativnog svećenika, bila je odgajana u domu gdje se propovijeda vjera i ljubav, ali i gdje su strah i mržnja bili svakodnevna realnost. I odjednom, tu sam bio ja, uzbuđen zbog svih tih 'novih’ koncepata koje sam prihvatio sa pozitivnim značenjem, a koji su za Lili (moju suprugu) predstavljali crvenu krpu hipokrizije. Bilo je to razdoblje prilagođavanja i učenja. Na koncu sam shvatio da se ne moram ponašati kao 'propovjednik', a Lili je naučila da postoje različiti nivoi kršćanstva, i da ja nisam na istom nivou na kom su bili njeni roditelji. Znao sam vrlo dobro, još prije nego što sam se krstio, da se, ako počnem govoriti o svojim uvjerenjima, mnogima moje riječi nece dopadati. Zbog uvijek prisutnog nerazumijevanja i predrasuda, mnogima se ni ja neću sviđati. Ali jedna od stvari o kojima je Isus govorio je činjenica da život nije takmičenje u popularnosti. Drugi nivo na kom je krštenje bilo mora, predstavlja akt javnog deklariranja moje pripadnosti kršćanstvu, što znači i preuzmanje tereta predrasude. Prozivali su me mnogi kršćani sa Nivoa 2. Neki od njih su čak izbjegavali moja predavanja, nazivajući me 'antikristom'. Prozivali su me i neki pripadnici pokreta Novog Doba, nazvavši me konzervativcem. Nikada nisam mislio da ću završiti na sredini bilo čega, a odjednom sam se našao na sredini puta ka kršćanstvu. I koliko god to može izgledati loše, ustvari je dobro. To nije puko sjedenje na ogradi, već staza neprekidne napetosti. Izuzetno važna doktrina budizma naziva se 'srednji put', a zastupa spajanje suprotnosti. Buda je, slijedeći dvije staze različitosti - nauke i asketizma - odabrao srednji put. Dogodilo se to kada je umalo umro od izgladnjelosti. Sjeo je tada pod drvo i doživio prosvjetljenje. Kinezi ga vole prikazivati kao dobro ugojenog čovjeka, jer u kineskoj kulturi debljina simbolizira prosperitet. Ponekad možete vidjeti i mršavog, postom iznurenog Budu, ali općenito, on se ne doživljava ni kao debeo ni kao mršav, već kao netko između te dvije krajnosti. Od budizma sam koristio ono što sam znao, a to su aspekti budizma - poput reinkarnacije - ali i dalje sam ostao agnostik. To znači da i vjerujem i ne vjerujem, ili jednostavno, ne znam. Tu je i dr. Stevenson, psihijatar koji je u slobodno vrijeme proučavao reinkarnaciju. Posljednje što sam čuo o njegovom radu, prije desetak i više godina, bio je podatak da je uspješno obavljao hipnotičku regresiju vraćajući pacijente u prošle živote. Otkrio je i nekih sedam slučajeva koje jednostavno nije mogao objasniti, osim kroz koncept reinkarnacije. Ako netko tako ozbiljan kao što je dr. Stevenson vjeruje u reinkarnaciju, to je onda nešto što i ja moram uzeti vrlo ozbiljno. S druge strane, vrlo sam nepovjerljiv prema svakoj doktrini koja se može koristiti kao objašnjenje za sve. A ideja reinkarnacije može se koristiti - ili pogrešno koristiti - da bi se objasnilo ama baš sve. William James, u svojoj Raznolikosti religijskih iskustava, spominje pojam 'stare duše' kome ja ne proturječim. Tvrdio je da postoje određeni ljudi, koji su, izgleda, rođeni sa spoznajom da žive životom koji kao da su već ranije proživjeli. Otvarajući se za mogućnost reinkarnacije, vjerojatno bih morao biti mnogo strastveniji, ukoliko ne postoji alternativni način da se izađe na kraj sa tom stvari koja mi se čini mnogo dubljom - kao tradicionalno kršćansko vjerovanje u život poslije smrti, sa konceptima Neba, Pakla i Čistilišta. Iako Čistilište primarno postoji u tradiciji rimokatoličke crkve, psihijatar u meni ga savršeno prihvaća. Zamišljam Čistilište kao vrlo elegantnu psihijatrijsku kliniku u koju možete doći samo ako zakažete termin, kliniku opremljenu najsavremenijim uređajima, koliko nježnu toliko i bolnu. S druge strane, mislim daje neukusna tradicionalna ideja kršćanstva koja propovijeda uskrsnuće tijela. Iskreno, moje mi tijelo izgleda kao krajnje ograničavajući faktor, i bio bih sretan da ga se oslobodim, i da ga ne moram stalno vući za sobom. Više volim vjerovati da duša može postojati nezavisno od tijela. Mislim daje moguće da duša egzistira nezavisno od tijela. Naravno, literatura opisuje iskustvo bliske smrti, takozvanog fenomena 'tik do smrti', pokušavajući podržati takav pogled ili stav.