Crkve i kapele Ticina

Jedno od čuda juga koja protestantskoga sjevernjaka dočekuju u
krajevima južno od Alpa, jest i katoličanstvo. Ne mogu zaboraviti
kako je na mom prvom mladalačkom putu po Italiji to djelovalo na
mene, sina iz stroge protestantske obitelji, kako sam začuđen i
očaran promatrao to posve normalno i naivno obitavanje jednoga naroda
u njegovim hramovima, njegovoj religiji, tu stožernu snagu Crkve iz
koje je neprestano dotjecala struja boje, utjehe, glazbe, titraja i
poticaja. Premda je katoličanstvo u Italiji i u alpskim zemljama u
opadanju (u Ticinu je to vidljivo, a većina lijepih starih crkvenih
zdanja danas više ne bi bila moguća), još uvijek je, u usporedbi sa
sjeverom, Crkva nazočna svojom vidljivošću i čini snažno majčinsko
središte života. A na čovjeka odrasla na protestantizmu i mučenjima
savjesti ništa ne djeluje snažnije i dirljivije od pogleda na naivnu
pobožnost koja se pokazuje i ukrašava. Svejedno da li u nekom hramu
na Cejlonu ili u Kini ili nekoj ticinskoj kapeli, taj pogled na nas
uvijek djeluje kao sjećanje na izgubljena djetinjstva duše, na daleke
rajeve, na blaženu primitivnost i nevinost religiozna života, i nama
duhovno nezasitnim Europljanima ništa ne nedostaje više od upravo tog
zadovoljstva i te nevinosti. Dok prelazim preko Alpa, onako kao što
mi dušu gane dašak toplijega podneblja, prvi glasovi zvonkoga jezika,
prve terase čokota, tako me nježno i opominjući gane i pogled na
brojne lijepe crkve i kapele, poput sjećanja na neko mekše, blaže,
materinski blisko životno stanje; na djetinjije, jednostavnije,
pobožnije, radosnije čovještvo. I sve sam manje i manje mogao
osjećajem razlučiti katoličku od antičke pobožnosti. Isto kao što
prastari, rimsko-sredozemni način obrade tla, izgradnje terasa s
čokotima, dudovima, maslinama, ovdje dolje neuništen opstoji u svojim
drevnim i čvrstim oblicima, tako se još i danas u zemljama južno od
Alpa zadržalo nešto od pogansko-pobožnoga, vedroga, slikama
opčaranoga, zdravoga antičkoga kulta i vjere. Gdje je u rimsko doba
stajao hram, danas stoji crkva, gdje je u ono doba stajao malen,
primitivan kameni stup nekog poljskog duha ili šumskoga božanstva,
danas stoji križ, gdje je tada stajalo maleno seosko svetište neke
nimfe, najade, boga polja, danas stoji stup sa slikom ili kapelica
nekog sveca. Kao u davna vremena pred kapelicom se igraju djeca, kao
u davna vremena kite ju cvijećem, putnik i pastir odmaraju se na tom
mjestu, uz nju raste čempres ili hrast, a jedne ljetne nedjelje u
lijepoj povorci u haljama modre i zlatne boje svratit će i biskup te
posvetiti i blagosloviti to maleno svetište da ne padne u zaborav i
da iz tog mjesta i dalje struji utjeha i radost, podsjećanje na Boga
i sjećanje na naše najviše ciljeve.
U Ticinu sam to uvijek osobito snažno osjećao. Da se nalazite na
južnome podnožju Alpa, da ulazite u zemlju sunca i najstarije
europske kulture, o tome vam ne govori samo toplina sunca, zvuk
lijepoga jezika, mudra terasasta gradnja vinograda, već isto tako i
sva ona pobožna zdanja, stara i nova, sve one crkve, kapele, stupovi
sa slikama. Sva su lijepa, bez ikakve iznimke, jer Ticinci su od
davnina odlični graditelji i zidari i u Italiji su pomagali u
podizanju nekih od najvećih građevina. Uvijek je i bez iznimke lijep
i položaj crkve, sjetimo se Lugana, Tesseretea, Ronca, St. Abbondija
kod Gentilina, Breganone, Madonne del Sasso. Prilaz svetištu također
je uvijek lijep i dobro osmišljen. Cesta ili most obrubljeni zidovima
blagom nas prisilom vode ravno prema crkvi, a prije ulaza, uvijek nas
dočeka slobodan prostor i čovjek ne ulazi u crkvu zadihan od
penjanja, ili zatrčan od spuštanja niz brijeg, već hodočasnika
najprije prihvati ravan, ma koliko malen, slobodan prostor uz koji
stoji nekoliko stabala, a ulaz je najčešće zasjenjen i zaštićen
predvorjem. Još iz daljine to predvorje s tri ili pet lukova,
sjenovito i dostojanstveno, često zove i poziva k sebi.
Kao i sve zgrade u toj zemlji bogatoj kamenom i siromašnoj drvom, i
crkve i kapele cijele su od kamena. U malim planinskim seocima
crkvice su neobrađene i neožbukane, golih zidova, krov je također od
neobrađenih ploča od škriljevca, i odlikuje ga samo zabat i zvonik.
Na drugim je mjestima građevina ož-bukana i oslikana, nerijetko
predivno, premda podneblje baš i ne pogoduje zidnim slikanjama na
vanjskim zidovima. Viđaju se i siromašne i vrlo jednostavne crkve,
ali ne i propale.
Kako usred grada ili sela crkva daje najsnažniji naglasak, a
campanile određuje siluetu mjesta, tako posvuda pradavna pobožnost
struji zemljom sve do napuštenih i teško dostupnih dolina i gora. Čak
i u najzabitnijem kraju, ima li koza na ispaši i ljudi koji idu
trbuhom za kruhom, ponegdje još stoji neko malo svetište, kapela na
zavoju puta, ispod čije strehe prolazi cesta i pod kojom se na kiši
može otpočinuti, pokoji stup sa slikom, djetinje lijep, a između
starih zidova, ispod kamenoga krova, maleni zid oslikan starim,
izblijedjelim bojama. U proljeće ispred svakoga od njih stoji čaša,
vrč, limena posuda u koju djeca stavljaju cvijeće.
Ne uđe li nikada u neki od hramova Božjih, čovjek ipak posvuda nalazi
upozorenja na njih. Tko na kamenom planinskom grebenu želi
otpočinuti, s užarene se seoske ceste skloniti u hlad, taj zahvalno
uživa u tim građevinama. One su svakomu dobrodošle i samo kao ures
krajolika, kao odmorišta, putokazi, kao počivališta za pogled koji
skakuće gore-dolje po brdovitu kraju. No unutra, često su bogate
lijepim i rijetkim stvarima. Od Luinijevih slika u Luganu sve do
nepoznatih malih planinskih kapelica posvuda se u ticinskim crkvama
pronađe neka slika, freska, oltarni reljef, krstionica, gipsana
figura koja svjedoči o uskoj povezanosti te brdovite zemlje s
kulturom klasične Italije i o starome daru Ticinaca za likovnu
umjetnost. Mogao bih navesti stotinu primjera, no ovim redcima ne bih
želio upozoravati na ovu ili onu pojedinost i glumiti vodiča.
Kudikamo je ljepše ići bez vodiča i tko pješaci Ticinom brzo će se na
svoju sreću uvjeriti da se posvuda, usred najdivnijih krajolika, još
mogu pronaći tihi, prekrasni ostaci drevne umjetnosti.
Drage crkve Ticina, drage kapele i kapelice, koliko sam dobrih
trenutaka proveo kao vaš gost! Koliko ste mi radosti pružile, koliko
dobroga hlada, koliko sreće vašom umjetnošću, koliko podsjećanja na
ono što je nužno, na radosnu, hrabru, životnu pobožnost bistra
pogleda! Koliko sam misa u vama poslušao, koliko pjesama župljana,
koliko sam živopisnih procesija gledao kako naviru iz vaših portala i
nestaju u svijetlom krajobrazu! Vi pripadate ovoj zemlji kao planine
i jezera, kao duboko usječene divlje doline, kao ćudljivo razigrana
zvonjava vaših zvonika, kao sjenoviti grotto19 u šumi i stari roccolo
na brežuljku. Ugodan je život u vašem hladu, pa i ljudima druge
vjere.
(1920.)