10.ČOVJEKOVO PREDREFLEKSIVNO ONTOLOŠKO SAMO-SHVAĆANJE

Što je smisao širi, to ga je teže shvatiti. Bezgranični smisao ograničenom biću nije dohvatljiv. Tu znanost predaje riječ mudrosti - i to mudrosti srca, o kojoj je Blaise Pascal lijepo rekao: "Srce ima svoje razloge što ih razum ne poznaje." I psalmist govori o mudru srcu. Možemo onda govoriti o čovjekovu predrefleksivnom shvaćanju samog sebe. Samo metodološki pravilna fenomenološka analiza kako jednostavan čovjek, "čovjek s ulice", shvaća sebe... pokazala bi nam da biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istodobno i dar i zadatak. One nam "zadaju" izvršenje njihova smisla i "daruju" nam istodobno mogućnost da tim izvršenjem smisla i sami sebe ostvarimo. Svaka je situacija poziv - koji nam treba osluškivati i kojemu nam se valja pokoriti.

Fenomenološka          analiza          neposrednog         i

nekrivotvorenog iskustva što ga živi jednostavan "čovjek s ulice", istom zatim zaodjenuti ga u znanstvenu terminologiju - otkrila da čovjek, snagom svoje volje za

smisao, smisao ne samo traži nego ga doista i nalazi, i to na trima putovima. Ponajprije vidi on smisao u tome

da nešto radi ili stvara; zatim u tome da nešto doživljava,

da nekoga voli; ali otkriva smisao i u ljudski beznadnoj situaciji koja ga zateče. Odlučno je tu njegovo držanje i stav s kojim se susreće s neizbježivom i nepromjenljivom sudbinom. Držanje i stav omogućuju mu da dadne svjedočanstvo za nešto što je sposoban jedino čovjek: da naime trpljenje pretvori u ostvarenje. Želim to ilustrirati odlomkom pisma koje mi je poslao jedan student medicine u SAD: "Ovdje u Americi okružen sam mladim ljudima svoje dobi, ali i starijima, koji očajnički traže smisao svomu životu. Nedavno je počinio samoubojstvo jedan od mojih najboljih prijatelja upravo zato što taj smisao nije mogao naći. Sada znam da bih mu, vrlo vjerojatno, mogao pomoći logoterapijom da je još živ. No njega više nema. Ali njegova će me smrt svakako uvijek poticati na to da pomognem onima koji se nađu u nevolji. Mislim da dubljeg motiva ne mogu imati. Usprkos svojoj žalosti zbog prijateljeve smrti i usprkos svojoj suodgovornosti za njegovu smrt, ipak je njegova egzistencija - i sada njegova neegzistencija! - neobično smislena. Ako smognem snage da radim kao liječnik i da budem dorastao svojoj odgovornosti - njegova smrt neće biti uzaludna. Više od svega na svijetu nastojat ću sprečavati da se takva tragedija ponovno dogodi - da se komu drugomu dogodi."

Nema životne situacije koja bi doista bila besmislena. To se može objasniti time što prividno negativne strane čovjekove egzistencije - poimence tragično trojsto trpljenja, krivnje i smrti - mogu sadržavati i nešto pozitivno, pravo ostvarenje... ako im samo pristupimo s odgovarajućim držanjem i s pravim stavom.

(Kako Thomas D. Yamell obavještava, moglo se s

pomoću Purpose in Life Test ustanoviti da se ni kod 40 pripadnika zračnih oružanih snaga ni kod 40 interniranih šizofrenika nije dala prepoznati ni najmanja korelacija između osjećaja pronađenog smisla i njihovog uzrasta odnosno njihovog kvocjenta inteligencije. To se sIaže s Crumbaughovim zapažanjem koje prema Purpose in Life Test također ne korelira sa stupnjem obrazovanja. Po svoj prilici, čovjek bi u životu mogao pronaći smisao neovisno o stvarima kao što su dob, kvocjent inteligencije i stupanj obrazovanja, zaključuje Yarnell. Analogne rezultate pokazalo je istraživanje na temelju testova Augustine Meier (»Frankl's' 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«, disertacija na sveučilištu u Ottawi, 1973), i to ne samo s obzirom na stupanj obrazovanja nego također i s obzirom na muški odnosno ženski spol i s obzirom na ispovijedanje vjere, odnosno ispovjedanje nevjere. Meier drži te statističke rezultate za »compatible witk Frankl's theory which states that people are capable of finding meaningful goals around which orientate their lives«.

Sve je to poznato čovjeku s ulice - premda on možda nije sposoban sve to izreći riječima. S gledišta iskonskog shvaćanja samoga sebe, jednostavan čovjek ne smatra sebe - recimo - ratnim poprištem na kojem bjesni rat između suprotstavljanja ego, id i super-ego; nego je život za njega lanac situacija u kojima se nađe, kojima mu je ovako ili onako doskočiti, koje uvijek imaju sasvim određen smisao što se odnosi na njega jedinoga i jedino od njega traži rješenje. Iskonsko mu shvaćanje samog sebe kaže da sve mora poduzeti da bi taj smisao našao  i  proniknuo.  Fenomenologijom  se  to  njegovo

samoshvaćanje jedino prevodi u znanstveni jezik... ne iznoseći pritom nikakvih vrijednosnih sudova o bilo kakvim činjenicama, već jedino utvrđujući stvarnost vrijednosnog doživljaja u čovjeka s ulice. Takvo fenomenološki obrađeno znanje o mogućnosti otkrivanja životnog smisla - logoterapija zatim prevodi ponovo u jezik jednostavna čovjeka... da i njemu pomogne uvidjeti vlastiti životni smisao.

A to je doista moguće. Ovdje ću iznijeti slučaj jedne bolničarke koja mi je bila predstavljena u okviru semina- ra na sveučilištu Stranford. Bolovala je od raka koji se nije mogao operirati, i bila je toga posve svjesna. Zaplakana je stupila u dvoranu gdje su se skupili psihijatri sa sveučilišta i jecajući govorila o svom životu, o svojoj nadarenoj djeci i kako joj je teško sve to ostaviti. Do tog časa nisam, priznajem, vidio nikakva uporišta na koje bih mogao nadovezati logoterapijske misli, ali tu mi se pružila šansa da joj ono što je u njezinim očima najnegativnije (ostaviti što joj je najdragocjenije) pokažem kao nešto pozitivno, kao smisleno. Upitao sam ju što bi tek morala reći žena koja nema djece. Nastavih da sam doduše uvjeren da ni život takve žene nije besmislen; ali bih lako mogao shvatiti da ona očajava... upravo zato što nema nikoga koga "mora ostaviti na svijetu" - ako se već sa svijetom mora rastati. U tome se trenutku razvedriše crte njezina lica. Dođe joj do svijesti da nije toliko važno što se moramo rastati, jer to - prije ili poslije - mora svatko od nas. Nego je važnije imamo li uopće nešto s čime nam se rastati; nešto čime smo ispunili neki smisao koji će i nas ispuniti kad nam dođe čas odlaska. Jedva bih mogao opisati olakšanje koje je u pacijentice nastupilo pošto je naš sokratovski razgovor

proizveo kopernikanski obrat.

Ovdje bih logoterapijski način sad usporedio sa psiho- analitičkim, kako ga je prikazala npr. Edith Weisskopf- Joelson (američka psihoanalitičarka koja sad pristaje uz logoterapiju):

"Demoralizirajući učinak poricanja životnog smisla - i osobito dubokog smisla skrivenoga u trpljenju, može se ilustrirati psihoterapijom po freudovskoj metodi primijenjenoj na ženi koja je bolovala od neizlječivog raka." Zatim preuzima riječi K. Eisslera: "Bolesnica je neprestano uspoređivala punu smislenost svoga prijašnjeg života s potpunom besmislenošću svoje sadašnje bolesti; no usprkos tomu, premda više ne može raditi u svom zvanju te po više sati dnevno mora ostati u krevetu, život joj je - po njezinu mišljenju - ipak još smislen, i to stoga što još može utjecati na svoju djecu i tako ispunjati svoju zadaću. Ali ako bi je poslali u bolnicu bez izgleda da će se više vratiti kući, tada bi se osjećala kao kup beskorisnoga gnjiloga mesa i život bi joj izgubio svaki smisao. Bila je doduše spremna podnositi sve bolove dok bi to bilo nekako smisleno: ali zašto da je ja osudim na tolike patnje - kad je njezin život već davno izgubio svaki smisao?! Na to joj odvratih da, po mom mišljenju, počinja grubu pogrešku: cijeli je njezin život oduvijek bio besmislen još prije negoli je oboljela. Filozofi su, rekoh, vazda uzalud tražili smisao života; i razlika između njezina prijašnjeg i sadašnjeg života sastoji se jedino u tome što je nekoć mogla vjerovati u smislenost života, a sada to više ne može. Zapravo, istaknuh joj, obje su faze njezina života jednako besmislene. Na te je riječi pacijentica reagirala

smeteno, izgovarajući se da me nije pravo razumjela, i briznula je u plač."

Eissler zacijelo nije pacijentici pomogao da vjeruje kako i trpljenje može imati smisla. Dapače, lišio ju je čak i vjere u to da cijeli život može imati kakav smisao. No ovdje još upitajmo kako slučajevima ljudske tragike pris- tupa biheviorist. O tome nas obavješćuje jedan od najre- prezentativnijih biheviorista:

"U takvim slučajevima trebao bi pacijent čekati telefonske pozive, kositi travu na livadi ili prati kuhinjsko suđe: takve bi aktivnosti terapeuti trebali pohvaliti ili kako drukčije nagraditi". J. Wolpe

Ako u pravom, odnosno u hrabrom trpljenju logotera- pija vidi zadnju i najvišu mogućnost otkrivanja smisla, tada se patnicima ne pruža prva, nego posljednja pomoć. Ovdje donosim s magnetofonske vrpce jedan odlomak svoga razgovora s jednom pacijenticom; snimljen je za vrijeme kliničkog predavanja - pred studentima medicine, filozofije i teologije. Razgovor je, dakako, od početka do kraja improviziran. Bolesnici je bilo 80 godina i bolovala je od neizlječivog raka.

Frankl: "No, draga gospodo Kotek, što mislite o svome dugom životu - ako se sad na nj osvrnete? Je li vam život bio lijep?"

Pacijentica: "Ah, gospodine doktore, moram zaista reći da mi je život  bio lijep. Život je tako lijep! I moram Gospodinu Bogu zahvaliti za sve što mi je dao. Posjeći- vala sam i kazalište, slušala koncerte. Znate, obitelj kod koje sam u Pragu bila kućna pomoćnica katkada me je

sa sobom vodila na koncerte."

Ali ja sam trebao dovesti u njezinu svijest nesvjesni i potisnuti očaj. S njime se ona trebala boriti poput Jakova s anđelom dok ga god anđeo nije blagoslovio. Morao sam je navesti na to da svoj život doista blagoslovi, da svojoj sudbini, koja se nije mogla izmijeniti, kaže "da". Najprije sam ju morao - što zvuči paradoksno - dovesti do toga posumnja ua smisao svoga života, i to na razini svijesti, a ne - što je ona očito činila - tako da je svoju sumnju potiskivala.

Frankl: "Vi govorite o svojim lijepim iskustvima, gospođo Kotek. No sve će to sad prestati..."

Pacijentica (zamišljeno): "Jest, sve će to sad svršiti."

Frankl: "Kako to, gospođo Kotek: mislite li da će sad sve te lijepe stvari što ste ih doživjeli sa svijeta nestati? Da će postati nevrijedne, da će biti uništene?"

Pacijentica (još uvijek zabrinuto): "Sve to lijepo što sam doživjela..."

Frankl: "Recite, gospođo Kotek, može li tko ponišiti sreću koju ste osjećali? Može li je tko izbrisati i utrnuti?"

Pacijentica: "Pravo imate, gospodine profesore, nitko to ne može izbrisati kao da nije bilo."

Frankl: "Može li tko ustvrditi da u životu niste vidjeli dobro?"

Pacijentica: "Ne, to nitko ne može."

Frankl: "Može li učiniti da niste postigli ono što ste postigli i stekli?"

Pacijentica: "Imate pravo, gospodine profesore, nitko to ne može ukloniti."

Frankl: "Ili može li tko ukloniti ono što ste hrabro i odvažno podnijeli? Može li tko to ukloniti iz vaše prošlosti? Iz prošlosti - u kojoj se sve to nalazi? Iz vaše prošlosti - u kojoj je sve to pohranjeno?"

Pacijentica (ganuta do suza): "Nitko to ne može. Nitko! (Nakon kratke stanke). Istina je, mnogo sam prepatila. Ali sam udarce koje mi je život zadavao nastojala podnositi. Znate, gospodine profesore, ja vjerujem da je trpljenje kazna. Jer vjerujem u Boga."

Osobno ne bih nikada imao pravo potkrepljivati smisao bilo kakvim religioznim mislima i navoditi bolesnicu da takve misli prihvati; ali kad je došao na vidjelo pozitivan bolesničin religiozni stav, ništa me nije smetalo da tu činjenicu ugradim u njezinu psihoterapiju.

Frankl: "Ali recite, gospođo Kotek, ne može li trpljenje biti i kušnja? Ne bismo li mogli pretpostaviti da je Bog htio vidjeti kako gospođa Kotek podnosi patnju? I kona- čno je mogao priznati: Jest, podnijela ju je hrabro. A sad mi kažite, može li tko takva dobra djela ukloniti kao da ih niste učinili?"

Pacijentica: "Ne, nitko to ne može." Frankl: "To ostaje, zar ne?" Pacijentica: "Svakako, to ostaje!"

Frankl: "Vidite, gospođo Kotek, vi ste u svom životu ne samo mnogošta dobro učinili nego ste i svoje trpljenje dobro iskoristili. I stoga možete našim pacijentima biti uzor. Ja im čestitam što u vama imaju svoj uzor!"

Tada su slušatelji spontano zapljeskali. A ja se opet starici obratih: "Vidite, gospođo Kotek, ovaj je pljesak upravljen vama. Upravljen je vašem životu koji je bio pravo ostvarenje. I kako li ima malo ljudi koji na svoj život mogu biti ponosni! Želim reći, gospođo Kotek, da je vaš život spomenik. Spomenik što ga nitko ne može ukloniti!"

Starica je polagano izišla iz predavaonice. Za tjeda dana je umrla. Umrla je kao Job: nauživši se života. Ali u svome posljednjem tjednu nije više bila potištena. Naprotiv, bila je vedra i puna pouzdanja. Čini se da sam joj pokazao da je i njezin život bio smislen i dapače da i njezina patnja ima dublji smisao. Prije toga je staricu tištala misao da je živjela nekorisnim životom. A njezine posljednje riječi - kako su zabilježene u povijesti bolesti - bile su: "Moj je život spomenik, rekao je profesor studentima u predavaonici. Nisam dakle živjela uzalud..."