Na simpoziju o NLO-ima, održanom 1969., pod pokroviteljstvom Američkog društva za unaprjeđenje znanosti, J. Allen Hynek je rekao: "Danas raspolažemo s 1500 izvješća o bliskim susretima, među kojima polovica uključuje posadu letjeUca. Već godinama posjedujemo izvješća o posadi letjelica, dok se u pismohranama Zrakoplovstva nalazi samo nekolicina; osoblje projekta Blue Book sažeto je, i bez istraživanja, takva izvješća svrstalo u 'psihološku' ili patološku kategoriju." (Hynek, 1972.b, str. 47-48).

Među 2108 slučajeva koje opisuje Ted R. Phillips u svojoj studiji o slijetanjima NLO-a iz 1981., 460 slučajeva uključuje viđenja čovjekolikih stvorenja.

Među tim stvorenjima, 310 ih je bilo nižeg rasta od prosječnih ljudi, 87 normalnog ljudskog rasta, a 63 su bila veća od prosječnih ljudi (Thompson, 1993., str. 67-68).

Čuveni NLO koji se srušio u Roswellu, također je sadržavao čovjekoliku posadu. U 07. 1947., stanovnici Corone u Novom Meksiku, udaljenom oko 120 km sjeverozapadno od Roswella, izvijestili su o viđenju letećeg srebrnog diska koji je proletio iznad njih. Sljedećeg dana je William 'Mac' Brazel pronašao krhotine na ranču pokraj Corone. Na mjesto su stigli vojni časnici iz zrakoplovnog stožera u Roswellu, među kojima i časnik obavještajne službe, bojnik Jesse Marcel. Marcel je rekao da je otkrio iznimno svijetle metalne grede na kojima su bili urezani neobični znakovi, kao i izrazito tanke metalne listiće koji se nisu mogli uleknuti čak ni uslijed žestokih udaraca čekićem. Zapovjednik zrakoplovnog stožera u Roswellu, pukovnik William Blanchard, izdao je priopćenje za javnost u kojemu je obznanio otkriće srušenog letećeg diska, koji je prenesen zrakoplovom B-29 u Wright Field, Ohio. Nakon toga je general Roger Ramey, zapovjednik 8. eskadrile, odobrio izjavu za tisak u kojoj je rečeno da je olupina ustvari meteorološki balon. Ali, bojnik Jesse Marcel posvjedočio je na video-snimci sljedeće: "S obzirom da sam bio upoznat sa svim našim aktivnostima, bio sam siguran da to nije meteorološki balon, zrakoplov, kao ni projektil."

Dalje je izjavio da mu je taj zapovjednik rekao da skrije stvarnu olupinu s mjesta nesreće. Robert Shirkley, pomoćni časnik operativnog stožera u Roswellu, bio je prisutan kada je B-29 stigao u Roswell da preuzme olupinu.

Svjedočio je ukrcavanju dijelova letećeg tanjura, kako je zaključio, uključujući metalnu gredu s neobičnim natpisima. General Arthur E. Exon bio je poručnik bojnog broda u Wright Fieldu kada je olupina stigla zrakoplovom iz Roswella. On opisuje: "Nitko s kime sam razgovarao nije poznavao taj metal i materijal. Nikada nisam saznao što su otkrili. Neki momci su mislili da je ruska, ali općenito su se složili da dijelovi potječu iz svemira."

(Randle i Schmitt, 1991., str. 110). Dalje je rekao: "Postojalo je i drugo mjesto ... na kojemu se navodno nalazio glavni dio letjelice ... a gdje su rekli da se nalaze tijela ... Svi su navodno otkriveni izvan letjelice, premda su bili u prilično dobrom stanju." (Randle i Schmitt, 1991., str. 110). Supruga jednog vojnog pilota posvjedočila je da joj je muž rekao kako je odvezao olupinu i tijela iz Roswella u Dayton. Ohio, na mjesto u blizini zrakoplovnog stožera 'Wright-Patterson' (Thompson, 1993., str. 103-107).

Senator Strom Thurmond, predsjednik odbora vojnih službi američkog Senata, napisao je predgovor prvom izdanju spomenute knjige, ali je on poslije povučen iz tiska (COMETA, 1999., str. 52; Corso, 1997.).

U Valensoleu, francuskom departmanu Alpes-de-Haute Provence, 1. 07. 1965., farmer Maurice Masse otišao je u svoje polje lavande, u kojemu je ugledao kružni metalni predmet veličine malog automobila, koji je stajao na 6 nogu. Iz njegova središta izbijala je otvorena metalna cijev koja je vodila do tla. Kada mu se Masse približio, dva mala čovjekolika stvorenja okrenula su cjevastu napravu prema njemu, uslijed čega se Masse paralizirao. Potom su ušli u letjelicu, koja je uzletjela, uvukavši svojih 6 nogu i središnji otvor. Letjelica je uzletjela visoko u zrak velikom brzinom i potom nestala. Taj je slučaj podrobno istraživala Gendarmerie Nationale, koja je otkrila uleknuće na mjestu na kojemu je letjelica stajala, a usred koje se nalazila rupa promjera 19 cm i duboka 40 cm. Istraživači su ustanovili da su stabljike lavande, na površini od 100 m duž putanje letjelice, osušene. Godinama nakon tog događaja, na tomu mjestu nije uspijevala nijedna biljka. Istraživači nisu pronašli nijedan dokaz koji bi mogli pripisati psihopatologiji ili prijevari (COMETA, 1999., str. 20).

Dana 29. 08. 1967., u blizini Cussaca u francuskom departmanu Cantal, dva djeteta koja su čuvala krave ugledala su s druge strane seoske ceste, 4 mala čovjekolika stvorenja, koja su stajala pokraj svijetlog kuglastog predmeta. Stvorenja su potom ušla u letjelicu na neobičan način, lebdeći zrakom, nakon čega su glavom uronili u vrh kugle. Kugla se pištajući velikom brzinom uzdigla i poletjela visoko u zrak spiralnom putanjom.

Djeca su osjetila snažan miris sumpora. Taj je slučaj 1978., istražio GEPAN, francuska vladina agencija koja je istraživala NLO-e. Istraživači su razgovarali s policajcem koji je stigao na mjesto nedugo nakon incidenta. On je zamijetio tragove na tlu i osjetio je snažan miris sumpora. Drugi svjedok, koji je radio u blizini, posvjedočio je da je čuo pištanje. Liječnik i otac djece (seoski načelnik), rekao im je da su djeca osjetila miris sumpora nakon tog događaja, te da su im oči danima poslije suzile. Odgovorni službenik GEPAX-a zaključio je sljedeće o slučaju: "Ti različiti elementi ne sadrže nikakve pogreške ili nedosljednosti, na temelju kojih bismo mogli posumnjati u iskrenost svjedoka ili razumno pretpostaviti da je riječ o laži, prijevari ili halucinaciji. Pod takvim okolnostima, unatoč činjenici da su glavni svjedoci malodobni, i bez obzira na nevjerojatnu prirodu činjenica o kojima su posvjedočili, smatram da su ih stvarno vidjeli." (COMETA, 1999., str. 21).

U 1.mj. 1975., poslovni čovjek, 72-godišnji George O'Barski, vozio se automobilom iz svoje trgovine u Manhattanu prema kući u New Jerseyu.

Drugi vratar, Al Gonzalez, vidio je isti objekt na istomu mjestu 6 dana prije nego su ga vidjeli O'Barski i Pawlowski. Kuća obitelji Wamsley nalazila se oko 14 ulica udaljena od zgrade 'Stonehenge' na putu prema kojemu je, kako je rekao O'Barski, letjelica krenula iz parka. Jedne subote u siječnju, kasno uvečer, dvanaestogodišnji Robert Wamsley je kroz prozor svoje kuće vidio svjetleću, okruglu letjelicu s pravokutnim prozorima. Potom je s drugim ukućanima izašao iz kuće, gdje su svi promatrali letjelicu oko dvije minute, koja je polako odmicala (Hopkins, 1981., str. 23-28; Thompson, 1993., str. 51-53).

Teorija postojanja izvanzemaljskih čovjekolikih stvorenja razorna je za darvinističku teoriju evolucije. Evolucionisti danas tvrde da su ljudi na ovom planetu nastali djelovanjem isključivo zemaljskog procesa fiziološke evolucije.

Prema tome, ukoliko postoje drugi ljudi, oni su zacijelo nastali posve drukčijim evolucijskim procesom, koji se odvijao negdje drugdje u svemiru.

Veoma je mala mogućnost da su stvorenja koja posjeduju čovjekoliku inteligenciju i tijela, mogla nastati na takav način. Naime, zbog razloga objašnjenih u 4. poglavlju, mala je mogućnost nastanka bilo kojeg oblika života iz kemijskih tvari. Čak i pod pretpostavkom mogućeg oblikovanja jednostavnih, jednostaničnih organizama, oni se nužno ne bi morali oblikovati u višestanične organizme. A pretpostavimo li da se na taj način mogu oblikovati višestanični organizmi, nema nikakvog razloga zbog kojega bi oni više nalikovali životinjama, a ne biljkama, ili da bi bili kopneni, a ne vodeni organizmi. Čak i da pretpostavimo da su se na neki način, u nekom drugom području svemira, razvili neki mali četveronožni sisavci, koji su ujedno i kralježnjaci, ne postoji velika vjerojatnost da bi se razvili u čovjekolika stvorenja. Vratimo se 50 milijuna godina unatrag, u doba eocena.

U tom su se razdoblju na Zemlji pojavili prvi primati. Istaknuti znanstvenik Theodosius Dobzhansky (1972., str. 173), utemeljitelj suvremene teorije evolucije, rekao je: "Čovjek posjeduje najmanje 100.000 gena, a možda polovica (ili više) tih gena promijenila se barem jednom od razdoblja eocena.

Iz nje proizlazi da (poslužit ću se izrazom Stephena J. Goulda), 'prevrtimo' li evoluciju unatrag, praktički je nemoguće da će iz nje proizaći ljudi.

Naravno, mogli bismo pretpostaviti da su se ljudi razvili negdje drugdje i da je naš planet u određenom razdoblju povijesti bio posijan ljudskim genima. Ali to nas odvodi daleko od današnjih teorija evolucije, i ostavlja nas bez odgovora na veoma teško pitanje kako su se ljudi razvili negdje drugdje. Najjednostavnije objašnjenje postojanja sličnih tipova ljudi u različitim područjima svemira jest zajednički inteligentni izvor.