DRUGI DIO

ČOVJEK KOJI JE BIO GLADAK

MEĐU NOGAMA

 

"On ga je tako obrezao

da nijednoj ženi više nije mogao poslužiti za razonodu.

Mnogi ljudi od toga su se našli u nevolji."

Wolfram von Eschenbach
Parzival

6. POGLAVLJE

GLAS IZ KRILA

"ČUVAJTE SE LAŽNIH PROROKA"

"Slijedite Hitlera! On želi plesati, ali ja sam taj koji je intonirao melodiju!

Uputio sam ga u 'tajno učenje', otvorio središta njegovih vizija i dao mu sredstva za komuniciranje sa silama.

Ne tugujte za mnom: Utjecat ću na njemačku povijest više od svih drugih Nijemaca!"

Tako je govorio Dietrich Eckart kada je u prosincu 1923. zbog posljedica otrovanja iperitom ležao na samrtnoj postelji u Münchenu. Impozantni Bavarac, koji se ubrajao među sedam osnivača nacističke stranke, bio je poznat kao pjesnik, nadareni književnik, povjesničar kao i bon vivant i ljubitelj umnih razgovora. Tko bi ga vidio naizgled potpuno predanog živahnoj vrevi u pivskim podrumima Münchena, nije mogao ni slutiti da se iza žovijalne vanjštine tog bivšeg časnika krije fanatični obožavatelj đavla, čovjek koji je primio najviše posvećenje u umjetnostima crne magije i obreda te bio središnja točka utjecajnog i rasprostranjenog kruga okultista - naime, društva Thule.

Prvo što je Adolf Hitler saznao o svom budućem učitelju bilo je kako se ovaj odvratno ponio prilikom komunističkog puča u Münchenu, koji je bio reakcija na potpisivanje primirja.

Židov Kurt Eisner, koji je vodio strjelovit državni udar kojim su socijaldemokrati svrgnuli bavarskog kralja i vladu, ustrijeljen je na ulici. Njegovi bijesni pristaše na zid gdje je bio ubijen prilijepili su golem Eisnerov portret i oružjem su prisiljeni odati mu počast.

Dietrich Eckart, koji je sam organizirao ubojstvo, dao je nalog da se brašno uroni u krv kuja koje se tjeraju i u tankim papirnatim vrećicama baci na portret i na tlo ispred njega. Uskoro su se okupili psi iz cijele okolice, a portret, kao i čuvari, brzo su nestali.

"Taj Dietrich Eckart je čovjek kojem se moram diviti", kazao je Adolf Hitler. "On, čini se, zna što je istinska mržnja i kako je pokazati."

Adolf Hitler, nezaposleni vagabund i napola lud skitnica iz prijeratnih bečkih dana, koji jedva da je i omirisao velike misterije, nikada ne bi pobudio zanimanje okultnog posvećenika formata Dietricha Eckarta.

Eckart je bio u potrazi za jednom sasvim drugačijom vrstom učenika.

On je u krugu svojih pomoćnika u društvu Thule tvrdio da je osobno primio neku vrstu sotonske objave kako je odabran da pripremi oruđe Antikrista, čovjeka inspiriranog Luciferom koji će osvojiti svijet i arijevsku rasu voditi do časti i slave.

No, Adolf Hitler koji je proizišao iz krvavih bitaka u strjeljačkim rovovima zapada nije više bio sažaljenja vrijedna figura. Postao je lik gotovo nadčovječne snage. Taj Adolf Hitler, sa Željeznim križem drugoga reda na prsima i s iskrom demonskog ponosa u svojim mističnim plavim očima, što je ostavljalo dojam beskonačne zrelosti i sabranosti, bio je onaj koji se toliko dojmio proroka što je čekao.

Dietrich Eckart bio je jedan od malobrojnih koji su se 1917. nakon sloma Habsburgovaca založili za povrat carskih dragulja, to jest kruna i žezla te drugih dragocjenosti među koje je pripadalo i "Sveto koplje". Trenutak prepoznavanja dogodio se kada je Hitler pričao o vlastitim proučavanjima legende povezane s Longinusovim kopljem i naglasio da ga je providnost spasila kiše metaka kako bi preuzeo Koplje i uz pomoć njega ispunio povijesnu zadaću svjetskog značenja.

"Ovdje je onaj za kojeg sam samo prorok i preteča", blasfemično je kazao Eckart svojim suzavjerenicima u društvu Thule.

Za Adolfa Hitlera proglašenje rata bila je povoljna prilika da umakne gladi i razočaranju u Münchenu, gdje mu nije bilo mnogo bolje nego u ubožnici u Beču. No, nije bilo jednostavno biti primljen u vojsku koja će mu napuniti želudac, dati mu određen status i pružiti priliku da pokaže što zna. Kao austrijski državljanin morao je pribaviti posebno odobrenje da se prijavi kao dobrovoljac. No, kralj Ludvig Bavarski relativno je brzo udovoljio njegovoj molbi. Taj trenutak opisao je u Mein Kampfu: "Drhtavim rukama otvorio sam dokument; nikakve riječi ne mogu opisati veselje što sam ga osjećao... Pao sam na koljena i iz sveg srca zahvaljivao nebu što je bilo tako milostivo da mi dopušta doživjeti takvo vrijeme."

Stupio je na dužnost u 1. satniji 16. bavarske pješačke regimente, koja je, po imenu svog osnivača, bila poznatija kao Listova regimenta. Nakon kratkog školovanja u Bavarskoj, stigao je još pravovremeno na bojišnicu kako bi mogao sudjelovati u teškim borbama protiv Engleza u prvoj bitki kod Yperna. Iako je od 3500 ljudi njegove regimente samo njih 600 preživjelo krvoproliće, čini se da se Hitleru svidjelo to vatreno krštenje što mu je donijelo Željezni križ drugoga reda.

Ne uzimajući u obzir prekid godine 1916. tijekom kojeg je zbog rane na nozi kratko ležao u bolnici, ostao je na bojišnici tijekom cijeloga rata i preživio je neke od najtežih bitaka, između ostalog dugu i krvavu bitku na rijeci Somme.

Hitler je službovao kao kurir, tj. kao pobočnik koji treba prenositi obavijesti između sjedišta regimente i prvih linija. Život takvog kurira u ratnim vremenima ni u kom slučaju nije tako ugodan kako se to općenito smatra. Često se mora odreći zaklona dok su njegovi drugovi zaštićeni od granata i paljbe strojnica. On je također najomiljeniji cilj snajperista.

U najopasnijim trenucima takvi su kuriri najčešće potpuno sami, i iz tog razloga njihov zadatak zahtijeva sasvim posebnu vrstu inicijative.

U mirnodopsko doba Hitler je bio izopćenik; u ratu se osjećao ispunjenim i na pravom mjestu. Usprkos tomu, uopće nije bio tako patriotski raspoložen kako se često pogrešno vjeruje. Vjerojatno je prikladnije i realističnije, gledamo li na to tako, da je Hitler rat prvenstveno promatrao kao priliku da iskuša vlastitu vjeru u osobnu sudbinu; jer koliko god je često mogao, pokušavao je izazivati providnost da bi dobio potvrdu za svoju pretpostavku da ga je ona htjela sačuvati za zadatak značajan za povijest svijeta. I tegobe svakodnevnog života u rovovima podnosio je kao dobrodošlu priliku za razvijanje snage volje potrebne mu da postane oruđe nepopustljivog duha u čijoj je sjeni bio i koji je čekao da mu zaposjedne dušu.

Sastavimo li djeliće mozaika, što su ih u obliku oskudnih informacija dali njegovi ratni drugovi, možemo dobiti njegovu sliku iz tih vremena: Ona pokazuje izuzetno snažne i duboke osobnosti.

"Bio je neobičan momak", kazao je Hans Mend, jedan od njegovih ratnih drugova. "Sjedio bi u kutu skloništa i zadubljen u misli oslonio bi glavu na ruke. Najednom bi znao skočiti i uzbuđeno mašući rukama urlati kako će nam pobjeda, usprkos svim našim naporima, ostati uskraće na jer su nevidljivi neprijatelji njemačkog naroda daleko opasniji od najsnažnijih neprijateljskih topova. U drugim prilikama sjedio bi na svojoj stolici, sa šljemom navučenim preko očiju, potpuno povučen i utonuo u duboka razmatranja, i nitko od nas nije ga mogao probuditi."

Niti jedan od drugova nije raspolagao njegovom gotovo nadnaravnom voljom i njegovom silnom samodisciplinom, što mu je omogućavalo da podnosi sudbinu nikada ne pokazujući slabost ili se žaleći. Stvarima koje su bile neprestana tema njegovih drugova - dopust, hrana, žene - očigledno nije pridavao nikakvo značenje. "Proklinjali smo ga svi zajedno i smatrali ga nepodnošljivim. Kakav je to čudan svat koji se, dok mi proklinjemo rat, neprestano drži postrani!"

Usred tog svakodnevnog okruženja smrti i zatiranja, Hitler je zatvarao uši na jadikovanje i ljudske slabosti svojih drugova i potiskivao sve prirodne osjećaje da bi se uskoro potom iznova rodio s nadljudskom snagom i odlučnošću koja mu je bila potrebna za svladavanje zadataka što su ih germanski bogovi čuvali spremnima za njega.

U kolovozu 1918. dodijeljen mu je Željezni križ drugoga reda, najviše odlikovanje što ga je u njemačkoj vojsci mogao dobiti običan kaplar.

U službenim papirima Listove regimente samo je zabilježeno da je dobio odlikovanje, ali ne i zbog čega. Uglavnom se pretpostavlja da se njime okitio zbog čina neobične hrabrosti kada je naoružan samo pištoljem zarobio francuskog časnika i petnaest vojnika.

Ono malo pisama što ih je slao kući pokazuje u kojoj je mjeri odbacio sve ljudske slabosti i naučio potpuno se oslanjati na neustrašiv duh koji će ga jednoga dana odvesti do najviših vrhunaca moći.

Temeljita proučavanja Konrada Heidena pisama što ih je Hitler pisao tijekom rata, potakla su istoga na sljedeću opasku: "On sebe predstavlja kao pasioniranog ratnika. Jednostavno nema slabih strana. Hrabar je i svom životu ne pridaje neku osobitu važnost. No, jasno daje na znanje kako vjeruje da činjenicu što još uvijek živi može zahvaliti čudu, bolje rečeno pravom nizu čuda, da su ga granate svaki puta poštedjele, te da je on, dok je najveći dio njegove regimente uništen u krvoproliću, uživao osobitu zaštitu providnosti."

Hitlerova vjera u "providnost" privremeno je uzdrmana kada je ranjen u posljednjem mjesecu rata prilikom engleskog napada iperitom.

Teško otrovan i nekoliko dana posve slijep, u ranjeničkoj je povorci iz Francuske odveden u Pasewalk, gradić sjeveroistočno od Berlina.

Ali to trovanje plinom ispostavit će se milošću đavla, srećom u nesreći, jer mu je darovalo najduže razdoblje duhovnog prosvjetljenja cijelog njegovog života. I tijekom tog prodora u nadćutilne svjetove, dok su mu oči gorjele u mraku, Hitler je doživio ono što će kasnije nazvati "magičnom povezanošću čovjeka i cijelog univerzuma".

Hermann Rauschnig je tvrdio kako je Hitler navodno kazao da je cilj ljudskoga razvoja stići do mistične vizije univerzuma. Intimna vjera što se krila iza te često citirane opaske, koja se s pravom pripisuje Hitleru, nastala je tijekom prisilno iznuđenog i potpuno neočekivanog razdoblja mističkog transa u Pasewalku. Ona je bila važan korak na putu totalnog podređivanja stranom, moćnom biću.

Dok su u bolnici Pasewalka posljedice djelovanja plina postupno "nestajale" iz očiju i grla, stigla je potpuno neočekivana vijest da je Njemačka izgubila rat.

Profesor Alan Bullock u svojoj knjizi Hitler. Studija o tiraniji kaže da je šok zbog njemačkog poraza bio odlučujuć doživljaj u Hitlerovu životu.

Sve što mu je nešto značilo uništeno je i pometeno.

Bila je to ista verzija u koju je Hitler htio uvjeriti ljude i koju je pobliže opisao u Mein Kampfu. Ali stvarnost je bila upravo suprotna. Hitler je bio lojalan samo svojoj požudi za moći i stoga ni na koji način nije bio razočaran zbog nenadane kapitulacije. Siromaštvo i poniženje poražene nacije te kaos koji je uslijedio otvorili su mu jedino moguć put do političke moći. U pobjedničkoj Njemačkoj ne bi bilo mjesta za nekakvog Adolfa Hitlera, a on je bio dovoljno pametan da bi to shvatio. Njegov budući uspjeh u potpunosti će ovisiti o tom da prepredenošću i lukavstvom iskoristi posljedice poraza i kapitulacije.

Kada se Adolf Hitler koncem studenog 1918. vratio u München, grad u koji se doselio prije rata bio je u opsadnom stanju. Bavarski kralj je odstupio, a vlada je pobjegla kada su socijaldemokrati zauzeli parlament i proglasili republiku. Djela političkog nasilja na ulicama bila su svakodnevna pojava. Trgovina i obrt potpuno su zamrli, a cijene živežnih namirnica su rasle dok su mase gladovale. Na ulicama su se posvuda besciljno i nedisciplinirano klatili vojnici povratnici iz rata.

Hitler je ostao u odori i svoju tjednu plaću i obroke hrane pribavljao je u vojarni Pješačke pričuve u Münchenu. Nije se htio izložiti opasnosti trajne nezaposlenosti u civilnom životu, jer dugi redovi nezaposlenih što su čekali na živežne namirnice bili su svakodnevan prizor. Ostane li u carskoj vojsci33, nije imao što izgubiti, a Željezni križ drugoga reda pomogao mu je uvjeriti pretpostavljene da je čovjek na kojeg se može osloniti. Tako je spremno prihvatio da bude stražar u logoru za ratne zarobljenike u Traunsteinu, nedaleko od austrijske granice. I dok se Hitler ondje posvećivao jednostavnim poslovima, bez neke odgovornosti, pronašao je vremena da stvori pregled nacionalne situacije i pripremi vlastiti ulazak na političku scenu. U siječnju 1919, kada je logor zatvoren i zarobljenici poslani kući, vratio se u München.

Prva prigoda za isticanje, nedugo nakon povratka, pružila mu se prihvaćanjem doušničke službe. Kada je 6. travnja padom Hofmannove vlade proglašena sovjetska republika, Hitler se nalazio među malim brojem posebno odabranih vojnika koji su ostali u Münchenu i mogli se slobodno kretati među crvenom soldateskom.

Nedugo potom jedinica carske vojske iz Berlina brzo je i brutalno srušila komunistički režim, a Hitler je prolazio uzduž redova zatvorenih "crvenih" i pokazivao na pojedine kolovođe, koji su neposredno nakon toga smaknuti.

Stajao je pored strjeljačkih vodova promatrajući kako žrtve što ih je izabrao bivaju postavljene uza zid i strijeljane. Konačno je izišlo na vidjelo koje se mogućnosti kriju u malom, Željeznim križem odlikovanom kaplaru, te su ga htjeli brzo nagraditi. Prebačen je u političko odjeljenje regionalnog zapovjedništva i za početak je trebao sudjelovati u tečaju političkog odgoja.

Sada je njemačka vojska, potpuno suprotno snažnim tradicijama devetnaestoga stoljeća, bila duboko upletena u politiku, osobito u Bavarskoj, gdje je vojska sudjelovala u pokoravanju komunista.