Clj: put ili odredište?

Posljednjih se 8 do 10 godina bavim traženjem sreće, uspjeha, praznika u životu. Kad sam počeo čitati vaše knjige, našao sam ono što sam tražio. Prva je dva mjeseca sve bilo jednostavno sjajno, život je postao tako lijep, pojavilo se duboko uvjerenje da mogu odabrati bilo koju varijantu. Osjetio sam što je to jedinstvo duše i razuma, energetika je bila na visokom stupnju. Zahvaljujući knjigama, prešao sam na novi posao.

Međutim, zatim se nešto dogodilo i,  bez obzira na to što se neprestano držim vaših  savjeta  i  već su mi  trebali postati  navika, praznik  je nestao. Unutarnja  i  izvanjska važnost je prevelika. Trudim se neprestano biti u svjesnom stanju, ali nikako ne uspijevam umanjiti važnost. Povećao se strah od budućnosti, nikakvi mi poslovi ne polaze rukom, ne mogu napraviti ništa vrijedno, u duši je tuga. Osjećam se kao da sam u dubokoj komi.

Negativnost se za mene lijepi bez obzira na to što se redovitom bavim sportom, obraćam pokornost na energetske kanale, hranim se zdravom i ukusnom hranom koja me ne

usrećuje. Postoje li možda neke metode programiranja podsvijesti koje bi mi pomogle da izađem depresivnog stanja?

Jedan od glavnih razloga apatije je nedostatak cilja u životu. Kad nemate čemu težiti, nastupa malaksalost, svijest pada u san. I obratno, kad nešto želite postići, energija namjere se aktivira i životni se tonus povećava.

Ako ništa ne ide dobro, treba pronaći i postaviti si cilj. Kad nema cilja i postojanje je besciljno, amorfno. Za početak kao cilj možemo uzeti sami sebe - baviti se sobom. Što vam može donijeti samopoštovanje i zadovoljstvo? Postoje brojni putevi do usavršavanja samoga sebe: vanjski izgled,

intelekt, fizička forma itd. Možemo si postaviti cilj da postignemo bolje rezultate u jednom ili nekoliko aspekata. Vi najbolje znate što će vas usrećiti. Tada će se pojaviti i volja za životom i sve ostalo će se automatski srediti.

Pročitao sam vašu knjigu i zainteresirao se. Pokazalo se da već sretno živim u skladu s njom. Radi se o tome  da  dobro  uspijevam  umanjiti  važnost,  ali  svrhu svojeg postojanja nikako ne vidim. Sve što želim  su neke sitne, sebične želje koje su, uostalom, malo u skladu s  onim  što trenutačno radim.  U idealnom bih slučaju želio puno putovati, živjeti dugo potpuno zdrav, malo raditi (u načelu ne volim raditi), puno zarađivati, živjeti sa ženom, ali pritom imati i mnoge druge lijepe žene, uživati u uspjehu u svom okruženju. U takvoj se ulozi lako mogu zamisliti. Može li to što sam opisao biti cilj? Ako da, onda ću se morati razvesti od žene, dati otkaz na poslu na kojem se uspješno dajem u najam, negdje dobiti puno novca i kupiti kartu za put oko svijeta...  No  s  druge  strane,  nije  mi  ni  sad  tako  loše...  Ukratko,  ne  znam  što  želim  i trenutačno ničemu ne težim. Što da radim?

Prvo trebate napraviti ono što vam dobro ide - umanjiti važnost samog cilja. Zašto ste uvjereni da bez cilja nikakva života ne može biti, ako vam i ovako nije loše? Možete jednostavno živjeti za vlastito zadovoljstvo ne zbunjujući se svakojakim "visokoduhovnim" kategorijama.

No ako ipak želite pronaći svoj put, vratite se osnovama transurfinga. Prema definiciji, vaš je cilj ono što će vaš život pretvoriti u praznik. Slika koju ste opisali stvarno nalikuje na praznik. Ali što vas može dovesti do nje?

Beskorisno je razbijati glavu, to jest pokušavati "izračunati" svoj cilj logičkim putem. Rješenje treba doći samo, u jedinstvu duše i razuma, kad duša zapjeva, a razum počne zadovoljno trljati ruke. Da bi to rješenje stiglo, treba samo u mislima sustavno vrtjeti slajd vašeg praznika i nadzirati

stvarnost. Odjednom ćete vidjeti da se stvaraju nove mogućnosti, otvaraju se vrata koja će vas odvesti do praznika. Prođite kroz ta vrata i ponovno vrtite slajd i kontrolirajte stvarnost. Uživljavajte se u stvarnost praznika i ona će uvijek biti s vama.

Treba li postojati samo jedan univerzalan cilj? Ili možemo težiti i manjim ciljevima?

Ako uspijete stvoriti i sustavno vrtjeti slajd s više ciljeva ili nekoliko različitih slajdova, samo izvolite, vi ste gospodar svoje stvarnosti. Možete uzeti onoliko ciljeva koliko ih možete ponijeti. Točnije, koliko imate strpljenja raditi s njima. S dugoročnim se ciljevima uistinu treba potruditi. A kratkoročne ili trenutačne, kao na primjer, autobus koji čekate ili mjesto za parkiranje, treba  samo uzeti - doslovno kao novine na kiosku, ni sekundu ne razmišljajući i ne sumnjajući u uspjeh. A ako ne uspijete, ne ljutite se, već s lakoćom pustite cilj. Ne zaboravljajte načelo koordinacije namjere. Tko zna kakvih ste se nepoznatih problema zbog toga riješili?

Nažalost, ne mogu se pronaći u stvaralačkom samoostvarenju, točnije, naći onu aktivnost koja bi moj život pretvorila upravnik. Ma kako  to banalno zvučalo, moj cilj je materijalna dobit ili, drugim riječima, financijska neovisnost. Napravio sam svoj ciljni  slajd i znam što želim postići  u  ovom  životu,  bez obzira  radili  se  o  automobilu, luksuznom penthouseu, putovanjima, jahti...  Aktivno  tražim  sve  što  je  povezano s  mojim  predmetom  želje,  ali  također  razmišljam  o  stalnom  nedostatku  novca,  nakon čega počinjem još većim žarom tražiti načine kako da ga zaradim. Problem je u tome što ću biti zadovoljan kad u džepu budem imao dovoljno da se hranim u bilo kojem restoranu, odlazim s prijateljima u najbolje gradske noćne klubove, odijevam se u skupim buticima i živim za svoje zadovoljstvo. Sve to vizualiziram, ali ne vidim nikakve rezultate. Doduše, vidim kako se moj svijet brine o meni, to ne mogu poreći, ali u financijsko blagostanje ne dospijevam onako kako bih želio... Kako se izvući iz te rupe prosječnogblagostanja?

Vi tražite "aktivnost koja će vaš život pretvoriti u praznik". Ne treba tražiti aktivnost, nego se usredotočiti na ono što želite postići u konačnici. Zar praznik života nije cilj? To je sasvim dostojan cilj. Upravo na to i treba fokusirati svoj razum. Tada će izvanjska namjera sama predložiti odgovarajuću aktivnost. Potrebno je samo oči držati otvorenima kako ne biste previdjeli vrata koja vam se otvaraju.

Vaš je problem u tome što se ne uspijevate otarasiti ove misli: na koji način ću to postići. To nitko ne zna i ne može znati. Razum se mora priviknuti na to da rješavanje tog zadatka nije njegov posao. Njegov je posao sustavno vrtjeti sliku ciljnog slajda. Upravo onakvu sliku kakvu ste opisali. Živite virtualno takvim životom, ali ne radi zabave kao što rade zaigrana djeca i oni koji maštaju, već s čvrstim uvjerenjem u to da će se takva slika prije ili kasnije ostvariti. Neka vas ne brine kako će se i kada opisana slika realizirati. Stvarnost će se neizbježno prilagoditi vašim mislima. Nema joj druge! Vi imate posla s ogledalom. No trenutačno su vaše misli potpuno obuzete traženjem odgovora na pitanje "kako?". Stoga se ta beskorisna potraga odražava u ogledalu vašeg svijeta.

Moj je problem u tome što nemam cilj. I ne mogu ga nacrtati ili na neki način oblikovati ma koliko se trudila. Ne želim si nametnuti nekakvu lijepu (tuđu) sličicu. Uvijek sam se plašila zamišljati sveobuhvatne želje. Znate li zašto ? Zato što nikad nisam bila sigurna da će mi to biti potrebno u trenutku kad se ostvari. I zbog toga sam uvijek pasivno plivala u smjeru struje. Uvijek mi je bila strana varijanta "promijeni i nadvladaj sebe". Odabrala sam pasivan put. I poanta svega ovoga je da ne znam kako se ponašati (slijedeći vašu teoriju) ako ne mogu napraviti ni početni korak - odrediti svoj cilj. Slažem se s načelima kretanja kroz život. No što mi je činiti kad imam već 33 godine, a cilja i dalje nemam. Osim toga, došla sam do stanja kad na svijet reagiram "glupo", na temelju osjećaja ugode ili neugode. Već sam dva mjeseca bez posla (otišla sam jer mije sve dojadilo). Sada bih se željela zaposliti, po mogućnosti pronaći posao s nekom perspektivom (to je ono o čemu sam maštala kad sam odlazila s prošlog posla). No zbunjuje me moj osjećaj neugode. Pritom razumijem da bi taj osjećaj nestao kad bih pogledala situaciju iz drugog kuta. No tada ispada da ću se namjerno potruditi i promijeniti svoj odnos prema situaciji. I kako onda "slušati svoju dušu"? Općenito, nekako sam zbunjena.

Prva pogreška: ne treba "pokušavati nacrtati ili na neki način oblikovati svoj cilj". To ne možete postići snagom razuma sve dok ne uhvatite, barem u općim crtama, što želite od života. Druga pogreška: ne trebate se "siliti pogledati situaciju na drugačiji način". Zbunjenost proizlazi iz toga što svjesno mijenjate odnos - načelo koordinacije namjere kaže da kada svojom voljom gospodara negativan događaj pretvarate u pozitivan, kao da se pravite da vam ide na ruku. Mijenjate odnos prema događaju budući da znate da ovisno o izboru puta na raskrižju dospijevate na povoljne ili nepovoljne krakove linije života. Mijenjati pak odnos prema situaciji uistinu je besmislenu i zato vam se to i ne isplati raditi. Zašto? Ispalo bi da morate, na primjer, zavoljeti svoj posao koji ne volite.

Što učiniti s osjećajem neugode u situaciji, to jest u stvarnosti koja traje?

Usredotočiti se na stvarnost kakvu bismo željeli vidjeti, ne obraćajući pozornost na sve ono što nam stvara neugodu. Na primjer, zapale su vas

obveze koje vam se ne sviđaju, iako ste poslom općenito zadovoljni. Kako se ponašati u toj situaciji? U mislima stvorite virtualnu stvarnost u kojoj ispunjavate samo one obveze koje želite.

Fiksirajte pozornost na zadatak koji vam se sviđa, a ostalo gledajte "zatvorenih očiju" dajući se za sada u najam. Prije ili kasnije realna će se stvarnost uskladiti sa slajdom koji ste stvorili - neželjene će obveze "otpasti" od vas same od sebe. Vidjet ćete na koji način. Tako funkcionira ogledalo svijeta. Provjereno.

Koliko dugo čovjek može ne nalaziti svoj cilj? Godinu, dvije, deset? Sve je dobro, ali ne uspijevam doživjeti ushićenje izazvano nekim životnim ciljem. Ništa mi ne izgleda kao da je moje. Znam da svoj cilj mogu naći samo ja sam. I znam da si moram dopustiti jednostavno živjeti određeno vrijeme bez cilja. No koliko to može trajati? Možda dvadeset ili pedeset godina? Razumijem da "podli" razum nije sposoban mirno se opustiti i čekati. On je taj koji unosi nemir i strah da ću sasvim ostati bez cilja. Iako mi je trenutačno u životu sve u redu, ne prestajem željeti odrediti cilj koji bi bio samo moj. Želim otkriti najveći pravnik duše. Možda postoje još neki načini određivanja vlastitog Životnog cilja ?

Stvarno, može se dugo čekati, čak i cijeli život, i svejedno ga ne dočekati. Ako vas je usisala močvara svakodnevice, ako se životni scenarij iz dana u dan ponavlja bez promjene, što bi se moglo dogoditi? Ništa. Većina ljudi upravo tako i živi: prvo dolazi školovanje i nada za postizanjem sreće u budućnosti, zatim obitelj, posao bez osobitih promjena, opet nada za  uspjehom koji se stalno nazire  negdje u daljini, kućanski poslovi, nezadovoljstvo i skromne razonode, ponovno obitelj, svakidašnjica, kauč, televizor. I tako prolazi život "u čekaonici". Kako se izvući iz kruga svakodnevice?

Potrebno je steći namjeru da se oslobodite. Mnogima se čini da žele promjene, međutim nemaju ozbiljnu namjeru i više vole jadikovati da je život

navodno sumoran i da od toga ne možeš pobjeći.

Međutim, primijetite da uspješni ljudi koje svaki dan gledate na televiziji vode vrlo aktivan stil života. Izbor je na vama: ili se potruditi i uložiti

određenu  energiju  kako  biste  promijenili  situaciju  ili  se  zadovoljiti  monotonim  postojanjem  (što  je  mnogima,  u  načelu,  također  podnošljiva

varijanta), no tada ne jadikujte zato što se cilj nikako ne otkriva.

Drugo je pitanje kako imati namjeru ako nemate snage niti želje za djelovanjem, nemate potrebnu dob ili ste jednostavno lijeni. Ako ništa ne želite,

osim da se srušite na kauč nakon posla, znači da vam nedostaje slobodna energija koja zapravo hrani namjeru. Nemoguće je da ništa ne želite ako imate

dovoljno energije. Glavni uzrok niske energetike, ako se ne računa nedostatak cilja, je velika zatrovanost organizma (eto posve praktičnog uzroka). Nije obvezno da odmah uzmete u zadatak "osvojiti Mount Everest" ili da si postavite "dostojan" cilj samo zbog toga što je to potrebno. Bolje je

započeti s elementarnim stvarima koje su uistinu potrebne za povećanje energetike: očistite svoje "sanitarije", prijeđite na zdravu prehranu, usavršavajte svoju fizičku kondiciju. Tada ćete vidjeti kako će se pojaviti i nove potrebe, a energije za njihovo obavljanje će biti dovoljno. A ako ipak i dalje budete lijeni bilo što Započeti, onda niti transurfanje na kauču neće pomoći.

Pročitao sam sve vaše knjige i na sva sam pitanja našao odgovor. Na  sva  osim  jednog:  ŠTO  JE  ZAPRAVO  MOJ  CILJ?  Moja  je  žena  talentirana  profesionalna umjetnica i ona je s tri godine znala da će biti umjetnica. Njezin je cilj da se istakne i zadovoljno se kreće u tom smjeru. ZAVIDIM joj jer nemam jasan uvid što točno želi moja duša.

Vaš cilj ne mora nužno pripadati nekoj umjetnosti. Zašto se, kada je riječ o cilju, neizostavno nameću zamisli o nekakvim uzvišenim temama? Ne treba se usmjeravati na cilj koji je od samog početka "uzvišen". Netko ne može zamisliti život bez poezije, a nekome je čišćenje ulica ili sjeckanje mesa - drag posao. Ne trebate se orijentirati u skladu sa stereotipom da je životni cilj, tobože, nešto uzvišeno.

U moje vrijeme, na primjer, kad bi pitali dijete što  bi željelo postati, ono je znalo da će izazvati odobravanje odraslih ako odgovori da će biti astronaut! Njegov je razum točno znao "ispravan odgovor", no nije znao želi li uistinu biti astronaut. Razumijete li? Razum je već od djetinjstva orijentiran - skupna točka (prema Castanedi) nalazi se u "ispravnom" položaju. Vaš je trenutačni zadatak da se riješite orijentacije i "resetirate se".

Za to je potrebno prestati razmišljati o cilju i početi promatrati - obraćati pozornost na osjećaje duše. Kad ona ugleda ono što je zanima, odmah će živnuti. No kako bi se išta moglo promatrati, treba proširiti svoj vidokrug: otputovati ondje gdje niste bili, vidjeti ono što još niste vidjeli.

Čitam vaše knjige već po treći put i svaki put jedne te iste misli doživim drugačije i cičim od oduševljenja: "Aha, to je zapravo to!" Već mi se puno toga ostvarilo pomoću transurfinga: radim upravo u onakvim uvjetima kakve sam oduvijek željela, s dobrim ljudima, s vrlo dobrom plaćom. Stvaram također i svakojaka čuda. No imam problem koji me muči već pet godina. Imam cilj, točno znam da je moj prema svemu što osjećam. Ipak, nikako se ne mogu oteti dojmu da ga neću uspjeti materijalizirati u svom životu. Zbog toga osjećam nelagodu. Zašto tako mislim ako znam da je to moj cilj?! Ili je to pokazatelj da griješim i da sam si sve pogrešno objasnila?

Već sam umanjila važnost, gotovo potpuno, svejedno mi je. Razmišljala sam nije li to zbog toga što su mi u djetinjstvu govorili: "Drugi će se izvući, a ti ćeš platiti." Možda

sam odatle izvukla zaključak da će drugi imati sreće i da će im se ispuniti snovi, a meni neće? Ispada da ne mogu bez tog svojeg cilja i nešto me sprečava da povjerujem kako ga stvarno mogu privući u svoj život! Ne znam kako se riješiti tog osjećaja... Pokušala sam zamijeniti svoj cilj drugim, vrlo sličnim. No nisam osjetila osobitu radost, iako pritom nisam sumnjala da do njega mogu doći bez problema. A kad sam zamislila život bez glavnog cilja, da sam ga stvarno izgubila, osjećala sam veliku patnju!

Čovjeku je ugodno znati da se njegove knjige čitaju više puta. A prigovaraju mi da volim ponavljati jedne te iste misli. Jeste li se zapitali zašto to činim? Mogu iskreno priznati da to ne radim s predumišljajem, no to također nije ni previd. Ono o čemu pišem nije rezultat mojih promišljanja, već se to preko informacijskog kanala prenosi iz prostranstva varijanti. Kako informacija dolazi do mene, tako je i iznosim, bez osobitih ispravljanja. Znači da tako treba biti.

Razlika između mene i vas je samo u tome što vi namjeravate dobiti od mene odgovore na svoja pitanja, a ja se koristim bazom podataka koja je svima dostupna. I vi možete imati pristup tom izvoru ako odlučite sami doći do informacije. O tome sam više puta govorio. U načelu je praktički sve odgovore moguće naći u prvim knjigama o transurfingu. Međutim, vaša pitanja i dalje pristižu, tako da mi ne preostaje drugo nego da ponavljam sve iznova, makar iz drugog kuta gledišta. No, udaljio sam se od teme. Muči vas to što ne postižete svoj cilj. To govori u prilog toga da cilj može uistinu biti vaš. U knjigama o transurfingu već je opisan jedan od kriterija za odabir cilja - pokušajte se sami pred sobom pretvarati kao da se odričete nekih svojih maštanja. Ako duša pritom pati i protivi se, znači da je to vjerojatno vaš cilj. A ako osjećate olakšanje - također je jasno. Općenito, neugoda je normalna pri pomisli da je to teško ostvariti. Jer patnja je bila jača od neugode, zar ne? Potrebno je prestati razmišljati i početi raditi konkretan posao - vrtjeti slajd cilja. Kad se počnu otvarati vrata, došlo je vrijeme za donošenje zaključka jesu li maštanja ostvariva ili ne. Sada to nije pitanje za raspravu. Trebat će raditi i sa slajdom. Potrebno je strpljenje, vrijeme i osviještenost kako vam ne bi promakla vrata koja se otvaraju.

Trenutno se bavim traženjem posla koji odgovara mojoj duši i premišljam se između nekoliko smjerova. S jedne strane volim crtati, s druge šivati i vesti, s treće "petljati" oko cvijeća. To je osnovno, a drugo neću ni nabrajati. Odatle slijedi pitanje: može li duša imati više od jednog omiljenog posla u kojem će se ostvariti i doseći visine ?

Ovdje se ne radi samo o tome koliko duša može imati ciljeva, već i koji od njih možemo smatrati glavnim. Bolje je usredotočiti se na jedan kako ne biste raspršili svoju namjeru. Hobi je ono čime se ljudi vole baviti. Postoji mnogo zanimacija. No, može li hobi postati cilj? Naravno, kretanje prema cilju treba pričinjati zadovoljstvo. Međutim, privlačnost posla sama po sebi nije dovoljan uvjet da bismo  tu  aktivnost  smatrali  ciljem. Ponavljam, cilj je ono što će pretvoriti život u praznik. Pritom cilj treba odrediti u jedinstvu duše i razuma. Zapitajte se može li aktivnost, koja nalikuje na cilj i vrata, pretvoriti vaš život u praznik? Trebalo bi vam biti savršeno jasno da je odabrana aktivnost upravo ono što vam treba - i po logici stvari i po porivu srca. Ako je cilj vaš, pitanja jednostavno neće biti - za vas će to biti očito.

Nisam siguran da je cilj koji pokušavam dostići moj (ono što stvarno želi moja duša). Pokušavam obratiti pokornost na stanje duševne ugode i osluškivati "šum jutarnjih zvijezda", no neizvjesno je jesu li to istinski osjećaji ili želje lukavog razuma koji se "urotio".

Ako je cilj stvarno vaš, jednostavno neće biti nikakvih neizvjesnosti. U početku možete osjećati svojevrsno duševno ustručavanje (zbunjenost) tipa "je li to za mene", "jesam li toga dostojan", "jesam li sposoban", "jesam li izabran za to". Ustručavanje se uklanja pomoću ciljnog slajda. Postupno će vam uspjeti da se uživite u novu sliku. Ne trebate se ustručavati. Naravno da ste izabrani ako ste odabrali sebe. Jer na početku vi odabirete sami sebe, a nakon toga, i samo pod tim uvjetom, izabire se vas.

Duševna se neugoda, za razliku od ustručavanja, ne može ukloniti slajdovima. Kod očite neugode osjećate potištenost, teret, mučnu neizbježnost, malodušnost, strah, veliku uznemirenost. Ako vas nešto neprestano muči kad u mislima vrtite sliku u kojoj je ono što želite već postignuto, znači da je cilj najvjerojatnije tuđi, da su ga nametnula klatna i da se ne sviđa duši, već razumu.

Uzrok mojih nevolja je taj što se uvijek bavim onime što ne želim. A ne mogu shvatiti što želim, sve mi ubrzo postane dosadno. Zbog toga skačem s jednog posla na drugi, s jednog područja na drugo. I uvijek odlazim. Neki govore da sam djetinjasta, da se nisam navikla nositi s teškoćama; neki govore da sam karakterno vrlo zahtjevna i da ne znam uspostaviti komunikaciju s nadređenima. Radila sam kao psiholog s djecom, narkomanima, kao menadžer ljudskih resursa, upravitelj male kompanije, direktorica trgovine, menadžer za prodaju metala... Sada sam odlučila pokrenuti svoj posao. No to je tako malen "poslić". Očito zasad slabo vjerujem u svoju snagu, a i u mojem se okruženju općenito nitko ne bavi svojim biznisom, svi su navikli raditi "za nekoga". Vrlo sam ambiciozna i uvijek sam vjerovala da sam na ovaj svijet došla Zbog nečega što je vrlo bitno.

Kako da postanem uravnotežena i pronađem sebe? Toliko toga želim u životu, ali sve se doima kao da to "nije to". Zašto??? Kadgod nešto ostvarim, obuzme me dosada. Stalno želim još nešto, ali rezultat je isti: dosada! Dosadno mi je da sam "desna ruka direktora", žena, majka, lijepa, pametna, seksi... Ne sviđa mi se to čemu obično teže ljudi, ne trpim obrasce ponašanja i norme. Možda je to bolest? Zatim mislim da nisam ostvarila sebe ili da sam se loše ostvarila i bude mi žao... I sad sam se napokon odvažila na velik korak - otvaram svoj mali dućan. No gdje je garancija da mi i to za nekoliko mjeseci neće dojaditi? I što onda, zar će sve propasti? Općenito, "ustrijelite me, bijesna sam"!

Zar vam nije palo na pamet da ste vi već uravnoteženi. Kao prvo, niste kao svi budući da vam se ne sviđa ono čemu drugi teže. Već je i to velika stvar! To dokazuje da ste u manjoj mjeri (što već nije malo) vezani za stereotipe, slobodni od klatna. Niste bijesni, već ste "svoji" rekao bih. A to je već pola posla do toga da postanete "svoji".

Kad čovjek nije ničiji, nego je svoj, onda je gospodar stvarnosti. Zar možemo element matrice koji živi u ćeliji, kao i svi ostali, smatrati

uravnoteženim? Naprotiv, nestabilni su upravo oni koji se podčinjavaju pravilu klatna: "Budi kao svi mi, normalni ljudi, nađi svoju ćeliju i ne lepršaj s mjesta na mjesto, postani korisnim članom našeg društva."

Preostala vam je jedna malenkost - osloboditi se posljednjih nepotrebnih ostataka tog glupog svjetonazora uspavanih ljudi i dopustiti si da budete takvi "nesređeni" (s njihove točke gledišta). Uzmite si pravo na vlastito gledište i tada vam neće pasti na pamet da se okrivljujete i sumnjate: "Možda sam stvarno bezvrijedna i bolesna kad se ne mogu dulje zadržati na jednom mjestu?"

Kao drugo, upravo ta činjenica da ne sjedite u ćeliji matrice, već tražite svoj poziv govori da već gotovo točno, makar i maglovito, razumijete da je cilj put, a ne odredište. Tražite svoj put, stazu, onoliko koliko je potrebno i ne obazirite se na mišljenje društva. Neka o vama misle što god žele. Vi znate tko je tu slobodan, a tko nije! U tome je vaša prednost i snaga.

Uostalom, ja s vama dijelim te buntovne misli strogo u povjerenju - među nama transurferima. Uspavani ne čitaju slične knjige tako da se za sebe ne moram zabrinjavati. A vi nikome nemojte ništa govoriti! Još će pomisliti da ste (da smo) bijesni i možda nas još požele ustrijeliti. Ne pokazujte

da ste drugačiji. Pretvarajte se da ste isti kao i ostali. Dajte se u najam, ali ne dajte se potpuno. Budite kao lovac koji se prikrada!

S dvanaest sam godina ušla u sektu i bila u njoj do devetnaeste godine (to je bilo u doba Sovjetskog Saveza). Sekta je bila nereligiozna i tada je nitko nije smatrao sektom, iako je imala sve osobine sekte. Cilj takve skupine bilo je liječenje bolesti poput shizofrenije, alkoholizma, narkomanije, preodgoj djece iz popravnih domova i problematičnih tinejdžera. Mi, djeca, sudjelovali smo u tim procesima, pripremali su nas za posao psihologa. Nakon završetka škole dvije sam godine radila u klinici

za  liječenje  alkoholičara  i shizofreničara. Naravno, tamo se  radilo na  slamanju ličnosti,  pokušavali su nas  prilagoditi određenim standardima. Osobno mišljenje  nije bilo

dobrodošlo, cijelo smo vrijeme komunicirali unutar grupe, a kontakt s drugim ljudima pokušavao se izbjeći. S devetnaest sam godina otišla odatle.

Sad imam četrdeset godina, no boravak ondje obilježio me za cijeli Život. Radi se o tome da sam navikla na to da sve moram raditi za druge, a  najvišim ciljem smatram

pomaganje onima koji pate, na primjer napuštenoj  djeci. Tek sam sada počela shvaćati da je to neispravno, da je potrebno misliti na sebe, jer ja sam samu sebe uvijek stavljala na posljednje mjesto. Ne govorim o kompleksu manje vrijednosti. Evo što me zanima: kako djeluje tehnika transurfinga na ljude poput mene ? Postoje li neke osobitosti? Bojim se da ne znam odabrati svoj cilj i da ću odabrati onaj koji su mi nametnuli u toj grupi. Prije mi se činilo da je upravo pomaganje ljudima - u prvom redu djeci - moj cilj. Budući da sam tamo dospjela još u djetinjstvu, teško mi se sjetiti što sam do tada željela, jer i ja sam imala svoja maštanja i možda bi mi bilo bolje da se orijentiram na njih, a  ne na ciljeve koje su mi nametnuli budući da bi se oni mogli pokazati lažnima.

U knjigama o transurfingu detaljno je opisano kako razlikovati svoj cilj od tuđega. Jedan od važnijih kriterija: tuđi cilj izravno služi za poboljšanje tuđeg (ne vašeg) blagostanja. Očito je da treba težiti takvoj situaciji u kojoj ćete raditi za sebe, a ne za nekog drugog. Međutim, i radeći za sustav možete se kretati prema svom cilju. Samo što poboljšanje vašeg osobnog blagostanja treba pritom biti na prvome mjestu. Jako je važno okusiti osjećaj slobode: radite kao unajmljeni radnik, a ne služite na korist nekoga ili nečega.

Događa se da briga o drugima dolazi iz dubine duše. No tu postoji tanka granica koju je teško razlikovati: nije li vaša težnja da posvetite svoj život

spašavanju tuđih života izazvana prazninom u vašoj duši? Vrlo se često događa da razum zombiran klatnima zatvara dušu u spremište - prestaje je slušati, a to neizbježno dovodi do unutarnjeg konflikta, duševne praznine. Čime popuniti tu prazninu? Služenjem - eto čime! Klatna odmah sugeriraju: odreci se sebe, zaboravi i sve svoje misli usmjeri na služenje. Komu ili čemu? O, pa tu je vrlo velik izbor! Od uplakane djece do bogataša koji također plaču. Kamo god se okreneš, oko tebe netko pati ili nešto treba.

Meni je, na primjer, žao kišnih glista koje nisu imale dovoljno snage dopuzati s jedne strane asfalta na drugu. Prije sam ih skupljao i prebacivao

ondje gdje su namjeravale stići. No jednom sam rekao: "Ma idite dovraga svi vi! Puno vas je, a ja sam jedan. Zar ću se kao idiot svaki čas sagibati i raditi budalast posao, umjesto da zadovoljno šećem?" Sada pomažem samo rijetkim glistama kad mi srce kaže da je "evo baš ovoj pomoć stvarno potrebna". Ostale će se snaći, možda je njihova "karma" takva. Također mi je žao gladnih mačaka beskućnica. S jedne strane, dođe mi da ih sve nahranim i udomim. Uzeo sam jedno mače koje je očito bilo osuđeno na smrt. Sada u mom domu u blagostanju živi ugojena i zadovoljna duša - moja mačketina, kako je zovem. No, s druge strane, ako si nametnemo obvezu brinuti o svim nesretnim životinjama, morat ćemo stalno i posvuda hodati s vrećicom punom riba ili pretvoriti svoj dom u azil. Tako možemo otići predaleko - opsesivne ideje mogu preuzeti cijelu osobnost.

Dobro je djelo pomagati drugima. Međutim, postavlja se pitanje isplati li se tom poslu dati status životnog cilja? To pitanje svatko rješava sam. Bez obzira na odgovor, u različitim sustavima razmišljanja on će se ocjenjivati drugačije: kao velikodušnost ili glupost, nesebičnost ili nerazumnost, cinizam ili svrsishodnost. Niti ja ne mogu u tom pogledu dati jednoznačan odgovor. Glavno je da odluka bude osviještena, donesena u jedinstvu duše i razuma, a ne nametnuta lažnim stereotipima klatna. Jedino što se može reći potpuno točno: ako vam je briga o drugima nametnuta izvana, znači daje to tuđi cilj.

Moj je san jako skup. I nalazi se daleko u prostranstvu varijanti. Stalno se bavim vizualizacijom. No vi pišete da ne treba misliti na novac.

Suprug i ja se cijeli život mučimo "za druge", a da toga uopće nismo bili svjesni. Sada se trudimo izvući iz te zamke, želimo pokrenuti svoj posao, makar mali, ali svoj.

Zasad se s mukom stvara slika, nijedno od nas nema talenta vođenje biznisa. No postoji čvrsta želja da prestanemo raditi za druge. Možemo li to smatrati "koračanjem u smjeru cilja"? Ne želimo ovisiti o državi, niti raditi za novac, nego želimo da novac radi za nas (to mogu biti investicije, vrijednosni papiri ili dohodak od najma). Jesmo li u

zabludi? Sam novac ne vizualiziram, ali želim ga imati. Zato što je moj cilj u novčanom ekvivalentu visok.

Novac nije cilj, čak niti sredstvo njegova postizanja, već samo atribut koji se javlja automatski na putu prema cilju. Ako je za ostvarivanje cilja potreban novac, znači da će se pojaviti ili će se otvoriti mogućnost (vrata) da ga zaradite. No za to je potrebno vizualizirati cilj kao da je već postignut. Doslovno se treba pretvarati, koliko je to već moguće, i živjeti u virtualnoj stvarnosti. Ako sustavno i svrsishodno vrtite slajd, to nije obično predavanje maštanju, već konkretan posao. To možete nazvati "svrsishodnim maštanjem". Samo ne zaboravite pažljivo gledati s neba na zemlju kako ne biste propustili vrata koja se otvaraju.

Na taj način nije potrebno misliti o novcu, već o cilju - eto što je glavno. U suprotnom će slučaju ogledalo svijeta samo odraziti vaše uzaludno

traženje novca. Međutim, to ne znači da ne trebale uopće misliti o pitanjima novca. Možete svrsishodno ponavljati sljedeće misli: Novac mi

neprekidno pristiže. Imam ga sve više i više. Imam dovoljno novca za sve. Lako kupujem sve što želim. Nevažno je što se to trenutačno ne događa u stvarnosti.

Stvarnost se u početku oblikuje u mislima, a tek zatim oko nas.

Obratite pozornost - ove misli ne sadrže u sebi ni sliku traženja novca, niti pitanje gdje ga naći. Vi pred ogledalom stvarate upravo onu sliku koja se treba pojaviti u konačnici (u odrazu). U tom je smislu o novcu moguće i potrebno misliti.

Zašto novac ne može biti cilj? Recimo da imam cilj svaki mjesec zaraditi određenu svotu pasivnog dohotka. Nemam pojma kako bi se to moglo postići. Radim sa slajdom i zašto se to ne bi ispunilo ? Prema teoriji, život će me sam izvesti na linije gdje je to moguće. No kako sam razumio iz knjiga, vi kažete da se ništa neće postići. Zašto ? Postići će  se, postići,  samo će to za vas biti ispod cijene! Vaš će vam cilj ponuditi puno više - ono o čemu se niste usudili ni maštati. Kad se čovjek kreće prema  svom  cilju, pred  njim  se  otvaraju  goleme  mogućnosti.  I  tada  se  prethodne  molbe  čine  jednostavno  smiješnima.

Nisam ni govorio da novac ne trebamo privući pomoću vizualizacije. Manju svotu zasigurno možemo. Za veću je već manje vjerojatno. Naime, potrebno je jedinstvo razuma i duše, besprijekorna vjera u to da će novac stići. Međutim, razum će neprestano mučiti sumnja: "Odakle, na koji način?" A duša? Zar je njoj potreban novac?

Reći ćete: kad ga dobijem, naći ću na što ću ga potrošiti i živjet ću kako želim. No kvaka je u ovome: kako vi želite živjeti?

Postavimo pitanje drugačije: vama je potreban novac ili osjećaj praznika, životne radosti, smisla? Pretpostavimo da se vaša maštanja ostvare. Sunčate se na svojoj jahti koja presijeca valove Karipskog mora. Mislite li da ćete pritom imati osjećaj praznika? Ni najmanje. Najčešće prazninu i smrtnu dosadu.

Sjetite se koliko vas je često na putu do cilja pratio osjećaj uzbuđenja, ushićenja, duševnog poleta. No kad ste dobili željeno, više niste osjećali ništa osim praznine. Taj se fenomen lako objašnjava. Osjećaj sreće, radosti i ispunjenosti života daje slobodna energija (energija namjere) koja se aktivira

na putu do cilja. Paradoksalno je da je to više fizičko svojstvo, nego psihičko. Upravo se zbog toga sreća susreće samo na putu, a ne na odredištu. U budućnosti nema nikakve sreće. Ona je ili ovdje i sada ili na drugoj liniji života. Upravo tu liniju života - put - i treba tražiti.

Linija je put. Cilj ovdje ne mora obvezno biti neko konkretno postignuće. Najčešće je to neprekidan proces samoostvarenja, otkrivanje svojih sposobnosti u nekom poslu. Postoji kretanje - postoji energija. Stigli ste do odredišta - idemo dalje.

A sad zamislite da ste pred sebe stavili cilj da imate stabilan dohodak. Recimo da ste to postigli. Pretpostavimo da čak ni ne trebate zarađivati jer

imate sve. I što dalje? Bezbrižno ćete živjeti jedno vrijeme, naslađivati se svim dobrima i čarima bogatstva. Zatim će vrlo brzo zavladati praznina. Upravo taj osjećaj imaju bogati ljudi i bez cilja. Stigli su na odredište, nemaju više što poželjeti. Život se pretvara u besmisleno, iako raskošno, postojanje. Mučno očekivanje nečega. Čekaonica za VIP osobe je i dalje samo čekaonica. Bili ste daleko sretniji kad ste živjeli u siromaštvu, ali ste se kretali prema cilju! Energija namjere bila je fontana i zato ste stvarno živjeli, a niste samo postojali. Stoga razmislite kamo se trenutačno krećete: u Smaragdni grad ili u čekaonicu?

Nakon što sam pročitao vaše knjige, počeo sam u praksi iskušavati izložene principe, budući da me je nemoguće nadiviti materijalizacijom nečega, njihova je osnovna vrijednost za mene bila upravo potraga vlastitom linijom života. No naišao sam na jedan problem - ne mogu shvatiti čime bi se moja duša htjela baviti, gdje je ta sfera samoostvarenja u kojoj bi razum i duša jedno drugo ljubili od sreće. Svi odgovori duše na predložene igračke više su negativni, nego potvrdni. Budući da sam vrlo iskusan, odmah sam to dijagnosticirao kao posljedicu moje snažne želje da nađem tu svoju liniju života. Umanjio sam važnost, "krenuo kupiti novine", no prošlo je gotovo pola godine, a "novina", jao meni, iz nekog razloga nema. Možda je problem u razini energetike? Zasad nemam drugo objašnjenje. Zašto ne mogu naći svoju liniju, cilj, a sukladno tome i vrata?

Vjerojatno je problem u tome što upravo pokušavate tražiti svoj cilj, odnosno ne traži ga duša, nego razum. Razum ga svojim metodama nikad neće naći. On uzima inicijativu u svoje ruke i tvrdi: "Ja znam najbolje!", a slabašan glas duše ne čuje. Treba učiniti obrnuto: prestati tražiti cilj, neka se sam traži. Razum neće uspjeti ništa "smisliti". Zadaća razuma nije da traži, nego da samo osluškuje dušu. Kad se nađe nešto odgovarajuće, ona će živnuti i to ćete osjetiti. No da biste to postigli, potrebno je proširiti svoj vidokrug: otići negdje gdje niste bili, pogledati nešto što još niste vidjeli. Kako će inače duša moći odabrati ako nema odakle birati.

Može li se ciljem smatrati sretna udaja? Pritom ne želim materijalno ovisiti o mužu. I još jedno pitanje: mogu li u svoj život privući čovjeka ako smatram da će mi s njim biti dobro, a praktički ga ne poznajem?

Sretna udaja nije cilj, nego sredstvo da se nešto postigne. Što se želi točno postići - za svaku će osobu biti individualno. Što će pretvoriti vaš život u praznik: upravo brak ili dividende koje računate da ćete iz njega dobiti? Pravilno formuliranje narudžbe je vrlo važan moment. Kad radite s ciljnim slajdom, izvanjska namjera otvara vrata koja vode do njegove realizacije. Put do cilja bit će odabran ovisno o sadržaju slajda.

Sad pogledajte što se kod vas događa. Od početka određujete put - udaju - i time ograničavate izvanjsku namjeru u izboru. Vaš je razum uvjeren da zna put. Složit ćete se da naivno zvuči rečenica: "... smatram da će mi s njim biti dobro, a praktički ga ne poznajem".

Jako mi se sviđa održavati dom i odgajati djecu... I uvijek mi se činilo da je to moje mjesto u životu. Dobro mi je i smirujuće kad se bavim obitelji, djecom. Imamo ih troje. Muž me razumije. Točnije, ne znam razumije li me zaista. Ali njegov je stav - možeš raditi što ti se sviđa, dok je meni dobro. I ja prema njemu imam isti odnos. Djecu želimo odgojiti i "pustiti". Nismo opsjednuti, ne daj Bože, i ne gušimo ih svojom ljubavlju. Puno prije nego što sam pročitala vaše knjige, shvatila sam da je ljubav - umjetnost davanja.

Ipak, izvanjski svijet stalno pritišće. Kad ljudi u nedjelju navečer teško uzdišu jer sutradan moraju na posao, ja moram šutjeti. Zato što ću ostati s djecom i ne mogu reći da sam zbog toga jako ogorčena. Naprotiv. Naravno da je teško s troje male djece, ali istodobno je vrlo lijepo. Općenito sam permanentno sretna osoba. Naravno, katkad se svašta skupi, ali se u biti veći dio svog života osjećam sretnom.

Moja je mama oduvijek tvrdila (a okolina potvrđivala) da čovjek nešto mora znati raditi. Ja znam - imam navršenu školu za fiziku i matematiku i živjela sam u

inozemstvu te  imam diplomu iz računovodstva. Općenito, znam... mogu... mogla bih... Sposobna sam. Samo iz nekog razloga nemam želju.  Misao o odlasku na posao ne stvara u meni duševnu ugodu. Rekla bih da od nje imam "grč".

Svi se oko mene trude "izvući" iz kuće. "Zaglupljuju" od druženja s djecom. I ne želeći moraš se zapitati: možda je kod mene sve pogrešno? Možda svime krivo upravljam? Što ako prođe život, ja se osvrnem... Kvragu! Ispadne da sam trebala raditi nešto drugo. Postoji nekoliko puteva kojima bih mogla krenuti (sviđaju mi se), no budući da sve vrijeme odlazi na djecu, ostalo kao da se odgađa i odvija samo u međuvremenu.

Sama osjećam da se bavim pravim poslom i da ga radim sa zadovoljstvom. Naravno, to je dobro. Ali što ću nakon toga raditi? Imam neke ideje, no koliko će mi tada biti godina...

Razumijete? Grozničava je aktivnost ljudi oko mene, rođaci pokušavaju vršiti pritisak (sad su ti pokušaji rjeđi zato što posljednjih godina učim kako sve bolje i nježnije odbiti savjetnike). I tako... grozničava aktivnost okoline ponekad izazove snažan osjećaj manje vrijednosti. Svi nečemu teže, osim mene. Svi žele, a ja ne želim.

Pitanje je može li se s gledišta transurfinga cilj odnositi na obitelj i odgoj djece. Ili se vlastiti cilj odnosi na nešto što je više povezano s razvojem vlastitih sposobnosti? S

osobnim razvojem?

Vama se može samo zavidjeti. Za razliku od onih koji grozničavo žure nekamo, gdje ih po svoj prilici čeka sretna budućnost, vi ste sretni već sad na ovoj liniji života. Pitanje je nepravilno postavljeno. Nitko, ni s kojeg gledišta, ne može za vas odlučiti što bi trebalo smatrati vašim ciljem, a što ne. Postoji samo apstraktno određenje: cilj je ono što će vaš život pretvoriti u praznik. Što će to točno biti, nije bitno. Na putu do cilja svaki bi dan trebao biti praznik. "Ponedjeljak počinje u subotu!", zar ne? Pa možemo li se onda orijentirati prema onima koji tužno uzdišu nedjeljom uvečer?

Ne morate sumnjati, ne samo vi, već se i svi oko vas mogu zapitati: "Možda sve radim pogrešno?" I onda se ohrabruju: "Ne, koračam u zajedničkom stroju, radim baš kao i svi ostali, dakle, kod mene je sve u redu." Da bi potkrijepili svoje uvjerenje, oni se iz sve snage trude izvesti vas na pravi put, pozivaju vas u zajednički stroj. Uporište ne treba tražiti u javnom mišljenju, već u svijesti da vi, a ne oni, živite praznik.

Novi cilj možete potražiti u svakoj dobi. Očito uviđanje realne zbilje, koje se provlači kroz vaše pismo, svjedoči o tome da ste se vi probudili - izašli

iz ogledala. Buđenje u snu na javi otvara velike mogućnosti na mnogim područjima, pa i u pisanju kojim se nikad nije kasno baviti.

Oko pola godine prakticiram nekoliko načela transurfinga i rezultati su vidljivi. Problem je jedino što ne mogu naći svoj životni cilj. Svaki put dok razmišljam i osluškujem glas svoje duše, s užasom shvaćam da mi se uistinu sviđa samo nekoliko stvari: seks, alkohol i kompjutorske igrice (a imam 33 godine). Nemam pojma kako pomoću toga postići materijalno blagostanje. Uvijek sam radio (i radim) na poslu koji ne volim i zbog toga puno energije trošim na borbu sa samim sobom. Ako mi pomognete u pronalaženju cilja, bit ću vam vrlo zahvalan.

Svoj cilj možete pronaći jedino vi sami. Ja vam mogu tek predložiti približan algoritam aktivnosti.

Prvo: Početna točka u traženju jest postulat: vaš će cilj privući sobom sve što vam je potrebno u životu. Na tome sve rasprave na temu

"želim to, to i to" završavaju. Dobivate sve što duša želi. Treba samo naći upravo svoju stazu.

Drugo: Potrebno je u općim crtama razumjeti što volite (ili biste mogli voljeti) raditi, čime biste se željeli baviti. Ne što biste željeli dobiti (to smo

već pojasnili), već upravo čime biste se bavili, na što biste trošili svoju energiju namjere. Valja shvatiti da cilj nije odredište, već životni put, način na

koji ostvarujete samoga sebe.

Treće: Treba se zapitati: hoće li mi ta aktivnost pretvoriti život u praznik? Praznik pritom nije uzvišena mjera koja vodi do odredišta, već osjećaj praznika

koji je "uvijek s tobom". Takav osjećaj nastaje kad život postaje smislen, ispunjen, zanimljiv, istinski i radostan.

Četvrto: Odluku treba donijeti u jedinstvu duše i razuma, kad duša pjeva, a razum zadovoljno trlja rukama. To znači da vam treba biti navršeno jasno da

je izabrana aktivnost draga i pri srcu, da ispunjava život i da vas neće ostaviti u siromaštvu. Na primjer, ako je vaša strastvena zabava vezenje

križića, to još uvijek ne znači da to možemo nazvati ciljem. Razum se neće složiti. Zar ne?

Peto: Ako sada nemate ništa na umu, pokušajte pogledati svoju "neozbiljnu" zabavu iz drugog kuta. Sve što znate raditi bez prisile i rado, ima svoje

značenje i vrijednost. Na primjer, užitak u alkoholu moguće je pretvoriti u specifičnu profesiju - proizvodnju vina, degustaciju. Sviđaju vam se

kompjutorske igre? Osmislite svoju superigru I iil< vii svijet još nije vidio, ne mora nužno biti kompjutorska, može biti nekakav otkačeni reality

show. Seks? Zapitajte se što nedostaje ljudima, što im treba. Iskustva, nova poznanstva, novi osjećaji? Možete na primjer, izučiti nekakvu neobičnu

tehniku seksa i pokrenuti svoju školu ili otvoriti modernu agenciju za upoznavanje koja izlazi iz okvira općeprihvaćenih standarda na tom području. Po želji je moguće osmisliti nešto nezamislivo. Glavno je načelo izaći iz zajedničkog stroja i krenuti svojim putem. Stvoriti svoje klatno, svoju religiju.Šesto: Ako ništa vrijedno truda ne pada na pamet, znači da treba proširiti horizonte: otputovati onamo gdje još niste bili, pogledati što još niste vidjeli. Zadaća razuma u procesu traženja cilja nije da traži, nego da propušta sve izvanjske informacije, obraćajući pritom posebnu pozornost na stanje duševne ugode. Čim duša ugleda svoje, odmah će živnuti - osjetit ćete to.

Sedmo: Potrebno je vrtjeti slajd praznika života. Nacrtajte sliku koja sadržava sve atribute vašeg praznika (jahte, automobile, klubove i druge igračke koje se sviđaju duši). Čime bi trebao biti ispunjen vaš život? Tražite, proučavajte informacije tih atributa, isprobavajte ih na sebi s namjerom da ih uskoro dobijete. Radite sustavno s tim slajdom i tada će vam izvanjska namjera otvoriti vrata - mogućnosti o kojima do tada niste ni sanjali. To je

najučinkovitija točka u procesu traženja cilja. Pomaže vam da vidite izlaz ondje gdje se činilo da ga ne može biti.

Imam velike analitičke sposobnosti. Zato sam odmalena bio sve i svašta. Jedno drugim bio sam mehaničar, fizičar, kemičar,  kompjutoraš,  psiholog,  pisac,  ezoterik. Jednostavno sam htio upravljati svijetom. Sve je bilo baš kako opisujete - nadahnuće bez umora,  duša  je  pjevala,  razum  je  zadovoljno  trljao  rukama.  Sklapao  sam mehanizme od slomljenih igračaka, izvodio kemijske i fizikalne eksperimente,  zatim  programirao, pa  pisao pripovijetke, komunicirao s  ljudima,  meditirao. I svaki put kad bih došao do određene granice, postupno bih gubio zanimanje za svoje prethodne aktivnosti. U načelu je sve bilo normalno dok sam bio na grbači roditeljima - odmah bih se počeo baviti nečim drugim i tome posvećivao sve vrijeme. No nakon što sam se oženio i dobio dijete, najvažnije je postalo zaraditi novac za obitelj budući da je Žena bila kod kuće s djetetom.

Bavim se reklamama, uglavnom na šefovskoj poziciji koja donosi dosta novca i zato to ne mogu odbaciti. Novac sada, kako se kaže, "curi". Vjerojatno zato što je za mene potpuno izgubio značenje. No samo se u rijetkim trenucima uspijevam baviti copywritingom  i kreativnim poslom uopće (u tome uživam i  za to sam, bez sumnje, talentiran). Ostalo vrijeme popunjeno je onime što je apsolutno neophodno za zarađivanje novca - tekućim administrativnim poslovima.

No, ne mogu sve odbaciti i baviti se samo onime što mi se sviđa (iako je to logično). Copywriteri i ljudi koji osmišljavaju reklamne kampanje najmanje su plaćeni i "najzapostavljeniji" segment zaposlenih na području reklamiranja u Rusiji. Iako ni u inozemstvu načelno nije puno bolje. To jest, u karijeri je to put koji ne vodi nikamo. Moja je obitelj već navikla na dobar života, a niti ja sam ne želim životariti u siromaštvu prebirući sitniš. Ne mogu se više "davati u najam" zato što ne razumijem ZAŠTO je sve to potrebno! Fizički osjećam da duša protestira protiv svakog napora u mom životu uloženog u administrativni posao.

Naravno, davati se u najam nije osobito ugodno. Međutim, nitko nije obećao da će put do vašeg cilja biti posut ružama. Uostalom, gdje je garancija da vam copywriting neće dosaditi, kao što se to više puta događalo? Jedino se može reći da ako je to uistinu vaš cilj tada vam on ne može dosaditi, u krajnjoj mjeri ne tako brzo. Kad je već tako, pogledajmo put do cilja na primjeru mog iskustva. Kako se već spominjalo u knjigama o transurfingu, cilj je do mene došao slučajno, u snu (iako, naravno, "slučajnosti" ne postoje). Prva tri nastavka pisao sam u teškim uvjetima dok sam radio kao sistemski administrator u velikom poduzeću gdje su me svakih petnaest minuta odvlačili zbog različitih stvari. Trebalo  se  brzo  uključivati  i isključivati kako bih zaradio za život ("davati se u najam"). Spašavalo me to što  su  mi  informacije  stizale  kontinuirano  u  najneprikladnijim trenucima i na najneprikladnijim mjestima. Zato sam stalno sa  sobom nosio bilježnicu i u hodu zapisivao dijelove podataka koji su mi padali napamet. Takvih se bilježaka nakupilo jako puno. Još i danas čuvam te "kanalizirajuće" bilježnice. Sada, kad se osvrnem unazad, ne mogu zamisliti kako sam uspio skupiti sve dijelove u sustav.U početku, dok sam radio na knjizi, moj se razum pitao zašto to radim. Prvo, književno stvaralaštvo nije lak posao. Drugo, pisci su također vrlo zapostavljeni radnici (ako ćemo povući paralele s vašim pismom). Treće, postati autor, odnosno naći izdavača, stvarno nije lako.  Četvrto, napisano je mnoštvo knjiga na području ezoterije i praktički je nemoguće iznenaditi nekoga na tom tržištu nečim novim. Peto, veliko je pitanje hoće li se čitati moji tekstovi. Šesto, dostojne honorare dobivaju samo rijetki.

Blago govoreći, perspektiva nije baš ohrabrujuća, zar ne? Korak u neizvjesnost, ništa drugo. U književnoj sredini čvrsto se ukorijenio pesimistički slogan: ako možeš ne pisati, ne piši. Kao upozorenje novim grafomanima, iskusni tobože proriču da im je to beznadan pothvat.

Srećom, znao sam što je transurfing i kako funkcionira i zato sam mogao mirno ignorirati stereotipe klatna. U kakvu raspoloženju knjigu piše autor početnik? U nadi! I u isto vrijeme u strahu da knjiga neće naći ni izdavača, ni čitatelje. Obratite pozornost: autor gleda u ogledalo svijeta nadajući će se da

će u odrazu ugledati željeni rezultat. Bez nepokolebljive vjere (gdje je naći u uvjetima postojećih stereotipa?) on je spreman sam djelovati na odraz objavljujući knjigu o vlastitu trošku.

S gledišta transurfinga nadanje je stvarno beznadan posao. Suprotno "zdravom razumu", treba učiniti obratno: ne gledati u ogledalo, nego u sebe, i samostalno oblikovati odraz vlastitom namjerom. Zato je moj način razmišljanja bio potpuno suprotan: ne želim i ne nadam se,

imam namjeru.

Moj cilj nije bio samo da napišem knjigu i računam da će je, ako bude sreće, objaviti, nego da napišem svjetski bestseler, ni više ni manje. Kakvog inače ima smisla uopće se time baviti? Duši se svidjela takva ideja, razumu također. Preostalo je realizirati je koristeći se metodom transurfinga.Kad god bih se sjetio cilja (a sjetio bih ga se često) sustavno sam u mislima vrtio slajd cilja. Transurfing je megabestseler, moja se knjiga čita diljem svijeta na različitim jezicima u milijunskim nakladama, zauzima najviše pozicije na rang-listama. Osim toga, neumorno sam vizualizirao proces - uvjereno sam oblikovao ovakve misli: pišem snažno i učinkovito, odvažno i smiono, uvjerljivo i neobično, moja knjiga ostavlja snažan dojam na čitatelje, ja sam genij i Sila me vodi. Stvaram superbestseler.

A čemu se ustručavati? S kakvom namjerom pristupiš poslu, takav rezultat dobiješ. Ako već naručuješ, neka bude punom parom. Razumijete li koliko je takva pozicija udaljena od pozicije novog autora koji sam sebe sramežljivo stavlja u ulogu poniznog molitelja? Namjera i nada umnogome se razlikuju.

U konačnici sam dobivao ono što sam naručio. Možda ne tako raskošno, ali vrlo blizu tome. A što bi se dogodilo da sam pisao samo tako, bez namjere? Vjerujem ništa osobito značajno.

Kad je rukopis bio završen, u realizaciji cilja nastupila je sljedeća etapa - traženje izdavača. Poslao sam svoj rukopis u  dvadesetak  Vodećih nakladničkih kuća. Prolazili su mjeseci. S njihove strane žalosna šutnja. To razdoblje u kojem se ništa ne događa je najpodmuklije vrijeme, kada se gasi nada, a očaj obuzima misli. Međutim, ako umjesto nade imaš namjeru, tada se ništa ne može ugasiti. Iako, nemam što skrivati, moj je razum katkad posjećivala kratkotrajna malodušnost: je li moguće da transurfing ne djeluje? No tada bih se odmah opomenuo: nije posao tvog razuma da zna na koji će način i kada cilj biti ostvaren. Tvoj je posao da svoju namjeru emitiraš u ogledalo svijeta.

A kako se to radi? Opet čekati i nadati se? Pa ogledalo će tada odraziti samo činjenicu očekivanja i nade, ništa osim toga. Obilaziti i i izdavače? Ne, naravno. Ako crtate sliku "tražim izdavača", tada će i u odrazu biti "da, ti tražiš", ništa više od toga. Slika mora sadržavati u sebi ono što želiš dobiti u odrazu. Također je besmisleno pokušavati neki način djelovati na odraz (aktivno tražiti, objaviti knjigu na vlastiti račun) - to je rad unutarnje namjere. Izvanjska namjera radi tako da ti svijet sam ide ususret, no pod uvjetom da pred ogledalom pokažeš kako to treba biti. Zato sam stvorio odgovarajući ciljni slajd: izdavač će sam naći mene.

Uz metafizički  slajd,  naravno,  treba  i  u  fizičkom  svijetu  poduzeti  određene  aktivnosti  -  koračati,  kretati  se  ususret  ogledalu.  To  sam  kretanje

ostvarivao preko interneta: napravio sam internetsku stranicu i počeo stavljati poglavlja iz knjige na stranicu za objavljivanje tekstova subscribe.ru. Transurfing je privukao takvu pozornost kakvu nikad nisam očekivao iako je namjera bila usmjerena upravo na to. Činilo mi se da je na Internetu vrlo teško upoznati ljude sa svojim radom, na njemu je publika profinjena i teško ju je nečime zadiviti. Uostalom, je li uopće moguće vlastitom namjerom utjecati na javno mišljenje?

Moj razum dugo u to nije mogao povjerovati. Svejedno sam tu činjenicu dokazao eksperimentom. Zatim sam više puta provodio jedno zanimljivo

- 9 -

istraživanje. Tijekom tjedna radio sam sa sljedećom namjerom: transurfing zauzima prva mjesta na popisu bestselera. Zatim sam kratko vrijeme prekidao tu aktivnost i pratio top-liste. Korelacija između moje namjere i pozicija na top-listama pokazala se stopostotnom! Knjige su se čas penjale na ljestvici, čas spuštale na niže pozicije. A kad bih se dulje vrijeme prestao baviti tom namjerom, sasvim su ih micali s popisa. Naravno, ne rješava sve samo volja, međutim, ipak je velika njezina snaga! Mene to još dan danas zapanjuje. Razum se nikako ne može naviknuti na čuda transurfinga.

I tako, na Internetu se podigao val koji izdavači nisu mogli ne primijetiti. Prošlo je svega pola godine i počeo sam primati ponude. Nekome se takav rok može činiti ogromnim, no autori znaju čekati i godinama i to bezuspješno. Jako je važno tijekom razdoblja kad se ništa ne događa, sačuvati nepokolebljivu namjeru i ne prekidati rad s ciljnim slajdom. Ne možete znati kad će se otvoriti vrata budući da ne vidite kretanja u prostranstvu varijanti. No jednu stvar treba jako dobro upamtiti: ona će se obvezno otvoriti.

Preda mnom su se otvarala i takozvana tuđa vrata koja ima ju običaj zalupiti se pred nosom. Na primjer, jedan je jako utjecajan izdavač na početku pokazao zanimanje i ono se neko vrijeme- održavalo između "da" i "ne". Na kraju su mi rekli: "Transurfing... ima u njemu nešto, ali ipak nije prikladan." Eto tako.

Ni u kom slučaju ne treba se žalostiti ako se vrata zalupe. Ne možete pretpostaviti na koji se način cilj treba ostvariti. Sada znam da je knjiga sama odabirala odgovarajuća vrata za sebe.