Čitanje u krevetu

Stanuješ li u hotelu duže od tri do četiri tjedna, uvijek moraš
računati i s ponekom smetnjom. Ili je u zgradi svadba koja uz glazbu
i pjesmu traje cijeli dan i noć i ujutro završava na hodnicima s
ganutim skupinama pijanih ljudi. Ili tvoj hotelski susjed s lijeve
strane pokušava plinom izvršiti samoubojstvo, a plinske pare dopiru
do tebe. Ili se ustrijeli, stoje samo po sebi pristojnije, ali to
učini u doba dana kada bi gosti hotela od svojih susjeda mogli
očekivati nešto tiše vladanje. Katkada pukne vodovodna cijev i moraš
se spašavati plivajući, ili jednog jutra u šest sati pred tvojim
prozorima osvanu ljestve po kojima se pentra skupina muškaraca sa
zadatkom da presloži krov.
Budući da sam sada već tri tjedna neometano stanovao u svome starome
Heiligenhofu u Badenu, mogao sam računati da će uskoro nastupiti neka
smetnja. Ovaj puta bila je jedna od onih najbezazlenijih: nešto se
pokvarilo na grijanju ijedan dan morali smo se smrzavati. Junački sam
izdržao prijepodne, tek malo prošetavši, a zatim počeo raditi, u
toploj spavaćici, i svaki put sam se obradovao kada bi u hladnim
željeznim zmijolikim cijevima parnoga grijanja grgotanje ili pištanje
naizgled upozoravalo na ponovno buđenje života. Ipak, nije to išlo
tako brzo, i tijekom popodneva, kada su mi se ruke i noge ohladile,
popustio sam i položio oružje. Svukao sam se i legao u krevet. A kako
sam time već na neki način narušio poredak stvari i počinio
svojevrstan eksces legavši u postelju usred bijela dana, onda sam
učinio još nešto što inače nisam običavao. Moji poznanici i kritičari
mojih djela gotovo su svi mišljenja da sam čovjek bez načela. Iz
nekih razmišljanja i nekih mjesta u mojim knjigama ti su, ne baš
oštroumni ljudi zaključili da vodim nedopušteno slobodan, lagodan
život grlom u jagode. Budući da ujutro volim dugo ležati, da si u
životnim nedaćama katkad priuštim pokoju bocu vina, budući da ne
primam i ne idem u posjete, i iz sličnih sitnica ti su loši
promatrači zaključili da sam mekušan, mlohav, zapušten čovjek koji se
uvijek predaje, koji ni za što ne smogne snage i koji živi nemoralnim
i nesređenim životom. No oni to govore samo zato jer ih ljuti i čini
im se preuzetnim što ja priznajem svoje navike i poroke. Kada bih
htio (a to bi bilo jednostavno) svijetu prikazati varljivu sliku
urednoga, građanskoga života, kada bih na bocu vina htio nalijepiti
etiketu kolonjske vode, kada bih svojim posjetiteljima, umjesto da im
kažem da su mi naporni, htio lagati da nisam kod kuće, ukratko, kada
bih htio obmanjivati i lagati, bio bih na najboljem glasu i ubrzo
dobio počasni doktorat.
U stvarnosti, međutim, što manje prihvaćam građanske norme, to se
strože pridržavam vlastitih načela. To su načela za koja držim da su
odlična i po kojima se nijedan od mojih kritičara ne bi mogao ravnati
niti jedan mjesec. Jedno od njih jest načelo nečitanja novina - i to
ne iz neke književničke oholosti ili zablude da su dnevne novine
lošije štivo od onoga što današnji Nijemac naziva "pjesništvom", već
jednostavno zato što me ne zanimaju ni politika ni sport ni
financije, i zato što mije već odavno postalo nepodnošljivo iz dana u
dan bespomoćno gledati kako svijet srlja u nove ratove.
I kad sada svoju naviku negledanja novina koji put u godini prekinem
na pola sata, tada u tome uživam kao u nekoj senzaciji, isto kao u
kinu u koje također, s potihom jezom, odem jedanput godišnje. Toga
pomalo neutješnog dana, strpavši se u krevet i na žalost neopskrbljen
nekim drugim štivom, čitao sam dvoje novine. Jedne od njih, neke
ziiriške novine, bile su još prilično nove,
stare tek četiri ili pet dana, a imao sam ih zato jer mi je u tom
broju bila otisnuta jedna pjesma. Druge su novine bile otprilike
tjedan dana starije i također me ništa nisu stajale jer su mi dopale
u ruke u obliku papira za zamatanje. I sad sam čitao te dvoje novine
sa znatiželjom i uzbuđenjem, to jest čitao sam, naravno, samo one
dijelove čiji jezik razumijem. Ona pak područja za čije je
prikazivanje potreban poseban, tajni jezik, morao sam preskočiti,
dakle sport, politiku i burzu. Preostale su, dakle, kratke vijesti i
feljton. I ponovno sam svim čulima shvatio zašto ljudi čitaju novine.
Shvatio sam, očaran gustom mrežom vijesti, čaroliju bezbrižnog
promatranja i osjetio sam se na sat vremena sjedinjenim s tim silnim
starcima koji godinama negdje uporno sjede i ne mogu umrijeti samo
zato jer su radijski pretplatnici i iz sata u sat očekuju novosti.
Pjesnici su najčešće prilično nemaštoviti ljudi, pa sam tako ponovno
bio opijen i iznenađen svim tim vijestima od kojih nijednu ne bih bio
u stanju sam smisliti. Čitao sam krajnje neobične stvari o kojima ću
danima i noćima morati razmišljati. Samo me nekoliko od tih vijesti
ostavilo ravnodušnim: vijest da još uvijek traje žestoka i
bezuspješna borba protiv raka jednako me malo začudila kao i vijest o
novoj američkoj zakladi za iskorjenjivanje darvinizma. No, tri ili
četiri puta pažljivo sam pročitao vijest iz jednog švicarskog grada u
kojem je osuđen neki mladić, jer je iz nehaja usmrtio vlastitu majku,
i to na novčanu kaznu od sto franaka. Tom jadnom mladiću dogodila se
nesreća daje pred majčinim očimabaratao vatrenim oružjem, ono je
opalilo i usmrtilo ju. Slučaj je tužan, ali ne i nezamisliv, u svakim
novinama postoje još gore i užasnije vijesti. Sram me je, međutim,
priznati koliko sam sati uludo potrošio na naknadni izračun te
novčane kazne. Čovjek ubije vlastitu majku. Učini li to namjerno,
ubojica je, i kakav svijet već jest, neće ga se predati nekom mudrom
Sarastru koji će mu objasniti svu besmislenost tog ubojstva i
pokušati od njega napraviti čovjeka, nego će ga nakratko strpati u
zatvor ili će u zemljama, u kojima vladaju još stari barbarski
kneževi, da bi uveli reda, odrubiti mu šašavu glavu. No, ovaj ubojica
uopće nije ubojica, već nesretnik kojemu se dogodilo nešto neobično
žalosno. Na temelju kojih tabela, na temelju kojih je procjena
vrijednosti ljudskoga života ili odgojne snage novčane kazne sud
uspio taj iz nehaja uništeni život procijeniti novčanim iznosom od
upravo stotinu franaka? Ni u jednom trenutku nisam si dopustio
posumnjati u čestitost i dobru volju suca. Uvjeren sam da se silno
trudio donijeti pravednu presudu i daje između svojih razboritih
promišljanja i slova zakona zapadao u teške sukobe. Ali gdje na
svijetu postoji čovjek koji bi vijest o toj presudi mogao pročitati s
razumijevanjem ili čak osjećajem zadovoljstva?
U feljtonu sam pronašao drukčiju vijest koja se odnosila na jednoga
od mojih slavnih kolega. Iz "obaviještenih izvora" priopćeno nam je
da veliki zabavni pisac M. trenutačno boravi u S. radi sklapanja
ugovora o ekranizaciji svoga posljednjeg romana, te daje gospodin M.
izjavio da se njegovo iduće djelo neće baviti manje važnim i
uzbudljivim problemom, no on će jedva biti u stanju prije isteka
dvogodišnjega roka dovršiti taj zamašni posao. I ta me vijest dugo
zaokupljala. Kako samo odano, kako dobro i brižljivo taj kolega mora
svakodnevno obavljati svoj posao da bi mogao davati takve prognoze!
Ali zašto ih daje? Ne bi li ga tijekom rada mogao obuzeti neki drugi
gorući problem, još važniji od ovoga, i prisiliti na neki drugi
posao? Ne bi li mu se mogao pokvariti pisaći stroj ili razboljeti
tajnica? I koja je uopće korist od te prognoze? Kako će se osjećati
kada nakon dvije godine bude morao priznati da nije gotov? A što ako
mu ekranizacija romana donese toliko novaca da počne živjeti životom
bogataša? Tada neće biti gotov ni njegov sljedeći roman niti ikoje
iduće djelo, osim ako tajnica ne preuzme vođenje tvrtke.
Iz jedne druge novinske vijesti saznajem da se cepelin pod vodstvom
dr. Eckenera sprema na povratni let iz Amerike. To znači daje prije
toga morao tamo odletjeti. Lijep uspjeh! Ta me vijest obradovala. A
koliko samo godina nisam pomislio na dr Eckenera pod čijim sam
vodstvom prije osamnaest godina prvi puta letio cepelinom iznad
Bodenskoga jezera i Arlberga. Sjećao sam se snažnoga, ne pretjerano
pričljivog muškarca čvrsta, pouzdana kapetanskog lica kojemu sam tada
upamtio i lice i ime premda smo izmijenili tek pokoju riječ. I, eto,
nakon svih tih godina i sudbina, taj je muškarac još uvijek u poslu,
nastavio je raditi i na posljetku stigao do Amerike, i ni rat, ni
inflacija, niti osobne sudbine nisu ga mogle spriječiti u obavljanju
njegove službe i afirmaciji vlastite odlučnosti. Još ga jasno vidim
pred sobom, kao one 1910. kada mije uputio nekoliko ljubaznih riječi
(misleći valjda da sam izvjestitelj), a zatim se popeo u svoju
pilotsku gondolu. On nije u ratu postao general, nije za inflacije
postao bankar, još uvijek je graditelj cepelina i kapetan, ostao je
vjeran svojoj stvari. Između tolikih zbunjujućih novosti koje su se
iz dviju novina slile u mene, ova je vijest bila umirujuća.
No, sada je dosta. Cijelo sam popodne proveo listajući dvoje novine.
Radijatori su još uvijek hladni, pa ću pokušati malo odspavati.
(1929.)