Činjenice, prosudbe, zaključci i odluke

Svi smo slušali i čitali o sudskim procesima, a mnogi od nas su sigurno bili i očevici takvih procesa koji su se komplicirali pred našim očima. Većina nas je, bez sumnje,

vidjela ovakve scene iz sudnica na TV-u a neki su možda čak i bili sudionici u stvarnim sudskim procesima.

U takvim slučajevima vidimo klasičan primjer načina na koji se donose odluke. Ukoliko je u pitanju kriminalni slučaj, porota mora odlučiti da li je optuženik kriv ili je nevin. Suci obično upute porotu u to da, ukoliko se krivica “dokaže” van sumnje, optuženog treba proglasiti krivim.

Ovdje nailazimo na poteškoće jer, kao prvo, ne postoji ništa što je “apsolutni dokaz”. Postoje samo dokazi, a dokazi se pojavljuju u svim oblicima i formama. Ima nepotpunih dokaza, ima čvrstih dokaza. Može biti uvjerljivih dokaza, može biti i manje uvjerljivih, može se dogoditi da dokaza nema, može biti diskutabilnih dokaza, može biti dokaza tipa rekla - kazala, može biti presudnih dokaza. Problem se javlja kod procjene. Tu stupa na scenu dobro prosuđivanje.

Vrlo je poučno čuti sve strane jednog slučaja u kome su sudjelovala dva kompetentna i, po pravilu, ne naročito časna, odvjetnika. Nakon što jedna strana završi sa elokventnim izlaganjem, izvede sve svoje svjedoke i uvjerljivo “dokaže” svoj stav, uvjereni smo da je to istina. Tada, međutim, dolazi druga strana. Suprotstavljeni odvjetnik je isto tako spretan, jednako elokventan, jednako uvjerljiv. I on ima impresivne svjedoke koji potvrđuju njegovu priču. E pa, tko je u pravu?

To je trenutak kada inteligentni i nepristrani sudac, odnosno porota, moraju odvagati svaki dokaz, vjerodostojnost i karakter svakog svjedoka, relativnu težinu i važnost svakog dokaza koji je iznesen. Dalje, on mora, poput detektiva, sklopiti sve djeliće mozaika i izvagati ih u balansu sa svojim iskustvima i svojom prosudbom, te doći do zaključka ili više njih, koji kada se prikupe, dovode do konačne odluke.

Slično se odigrava cijelog života. Čovjek je natjeran da neprekidno donosi odluke, neke lijepe, neke važne i pojedine, koje su toliko značajne, da će odrediti ostatak njegovog života. Postupak u donošenju tih odluka je vrlo sličan onome iz sudnice.

Vjerojatno najgora situacija u kojoj se možemo naći je da budemo zbunjeni i neodlučni. Pojedini ljudi su stalno zbunjeni i neodlučni na nekim poljima, posebno u domeni religije.

Bijela rasa  je užasno zbunjena kršćanstvom. Koncepti bijelog čovjeka su zbrkani do krajnjih granica, i to zbog ogromnog broja kontradiktornih tvrdnji i loših informacija koje im ova lažljiva religija nameće. Na većinu pitanja nema odgovora. Ljudi ne stižu ni do kakvih zaključaka, ni do kakvih odluka.

Sve dok je osoba neodlučna u vitalnim pitanjima, ona je zbunjena. Ostaje paralizirana za poduzimanje konstruktivnih akcija u vezi sa životnim problemima ili pitanjima. Ostaje neodlučna u teškoj situaciji. Ne sumnjajući da mu je kršćanstvo dalo gomilu loših informacija, prosječan bijeli čovjek ostaje zbunjen i paraliziran do kraja svog života - što je najgora situacija u kojoj se može naći. Zapamtite, konfuzija je otrov koji paralizira. Ostati u stanju zbunjenosti znači biti neaktivan, biti drogiran.

Ne možemo izbjeći donošenje odluka. Čak i samo izbjegavanje donošenja odluka je odluka po sebi i rezultati mogu biti pogubni kao kod donošenja loših odluka. Zamislimo, na primjer, da vozite po autocesti 100km na sat i da vam se odjednom, sa sporednog puta, pojavi traktor koji sporo ide. Sviđalo vam se ili ne, suočeni ste sa donošenjem odluke. Ili ćete stati na kočnicu, ukoliko vam to vaša prosudba nalaže kako biste izbjegli sudar sa traktorom, ili ćete naglo skrenuti i vjerojatno sletjeti u jarak, ili ćete izbjeći donijeti odluku i nastaviti voziti, pa udariti u traktor. U posljednjem slučaju, izbjegavanje donošenja odluke je zaista vrlo drastična i ubitačna odluka.

Tako je to u životu. Odluke su svakodnevno nazočne i mi ne možemo izbjeći njihovo donošenje. Stoga je naša dužnost da se naviknemo na odlučivanje ili, još bolje, na donošenje ispravnih odluka. U stvari, odluka čovjeka koji dobro rasuđuje je, naravno, donošenje ispravnih

odluka. Čovjek koji je u stanju donositi odluke, i to ispravne, da ih se drži i ispunjava ih, pored odlučnosti, znak je dobrog karaktera.

Da bi se donosile dobre prosudbe i ispravne odluke, najvažnije je posjedovanje ispravnih dokaza i dobrih informacija. To je osnova donošenja dobrih odluka. Naravno, kada bi, u svakom slučaju gdje smo primorani donijeti odluku, imali sve dokaze koji su se mogli naći i kad bi oni bili apsolutno ispravni, tada bi donošenje odluke bilo relativno lako. Međutim, na žalost, to se u realnom životu ne događa.

U većini slučajeva, na žalost, činjenice i dokazi su prilično nepotpuni. Većina njih nisu verificirani i posredni su. I ne samo to, u većini slučajeva, oni su zbunjujući i konfliktni. Uzmimo, na primjer, mladog čovjeka koji se razvija. On stiže u doba kada mora donijeti odluku čime će se baviti u životu. Tu postoji bezbroj faktora o kojima se mora voditi računa. Pitanje je da li se on želi baviti nekim poslom; ima li sposobnosti i talenta za tu vrstu posla; da li će zarada koju će tim poslom ostvariti biti dovoljna za način života koji bi želio voditi; da li će se promijeniti uvjeti u svijetu, koji bi mogli uzrokovati da se njegov zanat, zanimanje ili profesija drastično izmjene, i tako dalje. Bez obzira koliko iscrpno prouči svako od ovih kompliciranih pitanja i koliko se trudi donijeti pravu odluku, on nikada neće imati sve informacije i sve dokaze koji su mu potrebni da bi donio nepogrešivu odluku.

Ista je stvar i kada dođe do donošenja odluke koga izabrati za životnog suputnika. On, naravno, može ostatak svog života provesti u mjerenju i odmjeravanju svih detalja koji bi mu mogli pomoći da donese odluku, pa da na kraju umre od starosti kao neženja, razmišljajući.

I tu leži prava istina o donošenju odluka, a to je: znati koje informacije treba tražiti, koji dokaz je valjan, da li su dokazi vrijedni ili ne, gdje nastaviti sa potragom za novim elementima i detaljima i kada odlučiti da je dovoljno dokaza da bi se napravila inteligentna procjena i da bi se na osnovu nje došlo do odluke.

U mnogim slučajevima, kao na primjer sa traktorom ispred vašeg automobila koji juri, ne možete beskonačno čekati sa donošenjem odluke. U nekim drugim prilikama, odluke se donose naglo, mada ne bi trebalo. Čovjek lako može sačekati i ne porušiti sve mostove, već ostaviti otvorenu mogućnost, za još neotkrivene činjenice.

Stoga predlažem ovakav vodič u donošenju odluka.

1.  Ne donosite odluku kada nemate sve činjenice, jer, u nekim slučajevima, vrijeme je od suštinske važnosti, pa se do odluke mora doći vremenom. U ovakvim slučajevima, bolje je odlučiti, mada postoji opasnost da to bude pogrešno, nego uopće ne odlučiti. Mnogo puta u životu se događa da je najgora odluka ne donijeti odluku. Zato, donosite sami odluke, ili će netko drugi to učiniti umjesto vas.

2.   Odluke bi se trebale zasnivati na najboljim činjenicama koje možete sakupiti. Ne bi valjalo da su zasnovane na površnom razmišljanju ili na željama.

Činjenica da se većina slaže sa prihvaćanjem određenog koncepta ne bi trebalo utjecati na naše odluke. Većina je često griješila (griješi i danas) u mnogim stvarima. Na primjer, u srednjem vijeku, većina naroda u Evropi je vjerovala da je zemlja ravna, a ne okrugla. Time što je većina vjerovala u to, zemlja nije postala ravna. Bila je okrugla, kao što je i danas. Ogromna većina, naprosto, nije bila u pravu.

Danas ona griješi u mnogim drugim stvarima - uključujući tu i Židove i stvari oko kršćanstva.

Čak i u pitanjima emocija, kao što su ljubav, brak, mržnja, postoje neki dijelovi činjenica koje treba odmjeriti i izvagati, istom objektivnošću kao i svake druge činjenice. Osjećaj časti je također čimbenik u donošenju odluka. Postoji ogromna razlika između donošenja odluka u slučaju gdje gajite emocije i donošenje odluke kada nemate ni trunke osjećaja.

3.    Inzistirajte na svim realnim i čvrstim dokazima do kojih možete doći u vezi sa problemom. Ne nasjedajte na neosnovane priče, laži, mitove ili na direktne neistine. Važan kriterij

Činjenice, prosudbe, zaključci i odluke

je sposobnost da se prave činjenice razlikuju od onih koje su često samo opće prihvaćene činjenice, a zasnovane su na mitu.

4.  Budite u stanju razlikovati ono što znate od onoga u što vjerujete, ali, u stvari, ne znate. Zanimljivo je koliko ljudi nisu u stanju razlikovati jedno od drugoga, pa to miješaju i spremno donose odluke na osnovu stvari koje ne poznaju, isto kao i kada ih donose na osnovu stvari koje poznaju. Ovdje je značajan kriterij prepoznavanja činjenica. To je stvar razlikovanja činjenica od mašte, realnosti od nerealnosti. Stoga je od ogromne važnosti jasno razdvojiti pretpostavke, predrasude, općeprihvaćena vjerovanja na jednu stranu, a čvrsto potkrijepljene činjenice na drugu.

Mi iz Kreativističkog pokreta tvrdimo da je realnost tisuću puta važnija od kraljevstva mašte i to je osnova naših zaključaka i odluka.

U donošenju prosudbi o religijama, prošlim i sadašnjim; u pronalaženju boljih putova i sredstava za širenje Kreativizma; u donošenju odluka u životu općenito; a naročito u nastavljanju borbe za opstanak naše rase, dobro bi bilo da imamo na umu ova osnovna pravila.