Činjenice, mitovi i laži

Ukoliko bi vam prišao neki čovjek i rekao vam kako je upravo vidio da je neki drugi

čovjek preskočio zgradu visoku 20 metara, skočivši iz mjesta, bez ikakvih mehaničkih pomagala ili trikova, što biste pomislili? Nesumnjivo biste bili iznenađeni jer nigdje u vašem sjećanju ne biste mogli naći podatak da je netko preskočio zgradu visoku dvadeset metara. Možda ste bili svjedok skoka od dva metra na nekom atletskom takmičenju, pa čak i od dva i pol metra, ako ste bili gledatelj na svjetskom prvenstvu. Ali, dvadeset metara? To nikada niste vidjeli svojim očima, niti je itko od vaših prijatelja nazočio tako nevjerojatnom događaju, a niste ni pročitali da se tako nešto dogodilo.

Nikada prije toga niste vidjeli čovjeka koji vam je ispričao ovu priču. Sve dok vam nije saopćio ovu fantastičnu izmišljotinu niste znali ništa o njemu i niste imali razloga da ga smatrate niti časnim, niti nečasnim. Ispričavši vam da je osobno vidio čovjeka koji je u jednom skoku preskočio zgradu visoku 20 metara, pred vama je izbor ograničenog broja zaključaka:

1.      Da je čovjek zaista preskočio zgradu visoku 20 metara i da je čovjek koji vam je ispričao priču nazočio čudu.

2.      Da je čovjek nečastan i da vas laže.

3.      Da je čovjek pogriješio ali da iskreno misli da je vidio kako je drugi čovjek preskočio visoku 20 metara. Može biti više razloga za njegovu grešku, ali to ne mijenja na stvari - možda je poremećen, možda je loše vidio, možda je loše procijenio. Svejedno, ukoliko je grdno pogriješio, ono što vam je saopćio nije činjenica.

U pokušaju da izaberete jednu od ove tri mogućnosti, vjerojatno ćete ići ovakvim logičkim slijedom: dakle, najbolji skakač u vis na svijetu jedva da je preskočio 2 i pol metra, pa bi stoga bilo neopisivo čudo da itko skoči 20 metara u visinu. S obzirom da nikada nisam vidio da se neko čudo dogodilo, a i ona o kojima sam čitao su vrlo sumnjive prirode, konačno ću odbaciti prvu mogućnost.

Lijepo. Ostaju nam druge dvije mogućnosti. Ili nas je lagao ili je pogriješio. Razmotrite mogućnost da je pogriješio i zaključite da tako grubu grešku ne bi mogao napraviti, ukoliko nije potpuni luđak. Zatim pomislite koliko se laži izrekne svakoga dana, pa dođete do najčistijeg zaključka da vas je čovjek najvjerojatnije slagao. Laži i pretjerivanja čujete svakoga dana - direktno od ljudi, ili na radiju, televiziji, po novinama, sudnicama, u političkim govorima, praktično u bilo kojoj sferi ljudskog života. Zbog toga ne bi bilo ništa neobično da vas je čovjek slagao. To bi bilo milijun puta vjerojatnije nego da je nazočio čudu.

Naravno, još uvijek postoji druga mogućnost da je bio častan ali lud - mentalno poremećen. Postoje stotine tisuća takvih ljudi na svijetu - ali ni blizu koliko ima lažljivaca. S obzirom da nemate interesa za problem, nesumnjivo ćete brzo doći do očiglednog zaključka da se:

1.  Nikakvo čudo nije dogodilo i da čovjek nije vidio nikoga kako preskače zgradu od 20 metara; 2. da vam nije saopćio činjenicu i da je očigledno lagao; 3. da je, iako je to malo vjerojatno, možda ipak lud.

Zamislimo da vam je vrlo važno da li vam druga osoba govori istinu ili ne. Zamislite da ste na pumpi napunili rezervoar automobila benzinom i prilazi vam čovjek koji kaže: “Želio bih kupiti vaš automobil. Evo vam ček na 10.000 dolara.” Pa, niste baš razmišljali da prodate automobil, ali, na trenutak se zamislite i počnete računati: “Dobro, za njega sam platio samo 3.000 dolara i to kada je bio nov. Vozim ga već nekoliko godina i on sigurno ne vrijedi više od 1.000 dolara, a ovaj mi želi platiti 10.000 dolara - to je suviše dobro da bi bilo istinito”.

Slijedeća logična misao je nesumnjivo ova: “Ne poznajem ovog čovjeka. Pitam se da li je njegov ček uopće ispravan”. Takva misao javit će se, pod ovakvim okolnostima, čak i najvećoj naivčini. Čak i prosječna osoba bi shvatila da bi, pored toga što je to na izgled divna ponuda, mogla izgubiti automobil i ne dobiti ništa za uzvrat ukoliko je ček bez pokrića.

Činjenice, mitovi i laži

Vi se, dakle, okrenete strancu i kažete: “Rado bih sklopio posao, ali, kako da znam da je vaš ček ispravan?” A stranac odgovori: “Ovaj ček je dobar. Nemate zbog čega sumnjati da ovaj ček ne vrijedi 10.000 dolara. Štoviše, imam prijatelja, Johna Smitha, koji će vam potvrditi da je moj ček ispravan. On sada nije ovdje, ali mi je to jučer rekao. Tu su onda i moj brat i moj otac i moja majka. Svi će vam oni reći da sam ja častan čovjek. Vidite, dakle, da nema razloga da mi ne prodate svoj automobil.”

Vi još uvijek niste uvjereni. Štoviše, sada ste sumnjičaviji više nego ikad. Razmatrate dokaze. Čak izgleda sasvim ispravno. Ali, ukoliko je potpisnik čeka pisao po njemu, on je onda jednako lažan kao da mu nedostaje serijski broj. Tu su i ljudi koje je spomenuo kao garanciju. Da ste sami razgovarali sa tim ljudima i da su vam oni potvrdili njegovu financijsku situaciju i njegovo poštenje, to bi svakako dalo neku vrijednost čeku, iako vas ni to ne bi u potpunosti zadovoljilo. Međutim, pošto oni nisu nazočni da to osobno provjerite, sve što imate je riječ tog čovjeka da bi oni garantirali za njega. Sumirajući dokaze: potpisani ček, rukopis na njemu, tvrdnju da je to dobar ček, dođete do saznanja da svi potječu iz istog izvora. Ukoliko je on nepošten, ček nije valjan, ono što je na njemu napisano nema nikakve vrijednosti, a svjedoci su izmišljeni.

Ipak, ne biste baš htjeli ispustiti tako dobru priliku. Voljeli bi napraviti tako dobar posao u kome dobivate 10.000 dolara za automobil koji vrijedi 1.000. Sumnjičavi ste što se tiče njegove divne ponude, jer ne znate da li je njegov ček valjan, a s drugo strane, možda mu je vaš automobil potreban zbog nekog posebnog razloga koji je vama nepoznat. Stoga, da ne biste ispustili dobar posao iz ruku, zovete banku koja je izdala ček, bankarski službenik vam kaže da takav račun ne postoji.

Sada ste s razlogom sigurni da je čovjek varalica, a čak i bilješka na čeku, koja glasi: “Ovaj ček je ispravan” ništa ne dokazuje. Kažete čovjeku da ide svojim putem i da vara nekog drugog. Oštroumno ste rasuđivali. Prije nego što ste se rastali od svojeg automobila, niste povjerovali na riječ nekom strancu, bila ona izrečena ili napisana. Željeli ste nezavisne potvrde i objektivne izvore. Niste prihvatili tvrdnje koje su se vrtjele u krug. Čak ni činjenica da ste sa njim razgovarali oči u oči, tamo i tada, nije bila dovoljan dokaz.

Nitko ne želi izgubiti automobil, jer je to stvar koja ima vrijednost. Međutim, ona se može zamijeniti, a s obzirom da neminovno propada, za par kratkih godina će se zamijeniti. Ima mnogo stvari koje su važnije od automobila.

Svakako da je jedna od najvažnijih tok i pravac nečijeg života i ne postoji ništa što uobličava i skreće taj pravac odlučnije nego čovjekov odgoj i njegova religija.

Kada dođemo do određene religije, oko koje čovjek svije svoj život, izgleda da tu ima manje brige i rasuđivanja nego prilikom kupovine i prodaje kola. U stvari, u odabiru religije se manje brine i rasuđuje nego pri kupovini cipela. Većina ljudi opredjeljuju se za jednu ili drugu religiju više iz emocija ili zbog situacije, nego korištenjem i trunke logike u donošenju odluke.

Skoro svi bijeli narodi su vezani, manje ili više, za istu kršćansku religiju, za koju su bili vezani njihovi roditelji ili prijatelji. U svakom slučaju, na njihov odgoj je, na ovaj ili onaj način, utjecalo kršćanstvo. Ova činjenica će uobličavati njihovu karijeru, njihovu okolinu, njihove brakove, obrazovanje a naročito njihove stavove i razmišljanja tijekom cijelog života. Iako ne moraju biti posebno religiozni, neće ih zaobići potpuna religiozna atmosfera koja kroji njihov život od početka do kraja.

Većina bijelih ljudi, bez obzira da li su religiozni ili ne, (a većina nije) prihvatit će mitove, laži i priče iz Biblije kao istinite, mada se nisu ni najmanje potrudili da provjere bilo koju od ovih ideja, teorija, filozofija, odnosno učenja. Biblija, poput čovjeka sa čekom, nastavlja “dokazivati” samu sebe. Petar tvrdi da je Pavao rekao to, a Pavao kaže da je Petar rekao tako i da je Ivan rekao tako i da je Matej rekao tako i da je Luka rekao tako. Međutim, svi ovi ljudi su već davno mrtvi (ukoliko su uopće i živjeli) i ničiji ujak ili prapradjed ili praujak nije imao osobnog kontakta sa njima.

Ni jedno od ovih “čuda” nisu ni u suglasnosti sa zakonima prirode. Opet, zbog toga što potječu iz iste knjige, iz istog izvora, što objašnjavaju time da to i to potvrđuje ovo, a ti i ti su bili svjedoci toga. Ali, sve to ipak potječe sa istih stranica.

Štoviše, to su stranice koje su pisali nepoznati ljudi i to ljudi koji ne moraju imati nikakve veze sa imenima koja su im data. Mi znamo malo, ili ništa o tim ljudima, izvan onoga što nam biblija govori. Čak ne znamo ni da li je većina njih uopće i živjela. U svakom slučaju, mnogo je pisaca, nepoznatog su porijekla i tko zna tko je sve ovo sastavio? Sve što zaista znamo je da su to zajednički napisali Židovi, narod čije je umijeće prijevare bezgranično.

Znamo za sigurno da nitko tko se bori protiv nekog pustinjskog plemena ne može natjerati “sunce da stoji mirno”. To podrazumijeva da bi zemlja morala stajati u mjestu deset sati kako bi duže imali dnevnu svijetlost da završe svoj krvavi pokolj. Kada uzmemo u obzir prostranost zemlje i prirodne zakone, po kojima se ona okreće oko svoje osi, ovakva ideja je toliko idiotska i smiješna da teško da je vrijedna razmatranja. Ipak, tako kaže “dobra (židovska) knjiga” i to će mnogi ljudi slijepo prihvatiti.

Nitko od nas, u posljednjih sto ili tisuću godina ili bilo kada, nije nazočio bijegu horde ljudi po dnu Crvenog mora, čije se vode razmiču kako bi ih pustile da prođu, pa se zatim obrušavaju na neprijatelja koji ih juri. Niti je itko vidio bilo koje od desetina “čuda” da se dogodilo, a koja su tako živopisno opisana u “dobroj knjizi”. Sve to je u potpunoj suprotnosti sa nepromjenjivim zakonima prirode, sa zdravim razumom i sa bilo kakvim životnim iskustvom. To je čak u suprotnosti sa bilo čim što mi je, itko kome mogu vjerovati, rekao da je vidio svojim očima. Ipak, ljudi će glupo prihvatiti ovu vrstu priča i postati njihov branitelj, objašnjavajući da je, na neki potpuno fantastičan način, to “se moglo dogoditi”, obično dodajući da se bez sumnje i dogodilo.

Činjenica je da su ljudi danas (kao i tisućama godina) više preplavljeni mitovima, lažima i neistinama nego što imaju prava na istinu. Na žalost, prosječnom čovjeku nije lako da razluči što je činjenica a što laž, što je istina a što mit.

Najvažnija stvar u ovom poglavlju je saznanje da su pripadnici Bijele rase, inače najinteligentnija stvorenja na licu zemlje, nevjerojatno naivni i glupi kada je u pitanju zbirka mitova, laži i bajki židovske biblije. Kada recimo, kupuju kuću, inzistirat će na dokazu o vlasništvu, valjanosti potpisa na ugovoru, svjedocima potpisa, pa čak i na polici osiguranja. Ali, kada je religija u pitanju, isti ti ljudi će odbaciti svaku trunku razuma sa kojim su rođeni. Slijepo i glupo će prihvatiti proturječnosti, loše savjete, kršenje zakona prirode, sve u ime “vjere”. Bez provjeravanja tko je napisao ove biblijske mitove, kakvi su dokazi o njima i da li djeluju razumno, sasvim odbacuju rasuđivanje i svoje životno iskustvo. Gutaju u potpunosti ovu židovsku zbirku mitova, laži i loših savjeta, uz najstrašnije posljedice za sebe same, za vlastitu djecu i za vlastitu rasu.

Ipak, živjeti znači donositi odluke, a da bi se odluka donijela čovjek mora stići do zaključka. Da bi stigao do dobrih, logičnih zaključaka, on mora koristiti valjane dokaze. Srž dobrog rasuđivanja je sposobnost da odvagaš informacije koje su ti dostupne, odrediš koje su vrijedne a koje nisu i odmjeriš značaj svake od njih. Ovo možda nije lako, ali je neophodno. Ova tema je najvažnija i njome ćemo se pozabaviti u slijedećem poglavlju.