Cinije

Dragi prijatelju!
I ovo neobično i pomalo ekscentrično ljeto jednom se mora završiti.
Planine već sada imaju onaj sjaj dragoga kamenja, onaj presvijetli
oblik i prozračnu, tanku, dražesnu kobaltnu modrinu zapravo tipičnu
za rujan. 1 opet su ujutro livade tako teško vlažne, a u lišću se
trešanja polagano počinje osjećati purpur, u lišću akacije zlatno
žutilo. Budući daje ovoga ljeta čak i tamo gore u Vašim eskimskim
zemljama sjeverno od Majne bilo sasvim lijepo toplo, možete zamisliti
da se mi ovdje dolje na jugu također nismo smrzavali. Neobično je ovo
ljeto, također ovdje na jugu. Imali smo sasvim neuobičajene oluje,
među inima i jednu koja je trajala četiri dana, a bilo je i mnogo
nevremena, i koliko god je to često bilo lijepo za oko, nije mi
godilo i loše sam se osjećao.
No, ljeto nipošto nisam izgubio. Uživao sam u onoj sreći koja se
naizgled sastoji iz samih briga, a ipakje tako žestoka i uzbudljiva,
i ne mogu je uništiti ni vremenske prilike ni tjelesne boli, to je
ona najbolja i zapravo jedina sreća za nas i nama slične: sa strašću
prionuti na posao, nešto stvarati, biti produktivan. Podrobnije Vam o
tom poslu ne mogu govoriti, o njemu ćemo govoriti za nekoliko godina.
Uvijek zavidim i čudim se onim pjesnicima o kojima iz godine u godinu
dobro obaviješteni tisak zna izvijestiti: gospodin X, naš veliki
dramatičar, trenutačno na svojem imanju na Rajni piše komediju
iznimne aktualnosti itd. Kad bi mi se dogodilo da novine saznaju i
objave naslov i sadržaj nekog djela dok još na njemu radim, vjerujem
da bih sve svoje papire bacio u kamin i zapalio. Ionako mi se olako
događa da neki rad, koji mije tjednima i mjesecima bio važan i drag,
iznenada za mene izgubi svoju čaroliju ili da najednom na njemu do
očaja spoznam vlastite nedostatke te ga pustim po strani i na
posljetku uništim.
Usporedno s poslom pročitao sam i neke lijepe stvari, a najljepše od
svega bilo je ponovno smireno čitanje Stifterova "Poljskoga cvijeća"
za toplih srpanjskih večeri. Dragi prijatelju, kako je to ljupka,
očaravajuća knjižica!
Shvaćate da sam si nakon vrelih i radnih ljetnih tjedana sada
priuštio ponešto spokoja i odmora. On se, doduše, ne sastoji od
nerada -jer za tu sreću nemam nimalo dara - no, ipak od donekle
usporenog življenja, potrebe da sa stanovitom pobožnošću pribivam
svršetku ljeta.
U ovo vrijeme kada je ljeto polako na izmaku ima u zraku neke
bistrine koju bih nazvao "slikarskom" kada slikari pod tim ne bi
podrazumijevali ono što se lako da naslikati. No, ta bi se bistrina
iznimno teško naslikala, a ipak silno draži daju se kistom svlada i
uveliča, jer nikada boje nemaju tu duboku magičnu snagu sjaja, kao u
dragulja, nikada sjene nemaju tu nježnost, a da se ne utanje, i
nikada u biljnome svijetu nije bilo ljepših boja negoli sada kada su
nagovještaj i jeseni sve već dotaknuli, a ipak još nije započela
pomalo jarka i nesputana radost boja prave jeseni. No, u vrtovima već
sada stoje najblistaviji cvjetovi u godini, još ponegdje cvjetaju
rumeni mogranji, a zatim dalije i georgine, cinije, lijepe kate i
čarobne koraljne fuksije! Pa ipak, oličenje prave ljetne i
predjesenske radosti boja ipak su cinije! To cvijeće sada mi stalno
stoji u sobi i na sreću je vrlo trajno, i sve preobrazbe takva
stručka cinija od njegove prve svježine pa do uvenuća ja pratim s
osjećajem sreće i znatiželje bez premca. U svijetu cvijeća nema
ničega blistavijega i zdravijega od dva-naestak svježe odrezanih
cinija najrazličitijih boja. One praskaju svjetlošću i pocikuju
bojom. Najjarkija žuta i narančasta, najnasmijanija rumena i
najneobičnija crvenoljubičasta, koje često mogu izgledati kako boje
na vrpcama i nedjeljnim nošnjama naivnih seoskih djevojaka - te
snažne boje mogu se staviti jedna uz drugu ijedna s drugom
pomiješati, kako god se želi, i uvijek su dražesno lijepe, uvijek su
ne samo snažne i svijetle, već jedna drugu prihvaćaju, žive kao dobri
susjedi, jedna drugu draže i uzvisuju.
Time Vam, dakako, nisam ispričao ništa novo. Ne utvaram si da sam
pronalazač cinija. Samo Vam pripovijedam o svojoj zaljubljenosti u to
cvijeće, jer ono pripada najugodnijim i najljepšim osjećajima koji su
me nakon dugo vremena snašli. A ta se, možda senilna, ali nipošto
mlačna zaljubljenost osobito rasplamsa gledajući kako to cvijeće
vene! Gledajući cinije kako u vazi lagano blijede i umiru ja
doživljavam mrtvački ples, napola tužnu, napola divnu suglasnost s
prolaznošću, jer upravo je ono najprolaznije najljepše, jer i
umiranje može biti tako lijepo, tako cvjetno, tako milo.
Promatrajte jednom, dragi prijatelju, stručak cinija starih osam ili
deset dana! Promatrajte tada, dok cvijet još nekoliko dana blijedi
ipak ostajući lijep, promotrite ga nekoliko puta vrlo pozorno! Vidjet
ćete da su cvjetovi, koji su u svojoj svježini imali najjarče,
najopijenije boje, sada poprimili najdelikatnije, naju-mornije i
najnježnije nijanse. Narančasta od prekjučer pretvorila se danas u
napuljsko žutu, a preksutra će biti siva s tanašnom nijansom bronce.
Vesela seoska modrorumena boja lagano se prevlaci bljedilom, kao
nekom suprotnošću sjene, sve umorniji rubovi latica mjestimice se
blago pregibaju pokazujući prigušenu bjelinu, neizrecivo ganutljivu,
tugaljivu sivoružičastu kakva se vidi na posve izblijedjeloj
prabakinoj svilenoj odjeći ili starim požutjelim akvarelima.
Obratite, prijatelju, pozornost i na donju stranu latica! Na toj
sjenovitoj strani koja, kada se stabljike prelome, najednom postane
prenaglašeno vidljiva, tamo se zbiva igra mijene boja, tamo se put u
nebo, težnja za sve većom duhovnošću zbiva još mirisnije, još
začuđnije nego u samome vjenčiću. Tu sanjare izgubljene boje koje
inače ne nalazimo među cvijećem, neobično metalni, mineralni tonovi,
nijanse sive, sivo-zelene, brončane boje koje inače možemo naći samo
na kamenu visokoga gorja ili u svijetu mahovina i algi.
Vi znate cijeniti takve stvari kao što su vina, znate cijeniti osobit
miris plemenite berbe ili nježno povijanje maljica na koži breskve
ili lijepe žene. Vi mi se, jer imam profinjenija čula od nekog
boksača i produhovljenije mogućnosti doživljavanja, zbog toga nećete
smješkati kao sentimentalnom romantičaru, bilo da izgaram zbog uvelih
boja cinije ili dražesnih zamirućih tonova u Stifterovu Poljskom
cvijeću. No, prorijedili smo se, prijatelju, našem soju prijeti
izumiranje. Pokušajte jednom i dajte nekom suvremenom Amerikancu čija
se glazbenost sastoji u rukovanju gramofonom, za kojega dobro lakiran
automobil već pripada svijetu ljepote - dajte za probu jednom zgodom
takvom zadovoljnom i skromnom polučovjeku poduku iz umijeća kako
doživjeti umiranje cvijeta, preobrazbu ružičaste u svijetlosivu boju
kao nešto najživotnije i najuzbudljivije, kao tajnu sveg života i
svekolike ljepote! Začudit ćete se!
Budete li meditirali o nekim stvarima na koje Vas je moje ljetno
pismo moglo podsjetiti, vjerojatno ćete u sebi oćutjeti ponovno
buđenje također one misli da bolesti današnjice mogu biti zdravlja
sutrašnjice i obratno. Kada oni naizgled tako krepki i prokleto
zdravi ljudi od novca i strojeva u idućem naraštaju još više sretno
zaglupe, možda će tada imati liječnike, učitelje, umjetnike i
čarobnjake i skupo ih plaćati da ih ovi ponovno upute u tajne ljepote
i duše.
(1928.)