5.    Čija je stvarnost stvarna?

Svi svjetovi, viši i niži, nalaze se unutra.

Yehuda Ashlag

Od svih neočekivanih koncepata koji se nalaze u kabali, nema niti jednog tako nepredvidivog, nerazumnog, no tako profinjenog i fascinantnog kao što je koncept stvarnosti. Da nije bilo Einsteina i kvantne fizike, koja je revolucionalizirala način na koji razmišljamo o stvarnosti, ovdje prikazane ideje bile bi odbačene i ismijane.

U prethodnom poglavlju rekli smo da do evolucije dolazi zato što naša želja za primanjem raste od korijenske do čet­ vrte razine. No ako su naše želje pokretale evoluciju našeg svijeta, postoji li zapravo svijet izvan nas? Može li biti da je svijet oko nas samo priča u koju želimo vjerovati? Rekli smo da je stvaranje počelo s Mišlju stvaranja, koja je stvorila četiri osnovne faze Svjetlosti. Te faze uključuju deset sefirot: Keter (nulta faza), Hochma (prva faza), Bina (druga faza), Hesed, Gevura, Tifferet, Netzah, Hod i Yesod (sve one čine treću Fazu

– Zeir Anpin), i Malchut (četvrta faza).

Knjiga Zohar, knjiga koju proučava svaki kabalist, kaže kako se sva stvarnost sastoji samo od deset sefirot. Sve je sačinjeno od građe tih deset sefirot. Jedina razlika među njima je koliko su duboko uronjeni u našu supstanciju – želju za primanjem.

Da biste razumjeli što kabalisti misle kada kažu »oni su uronjeni u našu supstanciju«, zamislite oblik, recimo loptu, utisnutu u plastelin ili neku drugu vrstu gline za modeliranje. Oblik predstavlja grupu od deset sefirot, a glina predstavlja nas, ili naše duše. Čak i ako loptu utisnemo duboko u glinu, sama lopta se neće promijeniti. No što dublje lopta uranja u glinu, to je više mijenja.

Kakav je to osjećaj kada su igrači grupa od deset sefirot i duše? Jeste li ikada odjednom zamijetili nešto što je oduvijek bilo oko vas, no određeno obilježje toga je izmicalo vašoj pažnji? To je slično doživljaju deset sefirot koji uranjaju samo još malo više u volju za primanjem. Jednostavno rečeno, kada najednom shvatimo nešto što nismo shvaćali ranije, to je zato što se deset sefirot utisnulo još malo dublje u nas.

Kabalisti imaju ime za volju za primanjem – aviut. Aviut za­ pravo znači debljina, a ne želja. No upotrebljavaju ovaj termin jer, čim je veća želja za primanjem, to joj se dodaje više slojeva.

Kao što smo rekli, želja za primanjem, aviut, sastoji se od pet osnovnih stupnjeva – 0, 1, 2, 3, 4. Kako deset sefirot uranja dublje u stupnjeve (slojeve) aviuta, oni stvaraju različite kombinacije ili mješavine želje za primanjem sa željom za davanjem. Te kombinacije čine sve što postoji: duhovne svjetove, fizičke svjetove i sve unutar njih.

Varijacije u našoj supstanciji (volji za primanjem) stvaraju naše alate za percepciju, zvane kelim (množina od kli). Drugim riječima, svaki oblik, boja, miris, misao – sve što postoji – tu je zato što u meni postoji odgovarajući kli za percepciju istoga.

Baš kao što naši mozgovi upotrebljavaju slova abecede kako bi proučavali ono što ovaj svijet ima za ponuditi, naši kelim upotrebljavaju deset sefirot kako bi proučavali ono što duhovni svjetovi nude. I kao što proučavamo ovaj svijet pod određenim ograničenjima i pravilima, za proučavanje duhovnih svjetova trebamo znati pravila koja oblikuju te svjetove.

Kada proučavamo nešto u fizičkome svijetu, moramo pra­ titi određena pravila. Naprimjer, kako bi se nešto smatralo istinitim, mora biti iskustveno ispitano. Ako testovi pokažu da to radi ili djeluje, smatra se točnim, dok netko ne pokaže – kroz testiranja, ne riječi – da to ne radi ili ne djeluje. Prije nego što je nešto ispitano, nije ništa drugo doli teorija.

Duhovni svjetovi također imaju granice – točnije rečeno, njih tri. Ako želimo dostići svrhu stvaranja i postati poput Stvoritelja, moramo se držati tih ograničenja.

Tri ograničenja u učenju kabale

Prvo ograničenje – što percipiramo

U svom predgovoru Knjizi Zohar, kabalist  Yehuda  Ashlag piše da postoje »četiri kategorije percepcije – materija, forma u materiji, apstraktna forma i esencija«. Kada proučavamo duhovnu Prirodu, naš je posao raspoznati koja nam od ovih kategorija daje čvrste informacije na koje se možemo osloniti, a koje nam to ne mogu ponuditi.

Zohar je odlučio objasniti samo prve dvije kategorije. Drugim riječima, svaka pojedina riječ napisana je iz perspektive materije ili forme u materiji, bez ijedne jedine riječi iz perspektive ap­ straktne forme ili esencije.

Drugo ograničenje – gdje percipiramo

Kao što smo prije rekli, srž duhovnih svjetova naziva se »duša Adam ha Rishon«. Tako su duhovni svjetovi stvoreni. No mi smo već prošli stvaranje tih svjetova i sada smo na putu prema višim razinama, iako se to ne osjeća uvijek kao takvo. U našem stanju, Adamova duša već se razbila na dijelove. Zohar nas uči da je velika većina dijelova, točnije, 99 posto, raštrkano kroz svjetove Beria, Yetzira i Assiya (BYA), a ostatak od jednoga po­ stotka uzdigao se do svijeta Atzilut.

Budući da Adamova duša čini sadržaj svjetova BYA i raš­ trkana je kroz te svjetove, budući da smo mi svi dio te duše, očito je da sve što poimamo mogu biti samo dijelovi tih svje­ tova. Sve što osjetimo da dolazi iz viših svjetova od BYA, kao što su Atzilut i Adam Kadmon, prema tome je netočno, činilo se to nama tako ili ne. Sve što mi možemo pojmiti od svjetova Atzilut i Adam Kadmon njihovi su odbljesci, koje vidimo kroz filtere svjetova BYA.

Naš je svijet na najnižem stupnju svjetova BYA. Ustvari, ovaj stupanj u potpunosti je suprotne prirode od ostatka du­ hovnih svjetova te ih zbog toga i ne osjećamo. To je kao kada dvoje ljudi stoje jedno nasuprot drugog okrenuti leđima i idu u suprotnim smjerovima. Koje su njihove šanse da će se ikada sresti?

No kada se ispravimo, otkrivamo kako već živimo u svje­ tovima BYA. U konačnici, kroz njih ćemo se uzdići čak do Atziluta i do Adama Kadmona.

Treće ograničenje – tko percipira

Iako Zohar ide i u najmanje detalje što se tiče sadržaja svakog svijeta i onoga što se događa u njima, kao da je to fizičko mjesto gdje se te stvari odvijaju, zapravo se osvrće samo na iskustva duša. Drugim riječima, to se odnosi na stvari kako ih poimaju kabalisti, koji ih prenose na način da ih i mi možemo iskusiti. Stoga, kada u Zoharu čitamo o događajima u svjetovima BYA, zapravo učimo o tome kako je Rabbi Shimon Bar­Yochai (autor knjige Zohar) poimao duhovna stanja, koja je ispričao njegov sin, Rabbi Abba.

Također, kada kabalisti pišu o svjetovima iznad BYA, za­ pravo ne pišu točno o tim svjetovima, nego onako kako su pisci percipirali te svjetove BYA tijekom svog boravka u njima. I zato što kabalisti pišu o svojim iskustvima, postoje sličnosti i različitosti u kabalističkim spisima. Neke stvari o kojima pišu

odnose se na generalnu strukturu svjetova, kao što su imena sefirot i svjetova. Druge se stvari odnose na osobna iskustva iz tih svjetova.

Naprimjer, ako kažem prijatelju o svom putu u New York; mogu pričati o Times Squareu ili o velikim mostovima koji spajaju Manhattan s kopnom. Ali također mogu pričati i o tome kako sam bio zapanjen vozeći se preko masivnog Brooklyn Bridgea, koji je osjećaj stajati usred Times Squarea, uronjen u sjaj svjetala, boja i zvukova te o osjećaju potpune anonimnosti. Razlika između prva dva i posljednja dva primjera jest ta da ja iznosim osobna iskustva i u prva dva pričam o utiscima koje bi svatko iskusio dok se nalazi u Manhattanu, iako bi ih svatko iskusio na sebi svojstven način.

Kada smo govorili o prvom ograničenju, rekli smo da Zohar govori samo iz perspektive materije i forme u materiji. Rekli smo da je materija volja za primanjem, a forma u materiji je na­ mjera zbog koje volja za primanjem zapravo i prima – za mene ili za druge. Jednostavnije rečeno: materija = volja za primanjem; forma = namjera.

Vrlo je bitno zapamtiti da Zohar ne smijemo tretirati kao izvještaj mističnih događaja ili kao zbirku pripovjedaka. Zohar bi se, kao i sve druge knjige o kabali, trebao upo­ trebljavati kao alat za učenje. To znači da će vam knjiga pomoći samo ako želite iskusiti ono što ona opisuje. Inače, knjiga bi vam bila od malo pomoći i ne biste je razumjeli.

Zapamtite ovo: pravilno razumijevanje kabalističkih tekstova ovisi o vašoj namjeri dok ih čitate, o razlogu zašto ste ih otvorili; a ne o snazi vašeg intelekta. Taj tekst će djelovati na vas samo ako se želite transformirati u altruistične kvalitete koje tekst opisuje.

Forma davanja u i od sebe naziva se »svijet Atzilut«. Dava­ nje u svojoj apstraktnoj formi osobina je Stvoritelja; uopće nije vezana uz stvorenja, koja su primatelji po svojoj prirodi. No stvorenja (ljudi) mogu omotati svoju volju za primanjem u for­ mu davanja, tako da sliči na davanje. Drugim riječima, možemo primati i, čineći tako, zapravo postati davatelji.

Postoje dva razloga zašto ne možemo jednostavno dati:

1.          Za davanje mora postojati netko tko želi primiti. No osim nas (duša), postoji samo Stvoritelj, koji nema potreba za primanjem, budući da je Njegova priroda davanje. Stoga, davanje nije mogući izbor za nas.

2.          Nemamo želju za tim. Ne možemo dati jer smo sačinjeni od volje za primanjem; primanje je naša osnova, naša materija.

Drugi je razlog mnogo kompleksniji nego što se na prvi pogled čini. Kada kabalisti pišu da mi želimo samo primati, ne misle da je primanje sve što činimo, nego da je to motivacija svega što činimo. Oni to opisuju vrlo jednostavno: Ako nam ne do­ nosi zadovoljstvo, ne možemo to učiniti. Nije samo da mi to ne želimo; mi to doslovno ne možemo. Tako je zato što nas je Stvoritelj (Priroda) stvorio samo s voljom za primanjem, zato što sve što On želi jest dati. Stoga ne trebamo mijenjati svoje postupke, nego samo motivaciju za njih.

Percepcija stvarnosti

Brojnim izrazima pokušavamo opisati razumijevanje. Za kaba­ liste, najdublja razina razumijevanja naziva se »postignuće«. S obzirom na to da proučavaju duhovne svjetove, njihov je cilj do­ stizanje »duhovnog postignuća«. Postignuće se odnosi na vrlo profinjeno i detaljno razumijevanje onog što se poima, tako da ne ostavlja pitanja. Kabalisti pišu da ćemo na kraju ljudskog razvoja steći Stvoritelja u stanju nazvanom »jednakost forme«.

Za dostizanje tog cilja, kabalisti pažljivo opisuju koje dije­ love stvarnosti bismo trebali proučavati, a koje ne. Kako bi odredili ta dva puta, kabalisti prate vrlo jednostavan princip: ako nam nešto pomaže naučiti brže i točnije, onda to trebamo proučavati. Ako nije tako, ne trebamo to proučavati.

Kabalisti općenito, a osobito Zohar, upozoravaju da prou­ čavamo one dijelove koje možemo pojmiti s potpunom sigur­ nošću. Gdje god je umiješano nagađanje, ne trebamo gubiti vrijeme jer naše će stjecanje duhovnoga postati upitno.

Kabalisti govore o četiri kategorije percepcije – materija, forma u materiji, apstraktna forma i esencija – mi možemo percipirati samo prve dvije sa sigurnošću. Iz tog razloga, sve o čemu Zohar piše su želje (materija) i način na koji ih upotrebljavamo: za sebe ili za Stvoritelja.

Kabalist Yehuda Ashlag je napisao: »Ako čitatelj ne  zna kako biti razborit s ograničenjima i stvari izvlači iz konteksta, on ili ona odmah će postati zbunjeni.« To se može dogoditi ako ne ograničimo svoje učenje na materiju ili formu u materiji.

Moramo shvatiti da u duhovnosti nema takve stvari kao što je »zabrana«. Kada kabalisti nešto nazovu »zabranjenim«, to znači samo da je nemoguće. Kada kažu da ne bismo trebali proučavati apstraktne forme i esenciju, to ne znači da će nas udariti grom ako to učinimo. To znači da ne možemo proučavati te kategorije iako to zaista želimo.

Yehuda Ashlag upotrebljava elektricitet kako bi objasnio zašto je esenciju nemoguće percipirati. On kaže da elektricitet možemo upotrijebiti na puno različitih načina: za grijanje, hla­ đenje, puštanje glazbe i gledanje videa. Elektricitet može biti uobličen u punoj formi; ali možemo li izraziti esenciju samog elektriciteta?

Upotrijebimo još jedan primjer kako bismo objasnili četiri kategorije  –  materiju,  formu  u  materiji,  apstraktnu  formu

i esenciju. Kada kažemo da je osoba snažna, zapravo se os­ vrćemo na materiju – tijelo te osobe, i formu koja obuhvaća njegovu ili njezinu materiju – snagu.

Ako otklonimo formu snage iz materije (tijelo te osobe), i proučimo formu snage odvojeno, neodjevenu u materiju, to bi bilo proučavanje apstraktne forme snage. Četvrta kategorija, esencija same osobe, u potpunosti je nedostižna. Jednostavno ne posjedujemo osjetila potrebna za »proučavanje« esencije i za njezino prikazivanje u vidljivoj formi. Posljedica toga je da esencija nije nešto što trenutno ne poznajemo; nego je nešto što nikada nećemo upoznati.

Zašto je toliko bitno fokusirati se samo na prve dvije ka­ tegorije? Problem je u tome što, kada se radi o duhovnosti, ne znamo kada smo zbunjeni. Stoga nastavljamo u istom smjeru i udaljavamo se od istine.

U materijalnom svijetu, ako znam što želim, mogu vidjeti dobivam li to ili ne; ili barem jesam li na pravom putu za do­ bivanje toga. To nije slučaj s duhovnošću. Tamo, kada griješim, ne samo da ne dobivam ono što želim nego i gubim svoj trenutni duhovni stupanj; Svjetlost slabi i ja postajem nesposoban po­ novno se pravilno usmjeriti bez pomoći vodiča. Zato je toliko bitno razumjeti tri ograničenja i pratiti ih.

Nepostojeća stvarnost

Sada kada razumijemo što možemo proučavati, a što ne, po­ gledajmo što to zapravo proučavamo svojim osjetilima. Oso­ bitost kabalista je da niti jedan kamen ne ostavljaju neprevrnut. Yehuda Ashlag, koji je proučavao cjelokupnu stvarnost da bi nama mogao pričati o tome, napisao je kako mi ni ne znamo što postoji izvan nas. Naprimjer, nemamo pojma što je izvan naših ušiju, što to tjera naše bubnjićie da proizvedu zvuk. Sve što znamo tek je naša reakcija na vanjske stimulanse.

Čak i imena kojima nazivamo te fenomene nisu povezana sa samim fenomenom, nego s našom reakcijom na njih. Naj­

vjerojatnije nismo svjesni puno stvari koje se događaju u svi­ jetu. One mogu proći neprimijećene od strane naših čula zato što se vežemo samo za fenomene koje možemo pojmiti. Iz tog razloga, prilično je očito zašto ne možemo percipirati esenciju bilo čega što se nalazi izvan nas; možemo proučavati samo vlastite reakcije na to.

To pravilo percepcije ne odnosi se samo na duhovne sv­ jetove; to je zakon cjelokupne Prirode. Takav odnos sa stvar­ nošću istog nas trenutka dovodi do spoznaje da sve što vidi­ mo zapravo nije ono što postoji. To razumijevanje izuzetno je bitno u postizanju duhovnog napretka.

Kada promatramo svoju stvarnost, počinjemo otkrivati stvari kojih nikada nismo bili svjesni. Interpretiramo stvari koje se odvijaju u nama kao da se one događaju izvan nas. Mi ne znamo stvarne izvore događaja koje prolazimo, nego osjećamo da se oni odvijaju izvan nas. No nikada ne znamo je li to sigurno tako.

Kako bismo se prema stvarnosti odnosili na pravi način, ne smijemo misliti da je ovo što percipiramo »stvarna« slika. Sve što percipiramo jest kako događaji (forme) djeluju na našu percepciju (našu materiju). Štoviše, ono što mi percipiramo nije ono što je  vani,  objektivna  slika,  nego  naša  osobna  reakcija na nju. Ne možemo reći ni jesu  li,  i  do  koje  granice  forme koju osjećamo, povezane s apstraktnim formama s kojima ih povezujemo. Drugim riječima, činjenica da mi vidimo crvenu jabuku crvenom, ne mora značiti da je ona zapravo crvene boje.

Zapravo, ako pitate fizičare, oni će vam reći da je jedina istinita izjava koju možete reći o crvenoj jabuci ta da ona nije crvena. Ako se sjećate kako masach (zaslon) radi, onda znate da ono prima što može primiti u namjeri za davanjem Stvoritelju, dok ostalo odbacuje.

Slično tome, boja objekta određena je svjetlosnim va­ lovima koje osvijetljeni objekt ne može apsorbirati. Ne

vidimo boju samoga objekta, nego svjetlo koje je objekt odbio. Prava boja objekta je svjetlo koje je objekt apsorbirao; ali zato što je apsorbirao to svjetlo, ono ne može doći do našeg oka i stoga ga ne možemo vidjeti. Zato je prava boja crvene jabuke svaka druga osim crvene.

Ovako Ashlag, u predgovoru knjige Zohar opisuje naš nedo­ statak percepcije esencije: »Poznato je da ono što ne možemo osjećati, ne možemo ni zamisliti; ono što ne možemo osjetiti također ne možemo zamisliti. ... Iz toga slijedi da misao uopće nema percepciju esencije.«

Drugim riječima, zbog toga što ne možemo osjetiti esenciju, bilo koju esenciju, također je ne možemo ni percipirati. No koncept koji ostavlja mnoge studente kabale u potpunosti zbunjenima kada prvi puta čitaju Ashlagov predgovor jest ko­ liko mi malo znamo o sebi. Evo što Ashlag piše što se tiče toga:

»Štoviše, mi čak ne poznajemo ni vlastitu esenciju. Osjećam i znam da zauzimam određeni prostor u svijetu, da sam čvrste građe, topao, da mislim i druge slične manifestacije rada moje esencije. Ali ipak, ako me pitate koja je moja vlastita esencija... Neću znati odgovoriti.«

Mjerni mehanizam

Pogledajmo problem svoje percepcije iz drugog kuta, više mehaničkog. Naša su osjetila mjerni instrumenti. Ona mjere sve što percipiraju. Kada čujemo zvuk, određujemo je li glasan ili tih; kada vidimo objekt, (obično) možemo reći koje je boje; kada dotaknemo nešto, trenutačno znamo je li toplo ili hladno, mokro ili suho.

Svi alati za mjerenje rade na sličan način. Zamislite vagu s utegom od jednog kilograma. Uobičajen mehanizam za vaganje izrađen je od opruge koja se rasteže u odnosu na uteg i brojila koje mjeri napetost opruge. Jednom kada se opruga prestane

Slika 6: Vaga mjeri napetost opruge, ne samu težinu.

istezati i kada zastane na određenoj toč­ ki, brojevi na brojilu određuju težinu. Zapravo ne mjerimo težinu utega, nego odnos između opruge i utega (slika 6).

Iz toga je razloga kabalist Ashlag  re­ kao da ne možemo percipirati apstraktnu formu, objekt sam po sebi, zato što ne­ mamo apsolutno nikakvu povezanost s njim. Ako na njega možemo staviti opru­ gu i  izmjeriti vanjski utjecaj, dobit  ćemo nekakve rezultate. Ako ne možemo izm­ jeriti što se vani događa, to je kao da se ništa nije dogodilo. Štoviše, ako na neis­ pravnu oprugu za mjerenje stavimo vanj­

ski stimulans, dobit ćemo krive rezultate. To se događa kada ostarimo i naša osjetila oslabe.

U duhovnim terminima, vanjski svijet za nas predstavlja apstraktnu formu, poput utega. Upotrebljavajući polugu i brojilo – volju za primanjem i namjeru za davanjem – mjerimo koliko apstraktne forme možemo primiti. Kada bismo mogli izgraditi spravu koja bi »mjerila« Stvoritelja, mogli bismo Ga osjetiti baš kao što osjećamo ovaj svijet. E pa, takva sprava po­ stoji i naziva se »šestim čulom«.

Šesto čulo

Započnimo ovaj dio s malo fantazije: nalazimo se u tamnom prostoru, u potpunoj praznini. Ne možemo ništa vidjeti, čuti nikakav zvuk, nema mirisa i nema okusa. Oko nas nema ničega što bismo mogli dodirnuti. Sada zamislite da ste u tom stanju toliko dugo da ste zaboravili da ste ikada imali čula koja bi mogla osjetiti te stvari. S vremenom zaboravljate čak i da takvi osjeti uopće mogu postojati.

Iznenada, pojavi se slaba aroma. Počne jačati i obavija vas, ali ne možete odrediti njezin izvor. Tada se počnu pojavljivati

i drugi mirisi, neki jaki, neki slabi, neki slatki, neki kiseli. Ko­ risteći ih, sada možete pronaći svoj put u svijetu.  Različiti mirisi dolaze s različitih mjesta i, prateći ih, započinjete se snalaziti u tom okruženju.

Odjednom, bez prethodne najave, začujete zvukove sa svih strana. Svi su oni različiti, neki kao glazba, neki kao riječi, a neki samo šumovi, zvukovi. No zvukovi omogućavaju do­ datno orijentiranje u tom prostoru.

Sada možete mjeriti udaljenosti, smjerove, možete pogoditi izvore mirisa i zvukova koje primate. To sada nije više samo prostor u kojem se nalazite; to je sada čitav svijet zvukova i mirisa.

Nakon nekog vremena dogodi se  novo  otkriće:  nešto vas dotakne. Nedugo zatim otkrivate još stvari koje možete dotaknuti. Neke su hladne, neke su tople, neke su suhe, a neke vlažne. Neke su tvrde, neke meke, a za neke ne možete utvrditi kakve su. Zatim otkrijete da neke objekte možete staviti u usta te da imaju određene okuse.

Sada već živite u bogatom svijetu zvukova, mirisa, osjeta i okusa. Možete dodirivati objekte u svojem svijetu i možete proučavati svoju okolinu.

To je svijet osoba slijepih od rođenja. Da ste vi u njihovoj koži, biste li osjećali da vam treba osjetilo vida? Biste li uopće znali da ga nemate? Nikada. Osim ako ste ga imali ranije.

Isto vrijedi i za šesto čulo. Ne sjećamo se da smo ga ikada imali, iako smo ga svi imali prije razbijanja Adam ha Rishona, čiji smo dijelovi.

Šesto čulo funkcionira vrlo slično kao i pet prirodnih čula, no jedina je razlika da nam ga Priroda ne daje, već ga moramo sami razviti. Ustvari, naziv »šesto čulo« može nas malo za­ vesti na krivi trag jer zapravo ne razvijamo neko drugo čulo; razvijamo namjeru.

Dok razvijamo tu namjeru, proučavamo forme Stvoritelja, forme davanja, suprotne našem egoističnom ustrojstvu. To je

razlog zašto nam Priroda nije dala šesto čulo; ono je suprotno od nas.

Izgrađivanjem namjere iznad svake želje počinjemo osjećati svjesnost o tome tko smo, tko je Stvoritelj, te želimo li ili ne biti kao On. Pravi izbor možemo donijeti samo ako imamo dvije opcije pred sobom. Stoga, Stvoritelj nas ne sili da budemo altruistični kao On – već nam pokazuje tko smo mi, tko je On, te nam tako daje priliku za vlastiti slobodan izbor. Jednom kada smo izabrali, postajemo ljudi kakvi namjeravamo biti: slični Stvoritelju ili ne.

Zašto onda namjeru za davanjem nazivamo »šestim čulom«? Zato što, posjedujući jednake namjere kao i Stvoritelj, postajemo nalik Njemu. To ne znači da imamo samo jednaku namjeru, već da, iz razloga što smo razvili jednakost forme s Njim, vidimo i percipiramo stvari koje nikako drugačije ne bismo mogli percipirati. Doista počinjemo gledati kroz Njegove oči.

Tamo gdje je put, postojala je i volja

U prvom poglavlju rekli smo da je koncept kli (alat/posuda) i Ohr (Svjetlost) neupitno najvažniji koncept u mudrosti kabale. Zapravo, od kli i Ohr, prvi nam je važniji (kli), iako je pravi cilj stjecanje drugog (Ohr).

Razjasnimo ovo primjerom. U filmu »Koji k... uopće znamo!?« dr. Candace Pert objašnjava da, ako određena forma ne postoji unaprijed unutar mene, neću biti u stanju vidjeti je izvana. Kao primjer koristi priču o Indijancima koji su stajali na obali mora i gledali dolazak Kolumbove armade. Ona kaže da je uvriježeno vjerovanje da Indijanci nisu mogli vidjeti brodove iako su gledali ravno u njih.

Dr. Pert objašnjava kako Indijanci nisu mogli vidjeti brodove jer nisu imali raniji model broda u svojim umovima. Samo je šaman, zainteresiran čudnim mreškanjem vode za koje se či­ nilo da dolazi niotkuda, otkrio brodove nakon što je pokušao

zamisliti što bi to moglo stvarati brazde u moru. Kada je otkrio brodove, rekao je to svom plemenu, opisao što je vidio, te su potom i oni mogli vidjeti brodove.

Kabalistički rečeno, potreban je unutrašnji kli da bi se opazio vanjski objekt. Zapravo, kelim (množina od kli) ne samo da de­ tektiraju vanjsku stvarnost nego je kreiraju! Dakle, Kolumbova armada egzistirala je samo u umovima, u unutrašnjim kelim In­ dijanaca koji su je vidjeli i izvijestili o njoj.

Ako se u šumi sruši drvo, a nema nikoga u blizini da to čuje, proizvede li padajuće drvo zvuk?

Ovaj čuveni zen koan (posebna vrst zen zagonetke) može se prevesti u kabalističku terminologiju: ako nema kli koji bi detektirao zvuk drveta, kako možemo znati je li uopće proizvelo zvuk?

Slično, možemo pretvoriti Kolumbovo otkriće u zen koan i upitati: »Prije Kolumbova otkrića, je li Amerika postojala?«

Ne postoji tako nešto kao »vanjski svijet«. Postoje želje, kelim, koje kreiraju vanjski svijet u skladu s vlastitim oblicima. Izvan nas postoji samo apstrakna forma, neopipljivo, Stvoritelj ko­ jeg je nemoguće percipirati. Oblikujemo svoj svijet kroz obli­ kovanje vlastitih perceptivnih alata, vlastitih kelim.

Iz tog razloga, neće pomoći ako molimo Stvoritelja da nas izbavi iz naših patnji ili da se svijet oko nas promijeni na bolje. Svijet nije ni dobar ni loš; svijet je odraz, refleksija stanja naših vlastitih kelim. Kada izvršimo korekcije svojih kelim i učinimo ih prekrasnima, svijet će također biti prekrasan. Tikkun (korekcija) je iznutra, kao i Stvoritelj. On je naš ispravljeni »Ja«.

Tako je sovi noć u tamnoj šumi vrijeme najbolje vidljivosti. Nama je to vrijeme jezovite sljepoće. Naša stvarnost nije ništa drugo nego projekcija naših unutarnjih kelim. Ono što nazi­

vamo »stvarnim svijetom« nije ništa drugo doli refleksija naše unutarnje ispravljenosti ili iskvarenosti. Mi živimo u imagi­ narnom svijetu.

Ako se želimo uzdići iznad ovog imaginarnog svijeta do stvarnog svijeta, do istinske percepcije, moramo se prilagoditi istinitim modelima. Na kraju dana, što god percipirali bit će u skladu s našom unutrašnjosti, u skladu s načinom na koji gra­ dimo te modele unutar sebe. Nema ničega za otkriti izvan nas, ničega za otkriti osim apstraktne Više Svjetlosti koja djeluje na nas i otkriva nove slike u nama, u skladu s našom pripremljenošću.

I sada nam samo preostaje saznati gdje možemo pronaći ispravljene kelim. Postoje li oni u nama ili ih moramo izgraditi? Ako ih moramo izgraditi, kako to učiniti? To će biti tema slje­ dećih odlomaka.

Misao stvaranja

Kelim su gradivni elementi duše. Želje su gradivni materijali, cigle i drvo; a namjere su naši alati, naši izvijači, bušilice i če­ kići.

Ali kao i kod izgradnje kuće, prije no što započnemo s poslom moramo se prvo upoznati s nacrtom. Nažalost, arhitekt nam nije voljan dati nacrt. Umjesto toga, želi da mi sami neovisno učimo i izvršimo glavni plan naših duša. Samo na taj način možemo uistinu razumjeti Njegovu misao i postati kao On.

Kako bismo naučili tko je On, moramo pozorno promatrati što On čini te naučiti razumijevati Ga kroz Njegove akcije. Kabalisti to sažimaju kao: »Po Tvojim djelima, Tebe poznajemo.«

Naše želje, sirovi materijali duše, već postoje. On nam ih je dao i na nama je samo da naučimo kako ih ispravno koristiti postavljajući ispravne namjere preko njih. Tada će naše duše biti ispravljene.

No, kao što smo ranije rekli, ispravne namjere su altruistične namjere. Drugim rječima, trebamo željeti koristiti svoje želje

za dobrobit drugih, a ne nas samih. Čineći tako, zapravo ćemo činiti dobro sami sebi, budući da smo svi dio duše Adam ha Rishon. Bez obzira na to sviđalo se to nama ili ne, šteta koju nanosima drugima vraća nam se, kao što se jednako snažno bumerang vraća onom tko ga je bacio.

Sažmimo rečeno na  trenutak.  Ispravljeni  kli  je  želja  koja se koristi s altruističnim namjerama. I obratno, iskvaren kli je želja korištena s egoističnim namjerama. Služeći se klijem altruistično, upotrebljavamo želju na isti način na koji Stvoritelj djeluje i time se izjednačavamo s Njim, barem što se tiče te specifične želje. Na taj način proučavamo Njegovu Misao.

I tako je jedini problem promjena naših namjera s kojima upotrebljavamo svoje želje. No da bi se to dogodilo, moramo uvidjeti barem jedan drugačiji način upotrebe svojih želja. Trebamo primjer kako druge želje izgledaju i kakav je njihov osjećaj. Na taj način, bit ćemo barem u stanju odlučiti želimo li to ili ne. Kada ne vidimo drugog načina upotrebe svojih želja, zarobljeni smo u onima koje već imamo. U tom stanju, kako možemo pronaći druge želje? Je li ovo zamka ili nešto propuštamo?

Objašnjenje kabalista je da nam ništa ne nedostaje. To je zamka, ali ne bezizlazna. Ako pratimo  put  svojih  reshimot, sam od sebe će nam se prikazati primjer drugačije namjere. Sada, promotrimo što su to reshimot i kako nam pomažu izaći iz zamke.

Reshimot – povratak u budućnost

Reshimot – grubo govoreći – su snimke, sjećanja na prošla sta­ nja. Svaki reshimo (jednina za reshimot) koji duša iskusi kroz svoj duhovni put sadržana je u posebnoj »bazi podataka«.

Kada se želimo popeti uz duhovne ljestve, ti reshimot uklju­ čeni su u naše iskušenje. Oni izlaze na površinu jedan po jedan i mi ih iznova proživljavamo. Što prije iznova iskusimo svaki

reshimo, tim prije ga iscrpimo i idemo dalje na sljedeći u nizu, koji je uvijek viši na ljestvama.

Ne možemo promijeniti poredak reshimot. To je već odre­ đeno našim putem silaska dolje. Ali možemo, i trebali bismo, odrediti što ćemo učiniti sa svakim reshimo. Ako smo pasivni i jednostavno čekamo da prođu, trebat će mnogo vremena prije nego ih u potpunosti iskusimo. A prije nego li se to dogodi, mogu nam nanijeti jako puno bola. To je razlog zašto se pasivni put naziva »putem bola«.

U drugu ruku, možemo pokušati pristupiti svakom Reshi­ motu kao »još jednom danu u školi«, pokušavajući vidjeti što nas to Stvoritelj pokušava naučiti. Ako se jednostavno sjetimo kako je ovaj svijet rezultat duhovnih događaja, to bi bilo do­ voljno da uvelike  ubrza prolaz reshimot.  Taj aktivni pristup naziva se »putem Svjetlosti«, zato što nas naši napori povezuju sa Stvoriteljem, sa Svjetlosti, za razliku od sadašnjega stanja u kojem imamo pasivan stav.

Zapravo, naši napori ne moraju uspjeti; sam je napor do­ voljan. Povećavajući svoje želje da budemo poput Stvoritelja (altruistični), vežemo se na viša, puno duhovnija stanja.

Proces duhovnog napredovanja sličan je načinu na koji uče djeca; to je, u biti, proces imitacije. Imitirajući odrasle, iako ne znaju što čine, dječje učestalo imitiranje stvara u njima želju za učenjem. Napomena: njihov rast nije uvjetovan onim što znaju, nego jednostavnom činjenicom da žele znati. Želja za znanjem dovoljna je da u njima izazove sljedeći reshimo, onaj u kojem oni to već znaju.

Gledajte na to iz drugoga  kuta:  u  početku,  činjenica  da oni žele znati nije bila njihov izbor. To se dogodilo zato što se tadašnji reshimo iscrpio, uzrokujući time da je sljedeći na redu onaj reshimo koji se »želi« učiniti znanim. Stoga, reshimo je u djetetu morao probuditi želju za time da ga ono otkrije.

Točno to je način na koji duhovni reshimot djeluju na nas. U biti, ne učimo ništa novo u ovome ili u duhovnom svijetu; jednostavno se penjemo natrag u budućnost.

Želimo li biti darežljiviji, poput Stvoritelja, trebali bismo se neprestano preispitivati i vidjeti odgovaramo li opisu koji se smatra duhovnim (altruističnim). Na taj način, naša želja da budemo altruističniji pomoći će nam razviti točniju, detaljniju percepciju nas samih u usporedbi sa Stvoriteljem.

Ako ne želimo biti egoistični, naše će želje probuditi reshimot koji će nam pokazati što znači biti više altruističan. Svaki put kada odlučimo da ne želimo egoistično upotrijebiti ovu ili onu želju, za reshimo tog stanja smatra se da je ispunio svoj zadatak i sklanja se kako bi napravio mjesta za sljedeći. To je jedina korekcija koja se od nas zahtijeva. Kabalist Yehuda Ashlag opi­ suje ovaj princip riječima: »...Svesrdnom mržnjom prema zlu [egoizmu] istina se ispravlja.«

Zatim objašnjava: »...Ako dvoje ljudi shvate da svaki mrzi ono što njegov prijatelj mrzi, i voli što i njegov prijatelj voli, dolaze do trajne veze, poput stupa koji nikada neće pasti. Stoga, budući da Stvoritelj voli davati, niži bi se također tre­ bali prilagoditi tako da žele samo davati. Stvoritelj mrzi biti primatelj jer je On potpuno cijelovit i ništa mu ne treba. Iz toga slijedi da čovjek također treba mrziti materiju primanja za sebe. Tako  osoba  treba  jako  mrziti  volju  za  primanjem jer sve su ruševine na svijetu proizašle isključivo iz volje za primanjem. Kroz mržnju, osoba je ispravlja.«

Dakle, samim time da to želimo, mi budimo reshimot više altruističnih želja, koje već postoje u nama iz vremena kada smo bili povezani u duši Adam ha Rishon. Ti reshimot nas is­ pravljaju i čine da budemo više kao Stvoritelj. Zato, želja (kli) i jest pokretač promjene, kao što smo rekli u prvom poglavlju, ali i sredstvo za korekciju. Ne trebamo gušiti svoje želje, samo naučiti kako raditi s njima produktivno za sebe i druge.

Ukratko

Za pravilnu percepciju, trebamo se ograničiti s tri ograniče­ nja:

1.          Postoje četiri kategorije percepcije: a) materija; b) forma u materiji; c) apstraktna forma; d) esencija. Mi poimamo samo prve dvije kategorije.

2.          Sva moja percepcija odvija se u mojoj duši. Moja duša je moj svijet i svijet izvan mene je apstraktan toliko da ne mogu zasigurno reći niti postoji li ili ne.

3.          Ono što ja percipiram samo je moje; ne mogu to prenijeti ni na koga drugoga. Mogu reći drugima o svome isku­ stvu, no kada ga oni iskuse, zasigurno će to doživjeti na sebi svojstven način.

Kada nešto percipiram, mjerim i određujem što je to prema kvalitetama mjernih alata koje imam u sebi. Ako je moj alat neispravan, bit će i moja mjerenja; stoga, moja slika svijeta bit će iskrivljena i nepotpuna.

Trenutačno, svijet doživljavamo s pet osjetila. Ali trebamo šesto čulo kako bismo ga pravilno doživjeli. To je razlog zašto nismo u stanju voditi ovaj svijet produktivno i na zadovoljstvo svih.

Zapravo, šesto čulo nije tjelesno osjetilo, nego namjera. Ono se odnosi na naš način upotrebe želja. Ako ih upotrebljavamo s namjerom za davanjem umjesto s namjerom za primanjem, znači, ako ih upotrebljavamo altruistično umjesto egoistično, percipirat ćemo cijeli novi svijet. To je razlog zašto se nova na­ mjera zove »šesto čulo«.

Postavljajući altruističnu namjeru nad svojim željama, či­ nimo ih sličnima željama koje ima Stvoritelj.  Ta  se  sličnost zove »jednakost forme« sa Stvoriteljem. Onome koji je posje­ duje, jednakost forme daje istu percepciju i znanje koje ima Stvoritelj. To je razlog zašto je samo sa šestim čulom (namjera

za davanjem) moguće znati kako se treba zbilja ponašati u ovome svijetu.

Kada dođe nova želja, ona zapravo nije nova. To je želja koja je već bila u nama, čija je memorija zapisana u bazi podataka naših duša – reshimot. Lanac reshimot vodi osobu ravno do vrha ljestava – do Misli stvaranja. I, što se brže penjemo, brže ćemo i ugodnije doseći svoju sudbinu.

Reshimot se pojavljuju jedan po jedan, onom brzinom koju određujemo kroz našu želju za uzlaskom u duhovnost, a to je mjesto odakle i potječu. Kada pokušamo razumjeti i učiti od svakog reshimo, on se iscrpljuje brže i dolazi do stanja u kojem ga razumijemo (koje već postoji). Kada razumijemo reshimo, na površinu ispliva sljedeći reshimo u nizu, dok napokon svi reshimot ne budu shvaćeni i proučeni. Tako dostižemo kraj svo­ je korekcije.