Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član cyberbaka

Upisao:

cyberbaka

OBJAVLJENO:

PROČITANO

3560

PUTA

OD 14.01.2018.

ČIČAK, ČIREVI, ČISTILIŠTE, ČOPOR DJECE, ČUVAR KUĆE ili STOLIST

ČIČAK, ČIREVI, ČISTILIŠTE, ČOPOR DJECE, ČUVAR KUĆE ili STOLIST
Za izreku: "Dosadan k'o čičak ste svi čuli...

ČIČAK 

i njegov korijen navodno su mogli pomoći kod grčeva i očnih bolesti. Pomoću korijena čička koji je trebalo iskopati u Valpurginoj noći/noć na 1. 05. / i to u ponoć i šuteći, moglo se navodno protjerati štakore ako se taj korijen stavi na mjesta gdje se oni pojavljuju.

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Naslov izvornika

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

Čičak

Piše: dr. sc. Stribor Marković, mr. pharm., fitoaromaterapeut

 "Čistač kože", kod kožnih tegoba, upalnih bolesti kože, akni, seboreje, psorijaze, impetiga, folikulitisa...

Botanički podaci

Čičak (Arctium lappa L., A. majus Bernh., Asteraceae) je dvogodišnja biljka visoka do 150 cm. Korijen je velik, sočan, razgranjen i do 60 cm dug. Listovi su vrlo veliki, s peteljkama, srcasti ili jajasti, s donje strane sivo-bijeli i pustenasto dlakavi, narovašeno-nazubljenih rubova. Prema vrhu stabljike listovi se smanjuju. Cvjetne glavice združene su u rahli grozdasti ili metličasti cvat, a nalaze se na kratkim stapkama. Vanjski ovojni listovi cvjetne glavice na vrhu nose kukice (takva glavica rasprostranjuje se kao cjelina i obično se naziva "čičak"). U sredini glavice nalaze se purpurno-ljubičasti cjevasti cvjetovi. Samonikao je u Europi, a unesen je u Aziju i Sjevernu Ameriku.

Dijelovi biljke koji se koriste

Već i u tradicionalnoj (narodnoj) fitoterapiji preferira se upotreba korijena, po mogućnosti svježeg. Korijen je velik, duboko prodire u tlo, pa je stoga njegovo sakupljanje u samoniklim staništima naporan posao. Na tržištu se nađu i listovi čička, no preporučuje se isključivo upotreba korijena i pripravaka korijena.

Kemijski sastav

Korijen čička sadrži velike količine (preko 50 posto) složenog šećera inulina, fenolskih spojeva i skupinu nezasićenih sumpornih spojeva (poliena i poliina) poput arktinona, arktinola i lapafena. Listovi, pak, sadrže gorke laktone poput arktiopikrina.

Indikacije

Službena upotreba korijena čička kao lijeka nije usklađena među državama. Francuska je uvrstila korijen čička u posljednju farmakopeju (zbir ljekovitih supstancija i biljaka), no komisija E njemačke vlade te europska agencija ESCOP smatraju kako se biljka koristi na temelju tradicionalne upotrebe, a ne provjerenih kliničkih ispitivanja.

Bez obzira na neslaganja u vrednovanju ljekovitog djelovanja biljke, svi se općenito slažu kako je upotreba opravdana, prije svega kod kožnih tegoba i bolesti različitih uzroka. Nezasićeni sumporni spojevi pokazuju dobro djelovanje protiv gram pozitivnih bakterija, stoga se pripravci korijena koriste kod infekcija kože izazvanih streptokokima i stafilokokima, poput impetiga i folikulitisa. No, pripravci korijena koriste se i kod drugih upalnih bolesti kože, kao što su aknepsorijaza i seboreja.

Biljka se tradicionalno koristila i kod tegoba probavnog sustava, reumatoidnog artritisa, kao diuretik te za "čišćenje krvi", no moderna fitoterapija prije svega naglašava upotrebu kod kožnih tegoba.

Način primjene i doze

Tradicionalna fitoterapija naziva čičak "čistačem kože", pa bi svi kojima je stalo do skupe kozmetike trebali smatrati čičak nekom vrstom „kozmetike koja se koristi iznutra”.

Da bi se ispoljilo djelovanje čička, potrebna je dulja kura koja traje 3 - 4 tjedna, a katkad se ponavlja nakon 7 - 10 dana stanke. Jedna od karakterističnih pojava je privremeno pogoršanje simptoma bolesti. To pogoršanje je kratkotrajno i ne zahtijeva prekid terapije. Puno djelovanje na kožne tegobe uoči se upravo na samom kraju kura.

Dekokt (vodena iscrpina) - Dekokt se spravlja desetominutnim kuhanjem 5 - 7 g korijena u 350 mL vode. Pije se tri puta na dan, pola sata prije obroka. Može se koristiti lokalno u obliku obloga za tretiranje akni i furunkula, jednom ili dva puta dnevno, ali uvijek kombinirano s oralnom primjenom (na usta). Link

Tinktura - Tinkture se spravljaju od 25-postotnog etanola, s jednim dijelom biljnog materijala na pet dijelova otapala. Upotreba tinkture spretnija je od upotrebe dekokta, a koristi se doza od jedne čajne žličice u pola čaše vode, pola sata prije jela tri puta dnevno.

SIPF ekstrakt (integralna suspenzija ljekovitog bilja) - Idealan je za upotrebu jer je količina farmakološki aktivnih tvari najveća upravo u svježoj, nesušenoj biljci. Uzima se u istoj dozi kao i tinktura. Link

Suhi standardizirani ekstrakti - Rijetko se koriste u obliku kapsula. Standardiziraju se na sadržaj inulina (20 - 30 posto).

Druge biljke i dodaci prehrani koji se koriste zajedno s čičkom

Tretmani kožnih bolesti različitih uzroka imaju vrlo slične temelje. Osim već opisanih kura s pripravcima korijena čička, također se koriste:

Hladno prešano, nerafinirano ulje boražine (Borago officinalis) ili noćurka (Oenothera biennis) - ova ulja, bogata nezasićenom masnom kiselinom koja se naziva ß-linolenska kiselina, favoriziraju u organizmu stvaranje protuupalnih prostaglandina. Upravo su ta dva ulja klinički provjerena kod bolesti kao što je psorijaza. Za razliku od čička koji se koristi 3 - 4 tjedna, ova ulja uzimaju se nekoliko mjeseci u dozi od pola čajne žličice nakon jela, tri puta dnevno. Link

Cink kao oligoelement i inaktivirani pivski kvasac kao prirodni izvor B skupine vitamina - koriste se nekoliko mjeseci. Nutri-Vital preparat

Prirodna, svježe izrađena kozmetika - izvrsno se nadopunjuje s čičkom, no za različite tegobe koriste se i različita eterična i bazna ulja (regulacija lučenja sebuma, protuupalno djelovanje...), stoga treba zatražiti savjet fitoaromaterapeuta.

Kontraindikacije i nuspojave

Čičak je biljka sigurna za upotrebu. U slučaju žučnih kamenaca treba upitati fitoaromaterapeuta za način primjene jer će biti potrebno korigirati dozu. Izbjegava se kod alergije na biljke iz obitelji Asteraceae.

www.tigrus.hr/mirisniducan

 

* * *

Bodljikav, (dosadan), koristan i lijep

Slikari ga slikaju, aranžeri, hobisti i cvjećari koriste u svojim dekoracijama i aranžmanima, a nećete vjerovati, čak je i jedna cvjećarnica njegovim imenom nazvana

Čičak

Korijen čička snižava razinu šećera u krvi, djeluje antibakterijski i od davnina se prepisuje za liječenje kožnih bolesti, akni i psorijaze te čišćenje tijela od otrova.

Čičak je vrlo raširen korov, ali i ljekovita biljka.

U tradicionalnoj medicini korijen čička rabio se uglavnom za čišćenje krvi u liječenju psorijaze, ekcema, gnojnih rana i ranica u ustima.

Masti od listova nanosile su se na bolne reumatične zglobove, čaj od mladog lišća rabio se u liječenju katara želuca i nadutosti, a sjeme čička povremeno bi zamijenilo list ili korijen.

Danas se čičak i dalje rabi za liječenje bolesti kože, no najčešće se rabi samo korijen biljke. Tako se kreme ili losioni od čička propisuju za liječenje ispucane kože, površinskih ozljeda i ugriza kukaca, a korijen se propisuje za unutarnju uporabu pri pojavi bolesti vezanih uz masnu kožu, primjerice akni, čireva te sličnih poremećaja.

Korijen potiče mokrenje te pomaže uklanjanju otpadnih tvari iz organizma, što ga čini učinkovitim sredstvom za čišćenje od otrova.

Pokusi su pokazali da korijen ima antibakterijska i protugljivična svojstva. Osim toga, on snizuje razinu šećera u krvi pa može pomoći u liječenju dijabetesa.

Kao povrće čičak se plantažno uzgaja u Japanu, ali i u nekim drugim zemljama. Za jelo mogu služiti mladi, mekani i mesnati proljetni izdanci i listovi s peteljkama ubrani u ožujku i travnju, prvih dana nakon što izbiju iz zemlje. Biljka brzo raste, pa uskoro postaje gorka i nejestiva.

Mlade stabljike i peteljke lista ljušte se i jedu sirove u obliku salate ili se kuhaju i priređuju kao šparoge.

U nekim zemljama jede se oguljeni i skuhani korijen. Od korijena se mogu prirediti juhe, a kuhani korijen može poslužiti i kao zamjena za krumpir. Može se i konzervirati mariniranjem.

Dobar je i protiv opadanja kose. Nekad su, po narodnoj predaji, mlade djevojke skupljale rosu iz "čeljike" i njome umivale lice ili je utrljavale u vlasište da im kosa bude gušća, jača i sjajnija. U istu svrhu se koristi i ohlađeni čaj od čička (vanjska primjena).

Slikari ga slikaju, aranžeri, hobisti i cvjećari koriste u svojim dekoracijama i aranžmanima, a nećete vjerovati, čak je i jedna cvjećarnica njegovim imenom nazvana

Za izreku: "Dosadan k'o čičak ste svi čuli

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

ČIREVI

su se proricali onima koji na dan Adama i Eve /24. 12./ jedu mnogo voća ili za vrijeme dvanaest dana od Božića do Bogojavljenja /od 25. 12. do 06. 01. / jedu grah ili druge mahunarke. Isto je tako trebalo izbjegavati jabuke na Novu godinu ili pranje kose za vrijeme —>pasjih dana. I dodirivanje maslačka moglo je kao posljedicu imati krvave žuljeve na rukama. Time se prijetilo i ljudima koji na Novu godinu obuku čistu košulju ili sjednu na stol. Čireve se nije smjelo probadati iglom za šivanje već pribadačom, jer se smatralo da šivaća igla može prouzrokovati ovisnost ili bolest. Nestanak čireva pokušavalo su postići i nošenjem safira kao i čvornatih zadebljanja voćaka. Izlječenje čireva navodno je bilo moguće i pomoću mrtvačke ruke ili željezne rđe, primijenjene iznutra i izvana.

ČISTILIŠTE

U njemu će se mučiti mrtvac na čijem grobu izraste babljak - tako se govorilo u narodu. /—>Pogovor str. 214/

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Naslov izvornika

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

ČIREVI

Čir ili furunkul može izgledati kao ružan prištić ali je zapravo posljedica infekcije stafilokokom koja je zahvatila začepljeni folikul dlake ili, kojiput, lojnu žlijezdu. U početku čir je crven i osjetljiv; nakon tjedan do 10 dana ispod kože se skupi gnoj, uslijed čega središte čira poprimi bjelkastu boju. Gnoj je zapravo tvorba bijelih krvnih tjelešaca - koje je obrambeni sustav organizma poslao da se bore s infekcijom - pomiješanih s bakterijama i odumrlim stanicama kože. Čir može prilično nateći i postati bolan prije nego što pukne koža, gnoj isteče, a rana zacijeli. Karbunkul je skup čireva. Prije pojave antibiotika početkom ovoga stoljeća, karbunkul se smatralo oboljenjem koje može biti opasno po život.

Simptomi: 

  • Prvi stupanj čira je upaljen, bolan, katkad pulsirajući čvorić ispod kože, koji se najčešće pojavljuje na licu, vratu, stražnjici, ispod pazuha ili - rijetko - na ženskoj bradavici.
  • Nakon nekoliko dana čir se razvije u ispupčenu, crvenkastu ranicu s bijelim ili žutim središtem; može biti iznimno bolan zbog nakupljanja gnoja ispod kože.
  • Skupina čireva naziva se karbunkul; čir na očnom kapku je ječmenac

Obratite se liječniku: 

  • ako čir izaziva pretjerane bolove; možda ćete željeti da vam ga liječnik zareže i istisne.
  • ako je upala praćena temperaturom, ili vam se čir pojavi na usnici, nosu, obrazima, čelu ili kralježnici; bilo kakva infekcija na tim mjestima dovodi vas u opasnost od sekundarne infekcije uslijed unutrašnjeg širenja bakterija krvotokom do kralježnice ili mozga,
  • ako mislite da imate karbunkul. Radi se o ozbiljnoj tegobi koja bi se morala liječiti antibioticima.
  • ako imate čir koji je vrlo osjetljiv, osobito ako se iz njega šire crvene crte ili imate temperaturu i trese vas groznica; možda se infekcija proširila

Uzroci: 

Bakterije stafilokoka koje uzrokuju pojavu čireva obično ulaze u organizam kroz posjekotine, ogrebotine i druga oštećenja kože. Različiti čimbenici mogu djelovati na sklonost nekih osoba čirevima, uključujući poremećaje imunološkog sustava; dijabetes; izloženost određenim industrijskim kemikalijama; pretjeranu uporabu kortikosteroida; obradu lezija ili oštećenja na koži proizvodima na bazi petroleja; te općenito slabo zdravstveno stanje, higijenu ili prehranu.

Liječenje: 

Većina čireva može se jednostavno liječiti kod kuće pranjem inficiranog područja antibakterijskim sapunom i stavljanjem vrućih obloga, koji pomažu da čir do kraja sazrije. Antibiotici površinske primjene koji se mogu kupiti bez liječničkog recepta također su učinkoviti u ograničavanju širenja bakterijske infekcije. Ne stišćite i ne zarezujte čir sami; većina čireva pukne sama nakon otprilike dva tjedna. Kad se to dogodi, perite lagano taj predio sve dok se gnoj posve ne prestane pojavljivati, a zatim prekrijte flasterom da biste izbjegli ponovno inficiranje i spriječili da istisnuti gnoj dođe do drugih dijelova kože i proširi infekciju. Svakako temeljito operite ruke i dezinficirajte ručnike.

Prevencija: 

Oštećenja kože čine osobu podložnu infekcijama koje izazivaju čireve. Mogu ih izazvati rezovi od brijanja; isto tako i kontaktni sportovi, fizički rad, ugrizi kukaca te niz drugih svakodnevnih aktivnosti. Evo nekoliko savjeta:

  • Redovito se perite i pobrinite se pravovremeno za manje ozljede na koži.
  • Nikada ne dijelite ručnike, posteljinu, odjeću ili sportsku opremu s nekim tko ima čir ili neku drugu infekciju. Odjeća, posteljina i ručnici takve osobe trebali bi se prati svakodnevno u vrlo vrućoj vodi s praškom za pranje ili izbjeljivačem.
  • Nikada ne istiskujte čir. Gnoj može proširiti infekciju i izazvati komplikacije, poput sekundarne infekcije ili karbunkula

Kinesko ljekovito bilje: 

Kinesko travarstvo usredotočuje se na smanjenje vrućine u tijelu, za koju se smatra da uzrokuje čireve. Pokušajte piti čaj od maslačka (Taraxacum mongoli- cum), krizanteminog cvijeta (Chrysanthemum indicum) ili ljubice (Viola yedoensis).

Liječenje ljekovitim biljem: 

Postoji obilje biljnih lijekova za čireve. Za suzbijanje upale možete birati između masti napravljene s bijelim sljezom (Althaea officinalis), biljnog obloga od brijesta (Ulmus fulva) i tinkture od perunike (Iris versicolor) ili mire (Commiphora mol mol).

Za suzbijanje infekcije nanesite ulje kajeputovca (Melaleuca spp.) na čir četiri do šest puta na dan. Eterična ulja bergamote (Citrus bergamia), lavande i Lavandula officinalis), kamilice (Matricaria recutita) kadulje (Salvia officinalis) također se preporučaju zbog svojih antibakterijskih svojstava. Hidrastis Hydrastis canadensis) sadrži alkaloid poznat kao berberin, za koji se tvrdi da ima svojstva suzbijanja bakterija; izmiješajte s destiliranim hamamelisom Hamamelis virginiana) i upotrebljavajte kao sredstvo za ispiranje.

Homeopatija: 

Ako čir izađe iznenada i vrlo je crven i vruć, Belladonna (12x) tri do četiri puta na dan može usporiti ili zaustaviti infekciju. Za vrlo bolne čireve iskušajte Hepar sulphuris, a za one koji sporo zacjeljuju iskušajte Silicu, iste jačine i učestalosti.

Prehrana: 

Slaba prehrana i određeni nedostaci hranjivih tvari mogu oslabiti imunološki sustav organizma. Osim što će preporučiti prehranu bogatu voćem i povrćem, nutricionist može predložiti da jedete više češnjaka (Allium sativum) zbog njegovih antiseptičkih svojstava te hranu bogatu cinkom da bi se ojačalo obrambeni sustav organizma. To možete postići prehranom ili možete uzimati do tri kapsule češnjaka i dodatnih 45 mg cinka na dan.

Konvencionalna medicina: 

Ako je bol jaka ili ako čir nikako ne puca, liječnik ga može zarezati i drenirati pazeći da sve bude sterilno. Da bi se izliječio teži oblik izbijanja čireva, liječnik će možda propisati oralni antibiotik poput eritromicina ili dikloksacilina.

Alternativni načini liječenja: 

Čirevi muče ljude već stoljećima i ljudi im se suprotstavljaju svim vrstama lijekova. Budite oprezni kad iskušavate alternativne lijekove na svojoj koži jer krivim liječenjem možete zapravo pogoršati infekciju.

Liječenje kod kuće: 

  • Pomoću toplih obloga ili tople kupke s dodatkom Epsomove soli iz čira će se izvući gnoj.
  • Muškarci koji dobiju čir na licu trebali bi se prije brijanja prati antibakterijskim sapunom te nanijeti antibakterijsku kremu kad završe.
  • Oduprite se porivu da zarežete ili istisnete čir sami; posljedica bi mogla biti teška sekundarna infekcija. Većina čireva pukne sama od sebe; u nekim slučajevima čir prođe bez pucanja i nestane ispod kože

http://www.abeceda-zdravlja.com/%C4%8Direvi

 

* * *

Apcesi (čirevi) i infekcije

Šta prouzrokuje apscese (čireve) i infekcije?

Razne bakterije.

Postoji li neka razlika između apscesa i čireva, ili kako neki kažu — gnojanica?

Ne postoji.

Kakva je razljika između čira i karbunkula?

Karbunkul je šira infekcija koja obično izbija na više mesta, a ne samo na jednom kao u slučaju čira.

Postoji li neko određeno stanje kada su ljudi naročito skloni dobijanju apscesa ili infekcija?

Da, kada su anemični, neishranjeni, premoreni ili kada boluju od šećerne bolesti ili nekog drugog iscrpljujućeg oboljenja. Porodilje su takođe vrlo podložne ovakvim infekcijama.

Izbijaju li infekcije i apscesi obično u grupi?

Da, jer se kod pacijenta nije stvorila otpornost protiv odgovarajućih bacila koji su doprli u njegov organizam.

Pokazuje li serija apscesa ili gnojanica da nešto nije u redu sa pacijentovom krvlju?

Obično ne. Ipak je potrebno krv laboratorijski ispitati da bismo bili sigurni da je pacijent zdrav.

Kako ćemo najlakše izbeći ozbiljnu infekciju?

a. Redovno idite lekaru na kontrolne preglede kako biste se uverili da ne postoji nikakvo skriveno oboljenje.
b. Operite sve ogrebotine i posekotine vodom i sapunom i previjte ih čistim zavojem.
c. Nikad ne cedite, ne bušite niti otvarajte ni najmanje bubuljice ili gnojanice.
d. Izbegavajte upotrebu preparata na koje je vaša koža osetljiva. Neki ljudi su osetljivi na dezodoranse i kozmetičke preparate.
e. Infekciju koja se Širi treba lečiti ležanjem i antibioticima.
f. Stavljajte tople obloge na zapaljene površine.
g. Posetite lekara. On će vam reći ukoliko vam treba neki poseban lek ili antibiotik.

Na kojim delovima tela su apscesi i infekcije naročito opasni?

Na predelu gornje usne, nosa i lica, i to zato što su ovi delovi tela preko sistema vena direktno vezani s venama unutar lobanje.

Može li bušenje ili cedenje apscesa uticati da se oni pojave još u većem broju?

Vrlo verovatno može.

Kako dovesti apsces do kulminacije?

Koristeći tople obloge koje će lekar propisati.

Jesu li melemi korisni za sazrevanje infekcije?

Ne.

Kakvo je dalje lečenje pošto se apsces ili gnojanica (čir) u potpunosti razvije?

Vaš lekar treba da ga hirurški otvori.

Na kojim delovima lica su infekcije naročito opasne?

Opasno je buditi ili ceditl bubuljice oko gornje usne, nosa ili na obrazima, poSto se krvni i limfni sudovi ovih dolova ulivaju direktno u lobanju ispod mozga. Zbog ovakve anatomske strukture može ponekad doći do ozbiljnih infekcija mozga. Mlade ljude treba posebno upozoriti da ne cede bubuljice i gnojanice na ovim mestima.

Mogu li apscesi i infekcije nestati često sami po sebi?

Mogu. Pravilnom upotrebom toplih obloga i antibiotika, mnogi čirevi neće zahtevati hirurško otvaranje.

Kada se vrši drenaža apscesa ili čira?

Kada lekar smatra da će se gnoj lučiti nekoliko dana, u većini slučajeva on će postaviti dren da odvodi gnoj iz inficiranog dela tela ili apscesa.

Da li se često dešava da je potrebno amputirati ud zbog jake infekcije?

Vremenom ovo postaje sve manje i manje potrebno. Pa ipak, postoji jedan izuzetak: kad je u nekom delu tela nastupila gangrena kao što to može biti slučaj kod dijabetičara.

Šta onemogućava lečenje velikih infekcija na udovima kao što je to slučaj u dijabetičarskoj gangreni?

Dijabetičarsku gangrenu je često nemoguće izlečiti jer je kod ovih bolesnika cirkulacija krvi u udovima vrlo slaba.

Kako se najbolje može izbeći ponovna pojava infekcije?

Detaljnim lekarskim pregledom i odstranjivanjem bilo kojih posrednih uzročnika.


http://www.ordinacije.info/apcesi-cirevi-infekcije/



* * *

E sad, sjećam se da se i u mom djetinjstvu prijetilo čirevima ako na Badnjak naljutimo roditelje pa oni posegnu za šibom. Govorilo se da ćemo se osuti čirevima gdjegod nas dodirne šiba, no mislim da se samo radilo o roditeljskoj pedagoško smicalici koja  je trebala spriječiti dječje nestašluke u dane kad su imali najviše posla i nisu se imali baš vremena baviti djecom…

O ostalim navodima gospodina Hillera ne znam ništa. Moj otac je govorio da se kroz čireve čisti krv i cijelo tijelo. Čireve su liječili toplim, čak vrućim oblozima od prirodnih pripravaka (prokuhano ljekovito bilje, vruće mekinje itd), da brže „sazriju“ i mazalo ih se mastima iz domaće, kućne apoteke (npr. Nevennova mast).

 

HOMEOPATSKO NAČELO

 

Svaka upala je vrući proces! Ako isto liječimo istim, vruće treba tretirati vrućim.

Na čireve je narod nekad stavljao vruće obloge od mekinja. Ti oblozi su ubrzavali proces sazrijevanja čira i njegovo brže pucanje, curenje i čišćenje inficiranog mjesta. Zbog teškog rada u prljavoj okolini, česti su bili vrlo bolni upalni procesi na prstima, oko noktiju. Opet su rađeni vrući oblozi ili od mekinja ili raznog ljekovitog bilja. Ako se infekcija dogodila zimi, kad je bila oskudica svega, ruralni čovjek je jednostavno pričekao kraj svoje kravice da ona isprazni svoja crijeva i onda bi vruću balegu dok se još puši, privio na bolno, upaljeno mjesto i to je funkcioniralo, a nije ništa koštalo. Seoske žene su takve apscese na prstima močila u vrelom mlijeku i tako ubrzavale proces zacjeljenja. Ako bi kravica bila steona, pa nije bilo mlijeka močile su svoje bolne prste u vreloj vodi i vrlo brzo ustanovile da i to pomaže. Dakle nije bio bitan toliko medij koliko toplina, a ako se dobro odabere medij i pogodi optimalna temperatura, učinak je čudesan.

I ove bizarnosti vezane za ČISTILIŠTE, prvi put susrećem kod g. Hillera…

ČOPORU DJECE

nadala se mladenka koja je na svadbi nosila podsuknju neke žene koja je rodila mnogo djece. I nošenje ahata, prema vjerovanju, činilo je ženu vrlo plodnom. Bez djece su, naprotiv, ostajali brakovi sklopljeni za vijeme mladog mjeseca i za vrijeme smanjivanja mjeseca. —> Začeće.

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Naslov izvornika

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

Svadbeni običaji: Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama

Svakidašnjica hrvatskoga, seljaštva potkraj 19. i većim dijelom 20. stoljeća nije bila osobito blistava. Mnogi etnografski zapisi izrijekom svjedoče o neprestanoj bitci za preživljavanje, o pretežitom siromaštvu, o mnogim dužnostima i obvezama, nasuprot malobrojnim trenucima predaha, razonode i obilja. Kako bi se zadovoljilo zadanim obrascima ponašanja nastajao je uglavnom ograničen prostor za izražavanje osobnosti i upravljanje vlastitom sudbinom. Bilo je, dakako, znatnih razlika unutar istog sela ili kraja, a još više među različitim hrvatskim područjima.

Ipak, etnografski zapisi svjedoče i o iskoracima iz ograničenja svakidašnjice, o svečanim trenucima u životu pojedinca, obitelji i seoskih zajednica, o proslavljan ju seoskih i crkvenih blagdana i o obilježavanju najznačajnijih trenutaka u životu pojedinca. Neki opisi takvih prigoda svjedoče i o rastrošnosti i obilju, o potiskivanju strogosti i popuštanju stega, ali i o poštivanju vrlo složenih ceremonijala. Među takvima su i opisi bogatih svadbi, koje su višednevnim trajanjem, velikim brojem sudionika, bogatstvom opreme i darova, obiljem hrane i pića, među ostalim, iskazivale i veliku gospodarsku snagu i istaknut društveni položaj pojedinih obitelji.

U etnografskim opisima svadbenih običaja prepleću se svadbena zbivanja i zamisli koje ih pokreću, predodžbe i vjerovanja te postupci i verbalni oblici koji pripadaju području magije, kao i brojne preporuke i zabrane. Bogata građa o svadbenim običajima svjedoči i o kulturnoj mijeni, jer je nastajala u dugom vremenskom razdoblju, a zapisivače i istraživače osobno je iskustvo poticalo da uočavaju promjene. Nažalost, najvećim dijelom ta grada sadrži uopćene opise svadbenih zbivanja, više ili manje iscrpne, u kojima se gube pojedinačne sudbine, inačice i odstupanja od opće poželjnog modela. A svadba je prije svega osobni događaj, najvažniji u životu pojedinca, napose žene.

Lipa Mare vinac plela,
Oj divojko, oj jabuko, oj!
(Lika)

Jabuka - "carica" darova

U predsvadbenim i svadbenim običajima, u pjesmama i prozi vezanoj uz svadbu, nebrojeno se puta spominje jabuka. Prava jabuka kao dar, jabuka kao simbol. Kao metafora: lijepa i zdrava kao jabuka, crvena i okrugla kao jabuka.

Jabuka je i najuobičajeniji i obligatni predsvadbeni i svadbeni dar. Daruje se ili sama, ili s utaknutim ružmarinom, kovanim ili papirnatim novcem, s drugim ukrasima, s rupcem, na tanjuru, uz prsten. Jabukom se daruje ognjište i zdenac. Njome se uzvraća dar i, što je još važnije, potvrđuje dana obveza. Primiti jabuku znači primiti ženidbenu ponudu, obvezati se.

Svadbeni vijenac mladenkin je ukras, znak prepoznavanja, ali i zaštita. On simbolizira djevojačku nevinost, djevičanstvo. Udavača koja nije zadovoljavala strogom zahtjevu nevinosti, stavljanjem vijenca na glavu izlagala se javnoj pokudi. Već je u uvodu rečeno kako je mladenkin svadbeni vijenac zavrijedio da bude darovan Majki Božjoj i crkvi te čuvan na glavi Marijina kipa te posuđivan udavačama za čin vjenčanja.

U Omišlju na otoku Krku, na dan Velike Gospe - Stomorinu - žene pripravljaju Gospi zastavu poput svadbene, učinjenu od rubaca i vrpci. Navrh zastave stavlja se mladenkin vijenac - kruna, kakva se nosila na omišaljskom velom piru koji je trajao tri dana. Zastava je visila na sjecištu dvaju konopa, razapetih iznad omišaljskog trga u obliku križa, također okićenih raznobojnim rupcima.

Svadbeni vijenci su se čuvali i u obiteljima, kao dragocjene uspomene, često u posebnim ormarićima. Uz vijenac se obično nalazila i mladenčeva svadbena kitica, a ponekad i fotografija s vjenčanja. U zavjetnim crkvama nalazimo i svadbene vijence, kao poklon zavjetovanih žena. Svadbeni su vijenci pratili nesretne djevojke i u grob: prerano preminula, neudata mlada žena, opremala se kao nevjesta koliko je god to bilo moguće, ponekad i s vijencem na glavi.
Etnološka istraživanja govore o vijencu i ovjenčavanju nevjeste kao činu sklapanja braka još u vrijeme slavenske zajednice. Otada je navodno i darivanje jabukom i prstenom, raspletanje i rezanje kose udavači, promjena frizure i stavljanje kapice, oglavlja udate žene, kao i simbolično udaranje nevjeste.

Udavača i mladenka

Poznata teza o “nevidljivosti” žene u nekim kulturama i društvima nalazi potvrdu i u našoj etnografskoj građi. U toj gomili podataka ispisanih o životu u prošlosti tek pažljivim isčitavanjem promalja se lik žene pa tako i udavače, mladenke. Uz poneku pouku kako “nije zlato sve što sja” ipak se vrlo j asno pa i izrijekom kaže kakve udavače svi priželjkuju: zdrave, poslušne, marljive, lijepe i bogate. Redoslijed zna biti i drukčiji, često obrnut.

Koliko je djevojku udavao miraz, a koliko njezine osobine i izgled teško je suditi. U etnografskim zapisima vrlo je naglašena želja obitelji da sačuva i poveća imanje: što manje dajući djevojkama pri udaji, a što više dobijajući pri ženidbi mladića. Zanimljivo je da su narodne izreke i poslovice u tom pogledu često kontradiktorne, što samo pokazuje postojanje velikih razlika u mišljenju i iskustvu, ali i u različitim prilikama, područjima i vremenskom trenutku. Tako je zabilježeno:

Miraz djevojku udaje.
Uzmi vraga zarad blaga; blaga nesta a vrag osla.
Nijedno zlo ne dolazi bez velike prćije.
Prava žena, najbolja prćija.

Estetski kriteriji bili su različiti u razno doba i ovisno o kraju. Ovisno o tome bilo je poželjno da mladenka bude tanka i visoka ili lipa i debela, odnosno rumena i bila. Ali i to se može različito tumačiti:

Lijepe kolo vode, ružne kuću teku (drže).
Neka je koka šarena, pa makar i ne smjela jaje.

Možda bi se moglo zaključiti: djevojčina ljepota bila je poticaj, dobre osobine dodatna prednost, a dobar miraz jezičac na vazi, ako ne i najveći uteg.
Kako biti siguran da će odabrana djevojka zadovoljiti očekivanjima, kako ne dovesti vraga u kuću? Treba se dobro raspitati, pogledati djevojku i imanje, propitati se o kući i stanju. A to sve najbolje će uraditi stariji, roditelji i rodbina, a ne jedva stasala seoska mladež, djevojke i mladići, koje mogu ponijeti osjećaji. Odabrati djevojku prema svojoj kući značilo je da izabranica treba biti sličnog ili boljeg imovinskog stanja.

Zanimljivo je da se o udavači sudilo i na temelju usporedbi s njezinom majkom (dobra majka - dobra kći) pa je tako nastala izreka: Gledaj majku, uzmi kćer!
Zbog same djevojke seoska je obitelj željela dobro je udati, a još više se trudila da dobro oženi sina. 0 toj razlici govori pouka: Udavaj što god možeš dalje, a ženi što god možeš bliže. Iz bliza je lakše procijeniti djevojku, štoviše, Bolje je znano s manom, nego neznano s hvalom.

No ove pouke i izreke ne treba shvatiti doslovce i obvezujuće, nego kao primjer izražavanja određenih načina mišljena i prenošenja iskustava, bez pretjerane težine koja im se ponekad pridaje.

Opće mjesto u zapisima o mladenki u našim svadbenim tradicijama je tvrdnja o njezinoj pasivnoj ulozi, o ustezanju od govora i jela, dakle ne kao o subjektu nego objektu svadbenog zbivanja. Svadbeni ceremonijal, temeljeći se na takvom poimanju udavače odnosno mladenke, u nekim je krajevima išao tako daleko da drugo lice, najčešće djever, govori umjesto nje: pita blagoslov roditelja, zahvaljuje im i oprašta se od njih. Možda to i nije najbolji primjer i ne može se prema njemu prosuđivati uloga mladenke, njezina potisnutost ili istaknutost. Ljepše je pomisliti da je riječ o prividnoj i dobronamjernoj marginalizaciji, zahvaljujući kojoj se mladenka u najdelikatnijem trenutku svadbe, pri oproštaju s roditeljima i rodbinom, može, u drugom planu svadbenih zbivanja, prepustiti osjećajima.

Težeći sretnoj udaji i braku, kao jedinom mogućem izboru u životu seoske djevojke u prošlosti, udavače su nastojale zadovoljiti očekivanja: biti vrijedne i poslušne, ugađati mužu, svekrvi i svekru i svim ukućanima. Međutim, mlade su se žene i djevojke sigurno i tada razlikovale u naravi i temperamentu. Pravila ponašanja su se uvijek mogla i prekršiti, a oduvijek je bilo ljudski malo se i našaliti:

Oj svekrvo, dobro se naredi,
Ide snaja, visit ćeš na gredi,
(Slavonija)

Magija za plodnost - spolni organi i odnosi

U domeni šale i zabave, a svakako i erotičnosti, u etnološkoj literaturi sasvim prešućene ili pak odlagane isključivo u pretinac s natpisom “magija za plodnost”, pripadaju i brojne aluzije, šale, postupci, svadbene igre i rekviziti koji asociraju ili imitiraju spolne organe i spolni odnos, podsjećajući tako i na “obvezu” mladenaca u prvoj bračnoj noći. Medu takvima su “najuvjerljivija” dva rekvizita: falus od drveta, tijesta ili plodova i drveni lutak kojem, povlačenjem konca, iskače falus. U Slavoniji čauš - svat koji upravlja svadbom i razveseljava svatove, ima palicu faličkog oblika s dva kokošja jajeta, prethodno pažljivo ispražnjena i uzicom, na odgovarajućim mjestima,obješena uz palicu. Čauš na toj palici ističe, prikazuje svadbene darove.

Magija za plodnost sigurno je dugo bila prisutna u mnogobrojnim preporukama i postupcima, posebice kad je riječ o mladenki. Zaista su brojni zapisi o tome što sve mladenka treba ili ne treba učiniti kako bi osigurala sreću na dan udaje i kasnije u braku, kako bi izbjegla uroke, osigurala ljubav i vjernost budućeg muža, zdrav i brojan porod ili pak određeno vrijeme odložila dolazak djece.

Poznata je apotropejska uloga određenih predmeta, tvari, boja: crvenog, treptećeg i blještavog, paprike i češnjaka, raznih metala i poludragog kamenja, kao zaštite od loših namjera, sila, uroka. Ili je i izbjegavanje vezanja čvora na odjeći ili ukrasnoj vipci, u želji za lakim porodom ili u namjeri da se ne “zaveže” mladenčeva muškost, zatim oblačenje dijela odjeće naopako za sreću, a protiv uroka, i mnoštvo drugih pojedinosti, u bezbrojnim inačicama, ponekad i sa sasvim suprotnim namjerama i predodžbama.

Razumljivo je da je mladenka središte svih ovih pokušaja da se osigura najbolji tijek svadbenog zbivanja i kasnijeg bračnog života, ljubav i sklad među mladencima i ispunjenje svrhe njihova braka - poroda djece. Priželjkivanje muškog potomstva, toliko isticano u nas, najočitije je u vrlo raširenom postupku pri dolasku mladenke u novi dom, kad ona mora pridržati i darivati dječaka nakon što je donijela kruh i vino, kao simbole blagostanja. Vrlo su rasprostranjeni i postupci s vatrom i vodom, tumačeni kao ustracija - očišćenje i libacija - žrtva ljevanica (prolijevanje vode i vina). Žrtva izvoru, odnosno vodi, održana je u obliku mladenkinog obvezatnog posjeta i darivanja zdenca. Mladenkini postupci oko praga i ognjišta, također vrlo različiti u pojedinostima, pretežito imaju svrhu njezina doticaja i upoznavanja s nekdanjim kultnim mjestima čovjekova doma. Uz prag i ognjište vezuju se predodžbe i vjerovanja o precima i obiteljskom kultu. U svakodnevnom životu ognjište je središnja točka kućanstva, mjesto za pripremanje hrane, okupljanje, druženje, izvor topline i utočište za djecu i starce. Od mladenke se očekuje da zna kako postupiti prilazeći pragu: na njega stati ili ga prekoračiti, kleknuti i/ili ga poljubiti. Slično je i s ognjištem koje ponegdje mladenka dariva jabukom.

Čini se da je suzdržavanje mladenke pri jelu na svadbi potaklo nastajanje šaljive pjesmice o njezinoj proždrljivosti poslije svadbe. Evo zapisa jedne od inačica, zabilježene u Poljicima; zbog njezine opširnosti donosimo samo nekoliko prvih stihova.

Ja dovedo nevisticu pa joj dado večericu.
Prvu večer' večerala Sitnu ticu jarebicu.
Drugu večer' večerala:
Dva goluba, sitnu ticu prepelicu.
Treću večer' večerala:
Tri grlice, dva goluba, sitnu ticu prepelicu.
Četvrtu večer večerala:
Četri patke, tri grlice, dva goluba, sitnu ticu prepelicu.
Petu večer večerala:
Pet gusaka, četri patke, tri grlice, dva goluba, sitnu ticuprepelicu. Šestu večer večerala:
Šest ovaca, pet gusaka, četri patke, tri grlice, dva goluba, sitnu ticu prepelicu. (...)

Sklapanje braka

Sklapanje braka osobito je važan trenutak u životu pojedinca i zajednice, preduvjet za stjecanje i odgoj potomstva, za nastavak samoga života. Uspješnost toga koraka nastoji se osigurati svim poznatim sredstvima: poštivanjem običajnog i obrednog, ljudskog i nadnaravnog. Oko toga događaja okupljaju se obitelji udavače i ženika. Prilika je to da se oživotvore stari običaji, vjerovanja i norme nepisanog i pisanog prava, prilika za gošćenje i veselje, glazbu i ples. Zato i opisi svadbenih običaja sadrže najraznovrsniju etnografsku i folklornu građu, regionalno znatno različitu, koja u mnogim pojedinostima - primjerice u poeziji - predstavlja najviše domete naše folklorne umjetnosti. Vidljiva je i odredena sklonost da se pri sklapanju braka daje prednost starijim tradicijama i da se u svakom pogledu pokuša ostvariti najviše i najbolje. Predodžba o svadbi, kao osobitom i reprezentativnom društvenom i folklornom događaju, urodila je bogatstvom građe o svadbenim običajima, ali i prevlašću idealnotipskih opisa nad podacima o pojedinačnim izvedbama, odnosno o konkretnim svadbama, o odstupanjima i variranjima zamišljenog i željenog modela. Stoga na temelju te građe nije moguće pratiti promjene u gotovo cijelom stoljeću njezina nastajanja, odnosno procijeniti kako se stvarno udavalo i ženilo u određenom kraju i u određenom vremenu, što je prevladavalo, koji je zapravo bio odnos željenoga i ostvarenoga.

U etnografskim zapisima kojima raspolažemo, osim opisa seoskih svadbi kojima je sve bilo najbolje i svega najviše i u materijalnom smislu, kao i u poštivanju cjelovitosti ceremonijala, u manjoj su mjeri zabilježena i odstupanja od optimalnog, mogućnosti izostavljanja i reduciranja običajnih pojedinosti i trajanja svadbe, zatim broja sudionika, količine darivanja i čašćenja. I da su svi bili dovoljno imućni da prirede bogatu svadbu, različite okolnosti neminovno su donosile manje ili veće različitosti, odstupanja ili prilagodbe.

Uz različitosti koje su nastajale između modela i ostvarenja, uvijek su i svuda postojale i druge mogućnosti: brak se mogao sklopiti na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrednovala. U samom vrhu, odnosno početku toga niza stoji najpoželjniji čin sklapanja braka - idealna svadba, a zatim slijede reducirani oblici, koji završavaju mogućnošću da bračni par naprosto započne zajednički bračni život uz tek neki tradicijski čin i uz obveznu promjenu odjeće i oglavlja, koja vidljivo pokazuje da je djevojka postala udata žena.

"Otmica žene"

U seoskoj se sredini brak mogao zasnovati i na druge, također priznate načine: različitim vrstama tzv. otmica žene. Fingiranom otmicom, jer je obostrano dogovorena, zatim djelomice dogovorenom (što najčešće znači da je djevojčina obitelj nije očekivala, a mladi par i obitelj ženika bili su u dogovoru), pa i pravom otmicom djevojke. Fingirana i dogovorena otmica jedva da se mogu nazivati otmicama, jer se njima najčešće pribjegavalo s namjerom da se izbjegnu zahtjevne svadbene procedure i naravno trošak. Takvi oblici sklapanja braka, također su reducirani, jer se u skraćenom postupku dolaska po udavaču i njezina odvođenja u ženikovu kuću - što je bit svake svadbe - obvezatno obavljaju pojedine simbolične radnje svojstvene svadbi (primjerice pucanje pri odvođenju i dolasku u mladoženjinu kuću, bacanje jabuke preko krova, promjena odjeće kao vidljivoga znaka novoga statusa, kao i drugi postupci pri dolasku u ženikovu kuću).

Pretpostavlja se da je otmica djevojke bila gotovo pravilo u davnoj prošlosti Slavena. U nas je bila dobro poznata u dinarskim krajevima, a u pojedinačnim slučajevima potvrđena je još i sredinom 20. stoljeća.

Među nisko vrednovanim oblicima zasnivanja braka nalazi se i jedini postupak u kojemu izostaje dolazak ženika i njegovih predstavnika po udavaču, jer ona u kuću izabranika dolazi sama (samodošla, dobjeglica). Razlog takvom postupku bio je u činjenici da se netko od zainteresiranih (udavačine ili ženikove obitelji, pa i samog ženika) opirao ili otezao da se sklopi brak, a takvom činu najčešće je prethodila predbračna veza koja je djevojku kompromitirala. Takav početak bračnog života udavači je donosio loš tretman u braku, a njezin nepovoljan položaj izražen je i stihovima:

Teško travi(zemlji) kuda vojska prođe, i nevjesti (divojki) koja sama dođe.

Crkveno i/ili građansko vjenčanje

Treba imati na umu da je ovdje riječ o tradicijskim načinima zasnivanja braka, a da se zakonski čin - crkveno i/ili građansko vjenčanje - različito u njih uklapao, ovisno o kraju i vremenu, ali i o pojedinačnim odlukama (prije ili poslije svadbe, na različitim mjestima za njezina održavanja, kraće ili duže vrijeme nadon prividne ili prave otmice). Neki opisi svadbe pokazuju kako se zakonski čin različiot uklapa u tradicijski, jer se obavlja više dana prije svadbe kao neka formalnost, a poslije njega udavača i ženik odlaze svaki svojoj kući u očekivanju svadbe. Crkveno vjenčanje, utemeljno tek na Tridentinskom koncilu, nije se jednostavno uklapalo u običajnu cjelinu i kada je uključeno u proceduru svadbe. Ali na njega su mladenci dolazili zasebno i nakon njega se razdvajali ili pak odlazak i povratak s vjenčanja nije pratilo propisano ponašanje, nego se u tom trenutku prekidao svadbeni ceremonijal i nastavljao po povratku s vjenčanja.
Na drukčije načine o zakonskom činu govori činjenica da se negdje brak naziva zakonom ili hiznim zakonom, odlazak na crkveno vjenčanje odlaskom na zakon, a "ozakonili se" znači vjenčati se.

Mnogobrojni opisi svadbenih običaja u Hrvata pokazuju da su oni regionalno vrlo različiti i gotovo svuda složeni, sastavljeni od više glavnih skupina običaja, počevši od odabiranja bračnoga para, do predsvadbenih sastanka predstavnika udavačine i ženikove obitelji (na kojima se ispituje spremnost obiju strana za sklapanje braka i utvrđuju uvjeti, procedura i sudionici svadbe) i na kraju same svadbe te pos 1 ijesvadbenih običaja. Veći ili manji broj predsvadbenih događanja, trajanje same svadbe i poslijesvadbeni običaji odvijaju se u kraćem ili dužem vremenskom razdoblju, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, mjeseci pa i godina. Najviše na dugotrajnost postupka od prvog dogovora do posljednjeg čina pri sklapanju braka utječe razdoblje zaruka, koje je u nekim krajevima i vremenima znalo potrajati i više godina. Vrlo je različito i trajanje same svadbe (od jednog do tri ili pet dana, tjedna pa i više), ovisno o regionalnim i lokalnim razlikama, kao i okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pojedine faze i postupci mogu se spajati i/ili izostavljati, reducirajući tako optimalnu tradicijsku proceduru sklapanj a braka na vremenski i sadržaj no vrlo različite postupke.

Tako svadbeni običaji traju manje ili više dana, pa i tjedana. Duže negoli drugdje trajali su u južnim dijelovima Dalmacije i Hercegovine, pa i u Slavoniji.

Iako se najviše udavalo i ženilo unutar istoga sela ili župe, ipak je često trebalo potražiti odgovarajuću djevojku, pobliže se propitati o osobinama udavače ili prilikama u ženikovoj kući, a zatim i o izgledima da bračna ponuda bude prihvaćena. O udaji i ženidbi mladih odlučivali su stariji članovi obitelji (roditelji, starješina zadruge), nastojeći dovesti radinu, zdravu i bogatu snahu, odnosno udati kćer u kuću gdje će s njom dobro postupati i gdje neće oskudijevati. Mladi se često nisu poznavali, a očekivalo se da će bez pogovora prihvatiti odluku starijih. Mladić se ženio kad je obitelji zatrebala dodatna radna snaga ili kad se ukazala osobito dobra prilika - poželjna udavača. Pazilo se na to da se prije udaju i ožene starije sestre i braća te strahovalo da djevojka ne propusti priliku u najpovoljnijoj dobi, ili da se ne spriječe prilike mlađim sestrama. S vremenom povećavala se mogućnost da mladi sudjeluju u izboru bračnog para; najznačajnije promjene u tom pogledu nastale su s nestankom obiteljskih zadruga, a uža obitelj, odnosno roditelji, i ranije su nastojali uskladiti interese obitelji mladoga para.

Pravila ponašanja i organizacija života i rada na selu ograničavale su prilike za susrete mladih, pa i mogućnosti da stariji pobliže upoznaju osobine moguće snahe. Osobito je to bio slučaj u raštrkanim zaselcima, koji su u prošlosti vrlo ograničeno međusobno komunicirali. Prilike da se javno pokaže za udaju i ženidbu dorasla seoska mladež bile su uglavnom proslave seoskih godova, odnosno svetaca zaštitnika, sajmovi, odlazak u crkvu i kolo poslije mise, zajednički poslovi uz druženje i plesne zabave. U nekim krajevima postojali su i osobiti datumi odnosno prilike kad se moglo vidjeti i odabrati, zamiriti djevojku (npr. “glavni curski sajam” u Vrlici na Gospu Rožaricu).

U traženju dobroga para, kao bračni posrednici, pomagale su u tome vične osobe, obično starije žene, a ponegdje se uspješno posredovanje i nagrađivalo.

Zagledi, ogledi

Odbijanje bračne ponude u seoskim je zajednicama donosilo porugu i poniženje; zbog straha od neuspjeha svoj u su misiju prosci obavljali u okrilju mraka, navečer ili rano ujutro. Neobično je bilo važno diskretno i neformalno obaviti prvo propitivanje i dogovore. Ta je zadaća pripadala ženama, posrednicama ili ženama iz ženikove obitelji, često njegovoj majci, a rjeđe muškom članu obitelji. Pravoj prošnji prethodilo je propitivanje ili tobože slučajni posjet, a samo ponegdje i osobiti predsvadbeni sastanak koji ima tradicijom ustaljen oblik i sadržaj - ogledi. Simbolične radnje koje oglede ponegdje iskazuju kao oblikovanu tradiciju jednake su onima koje drugdje susrećemo prilikom prošnje: nuđenje i prihvaćanje jabuke s novcem. Uz rjeđe zapise oogledima mnogo je više potvrda raznih načina neformalnog propitivanja s namjerom da se izbjegne odbijanje prošnje ili pak opisadrugih običajnih postupaka kojima je cilj utvrditi namjere udavačine obitelji.

Ponegdje se stapaju dva ili više predsvadbenih običaja. Tako podaci iz Like, objavljeni još godine 1874., izjednačuju zagled i zaruku kao dva imena za isti, odnosno prvi predsvadbeni sastanak na kojem djevojka prima jabuku. Još stariji zapis iz Like, iz 1845., govori o djevojci koja je zagledana, a da to i ne zna: kao potencijalnu snahu ženikova obitelj skriveno je promatra i više godina prije prošnje.

Prošnja

Prošnja je predsvadbeni čin koji se rijetko izostavlja. Obavlja se i tada kada je brak već dogovoren i obje obitelji o svemu suglasne, ponekad samo zbog poštivanja običaja i tradicijske forme. U prosce ide momkov otac ili drugi stariji bliži rođak, rjeđe sam momak, a s njima zna biti i jedan osobito vješt govornik. Njihovi pregovori s roditelj ima udavače razlikuj u se od kraj a do kraj a, a često se odvi j aj u po ustaljenom obrascu u frazama i dijalozima, koji se isti ili slični javljaju i u svadbi. Prosci se predstavljaju kao lovci ili putnici, traže neku izgubljenu životinju trag koje vodi u tu kuću i si. Sa sobom donose piće, hranu i darove, prihvaćanje ili neprihvaćanje kojih može biti znak prihvaćanja ili odbijanja prošnje.

Pri dolasku prosaca ukućani se ponašaju tako kao da ne znaju razlog njihova dolaska, a prosci se predstavljaju kao pastiri što traže odbjeglu ovcu, lovci što traže lov, srnu, zvijere. Jedni i drugi “igraju” poznatu im situaciju, improviziraju zadanu temu uz uporabu određenih ustaljenih izreka, odnosno govornih formula.

Srna nam je pobjegla, Sikudsmoje iskali, po trnju hodi li, sini nas je trag dopelal, Otud neimo dok srne ne najdemo. (Krasić)

U Žumberku momkov otac stavi na stol jabuku i kaže: “Mi smo došli po novom putu, po starom zakonu. Naš je dečko zavolio vašu curu. Sad mi pitamo nje: hoće li ona njega?”. Ako djevojka odmah pristane, uzme jabuku.

Iznimno je zabilježena i neka vrsta prošnje s djevojačke strane, odnosno inicijative udavačinih roditelja i rodbine da nadu odgovarajućeg ženika. Tako se u etnološkoj literaturi spominje da je u Karlovačkom Pokuplju bilo moguće da djevojka odnosno njezina obitelj počne pregovore oko sklapanja braka s odabranim ženikom.

Obilježje

Iako je obilježje izdvojeno kao zaseban dio svadbenih običaja a najčešće se tako naziva dar što ga prosci daju djevojci nakon uspješne prošnje (jabuka sa ili bez utaknutog kovanog novca, nakit, odjeća, kolač). Obiližje koje je u Poljicima vlastoručno primala djevojka na prošnji bogato je i obvezuje: prsten, pribadaca, ogrlica i zlatni novac. U Konavlima je dugo razdoblje vjereništva započinjalo malijem obilježeni i završavalo velikijem obilježeni. Tu je već riječ o zasebnim svečanim prigodama i ustaljenim običajnim postupcima, a daruje se veoma bogato, zlatnim i filigranskim nakitom i drugim. Kad se skratio razdoblje vjereništva veliko se i malo obilježje stopilo u jedno.

Obilježje kao zaseban predsvadbeni sastanak potvrđen je i u Hrvata u Bosni: bila je to gozba nedjelju ili dvije nakon prošnje, na kojoj se uzajamno darivalo, a osobito je zanimljivo da se umjesto isprošene djevojke izvodila smiješno opremljena žena ili muškarac (slično se događa i u svadbi pri dolasku po mladenku, kao i u Hrvata u mnogim drugim krajevima).

Zaruke

Zaruke su najčešće zaseban čin, a samo im ime kazuje bitni simbolični sadržaj: primanjem za ruke mladić i djevojka iskazuju odluku da zasnuju brak. Taj je čin poznat svim Slavenima, sličnog imena i istog simboličnog značenja; pretpostavlja se da je u prošlosti to bio glavni obred pri sklapanju braka.

Još dva čina slične su obredne važnosti i velike starine: okretanje naoposun (u smjeru kretanja sunca) i prstenovanje, a zbivaju se često na zarukama, ali i u drugim prilikama predsvadbenih običaja. Prstenovanje je poznato gotovo svuda i u svim vremenima, a u nekim se krajevima izdvojilo kao zaseban obred (osobito u Hrvata iz Bosne, u hrvatskom dinarskom području i u južnoj Dalmaciji). Zanimljiv je zapis iz Poljica gdje se spominje prstenovanje (kao starij a tradicija) i okretanje naoposum Nasred kuće je stol i na njemu prsten, britva, ogledalo i krunica. Djevojka pristupi stolu, otac mladoženje uzme je za ruku, okrene tri puta naoposun, stavi joj prsten, prekriži je govoreći: U ime oca... (sina i duha svetoga. Amen).

Prstenovanje i okretanje naoposun spominje se kao obvezujući obred i u Poljičkom statutu u svezi s jednom otmicom djevojke iz godine 1665. (najstariji djelovi Poljičkog statuta nastali su početkom 15. stoljeća, a Statut se nadopunjavao tijekom tri stoljeća).

Kao primjer starine i raširenja trokratnog okretanja zaručnice često se navodi i opis iz djelaj. W. Valvasora Slava vojvodine Kranjske (17. st.), koji se odnosi na stanovnike Krasa u Istri. Okretanje djevojke pri prstenovanju zabilježeno je i u Lici (u zborniku pravnih običaja Baltazara Bogišića iz 1874), gdje kum prekrsti djevojku prstenom, natakne joj ga na prst, okrene je tri puta prema hodu sunca, poljubi se s njom i pruži joj jabuku u koju su zataknuti novci.

Građa

O svadbenim običajima bilježi mnoge varijante običaja s prstenom, a ponegdje uz to i poseban dijalog. Tako u Novalji na otoku Pagu zaručnikov otac pita djevojku: Voliš veru ili viru?, a ona odgovara: Volim viru nego veru, jer je vera za ljubav, a vira za budućnost.

U nekim hrvatskim krajevima čin okretanja događa se i u drugim trenucima svadbe, s izmijenjenim ili zaboravljenim prvotnim značenjem i važnošću, ponegdje kao puka formalnost. U Stupniku nedaleko od Zagreba pri posljednjoj od više posjeta prosaca, kao završni čin prošnje, djevojka i mladić uhvate se za ruke i okrenu se tri puta. Župnik iz Visočana kraj Zadra, opisujući ženidbene običaje u Kotarima, bilježi trokratno okretanje djevojke u trenutku kad je brat predaje svatovima; uz tri okreta djevojka od mladoženje dobij a i udarac u leda.

Etnolozi smatraju da čin okretanja udavače iskazuje patronat nad njom onoga koji čin obavlja ili onoga kojega ta osoba zastupa, mladenca ili njegovu obitelj, a upućuju i na mogućnost da je takav svadbeni čin postojao i u starih Slavena.

Pri zarukama, uz gotovo obveznu jabuku, novac i prsten, djevojka prima i druge darove: uporabne i ukrasne tekstilne predmete i nakit, a često i osobita jela, odnosno kolače. Djevojka uzvraća mladencu, najčešće mu daruje rubac, po mogućnosti i njegovoj pratnji, a i oni njoj daruju još ponešto; gotovo redovito obostrano se razmjenjuje piće.

Između završenih zaruka i svadbe bilo je još nekoliko sastanaka i pratećih običaja - regionalno različitih. Jedan od njih je ugovor, kome samo ime govori da se na tom sastanku ugovara, i to najčešće ugovaranje o samom vjenčanju, uglavljivanje obaveza obiju strana oko darova, čašćenja, svadbene procedure pa i sudionika na svadbi. Važan dio ugovora je i cjenkanje oko novca što ga svekar daje mladenki za nabavku njezine opreme. Na takvom sastanku, ili u nekoj drugoj prilici dogovaraju se o djevojčinom mirazu i opremi. Ti dogovori, kao i svi predsvadbeni sastanci, događaju se u kući mladenke, a i lom se prilikom razmjenjuju darovi i čašćenje.

Nekoliko predsvadbenih običaja ne nalazimo svuda gdje žive Hrvati, nego su regionalnog značaja. To je pletenje vijenca, udavačin obilazak rodbine i skupljanje darova, te svečani prijenos udavačina ruha i opreme. To je najčešće dio same svadbe. Značajno je, da bez obzira kad se obavlja, osim prilike da se javno vidi i komentira djevojačka sprema, taj čin prate različiti običajni i magijski postupci.

Običaj da isprošena djevojka obiđe svu rodbinu, bližu i dalju, pitajući za njihovo mišljenje 0 njezinoj udaji (iako je obično sve već dogovoreno) zabilježen je u sjevernoj Hrvatskoj: uz naziv ili po pitajnu ima i druge značajke ustaljene tradicije. Zanimljivo je da je u Poljicima istu obvezu imao i ženik, ali se već početkom stoljeća zanemarila.

Pletenje vijenca ili više njih, kao posljednji predsvadbeni običaj uoči samog vjenčanja, zabilježen je u nekoliko hrvatskih krajeva i to međusobno udaljenih, s jedne strane u Lici i Hrvatskom primorju, a s dinge u Slavoniji i Podravini. Događa se u domu udavače i ima značaj oproštaj a djevojke od vršnj akinj a, odnosno djevoj ačkog života. Vijenac se plete za mladenku, za neke od svatova i negdje za svatovski barjak. Obično se unaprijed priredi sve potrebno, a to je prije svega bi lj ka, odnosno više nj ih: obvezna je određena vrsta zimzelena (neteg, netig, pavenka), zatim rutvica i ružmarin. Uz ostale običajne pojedinosti treba spomenuti i pjesme koje se tom prilikom pjevaju. Jedna od njih je cjelovita, ili u fragmentima, zapisana naviše strana, a poznata je i drugim Slavenima:

Crleno cvetje i modro,
Brala ga Mara djevojka Za onom gorom visokom;
Meče ga jočku 71a krilce,
Jočko ga s krilca na zemlju:
“Ni Mara moja ni cvetje,
Mara je tuđa za mene. ”
Crleno cvetje i modro,
Brala ga Mara djevojka Za onom gorom visokom;
Meče ga majki na krilce,
Majka ga s krilca na zemlju;
“Ni cvetje moje ni Mara,
Mara je tuda za mene. ”
Crleno cvetje i modro,
Brala ga Mara djevojka Za onom gorom visokom;
Meče ga dragu na krilce,
Dragi ga k sebiprivija:
7 cvetje moje i Mara,
Ja sem Maru zaljubil, ”
(Podravina)
U Lici se vijenac plete od zimzelene biljke zvanzpavenka, a plete ga dobra pjevačica uz pjesmu:
Lipa Mare vime plela,
Oj divojko, ojjabuko, oj! (pripjev iza svakog stiha!)
Od pavenke zelenike,
Ksebi svoje druge zvala:
Dođite mi, druge moje,
Pomoz'te mi vinaeplesti,
Sutra ću vam odlaziti,
U tuđicu u daljin u,
Tuđu majku majkom zvati,
Svoju moram ostavljati,
Tuđeg rodu rodom zvati,
Svoga moram ostavljali,
Tuđu sestru sekom zvati,
Svoju moram ostavljati,
Tuđeg brata bracom zvali,
Svoga moram ostavljati.

Osim vijenca uoči svadbe pripremaju se i svadbene kitice, pretežno od ružmarina (kojega su negdje i pozlaćivali). Te kitice namijenjene su svatovima, koji ih moraju barem simbolično otkupiti novcem Za svatove priprema se i zastava, svatovski barjak, koji je načinjen od šarenih rubaca i vrpci, s jabukom ili narančom, kitom zelenila ili cvijeća na vrhu, ponegdje i s obješenim svatovskim kolačem.

 

http://www.vjencanje-ponuda.com/clanci/savjeti/svadbeni-obicaji-mladenka-hrvatskim-svadbenim-tradicijama#.VFye6HktDIU

Nekada se bogatstvo mjerilo brojem djece u kući i brojem grla u štalici…

Najveće prokletstvo  je bilo biti nerotkinja….

U mom kraju su mladenki pred kućnim pragom novog doma donosili muško dijete (bebu) pod vjenčani veo iz istog razloga, da mladenka bude plodna i rodi puno djece…

Danas je to malo preinačeno, pa često muško dijete nosi jastučič sa vjenčanim prstenjem u svadbenoj ceremoniji, a među djeverušama sve češće viđamo svečano obučenu djecu kako nose krajeve mladenkinog vela…

Sve su to preinake istog, prastarog vjerovanja da treba učiniti sve kako bi se osigurala plodnost novovjenčanog para…

Bauk neplodnosti iz prošlosti se itekako i danas nadvija nad mladenkama modernog doba jer je zbog modernog načina života u porastu i primarni i sekundarni sterilitet…

Eto, zato sam prenijela vjerovanja vezana za plodnost i svadbene običaje u hrvatskom narodu…

Nadam se da će vam biti zanimljivo ovo pročitati, pogotovo ako se spremate na neku svadbu u skorije vrijeme…

 

 

Svatovi i svadba

Svatovima se u najširem smislu, posebice u novije vrijeme, nazivaju svi sudionici svadbe. U prvotnom smislu svatovi su glavni sudionici svadbe, oni s posebnim dužnostima i nazivima. Uz njih u svadbi sudjeluju i drugi: prije svega ukućani udavače i ženika, rodbina i gosti, koje u raznim krajevima različito nazivaju.

Prepletanje naziva svadba i pir i njihovih izvedenica proizlazi iz razlike u značenju tih riječi. Prvi je u vezi s prijelazom djevojke iz jednoga u drugi rod (svatanje, svojatanje djevojke), pa prevladava u skupnim i pojedinačnim nazivima glavnih sudionika. Drugi se ponajprije odnosi na svadbenu gozbu, pijenje odnosno gošćenje (zato se nerijetko svati ili svata goste napiru). U određenom prostoru ili vremenu mogao je prevladavati jedan od tih naziva (npr. pir pa i pirovjanipirovljani na jadranskom području), a istodobna uporaba oba izraza u jednome kraju može izražavati i razlikovanje mladenčeve i mladenkine strane u svatovima.

Broj, obveze, kao i nazivi svatovskih dužnosnika, vrlo su različiti u pojedinim podmčj ima. Ipak je očigledno da je svuda temelj svatovske svite činilo troje, petero ili sedmero osoba, medu kojima može biti i mladoženja i jedna žena - pratilja i zaštitnica udavače, a njima se zatim pridružuje i mladenka. S vremenom i blagostanjem rasla je i sklonost povećanju broj a svatovskih dužnosnika, udvostručavanjem postojećih uloga ili pridodavanjem novih. Gotovo svuda postojala su pravila o najmanjem broju svatova i više mogućnosti za njihovo povećanje, ponegdje točno utvrđena mogućnost s većim ili manjim obveznim brojem sudjelovatelja.

Nazivi za pojedine svatove, kao i za udavaču i ženika, različiti su od kraj a do kraja: mladenci, mladići, mladenići u sjevernim hrvatskim krajevima, mladijenci u južnima. Udavaču zovu mladenka, mladenčica (sjeverna Hrvatska), mlada (dinarsko područje i drugdje), odnosno nevjesta, neva, nevista, nevesta, nevistica (Dalmacija, Hercegovina, Primorje i Kvarnerski otoci), ali i dobitak (Bosna i drugdje). Izrazi mlada i nevjesta/nevista označavaju i mladu ženu u prvim mjesecima ili prvog godini braka odnosno do vremena kada rodi prvo dijete.

Uz mladenku, kao pratilac i zaštitnik, obvezno se nalazi d/j/ever i mlada ženapo/d/snehalja, posnaš/n/ica, podsneš i slično zvana na sjeveru, na dinarskom području i u Slavoniji /j/enga, /j/enđija, /j/enđibula, a s nazivom djeveruša poznata i u građanskim svatovima.

Gotovo svugdje u nas jedan svat predvodi svatovsku povorku i zato se zove prvi, prvi/je/nac, ali i vojvoda, dolibaša, kapitan, deči (vodeći!), odnosnopoklojnič (jer se svima klanja, odnosno pozdravlja). Često se uloga predvodnika ujedinjuje s ulogom zastavnika ili bar/i/jaktara ili su to dva lica odnosno svata. Poseban svat zadužen je da svatove zabavljava, pa je često i na smiješan način opremljen: zovu ga čauš, čajo, a u Gradišćanskih Hrvata donekle sličnu ulogu imastaćilo. Posebne uloge s odgovarajućim imenima imaju i drugi svatovski dužnosnici: koji nose mladenkino ruho, jelo i piće, najavljuju dolazak svatova i drugo. U nazivima kao i dužnostima svatova u Hrvata vlada velika raznolikost, pa je o tome vrlo teško općenito govoriti.

Zahtjevnu ulogu svatovskog veseljaka, čauša, znao je u više svadbi ponijeti isti čovjek, a slično je bilo i s japicom domaćim (u kajkavaca) koji, iako obično nije domaćin niti član obitelji, govori u ime ukućana i mladenaca. Obje uloge traže dobre govornike i poznavatelje svatovske tradicije, pasu se zato te dužnosti povjeravale već okušanim osobama.

Nije ovdje slučajno riječ o svadbenim “ulogama”: mnogi su etnolozi i folkloristi upozorili na dramski aspekt svadbenih običaj a, i bez obzira na to jesu li isticali pojedine dijelove ili su cjelinu svadbenih događanja promatrali kao svojevrsnu predstavu. U tom smislu Milovan Gavazzi je posebno upozorio na zbor koji u nekim krajevima prati svadbena zbivanja, a čiju su ulogu zapazili i drugi europski folkloristi i usporedili ga sa zborom u klasičnoj grčkoj drami. Osobitu ulogu u svadbi imaju i seoski muzikanti, u starije vrijeme seljaci s osobitim darom koji im je omogućavao dodatnu zaradu ili barem hranu i piće, a kasnije poluprofesionalci pa i profesionalci. Uz svirku oni su i predvodili određena svadbena zbivanja i izvodili šaljive scene, gotovo prave svadbene komedije.

U nekim krajevima bilo je uobičajeno tituliranje svatova izrazima koji ukazuju na drugu društvenu skupinu, na stalež kojemu ti ljudi inače ne pripadaju. To je rašireno oslovljavanje svatova kao “gospode” (gospođa svatovi), kao i oslovljavanje s “vi” ili obraćanje u trećem licu množine (čuju, gospon), što je slučaj na kajkavskom području. Prema nekim tumačenjima tu se radi o namjernom imitiranju ponašanja višeg staleža, ugledanju na negdašnju vlastelu. Privremeni prijelaz u viši rang ili drugi stalež, također na verbalnom planu, potvrđuje se i u već spomenutim nazivima (npr. u Žumberku postoje uobičajeni nazivi: mlada i mladoženja, ali ih za trajanja svadbene procedure oslovljavaju skapetanica i kapetan). Ta vrsta “napredovanja” u znaku vojničke hijerarhije vjerojatno nije tek slučajno vezana uz podmčj as vojničkom tradicijom. Ta ista tradicija nazire se i u drugoj pojedinosti, u mladenčevoj odjeći u kojoj bar jedan dio treba biti po uzoru na vojničko odijelo i to ne ono suvremeno, nego dio vojničke uniforme iz starijeg vremena (kabanica, uske hlače). Istoj skupini pojava vjerojatno pripada poredak i kretanje svadbene povorke u kojoj neki naziru oblik vojne formacije; s time je možda u svezi i inzistiranje u nekim krajevima da svatovi jašu na konjima bez obzira na udaljenost, a možda i specifičan način izražavanja radosti i obilježavanje određenih faza svadbene procedure pucanjem iz vatrenog oružja (uz druge, osobito magijske svrhe).

Svadbena odjeća i mladenkino oglavje

Svadbena odjeća najčešće je najsvečanija djevojačka i

momačka odjeća određenog kraja. Ona varira ovisno o mogućnostima pojedinih obitelji i njihovoj sklonosti da prihvate noviju modu ili u svadbenoj prilici prednost daju starijim tradicijama. Najosebujniji dio svadbene opreme je mladenkino oglavlje, vijenac ili kruna, starije ili novije vrste i oblika, pretežito usklađeno s izabranom odjećom. Ugledajući se na gradsku modu na selu se i drukčije uređivala glava mladenke, ili s pokrivalom ili bez njega.

Posebnost starije tradicijske svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, etnolozi su tumačili raznim magijskim svrhama, kojih je pretežita namjera bila da zaštite i odbiju zle utjecaje (pomoću šarenila i posebice crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, zakrivanjem lica). U mladenkinom vijencu ili kruni koncentriran je najveći dio simboličnih i magijskih poruka i značenja: po njemu se mladenku poznaje, ali on je i štiti, te iskazuje njezin prijelazni status između djevojaštva i staleža udatih žena. Mladenkin vijenac ili kruna u starije je vrijeme bio domaće izrade, sastavljen od pravog ili umjetnog cvijeća, stakalaca, trepetljika i drugih ukrasa, ponajčešće je šaren s prevagom crvene boje, s ovješenim ukrasnim vrpcama. U sjevernozapadnoj Hrvatskoj mladenkina se kruna sastoj ala o&parle, uobičajenog djevojačkog oglavlja, koje se dodatno ukrašuje šarenim kiticama, staklenim bobicama i šarenim brokatnim vrpcama koje joj padaju niz leđa i ramena. Kupovni vijenci i bijela boja proširili su se pod utjecajem gradske mode. Ponegdje je i mladenac imao svadbeni vjenčić pričvršćen na šeširu, a češće je to bila za šešir zataknuta kitica ili drugi ukras (npr. čapljino perje).

Početak svadbene ceremonije

Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini smatra sretnim (najčešće je to srijeda, a nikada utorak i petak) i to okupljanjem svatova u mladenčevoj kući i njihovim odlaskom po mladenku. U jadranskom području svadbena se povorka kreće pješice, u panonskom je poželjno da se vozi na kolima, a u dinarskom da svatovi jašu na konjima; ovisno o okolnostima i dužini puta u obzir dolaze i određena odstupanja.

Svadbena procedura pretežito se, uz mogućnost nekih varijanata, odvija na sljedeći način:

  1. Okupljanje mladenkinih svatova u njezinom, a mladenčevih u njegovu domu
  2. Odlazak mladenčevih svatova po mladenku (preuzimanje mladenke, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja)
  3. Vjenčanje (ukoliko nije obavljeno prije, ili će uslijediti kasnije)
  4. Nakon vjenčanja:
    a) odlazak svih svatova u dom mladenca
    b) povratak svih svatova u dom mladenke
  5. Svadba u mladenca (primanje mladenke u novi dom, Čašćenje, darivanje, skidanje vijenca, polijeganje mladenaca, običaji prvog bračnog jutra)
  6. Pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinom novom domu i pohod mladenke, ili obaju mladenaca, mladenkinom roditeljskom domu.

Okupljanje svatova u mladenke i u mladenca u mnogočemu se razlikuje. U mladenke je najznačajnije njezino opremanje, ponegdje obredno, u društvu vršnjakinja, a pod paskom starijih žena, s nizom magijskih postupaka. U mladenca je, naprotiv, težište na ceremonijalnom okupljanju najvažnijih svatova (npr. svirači odlaze po najuglednije svatove i dovode ih u mladenčev dom) i na ispraćaju mladenca i svatova na odgovoran pothvat kakav je odlazak po mladenku, a najčešće zatim i na vjenčanje. I ovdje se sve poduzima da bi se osigurao sretan ishod, od dobre opreme svatova do kršćanske molitve i pripomoći magije.

Odlazak po mladenku svuda uključuje osobito važan trenutak kad se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimlju od ukućana i primaju među sebe. To svadbeno zbivanje najčešće se odvija pred vratima mladenkina doma, na način sličan onome kad dolaze prosci: svadbena povorka moraše zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok konačno predvodnik ukućana ne popusti i naredi da se izvede mladenka (srna, ptica, janje, zvjere, lov). Nerijetko tada izlazi lažna mlada: izvode se i svatovima nude smiješno prerušene starije žene. Osim izgleda tobožnje mladenke, prisutne nasmijavaju i primjedbe koje idu na njezin račun; zabavljački aspekt te svadbene radnje potisnuo je u pozadinu njezinu prvotno magijsku svrhu. Ta se scena ponavlja tri puta (magična brojka tri!) dok ne izvedu pravu mladenku. Izvodi je brat ili drugi bliski rođak koji traži da mu pridošli svatovi za to plate.

Prema jednom zapisu iz Like, kad izađe prava mladenka slijedi dijalog: “To smo mi tražili, to je naša lipa ovčica, mi je poznamo”, kaže kum. “Kad je tako lipa, dobro ćete platiti”, kaže njezin brat. Zatim pita: “Tko se prima ovog čeljadeta?” Mladoženja stane pred svatove i kaže: “Bogpaja.” Kum plaća dvadeset krajcara, a brat sestru predaje djeveru, koji će je pratiti na vjenčanju i čuvati za pirovanja. Iz kuće donose rakiju i časte svatove. Dok oni piju, mladina sestra prišiva svatovima rožice i kiticepavenke.

U trenutku dolaska svatova, u sjevernim hrvatskim krajevima i u Istri, mladenka nastoji, skriveno od mladenca, pogledati ga na osobit način, kroz prozor, prsten ili savijene uzde, očekujući da će joj to osigurati njegovu vjernost. Pridošle svatove mladenkine vršnjakinje i mlađe rođakinje zakite pripremljenim kiticama, a negdje i svadbenim ručnicima (osobito u Slavoniji i Vojvodini).

Budući da je svatovima konačno dopušten ulazak u kuću počinje više-manje bogata gozba praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom pa i plesom. Izvode se i šaljive scene za zabavu i u praktične svrhe kao što je prikupljanje novca za mladence, kuharice ili svirače, ovisno o lokalnim običajima, vještini sudionika i mogućnostima obitelji.

Darivanje

Postoje znatne razlike u tome koliko se svatovi zadržavaju u mladenkinoj kući i koji se sve običaji i obredi tamo obavljaju, a koji u mladenca, odnosno u obje kuće. Darivanje na svadbi uobičajeno je i u mladenke i u mladenca. U mladenke darovi su ponajprije namijenjeni samoj mladenki pa i njezinim ukućanima. U mladenca darovateljica je mladenka, a darovi su namijenjeni mladencu i njegovima. Najvećim dijelom daruju se tekstilne rukotvorine i drugi uporabni predmeti, nakit pa i novac, a najrasprostranjeniji dar je jabuka - simboličnog značenja.

Darivanje je negdje jednostavno, a drugdje vrlo ceremonijalno i dugotrajno. Tako primjerice opisi pirovanja u mladenke iz Konavala bilježe vrlo razveden ceremonijal, brojne dugačke kitnjaste zdravice i druge obredne govore, dijaloge i formule i na kraju blagoslov i oproštaj prije odlaska mladenaca. U Slavoniji je osobito razvedeno darivanje, često praćeno šaljivim komentarima svata koji njime rukovodi.

U Gradišćanskih Hrvata određeni svatovi navijeste darivanje pjesmom u kojoj se spominju svi od kojih se očekuje dar i to prema utvrđenom redoslijedu:

S darom s darom, opremili ćaće,
S darom s darom, opremila majko,
S darom s darom, opremili brati...

Oproštaj i blagoslov

Poslije darivanja slijedi oproštaj i blagoslov prije konačnog odlaska mladenke iz roditeljskog doma. Razumljivo je da je to trenutak snažnih emocija, koje se potiskuju obredom i tradicijom propisanim postupcima. Stoga u ime mladenke dirljive riječi govori određeni svat.

Tako u Međimurju, kada dođe trenutak da svatovi nakon pira u mladenke podu k mladenčevoj kući, predvodnik svatova šereg kapilan najprije u svoje ime najavljuje polazak, a zatim govori u ime mladenke:

Dragi japek, vi' jeste zmenom fnogo trpeli, cfok ste mene od moje male mladosti ovak zdravo i veselo othranili i denes ovomo mladenco vu roke dali. Ako sam vam se da kajzamerele, oproste/e me i rečete: “Idi, čerka, idi, srečnoga tipota Bog def.
Draga moja mameka, vi mene jeste pod srcem nosili i kojili, Fnogepot jeste došli s polja znojni i žejni ter ste najprede išli k svojoj čerkece, ku ste našli v zipki ležeču i milo plačeču. Ja vam to ne mrem platiti, naj vam višnji Otecplati. Oprostele, ako sam vas da kaj zbantuvala i dejle mi svega materinskoga blagoslova. Dragi štrici, strine, vujci, vujne, leci, lece, sosede, sosedi i vi drage pajdašice, s kemi sem rasla, po gaje se šetala, lepe vinčeke spletala, Duže ne bom z vami pajdašuvala netepesme spevala. Ja sam denek denešnje dobila para, s kem bodem pajdašuvala do moje ali njegove smrti.

Pri blagoslovu osobitu ulogu ima obredno ispijanje vina, a u nekim krajevima za tu svrhu postoji i poseban vrčić ili pehar (zdravica ili molitvenica, čaša molitvena, nevjestina čaša), koji žene čuvaju kao uspomenu i osobitu vrijednost. Ostatak vina prolijevaju preko ramena (što se tumači žrtvom), a pri obredu mladenci stoje ili kleče na posebnoj prostirci ili naramku sijena.

Kad svatovi s mladenkom odlaze iz njezina doma, tada se obično odnosi i njezina oprema, ali to se može učiniti i u drugoj prilici: prije ili poslije svadbe, uz mnoge i lokalno različite običajne odnosno magijske radnje. U Dalmaciji, osobito južnoj, i Hercegovini poznat je običaj regionalnog značaja: otkup škrinje odnosno bacanje novca na nevjestino ruho, praćeno osobitim postupcima, pjevanjem pa i plesanjem.

Na putu od mladenkina doma povorku znaju zaustaviti seoski mladići, osobito ako se djevojka udaje u drugo selo, ili svatove zaustavljaju prijatelji i nude ih jelom i pićem. Netko od svatova također nosi piće pa i jelo (ponegdje osobitu vrstu peciva), da bi usput nudili njime promatrače, suseljane i prijatelje. U jadranskom području svatove na putu, osobito mladenku pa i mladenca, posiplju zrnjem žita, kruhom, slasticama, šećerom, u novije doba bombonima.

Na otoku Krku (Dubašnica) uz posipanje svatova pšenicom i ječmom, zabilježena je i prigodnica koju su govorile žene:

Dobra svaća prihodila,
Dobru sriču privodila,
Ča šenica, to golica,
Ča ozimac, to golać,
Ča bar, to dar.
Da biste se ljubili:
Kako kaša z loncen,
Kako magla z dolcen,
Kako tičica spoljen,
Kako ribica z moren!
Rodilo van, cvalo van:
Šake dobre sriče,
A najveć dičice.
(ili: A dičice koliko škulj na rešeto!)

Neke od zabilježenih i do nedavna sačuvanih svatovskih pjesama vrlo su stare. Jednu od njih još u 17. stoljeću spominje zagrebački biskup Petar Petretić: u okviru tadašnjeg nastojanja da “pogane” tekstove zamijene nabožnima, on upućuje da tekst pjesme o “Devici Mariji” narod može pjevati na poznati napjev pjesme koja počinje stihom Poseal sam bažulek.... Taj napjev, zapisan u crkvenoj pjesmarici Cithara oclochorda (prvo izdanje 1701), odgovara i danas poznatoj pjesmi s početnim stihovima Sejala sam bažulek (bosiljak). Franjo Kuhač zabilježio je tu pjesmu i u Gradišćanskih Hrvata, što znači da je bila poznata i u davnim vremenima njihova iseljenja.

U Podravini, u okolici Koprivnice, tu su pjesmu pjevali u mladenke kada na stol dođe pečenka. Iza svake kitice pjeva se stalni pripjev, a zatim muzikaši instrumentalno izvode istu melodiju dok se svi svatovi i gosti, s izuzetkom mladenaca, ne izljube. Tada nastavljaju s drugom kiticom:

Sejali smo bažulka,
Pripjev: Pelinka divojka,
Pelin nanije lisloper Su zelena svila.
Pod lom gorom visokom,
Danas mu je treći dan.
Idemo ga mi dva glel,
Je l’je zišel ili ne.
Trgamo ga kuće tri,
Vijamo ga vence tri:
Jeden tebi na glavu,
Drugi meni na sablju,
Treti bude Mariji,
Vu čem pemo na gosti,
Ktvemu ocu. materi,
Ti ne sedi kraj mene.
Nego sedi prot mene!
Ljudi budu mislili,
Daje bratec s sestricom;
Neje bratec s sestricom,
Već je Martin sjanicom.

Odlazak svatova iz djevojčina doma u mnogim krajevima prati pjevanje vrlo lijepih prigodnih pjesama primjerice:

Temna nam je nočka Na zemljicu pala,
Sem fličkom slavičkom Željni pokoj dala.
Sem drugem devojkam Svetla mesečina,
Samo mene loznoj Megla pred očima.
Vezda nam dohaja Ta dvanajsta vura,
Da se čerka z majkom Rezdruziti mora.
Tiraj, kočiš, konje,
Si kalani svoje,
Ka nam nabo mila Pole spoznavala,
Pole spoznavala,
K majki othajala,
K majki othajala,
Glase reznašala.
Hodi, mila, hodi Pak nam dobra bodi Vu našem ti kraju Dobro i predobro.
Vu našem ti kraju Tri puta na leto,
Tri puta na leto Pšenico ženjejo.
Vu našem ti kraju Peneze ne broje,
Nego li je m ila Z mericami mere.
Hodi, mila, z nami,
Hodi, draga, z nami.
Pazi, mila, pazi,
Koga brala bodeš.
Ka ti ne bodejo Ploti preskakače,
Plod preskakače,
Zvezdice brojače,
Gančec blazinica,
Poček vanjkušnica,
Melinek na glavi,
Drvocep na pleči.
(Međimurje)
Večeraj mi. Jano, za majkinim stolom,
Za majkinim stolom, pod zelenim vencem; A zutrn mi budeš za dragoga stolom,
Za dragoga stolom pod belom pećicom.
(Podravina)

Cvalo cviće modro i zele?io, sve od mora do Jurjeva dvora, brale su ga Jurjeince mlade, nabrale ga nidra i rukave pa ga nosu pri, brajnove konje i daju in vode iz gustirne:

“Jite, pijte, konji našeg brajne, sutra van je dugo putovanje, oba van je tri gore zelene, tri zelene, a tri jasenove i tri dana priko polja ravna, a četiri priko mora slana, za ulisli u dvore od cviča, u ti dvora kula pozlaćena!”
(Dalmacija)

Zdravice i govore na svadbama, uz određene svatove, izvode i drugi dobri govornici i improvizatori: nevješt govornik koji je dužan nekorne uzvratiti zdravicu ili želi nekome nazdraviti zadužit će vještijega da to učini u njegovo ime. Postoje mnogobrojni zapisi svadbenih zdravica, vrlo različitih od kraj a do kraja, od kraćih, ustaljenih formi do razvedenih i vrlo opširnih primjera govorništva.

Svadbena jela

Za svadbenu su gozbu gotovo svuda tradicijom propisani broj, vrste i redoslijed jela, a neka jela imaju osobitu ulogu u svadbi. Njihovo posluženje obilježava određenu fazu svadbene procedure i može ga pratiti odgovarajuća radnja, pjesma ili govor (otpravljanje svatova iz mladenkine kuće jelom zvanim bungur u Bosni, plesanje zelja u Međimurju, trančeranje purana uz šaljivu pjesmu ili govor u Hrvatskom zagorju, napijanje pečenomu u Konavlima). Gotovo svuda je u svadbi obvezno pečeno meso, pečenka: svinjska, ovčja ili pureća.

Obrednog je značaja osobiti svadbeni kruh, odnosno kolač i davanje mladencima određene vrste kaše.

Svadba u mladenca nastavlja se raznovrsnim običajima pri dolasku udavače u novi dom. Tu opet značajnu ulogu ima zbor pjevačica, koje često plešu u kolu, pjesmom traže da im se nakratko pojedini svatovi pridruže i da daruju kolo. Mladenki pri dolasku pruže da pridrži malo muško dijete: nakoljenče, nakonjče (gdje dolazi jašući pruže joj ga dok je na konju!). U pojedinostima vrlo različiti običaji s nakoljenčetom mogu uslijediti tek po ulasku mladenke u novi dom; primajući dijete (poželjno muško!) mladenka može imitirati dojenje, poljubiti dijete, a obvezno ga nečim daruje: kolačem, jabukom (samom ili s utaknutim novcem) ili drugim voćem, maramom. Etnolozi naglašavaju da je običaj vrlo star i raširen, osobito u slavenskih naroda.

U nekim krajevima, posebice dinarskim, prije ulaska u kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. Negdje u kuću mora ući preko osobite prostirke, platna ili tepiha. Ulazeći u kuću mladenka treba učiniti niz simboličnih i magijskih radnji, osobito u vezi s pragom i ognjištem. Kućni prag, kao sjedište predaka, mladenka je morala na poseban način prijeći, poljubiti ga ili izbjeći doticaj s njime. Kada se mladenka prima u novi dom značajnu ulogu igra svekrva - ona dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Najčešće mladenka mora ući u kuću noseći kruh ili kruh i vino, a u kući treba da izvrši određene radnje oko kućnog ognjišta kao kultnog mjesta; kad je ognjište bilo u sredini kuće mladenka ga je obilazila, ljubila i darivala, poticala vatru.

Žarenje vatre prate i magijske formule poput ove iz Slavonije:

Kobile se ždrijebile, krave telile, ovcejarile, krmače prašile, pure, guske i kokoške legle!

Po ulasku u kuću mladenka treba započeti s nekim kućnim poslovima (npr. mesti, okrećtati žrvanj, plesti, a svatovi joj namjerno smetaju) ili barem prihvaća određene predmete kao što su preslica, vreteno ili metla, te se upoznaje s gospodarstvom: obilazi gospodarske zgrade i stoku. U određenom trenutku i u mladenca je obvezno darivanje, ali sada mladenka, odnosno njezina rodbina daruje mladenca i njegove. Mladenka daruje dijelove odjeće, rupce, ručnike ili stolnjake. Darovani joj uzvraćaju uzdarjem, obično u novcu.

Darivanjem upravlja određeni svat, a često ga prate i posebne pjesme. U Slavoniji i u Hrvata u susjednom Podunavlju (Šokaca i Bunjevaca) postoji osebujan svadbeni običaj, odnosno odgovarajući rekvizit: svadbena ili svatovskagra/w; jabuka, gorica zelena, kravalj. Riječ je o vršiki stabla, koja ima četiri ogranka, eventualno i peti u sredini, a koja se nakiti na poseban način. Na vrhove ogranaka nataknu se (pozlaćene) jabuke, ogranci se povežu vrpcama na kojima su nanizane sjemenke, kokice od kukuruza, suhe šljive, šipci, raznobojni komadići čohe i drugo. Grana je utaknuta u drveni križ ili svadbeni kolač (otuda ime kravalj), tako da može stajati na stolu. Ona se predaje mladencu ili prodaje, odnosno izazivaju se određeni istaknuti svatovi da je otkupe novcem, koji zatim pripadne mladenki. Svatovska grana u drugim je hrvatskim krajevima nepoznata, ali je poznata drugim slavenskim narodima.

Naposljetku, pri kraju svadbe mladence odvode i poliježu u pripremljenu prostoriju: obično odlaze u pratnji nekog od svatova koji se brine o određenim običajima (npr. kum prostire postelju, sveže ili na neki drugi način približi mladence i dr.). Ostali svatovi u tom trenutku ili prave osobitu buku ili je pak običaj da to prođe u tišini. Kad se nakon toga mladenka ponovno pojavi među svatovima, ona dolazi u promijenjenoj odjeći, ili bar s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje značajne razlike između djevojaka i udatih žena u odijevanju i osobito pokrivalu za glavu ili načinu češljanja (od osnovne razlike da djevojke često ne nose nikakvo pokrivalo, a udate stavljaju osobite kapice, marame i složenija ogiavlja). Promjena odjeće, frizure i oglavlja vidljiv je, vanjski znak novoga statusa; po njemu tradicijska sredina prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.

Skidanje vijenca, odnosno promjena oglavlja, u nekim je krajevima poseban dio svadbenog običaja i izvode ga uz odgovarajući ceremonijal i uz posebnu pjesmu. U Hrvatskom zagorju skidanje vijenca prati pjesma:

Oj, joj venčec moj, dugo sam te prosila, malo sam te nosila, joj, joj venčec moj.

Zabilježeno je da se vijenac negdje skida na neobičan način, pomoću vilice (okolica Karlovca) ili sablje (otok Zlarin, Hiropolje), gudalom violine (Hiropolje).
Rasprostranjen je običaj da pri kraju svadbe, najčešće prvog bračnog jutra, mladenka u pratnji određenih svatova odlazi do izvora ili zdenca i uzima vodu, a izvor, odnosno zdenac, dariva: jabukom, kruhom ili sirom. Tom vodom polijeva svatovima ruke, odnosno daje im da se umiju i obrisu ručnikom, a oni joj za uzvrat u vodu bace novac.

Kraju pirovanja u mladenca pridružuje se mladenkina najbliža rodbina. Ti pohodi, pohodani, poodani, darovniki ili gosti, uz tradicijske nazive, poznaju i tradicijske oblike ponašanja: po njih odlazi mladenac sam ili u pratnji, pred njih izlazi mladenka u odjeći udate žene, a u mladenčevoj kući primaju ih uz određeni ceremonijal. Isto ih tako i ispraćaju. Pohodani obvezatno donose jelo i piće, a trenutak njihova dolaska i običajne pojedinosti lokalno se razlikuju.
Kraj svadbe obznanjuje neki svat posebnom izrekom ili se ponudi određeno jelo kao znak za rastanak, a zabilježen je i jedan galantni oblik otpremanja svatova: mladenac svatove i goste daruje kolačem, što je znak da je svadbi došao kraj.

I na kraju jedna pjesma počasnica s poluotoka Pelješca koja je posvećena mladenki da ostvari idealni obrazac mediteranske žene s kraja prošlog i početka ovoga stoljeća:

O ti neve visokoga vrata
Na glavi ti trepnu tri krune od zlata.
Da ti Bog da, neve, sina redovnika,
Da bi bila svemu rodu dika,
Iza njega, neve, ćerku jedinicu,
Koja ti nigovala svu tvoju dičicu.
vino i čelo, sve van zdravo, veselo,
Vaše lice rumeno, uvik cvalo, ne velo.

Foto galerija

Tekst: Zorica Vitez, "Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama", Etnografski muzej, Institut za etnologiju i folkloristiku

http://www.vjencanje-ponuda.com/clanci/savjeti/svadbeni-obicaji-mladenka-hrvatskim-svadbenim-tradicijama#.VFye6HktDIU

 

* * *

Nadam se da vam je bilo zanimljivo ovo pročitati, pogotovo ako se spremate na neku svadbu u skorije vrijeme…

ČUVAR KUĆE ili STOLIST

Tvrdilo se da je onaj tko ima crvenu mačku ili stolist s ružičastim cvatom zaštićen od nevremena. Čuvar kuće prije se često sadio na krovu kuće jer je s njim povezivana predodžba da tjera oluju. Rijetki cvat te biljke smatrao se predznakom smrti nekog stanovnika kuće.

 

Naslov izvornika

Sve o  Praznovjerju - Helmut Hiller

Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens 
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH, 
München 
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007

* * *

Kako biljke čuvaju život - Pouka neugledne čuvarkuće

Priroda je pravo čudo... Kad bi bar malo više učili od nje... 

Danas sam vrtlarila...

U hodu sam pokušavala spasiti i neke biljke koje su nekim čudom preživjele godinu dana nebrige i nemara (objektivne okolnosti) i otkrila da su preživjele samo dvije pelargonije i nekoliko rozeta čuvarkuće...

Čuvarkuću mi je poklonila naša mgracan prije nekih 6-7 godina i preživjela je eto do današnjih dana iako na mjestu gdje je postavljena, vanjske vlage malo dopire (samo ako kiša pada po vjetru), preživjela je i zadnju godinu bez vode...

Znam da čuvarkuća uspijeva i na najoskudnijim mjestima, ali....

Dok sam čistila preživjele rozete, zapanjeno sam gledala kako biljka sama sebe hrani i održava...

Ako biljka ne dobiva vlagu, donji listovi rozete gnjile i hrane rozetu vlagom iz procesa truljenja. Kad rozeta "popije" svu vlagu iz trulih listova, oni venu i suše se, a slijedeći red listova preuzima na sebe "Hranjenje i pojenje biljke"...

Od svega mi je ostalo desetak rozeta koje izgledaju posve zdravo i svježe, a pored puna vrećica suhih i nešto gnjilih listova...

Priroda je pravo čudo...

Kad bi bar malo više učili od nje...

Narodni nazivi: cmilić — cmio — čuvarka — divlje smilje — gromovna trava -— možek — nastran — netres — netrisak — ozluživ — pazikuća — pod silu živ — rosa u zlu dobra — smiljak — stolist — treset — uhovnik — ušna — vazdaživ — žednjak.


Opis biljke: čuvarkuća je trajna biljka s debelom lisnom rozetom. Listovi su debeli, mesnati i proviđeni šiljastim vrhom. U ljetu izraste 10 do 30 cm visoka cvjetna stapka koja je pokrivena malim Ijuskastim listićima. U lažnom šticu poredani cvjetići zvjezdastog su oblika, svjetlocrvene boje, a kod nekih podvrsta žute do crveno-ljubičaste.


Miris i okus: listovi su bez mirisa, a ukusa su sluzasta, malo trpka, kiselkasta i nalik na okus trave.

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz.

Stanište: čuvarkuća je prvobitno bila biljka kamenjara južne Evrope. Karlo Veliki je naredio da se ta biljka sadi radi njezine ljekovitosti i otada se raširila po cijeloj Evropi. Biljka je vrlo skromnih, gotovo nikakvih zahtjeva, nalazi se još u seljačkim i drugim vrtovima, te na slamnatim krovovima seljačkih kuća, a ponekad i na krovovima pokrivenim crijepom.



Ljekoviti dijelovi biljke: prema potrebi se sabiru svježi listovi (Sempervivi tectori folium) od početka ožujka do kraja listopada. Svježi sok (Sempervivi tectori succus) dobiva se tiještenjem listova.



Ljekovite i djelotvorne tvari: tanin, biljna sluz, masno ulje, smola, kalcijev malat, mravlja i jabučna kiselina. Sigurno je da su u biljci sadržane i druge, do sada još neistražene, ljekovite tvari.

Ljekovito djelovanje: ova biljka, doduše, nije u službenoj upotrebi, no ipak je još u starom i srednjem vijeku uživala veliki ugled. Kasnije, osim seljačkog stanovništva, jedva da se još tko njome služio. Tek se moderna homeopatija bavila tom biljkom, pa je ponovo postala poznata i cijenjena. Svježe zdrobljeni listovi ili čisti sok kao sredstvo koje hladi i steže, stavlja se na rane, upale, čireve, opekotine, i na bolna mjesta, nastala gihtom. Svježe ubrani listovi, pripremljeni kao čaj, a istovremeno i oblozi u obliku laganog ocjetka, primjenjuju se kao pouzdano sredstvo protiv pojasastog osipa (herpes zoster), zloćudnih kožnih bolesti, raspucane kože, hemeroida i glista (dr W. Winkelmann).

U novije se vrijeme priprema svježi sok od cijele biljke, bilo u obliku tinkture ili kao homeopatski preparat, te ga preporučuju neki autori (Munch, Stauffer i dr.) kod gnojne upale zubnog mesa i kod upala grla, čak se spominje primjena kod raka na maternici (carcinoma uteri).

Mast od čuvarkuće priprema se tako, da se u toplu i tekuću svinjsku mast pomiješa svježe istiješteni sok iz listova i ostavi da se ohladi. Ta se mast upotrebljava za liječenje zgnječenog tkiva (kontuzija), ozljeda uslijed nezgoda, rana, upala, opekotina, uboda insekata i dr. Još jedan recept za izradu masti naveden je u "primjeni u pučkoj medicini". Ljekovitost i jedne i druge masti traje samo godinu dana.

Primjena u pučkoj medicini: primjena u pučkoj medicini bila je oduvijek vrlo raznovrsna. Sok istiješten iz svježih listova vrijedi kao sredstvo protiv uboda od insekata. Nadalje se taj sok upotrebljavao protiv griže i griži sličnom proljevu, a i kao sredstvo protiv crijevnih parazita.

Kod probadanja u području slezene ili bolova u slezeni kuhaju se listovi čuvarkuće u mlijeku i dobivena kaša polaže na bolna mjesta što je moguće toplija. Svježi sok služi za obloge kod rana koje krvare, a mast za opekotine kao i za rane uzrokovane kiselinom.

Isto tako se svježi sok upotrebljava kod početnog stanja crvenog vjetra (erysipelas), kod skrofuloznih čireva i kod rana koje slabo zacjeljuju.

Svježi se sok izvana primjenjuje kod čireva na oku, kod bolova i curenja uha.

Kurje oči i sunčane pjege s očitim se uspjehom suzbijaju svježim sokom čuvarkuće. Sok se preporuča i za klistiranje kod napadaja groznice. Kod nagluhosti, izazvane skrućenim žutim ušnim sekretom, kapa se svježi sok listova u uho jer on rastvara sekret.

Jedan do dva lista čuvarkuće stave se u čašu vode i taj se hladni napitak pije nakon što je odstajao pola sata, a gasi žeđ onima koji imaju groznicu. Sok čuvarkuće, pomiješan s nešto jakog bijelog vina, služi za tjeranje glista. Iz "zbirke recepata kućnih lijekova" Philippine Welser, supruge nadvojvode Ferdinanda, koji je vladao u Tirolu od 1557-1580. god.: "Čuvarkuću gusto zakuhati, k tome dodati soka brđanke, na kraju dodati sasvim malo smole i nešto svinjske masti, to prokuhati, odstraniti sa vatre i tako dugo miješati dok sve ne bude hladno i tvrdo. Ova je mast vrlo dobra kod ozljeda i svježih rana."

Primjena u liječenju životinja: u alpskim područjima postojale su ranije mnoge masti za liječenje rana i ozljeda stoke, pripremljene sa čuvarkućom, srčanikom i borovicom.

Nešto iz povijesti nauke o ljekovitom bilju: vrlo je zanimljivo poglavlje u toj povijesti upravo čuvarkuća. Iz devetog stoljeća sačuvane su tzv. odredbe o seljačkim gospodarstvima ("Capitulare de villis") koje vjerojatno potječu od Karla Velikog ili njegova sina Ljudevita Pobožnog. U toj se odredbi, među ostalim, nabrajaju 72 biljke čiji se uzgoj i njega naređuju. Odredba završava nabrajanje rečenicom: "i seljak treba čuvarkuću imati na svojoj kući!" Prema shvaćanju tadašnjeg vremena štitila je čuvarkuća kuću na čijem je krovu uspijevala od udara munje. Tisuću godina nakon te odredbe još se i danas ta svojevrsna biljka sa svojom lijepom lisnom rozetom nalazi tu i tamo na krovovima seljačkih kuća, staja ili pojata.

Napomena: sličnog su sastava i ljekovitog djelovanja i druge vrste iz toga roda, npr. Sempervivum alpinum Griseb. i druge, no te se vrste rjeđe nalaze u slobodnoj prirodi pa se, kao i čuvarkuća, za liječenje najviše upotrebljava uzgojena kod kuće.


VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

http://www.val-znanje.com/index.php/ljekovite-biljke/1099-cuvarkuca-sempervivum-tectorum-l

* * *

Eto i ja bih rekla, bez obzira na praznovjerice, treba imati čuvarkuću...

 


 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U PROSINCU...

PROSINAC...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Danas je tužan dan. Molimo dragog Boga da se to više nikada ne dogodi. Anđele spavaj u miru. Roditeljima Bože daj snage da ovo izdrže. Iskrena sučut.!

    21.12.2024. 08:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, želim vam lijep i radostan dan. Neka vas svako zlo zaobiđe i neka vas prati samo sreća i ljubav. Lp

    12.12.2024. 06:42h
  • Član bglavacbglavac

    Dragim mališanima želim puno darova u čizmicama!

    06.12.2024. 08:39h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav Edin. Drago mi je da si svratio .

    30.11.2024. 18:08h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Hvala Bglavac, također.

    30.11.2024. 15:30h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam lijep i sretan vikend. Lp

    30.11.2024. 07:56h
  • Član bglavacbglavac

    dragi magicusi, danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Učinimo sve da ih zaštitimo i nasilje već jednom prestane. Lp

    25.11.2024. 08:13h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

ČEŠALJ, ČEŠLJUGAR, ČEŠNJAK, ČETVRTAK, ČEŽNJA ZA DOMOM /DOMOVINOM/ DAREŽLJIVOST, DARIVATI, DAROVI, DAŽDEVNJAK, DEMONI, DESNO