Godine 1913., Charles Robert Richet, profesor fiziologije pri Pariškom sveučilištu, dobio je Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju zbog otkrića na polju imunologije. Njegovo zanimanje za okultno počelo je hipnotizmom.

Nakon što je kao gledatelj svjedočio takvoj javnoj demonstraciji, osobno je izvršio nekoliko pokusa. Nakon toga se počeo zanimati za vidovitost, te je objavio članak o statističkoj nepobitnosti izvanosjetilne percepcije (Richet, 1884.). U svojim je studijama proučavao ljude koji su pogađali boje igraćih karata, koje je okretala osoba koju nisu vidjeli. Rezultati su nadilazili svaku vjerojatnost slučaja. Richet je uvjerio svog prijatelja, bogatog industrijalca Jeana Meyera, da osnuje društvo za nepristrana znanstvena istraživanja psihičkih fenomena. To je društvo utemeljeno 1919.

pod imenom 'Institut Metapsychique'. Richet je vjerovao da će, kao što je kemija proizašla iz alkemije i nova znanost uma proizaći iz metapsihologije.

Richet je izvršio telekinetičke pokuse s Eusapijom Palladino i sudjelovao je na više od stotinu njezinih seansi (Richet, 1923., str. 412). Napisao je (1923., str. 413): "Svi znanstvenici koji su izvodili pokuse s njom, bez iznimke, na kraju su se uvjerili da proizvodi istinite fenomene." Priznao je da je u nekim slučajevima pokušala varati, kada joj je to bilo dopušteno.

Ali Richet je to protumačio kao manjkavost odgovornosti istraživača, koji je moraju spriječiti od pokušaja prijevare. Richet je u svojim pokusima izvršio takve mjere opreza. "U trenutku kada se trebalo dogoditi pomicanje bez dodira", napisao je (1923., str. 413), "Eusapija je upozorila na nadolazeću pojavu, tako da se ona nije dogodila neočekivano. Svi promatrači bili su potpuno usredotočeni i prije tog trenutka mogle su se izvršiti sve moguće mjere opreza, kojima bi se mogla spriječiti prijevara. Vješti prevaranti čine upravo suprotno, nastojeći odvratiti pozornost prisutnih u najvažnijem trenutku izvođenja svojih varki." Istraživači su prije svega nadzirali Eusapijine ruke i noge, kako bi se uvjerili da se njima ne koristi u izvođenju učinaka kojima su svjedočili - obično je bila riječ o pomicanju predmeta prostorijom.

Godine 1893. i 1894., etolog Henryk Siemiradzki (1843.-1902.) i filozof Julian Ochorowicz (1850.-1917.) izvodili su pokuse s Eusapijom u Rimu.

Tim je pokusima prisustvovao i Richet, koji je napisao (1923., str. 416):

"Eusapijine su ruke bile pod kontrolom, a iznad stola je lebdio vergl koji je čitavo vrijeme ispuštao zvukove kao da netko okreće ručku na njemu."

Ochorowicz je izvršio i druga istraživanja. Neke zanimljive psihokinetičke pojave dogodile su se pod strogom kontrolom Eusapijinih ruku. Richet je napisao (1923., str. 416): "Pod prigušenim svjetlom, koje je, međutim, bilo dovoljno jako da istraživači mogu vidjeti obrise, stol se 3 puta vodoravno uzdigao u zrak."

Najznačajnije od Richetovih izvješća odnosi se na seanse s Eusapijom održane u njegovoj kući na otoku Ribaud. Richet je na tom otočiću u Sredozemnom moru posjedovao vikendicu. Jedini stanovnici otoka bili su svjetioničar i njegova žena. Richet je pozvao Ochorowicza da mu se pridruži.

Napisao je (1923., str. 416-417): "Izvodili smo pokuse 3 puta tjedno tijekom 3 mjeseca, i neprestano smo pomno provjeravali pomicanje predmeta bez dodira, kao i druge pojave."

Richet je potom pozvao Fredericka Myersa i fizičara Olivera Lodgea da im se pridruže. U svojoj je knjizi (1923., str. 417) sažeo Lodgeovu izjavu:

"Stolac smješten pokraj prozora, nekoliko metara udaljen od medija, kliznuo je, digao se u zrak i pao na pod. Medija su držali za ruke i nitko se nije nalazio pokraj stolca. Čuo sam nekoliko zvukova iz harmonike koja se nalazila nedaleko od nas. Zrakom iznad naših glava lebdjela je glazbena kutija.

Začulo se okretanje ključa u bravi na vratima, nakon čega se ključ spustio na stol, da bi se potom ponovno vratio u bravu. Težak stol (22 kg) lebdio je 20 cm iznad poda, dok je medij stajao, lagano se rukama pridržavajući o ugao stola."

Izvješća o pokusima na otoku Ribaud uznemirila su člana Društva za parapsihološka istraživanja, Henryja Sidgwicka, koji je 8. 08. 1894., napisao u pismu Jamesu Bryceu Sidgwicku: "Kriza je neizbježna. 3 glavna člana naše istraživačke skupine: F. Myers, O. J. Lodge i Richet (prof, fiziologije u Parizu) uvjerili su se u istinitost parapsihološkog fenomena spiritizma ... pročitali smo bilješke o svim izvršenim pokusima, i uistinu je teško razumjeti kako su zabilježeni rezultati mogli biti izvedeni uobičajenim fizičkim načinima ... U vrijeme kada Društvo već nekoliko godina uživa ugled zbog razmjerne razboritosti i inteligencije, zahvaljujući činjenici da je otkrilo i potkazalo prijevare medija; a, budući da su Eusapijini 'fenomeni' slični prijevarama koje smo potkazali, bit će uistinu koban preokret naše javne karijere ukoliko se naši najugledniji članovi izjasne kao vjernici."

(Gauld, 1968., str. 230).

U namjeri da testiraju Eusapijine sposobnosti, gospodin i gospođa Sidgwick otišli su, zajedno s Lodgeom, u Richetov dvorac u Carqueiranneu pokraj Toulona. Ondje su istraživači također svjedočili fenomenima izvedenim pod uvjetima koji su isključivali svaku mogućnost prijevare. Iza medija su počeli lebdjeti različiti predmeti, kao što je dinja i mali pleteni stol, koji su se potom spustili na stol za kojim su sjedili istraživači. Istraživači su osjetili i tajanstvene dodire i vidjeli ruke. Čuli su i zvukove glasovira, koji se nalazio daleko od medija (Gauld, 1968., str. 231). No, neki članovi DPI-a i dalje su ostali sumnjičavi.

U nastojanju da konačno odagnaju sve sumnje, pozvali su Eusapiju u Myersovu kuću u Cambridgeu. Ondje je pred Myersom i njegovom ženom izvela improviziranu demonstraciju. Myers je istaknuo da je rano te večeri, 31. 07. 1895., vani još uvijek bio dan. Izjavio je: "Pod takvim se okolnostima stol počeo svim nogama dizati u zrak, što se dogodilo 5 ili 6 puta tijekom otprilike 10 minuta ... U svim slučajevima činilo nam se da nikakva poznata sila nije mogla dići i zadržati ga u zraku, budući da smo vidjeli da se dizao i lebdio." (Gauld, 1968., str. 235). Eusapija je održala ukupno 20 seansi u Myersovoj kući. U najmanje jednoj od njih sudjelovali su mnogi ugledni istraživači, uključujući lorda Rayleigha, J. J.

Thomsona, Francisa Darwina, braće Maskelyne (mađioničari), Richeta i Lodgea. U svakom slučaju, izvijestili su o uobičajenim fenomenima (Gauld, 1968., str. 235).

Istraživači su nakon toga pozvali Richarda Hodgsona, koji je stigao iz Amerike točno u vrijeme održavanja posljednjih sedam seansi. Hodgson je bio veoma sumnjičav prema Eusapiji, uvjeren da se koristi varkama. Kako bi se uvjerio da će je uloviti u prijevari, odlučio je ublažiti mjere opreza.

Ustanovio je da u nekim slučajevima Eusapija, kada joj je to bilo dopušteno, uspijeva prijevarom osloboditi svoju ruku iz stiska dvojice svojih čuvara.

To je uvjerilo Hodgsona i druge da su fenomeni koji su se događali u Cambridgeu bili proizvod prijevare (Gauld, 1968., str. 238).

Drugi istraživači s time se nisu složili. Oduvijek je bilo poznato da Eusapija u nekim slučajevima vara, ukaže li joj se za to prilika i ukoliko se ne osjeća dobro, kao što je bio slučaj u Engleskoj. Oni su tvrdili da je Hodgson tako uredio situaciju, da je Eusapiju obeshrabrio i dopustio joj da pribjegne varci (Gauld, 1968., str. 239). Njezini su pristaše istaknuli da varke koje je razotkrio Hodgson mogu objasniti samo neke njezine sposobnosti (Gauld, 1968., str. 240).

Richet je krajem 1898. uvjerio Myersa da dođe u Francusku i sudjeluje na nekim pokusima. Myers je sudjelovao na dvjema seansama, održanima 1. i 3. 12. u Richetovoj kući u Parizu. Osim njega, ondje su bili i Theodore Flournoy (švicarski psiholog), vojvoda i vojvotkinja de Montebello (francuski veleposlanik u Rusiji i njegova žena), te Emil Boirac (istraživač paranormalnog). Prva seansa održana je u dobro osvijetljenoj prostoriji - pod prigušenim svjetlom svjetiljke, vatre iz kamina i mjesečine. Eusapijina haljina i ruke veoma su se dobro mogli vidjeti. Ruke su joj bile međusobno udaljene i vidljivo položene na stolu, dok joj je jedan od promatrača ispod stola držao noge. Drugim riječima, sve je bilo vidljivo i pomno kontrolirano.

Na prozorsku nišu, s koje je zastor bio odmaknut, stavljena je citra, a sam prozor bio je zatvoren i zakračunat. Istraživači su primijetili da se citra pomiče i čuli su kako svira. Potom se citra pojavila iza zastora i pomaknula iza istraživača koji su, tako, sjedili između lebdeće citre i Eusapije.

Istraživanja su se nastavila. U razdoblju od 1905.-1907., skupina znanstvenika, uključujući Richeta, izvršila je u Institutu za psihologiju u Parizu brojne pokuse s Eusapijom (ukupno 43 seanse). Kako tvrdi Richet (1923., str. 420), ti su pokusi rezultirali potvrdnim prikazivanjima telekineze. Riječ je o pokusima u kojima su, kao članovi istraživačkog vijeća, sudjelovali supružnici Curie. Među drugim članovima vijeća bili su filozof Henri Bergon, Richet i fizičar lean Baptiste Perrine, koji je, kao i bračni par Curie, dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Bergson je bio nositelj Nobelove nagrade za književnost. Prema tome, u vijeću znanstvenika koji su istraživali Eusapiju Palladino, nalazilo se najmanje 5 nobelovaca. Nakon višegodišnjih proučavanja, vijeće je objavilo povoljno izvješće u kojemu su iznesena i sljedeća opažanja: "Eusapijine obje ruke, noge i koljena su pod nadzorom, a stol se iznenada počinje dizati u zrak na sve 4 noge; potom na dvije i onda opet na 4. Eusapija zatvara dlanove i pruža ih prema stolu, koji se potom diže u zrak 5 puta za redom, uslijed čega i pet puta oštro udara o pod. Iznova lebdi, dok Eusapija drži svoje ruke na glavi promatrača.

Nekoliko sekunda lebdi na visini od 30 cm, dok Eusapija drži svoju ruku na stolu, ispod kojega se nalazi upaljena svijeća. Stol 4 sekunde lebdi u zraku na visini od 25 cm. Gospodin Curie drži svoju ruku na stolu, a na njegovoj se nalazi Eusapijina ruka. Stol je svim nogama lebdio u zraku kada je gospodin Curie držao ruku na Eusapijinim koljenima, a Eusapija je jednu ruku držala na stolu, a drugu na glavi gospodina Curiea, pri čemu su joj noge bile privezane za stolac na kojemu je sjedila." (Carrington, 1931., str. 135).

Richet je bio oduševljen i pokusima s Eusapiiom koji su bili u Napulju.

Godine 1908., Everard Feilding, koji je sudjelovao na seansama u Cambridgeu, pridružio se Herewardu Carringtonu i mađioničaru i sumnjičav - cu W. W. Baggallyju, u nekim od tih pokusa. Carrington, koji je bio mađioničar i autor knjige kojom je razotkrio šarlatanske medije, iznio je svoje dojmove o napuljskim pokusima: "U 11. i 12.mj. 1908., gospodin Everard Feilding, gospodin W. Baggally i ja, održali smo 10 seansi u našim hotelskim sobama, pod savršeno kontroliranim uvjetima i uvjereni smo da su pritom bile proizvedene istinite metapsihičke pojave, koje se ne mogu pripisati nikakvim prijevarama." (Richet, 1923., str. 420).

Seanse su održane u sobama hotela Victoria u Napulju, koje su unajmili Carrington i njegovi kolege. Neposredno prije početka seanse, pomno su pregledali sobe, kao i Eusapiju, kako bi se osigurali da ne nosi ništa sumnjivo na sebi ili svojoj odjeći. Sobe su se nalazile na petom katu hotela, a prozori su bili otvoreni prema uličnoj strani zgrade. Nakon što je Eusapija ušla u sobu u kojoj se trebala održati seansa, vrata i prozori bili su pažljivo zaključani i poduprijeti. Nije bilo nikakve mogućnosti da kroz njih uđu mogući pomagači. Istraživači su izradili 'kabinet' objesivši dva prozirna crna zastora iznad jednog kuta sobe. Na stolić u kabinetu stavili su različite predmete, poput zvona, gitare i dječjeg glasovira-igračke. Soba je podrobno pregledana prije, kao i nekoliko puta tijekom seansa (Carrington, 1931., str. 213-214). Istraživači su pomno nadzirali Eusapijine ruke i noge, a katkad bi je svezali o njezin stolac za stolom pokraj sobe. Carrington je istaknuo (1931., str. 215): "... sva tri istraživača bila su posve upoznata sa svim varka - ma, kojima su se mediji koristili za oslobađanje ruku, nogu, itd. i bih su potpuno pripremljeni da ih unaprijed razotkriju." Istraživači su svjedočili levitacijama stola i neobjašnjivim pomicanjima predmeta (Richet, 1923., str. 420).

U razdoblju od 1909. do 1910., seanse su se održavale u New Yorku pod Carringtonovim nadzorom. Pod pomno kontroliranim uvjetima dogodili su se uobičajeni fenomeni. Carrington je vidio (1931., str. 210) kako stol lebdeći izlazi iz kabineta prekrivenog zastorima, istaknuvši da se to dogodilo: " ... pod dovoljno jakim osvjetljenjem, tako da se moglo vidjeti da ga medij ne dodiruje." Stol je lebdio u zraku na visini od 1,2 m, pet puta se odbio o drvenu pregradu u sobi, potom se preokrenuo i pao na pod. Za to su vrijeme istraživači pažljivo nadzirali Eusapiju, držeći joj ruke, dok joj je Carrington rukama držao noge.

Tijekom jedne seanse održane u New Yorku, istraživači su čuli zvuk mandoline koji je dopirao iz prostora zatvorenog zastorom. Zvuk udaranja o žice podudarao se s Eusapijinim pokretima prstiju na rukama jednog od istraživača. Carrington je izjavio (1931., str. 211): "Mandolina je potom lebdeći izašla iz kabineta i zaustavila se na stolu, gdje je pred svima prisutnima, koji je nisu dodirivali, nastavila svirati još gotovo minutu - prvo jednom, a potom i drugom žicom." Tijekom te demonstracije, istraživači su pažljivo kontrolirali Eusapiju čvrsto joj držeći ruke.

Drugom su prilikom istraživači stavili instrument nalik flauti na stol u provizorno zastorom ograđenom prostoru, koji su izradili u sobi. Instrument je iznenada počeo lebdjeti ispred lica jednoga od istraživača. Carrington je izjavio (1931., str. 211): "Nitko nije vidio kako je ondje stigao; no, lebdio je ondje, oko 1,5 m daleko od Eusapije, što je bez dvojbe suviše daleko da ga je mogla dosegnuti."

Carrington je izvijestio da je često vidio kako se drveni stolac pomiče sukladno pokretima Eusapijine ruke, naprijed-natrag i bočno. "Tijekom tih kretanja, iznova sam prelazio dlanom i rukom prostorom između nje i stolca, pokazujući da nisu povezani nikakvim nitima, vlasima, žicama, itd." rekao je Carrington (1931., str. 121). Dalje je rekao da je Eusapija katkad dodirom prenosila svoju moć na njega, uslijed čega bi stolac slijedio pokrete njegove ruke, sve dok Eusapija nije uklonila svoju ruku s njega.

Richet je, pak, zaključio (1923., str. 421): "Ustrajao sam na fenomenu telekineze, koji je izvodila Eusapija, jer nikada prije možda nije bilo toliko različitih, sumnjičavih i presavjesnih istraživača moći nekog drugog medija, kao ni toliko pomnih istraživanja. Ona je u razdoblju od 20 godina, od 1888. do 1908., bila podvrgnuta najstrožim i najpresudnijim testovima u rukama najosposobljenijih europskih i američkih istraživača i tijekom čitavog tog razdoblja, znanstvenici, odlučni spriječiti da budu žrtve prijevare, potvrdili su da su se čak i veoma veliki i teški predmeti pomicali bez ikakvog dodira."