ČETVRTO JUTRO

Ja sam uistinu vrlo sretan što vas sve vidim! Mogu vidjeti dubinu vaše želje, vaše žedi da upoznate istinu. Ja to vidim u vašim očima i osjećam u svakom vašem dahu. I kao što vaša srca kucaju za dosizanje istine tako i moje srce kuca. Duboko sam dirnut vašom žeđi za znanjem. To je takvo zadovoljstvo! To je tako prekrasno! Nema ništa slađeg ili ljepšeg na zemlji od želje da se spozna istina.

Što da vam kažem u ovom trenutku radosti? Što da vam kažem u ovom trenutku vaše potrage, dok očekujete moje riječi? Samo u takvim trenucima shvaćamo kako su beznačajne i opskurne riječi - kako su stvarno bez značenja i bez snage. Kada nema ničega posebno vrijednog govorenja one su sposobne to prenijeti; kada postoji nešto duboko za izreći riječi su bijedno neadekvatne. To je samo prirodno jer su realizacija istine, iskustvo radosti i vizija ljepote tako profinjene i nadzemaljske da im se ne mogu pripisati nikakva zemaljska obilježja. I čim im netko pokuša pripisati oblik iskustvo postaje mrtvo i bez značenja, i tada živo iskustvo ne dolazi u naše ruke živo, dolazi nam njegov leš. Duh je ostao otraga i na štogod se riječi odnosile više nije istinito.

I što da onda kažem? Zar bi bilo bolje da nisam kazao ništa, da vi niste ništa čuli? Kako bi lijepo bilo da smo ostali tiho i mirno, bez riječi, i da ste se mogli probuditi i u toj tišini nešto vidjeti, nešto što istinski je. U tom bi se slučaju ja spasio od govorenja a vi od slušanja a ipak bi istina bila nagoviještena jer je vječna istina u svima nama. Glazba koju tražite odjekuje svaki trenutak u dubinama vašeg bića, a trenuci u kojima tražite istinu, čak  i kada su tihi, transformirani su u molitvu. I žeđanje za Bogom i tiho čekanje su molitve.

Ono što čovjek traži je u njegovom vlastitom biću. Ono što ste ovdje prikupili da me o tome pitate i da od mene saznate je sveprisutno u vama. To nikada niste izgubili. Niti to ikada možete izgubiti. To je vaša egzistencija, vaše biće. To je ono bogatstvo koje se ne može izgubiti jer ste vi sami to bogatstvo. No mi ga svi tražimo, tražimo ono što se nikada ne može izgubiti. Koja kontradikcija izraza! Sjećam se čudesne propovijedi ali se ne sjećam kada ili tko ju je izrekao.

Jedne večeri trebao je biti veliki skup u hramu i zato se okupio veliki broj redovnika. Nakon dugog čekanja stigao je govornik. Kada je ustao da bi govorio netko od prisutnih postavio je pitanje: “Što je istina? “Budna i iščekujuća tišina ispunila je sobu. Bilo je poznato da je govornik znao odgovor i stoga je svaka njegova riječ smatrana važnom. No znate li što je on rekao? Rekao je, i to vrlo glasno: “O redovnici!” U tišini su dvije riječi odjekivale i svi su pogledi bili upereni u njega. Svi su bili tihi, pozorni. Ali govornik više nije govorio. Njegov je govor završio; on je završio svoju propovijed.

Da li razumijete što je rekao? Po meni on je rekao sve. Sve što je bilo vrijedno reći bilo je sadržano u te dvije riječi. Ja ću reći isto. To je jedino što zavređuje da bude izrečeno, o nečemu što riječi ne mogu prenijeti.

Onda što je on rekao? On je rekao: “Ne tražite istinu nigdje vani. Ne pitajte nikoga o njoj. Ako uopće postoji, onda postoji u vama. U protivnom niti ne postoji. “I kada su ga pitali o istini on nije rekao apsolutno ništa o njoj. On je jednostavno pozvao okupljene. Pozvao ih je kao što bi pozvali nekoga da se probudi iz sna. To je jedini odgovor na pitanje o istini.

Probuditi se znači postići istinu. Nema drugog puta. Vi spavate i stoga ne vidite što stoji pokraj vas, ne možete vidjeti što ste stvarno. I u svojim snovima lutate na široko i daleko u potrazi za istinom, u potrazi za nečim što se već nalazi u vama, u samom tražitelju. Vi ste kao mošusni jelen u potrazi za mošusom.

No bez obzira kako jako pokušavali naći ono što živi u vama, nećete biti u stanju to pronaći. To se ne može dobaviti traženjem. Vanjske stvari mogu se dobaviti traženjem ali ne možete dobaviti svoje ja takvom potragom. Istinu se ne nalazi traženjem, nju se nalazi buđenjem. I zato je govornik zazvao okupljene i nije više govorio. I zbog istog razloga Mahavira, Buddha, Krishna i Krist svi su vas zvali. To nije govorenje, to je dozivanje. To nije propovijed, već obraćanje, poziv.

Niti ja ne namjeravam govoriti, ja namjeravam dozivati. Hoćete li me ćuti? Hoćete li mi dozvoliti da uznemirim vaš san i raspršim snove? Može biti da su vaši snovi slatki i umirujući, ali slatki i umirujući snovi su štetni jer vam oni ne dozvoljavaju da se probudite već čine opojenost snovima još jačom.

Želim da budete svjedoci radosti koju ja iskušavam kao rezultat mog buđenja. I zato sam vas odlučio dozvati. Ja vam neću niti govoriti, ja ću vas jednostavno pozvati. Oprostite mi ako moj zov uznemiruje vaš san i raspršuje maglu vaših snova. Ja sam nemoćan. Bez raspršivanja vaših snova ništa se ne može izreći o istini. Mi smo obavijeni snom i dok se taj san nastavlja sve naše akcije su beskorisne. Tako dugo dok spavate sve što znate nije ništa drugo nego snovi.

Prvo što treba napraviti je probuditi vas iz sna. Sve ostalo doći će kasnije. Ništa ne treba napraviti prije toga. Ne pridajte nikakvu važnost mislima koje imate ili vašim djelima za vrijeme sna. Gledajte na njih kao na događanja u snu. Dok vam vaše vlastito ja nije poznato nemoguće je napraviti išta što je ispravno, u stvarnom smislu te riječi. Vaše znanje, vaše ponašanje, sve je uvjetovano da bude lažno. Vaša vjera, vaša vjerovanja, vaša uvjerenja sva će biti slijepa. Kojom god stazom pošli, neće vas odvesti do istine. Ali sada nije u pitanju hodanje stazom. Da li hodate stazom spavajući? To je samo san o hodanju.

Neznanje o sebi je san o kojem vam govorim. Potrebno se iz njega probuditi. Da bi se probudili iz njega potrebno je razumjeti činioce koji stoje između vas i tog buđenja. Prije nego upoznate vjeru morate prvo znati što vjera nije i također znati čega se držite kao vjere. Umjesto da vas probudi ta vjera vjerojatnije će biti pilula za spavanje.

Karl Marx zvao je religiju opijumom, lijekom koji sadrži opijum da vas uspava. Religija sigurno nije opijum ali ono što se općenito smatra religijom jest opijum. Marx je imao krivo kada je označio religiju kao opijum a i vi ste u krivu. Ono što ste vi napravili je da ste pogrešno smatrali opijum religijom. Stoga je bitno znati što je religija a što opijum.

Hajdemo prvo razmatrati što religija nije i onda ćemo iskusiti što religija jest. Misliti o ne-religiji je dovoljno da bi vidjeli što religija nije, ali za religiju misao nije dovoljna. Da postignete religiju morate proći sadhanu.

Prvo vam želim spomenuti jednu stvar. Ako stvarno želite doseći određeni stupanj u religiji ili vjerskom životu, morate početi tako da ne uzimate pravo za gotovo niti jedno vjerovanje ili ideju. Ako želite znati istinu nemojte se držati unaprijed postavljenih pretpostavki o njoj. Morate prići istini u savršenom miru i praznini, bez ikakvih dogmi. Unaprijed postavljene ideje i rasponi zamagljuju i izvrću vaš pogled. Ono što tada znate nije istina već projekcija vašeg vlastitog mišljenja. Na taj način istina ne silazi na vas. Obrnuto, vi se namećete istini.

Nemojte imati nikakvu teoriju ili posebno viđenje istine. Upotrijebite svoje vlastito rasuđivanje. Samo tada ćete znati što je istinito. U protivnom nećete se moći osloboditi mreže uma. Ono što ćete znati neće biti znanje nego mašta.

Čovjekova mašta ima neograničenu moć i ta je mašta zid između vas i istine. Ako unaprijed donesete svoj sud o Bogu, istini i duši, vaš će se um držati te odluke i navesti vas da mislite da stvarno nešto znate. No u stvari niste znali ništa i lutate u carstvu mašte. To nije vizija istine nego mašta.

Vi vrlo dobro znate da vaš um ima neograničene mogućnosti za sanjanje. Naše želje nam pokazuju stvari koje ne postoje. One stvaraju priviđenja i tada ono što stvarno jest postaje sakriveno a ono čega nema postaje očito.

No vi ćete reći da se sanjanje događa samo u snu. Točno je da se snovi događaju u snu ali i san može biti potaknut i na neki način možete spavati dok ste budni. Zar vi ne sanjarite?

Pa ako netko stalno ima određenu ideju o Bogu i, budan ili spavajući, ispunja se tom slikom, on sasvim sigurno može projicirati tu sliku i imati njezino direktno viđenje. To je intenzivirano sanjarenje. Pred očima u stvari nema ničega, no ono što je bilo hranjeno i njegovano iza očiju stvorilo se pred čovjekom. To je projekcija; tako se snovi vide.

A vizije istine temeljene na unaprijed postavljenim idejama isti tako postaju moguće -

i to na taj način. Sljedbenik Krista ima viziju Krista, sljedbenik Krishne vidi Krishnu a nečiji drugi učenik vidi nekoga drugoga. Ali to ni na koji način nije vizija ili ostvarenje Boga ili istine. To je projekcija nečije mašte jer istodobno ne mogu postojati dvije istine, dva Boga. Istina je jedna i ostvarenje je jedno, i onaj koji želi upoznati istinu mora odustati od svojih bezbrojnih predodžbi i maštanja. Ja ne tražim da odbacite svoje zamisli zbog neke određene koncepcije, ja od vas tražim da odbacite sve. Te su koncepcije rodile mnogim vjerovanjima i dogmama, i zbog toga, bezbrojna vjerovanja postoje ali nema religije.

Da bi upoznali istinu treba zaboraviti sve teorije o njoj. Samo oni koji se nalaze u stanju onkraj svih predrasuda i pristranosti, u stanju potpune nevinosti i neovisnosti mogu ju upoznati. Tamo gdje nema niti koncepcije niti primisli, niti očekivanja, tamo i samo tamo istina se može ostvariti. Zapravo, napor da ostvarimo istinu nije napor da ostvarimo istinu već napor da se oslobodimo stanja sanjanja.

Što je ostvarenje istine? To je jednostavno sloboda od halucinacija. Ta sloboda je realizacija istine. Kako smo izgubljeni u snovima, ono što je stalno prisutno izgleda kao odsutno, usprkos svojem stalnom prisustvu.

Istina postoji jer istina uvijek jest. Nju ne treba niotkuda donijeti. Ona je sveprisutna. Ali mi nismo prisutni. Mi smo izgubljeni u divljini svojih snova. Ne, ne trebamo sebi donijeti istinu, mi moramo sebe donijeti k istini. To je moguće, ne vidjevši snove i vizije o Bogu, već uklanjanjem svih snova i vizija - i buđenjem.

Zato vam ja kažem da istina ne treba maštanja, već realizaciju. Realizacija uma slobodnog od svih maštanja je realizacija uma u stanju istine. Mi vidimo svijet kada je um podijeljen, kada je u stanju dvojnosti. Mi vidimo istinu kada je um nepodijeljeno biće, jedinstvo.

Svi pojmovi i sva vjerovanja su nagađanja i stoga nisu vrata do istine. Oni su prepreke i ne vode nikamo. Obrnuto oni zaprečuju vašu stazu. Staza istine ne leži između njih već onkraj njih.

Molim vas nemojte usvojiti nikakve ideje ili koncepcije, ili bilo kakve oblike uvjerenja ili vjerovanja o istini, jer vjerovanje koje ćete oblikovati postati će iskustvo. A to iskustvo nije stvarno već mentalno, zamišljeno. Ova iskustva nisu duhovna. Sva vjerovanja o istini koja su oblikovana u neznanju su lažna. Nemojte misliti o tome što je istina i kakva jest. Sve takve misli su slijepe. To je kao kada slijepac pokušava zamisliti svjetlo. Jadnik! Bez vida on ne može zamisliti ništa o svjetlu. Štogod mogao misliti biti će iz temelja krivo. On ne može točno zamisliti niti tamu, a kamoli svjetlo. Trebamo oči da bi vidjeli i tamu.

Što može učiniti čovjek bez vida? Ja bi mu rekao: “Nemoj misliti o svjetlu. Liječi svoje oči. “Pomoći mu ne može mišljenje nego liječenje. Ali što ja vidim? Ja ga vidim kako mu propovijedaju, vidim kako mu objašnjavaju filozofiju svjetla. Ali nitko se ne brine o liječenju očiju.

A što je još više iznenađujuće je da oni koji propovijedaju o svjetlu sami nisu nikada ugledali svjetlo! Oni također znaju o svjetlu, ali ga nisu upoznali. To kažem zato jer da su oni upoznali svjetlo znali bi uzaludnost svih propovijedi i usredotočili bi svoju brigu i simpatiju na liječenje sljepoće. Ako je vid izliječen, svjetlo se automatski iskušuje. Ono što je potrebno za vid je uvijek prisutno. Ako postoji vid, postoji svjetlo.

“Vid” i “svjetlo” su riječi koje mogu odvesti u različitim pravcima. Mišljenje o svjetlu vodi u filozofiju. To je pravac samog mišljenja. To ne vodi u iskustvo; to je samo misao. Ima puno hodanja ali se ne stiže ni na kakvo odredište. Postoji mnogo zaključaka ali niti jedan koji može riješiti naše probleme. To je samo prirodno. Čak i najsavršenija misao o vodi ne može ni najmanje ugasiti nečiju žeđ. Način na koji se može ugasiti nečiju žeđ je potpuno drugačiji.

Staza, sadhana, nije način mišljenja, to je liječenje vida. Rekao sam da je mišljenje o svjetlu filozofija a sada želim reći da je vizija kroz vid religija. Možete doći do intelektualnih zaključaka mišljenjem, dok vam sadhana daje duhovnu viziju, duhovna iskustva. Prvo je kao mišljenje o vodi; drugo, kao utaživanje nečije žeđi. Prvo je problem; drugo je rješenje.

Svima postavljam ovo pitanje: “Da li želite upoznati svjetlo ili želite znati o svjetlu? “A vi - da li želite upoznati istinu ili želite znati o istini? Da li želite znati o vodi ili želite ugasiti

svoju žeđ? Vaš odgovor na ova pitanja će odlučiti da li žeđate znanja ili samo želite sakupiti informacije.

I nemojte zaboraviti da su to suprotni pravci. Jedan vodi do konačnog rastapanja ega; drugi do njegovog vrhunca. Jedan vas čini nedužnima dok vas drugi čini složenima. Znanje razara ego dok ga informacije sve više napuhavaju. Sve sakupljanje ispunjava ego  i zbog tog razloga ego je uvijek u potrazi za još više.

Misli su isto stečevine, iako vrlo profinjene. Misao isto tako hrani ego. Licemjerstvo koje nalazimo među učenjacima nije niti spontano niti slučajno, to je prirodni ishod misli.

Misli su stečene. One se natiskuju iz vanjskog svijeta, one nisu rođene unutra. One nisu od duše ali su na neki način njezini zidovi. Izvana, informacije o svjetlu mogu se dati slijepom čovjeku ali osjećaj svjetla treba biti stvoren u njemu iznutra. Jedno je stečevina; drugo energija. A to je točno razlika. Razlika između stečevine i energije je razlika između informacije i znanja. Stečevina dolazi izvana; energija, iz unutrašnjosti.

Ali stečevina daje iluziju energije. Ta je iluzija vrlo jaka i hrani ego. Egoizam nije energija, to je iluzija energije. To je u stvari ne-energija, jer ju jedna sićušna iskra istine može uništiti, može ju ispariti. Zbog tog je razloga nečija istinska energija potpuno slobodna od egoizma.

Nadam se da ste bili u mogućnosti slijediti razliku između učenja i mudrosti. Važno je da to razumijete. Lažno znanje je još veća prepreka na stazi samo-ostvarenja nego neznanje. Lažno znanje je impresija od “ja znam “dok stvarno ne znate. Takva lažna impresija može lako izrasti iz stečenih tuđih misli, iz učenja, iz školovanja. Ta lažna impresija također dolazi iz poznavanja pisama, iz znanja riječi. I zbog tog znanja riječi ljudi misle da su ostvarili istinu.

Riječi postaju dio sjećanja. One se oblikuju u pitanja i svako pitanje nosi automatski odgovor. Nečiji osjećaj razlikovanja se gubi i dominiraju u njemu posuđene ideje i prije nego čovjek može potražiti odgovor iznutra, debeli sloj posuđenih riječi i ideja izbacuje pripremljeni odgovor. Na taj način ne možemo razraditi problem, orobljeni smo za njegovo rješenje. Ako je problem moj potrebno je samo moje rješenje. Nikakvo posuđeno ili drugorazredno rješenje ne može biti od pomoći.

Ne možemo posuditi niti život niti rješenje njegovih problema. Rješenje problema ne dolazi izvana. Ono je sadržano u problemu. Rješenje se razvija iz problema. Ako je problem unutra, istina ne može biti izvana. I tamo se ne može naučiti istina. Treba ju ogoliti. Trebate ju otkriti. Istinu se ne može upoznati vježbanjem nego samo - ostvarenjem.  I to je osnovna razlika između onoga koji je naučio pisma i onoga koji je ostvario dušu. Što se tiče ovoga svijeta dovoljno je biti dobro upućen u pisma ali to nije tako u carstvu duha. U toj sferi, to je mnogo manje čak i od polazne točke.

Vi možete samo imati informacije o tome što niste vi, o svijetu, o stvarnom svijetu. O tim stvarima ne možete imati znanje. Štogod se odnosi na vanjsko može se znati samo izvana. Možete tome biti vrlo blizu ali ono će još uvijek biti vrlo daleko. Koliko god sitna bila udaljenost među nama, ona nikada neće prestati. Uvijek će postojati. Tako da mi možemo postati bliski samo sa stvarima koje su ne-mi ali nikada ne možemo o njima imati znanje. Možemo znati o nečemu ali samo nešto ne možemo znati.

Potpuno eliminiranje udaljenosti je preduvjet svega znanja. Tek tada možete uči u svoje unutrašnje biće. Ali ono što je udaljeno ne može biti drugo nego udaljeno. Ono može biti drugačije ako u stvarnosti nema udaljenosti. Udaljenost se može eliminirati samo ako je prividna. Ako je stvarna, njezino je uklanjanje nemoguće.

Postoji jedno i samo jedno biće koje nije udaljeno od mene. Ja sam to biće. Da, to je moje vlastito ja. Samo o tome biću je moguće stvarno znanje. Udaljenost od tog bića je samo privid jer kako može postojati udaljenost od sebe? Ja sam sam središte svoga ja i tu imam svoj unutrašnji ulaz, svoje unutrašnje prebivalište i trajno prijestolje savršenstva. Moguće je znanje samo o tome.

Želim vas također podsjetiti na drugu činjenicu: mi ne možemo znati svijet, možemo se samo s njim upoznati i skupiti o njemu podatke. Ali o vlastitom ja moguće je samo znanje. Stoga ne mogu postojati informacije o vlastitom ja, o atmanu - moguće je samo

znanje o duši. To je razlog zašto, u slučaju objekata, u slučaju materijalnih stvari, u ne-mi stvarima, dovoljno je biti stručnjak u shastrama, u pismima, ali u slučaju vlastitoga ja to nije dovoljno.

Nauka je shastra; religija nije. Nauka su informacije o objektima dok je religija znanje o vlastitom ja. Nauka je shastra, pismo; religija je sadhana, staza do realizacije.

Ja ne propovijedam. Takav je pristup potpuno bez plodova. Ono što se traži nije propovijed nego liječenje. Ja ne namjeravam izlagati o doktrinama koje se bave istinom. One su sve beskorisne. Međutim, ono što vrijedi je metoda po kojoj netko može vidjeti istinu. Ta metoda služi kao liječenje bolesti i zbog nje se oči otvaraju. Tada ne morate misliti o svjetlu, odmah ga vidite. Kada je vid odsutan vi morate misliti, ali kada vid postoji, mišljenje ne dolazi u obzir. U sljepoći, mišljenje obavlja posao očiju, ali čim je vid obnovljen mišljenje postaje nepotrebno.

Sa mog gledišta, misao nije znak znanja nego neznanja. Znanje je stanje bez misli. To nije mišljenje, to je uvid. A taj uvid nije moguć kroz niti jednu dogmu o istini. Dogme samo svode stvari na intelektualne stečevine i one postaju dijelovi sjećanja. One nikada ne mogu postati dijelovi znanja.

Dogme se može podučavati ali one ne mogu promijeniti nečiju stvarnu osobnost. Kao odijelo, one iskazuju promjenu na vanjskom stupnju ali unutrašnje biće ostaje ono što je bilo. Duh ostaje netaknut od njih i veo, pokrov, uzima novu boju i novi oblik. Ako ste vi takvi, mudrost se ne može spustiti na vas. Upravo obrnuto, pasti ćete u jarak licemjerstva.

Postoji veliki ponor između čovjekovog bića i znanja. Ono je jedna stvar a ono što se zna je potpuno druga stvar. Njegova je osobnost rascijepljena na dvoje. Postoji i sukob i dvojnost između njegovog unutrašnjeg bića i njegove vanjske ljušture. I prirodni rezultat toga je licemjerje. Takav se čovjek počinje prikazivati kao netko tko u stvari ne postoji u njemu, i počinje skrivati onoga koji jest. Ovo je glumljenje nereligiozno. Ono ne samo da uništava živote drugih već i nečiji vlastiti život. To je samo-zavaravanje ali ono se prikazuje kao religioznost.

Intelektualno učenje dogma, doktrina, može napraviti samo toliko: one mogu promijeniti vanjski omot. Za duhovnu revoluciju potreban je neki drugi pristup. Pristup ne treba biti jedna od doktrina nego sadhana, hodanje po stazi samo-ostvarenja. To nije pristup propovijedi nego liječenje. To nije pristup mišljenja o istini nego otvaranja očiju prema istini.

Religija je metoda otvaranja očiju. A ako se vaše oči otvore vizija Boga postaje laka. Ali doktrine neće otvoriti vaše oči. Obrnuto, oni koji su njima zavedeni zaboravljaju da su njihove oči zatvorene i da istine o kojima raspravljaju oni sami nisu vidjeli vlastitim očima već očima drugih. Istina viđena od drugog je kao obrok pojeden od drugog. On nema svrhu niti za koga drugog.

Ostvarenje istine je potpuno privatno i osobno i ne može se ni u kom slučaju prenijeti. Ono ne može biti dano ili primljeno. Ono se mora postići od svakoga ponaosob. Ono ne može biti ukradeno ili prihvaćeno kao milostinja. To nije komad imovine, to je nečije vlastito ja. Istina nije imovina, to je nečije vlastito ja i stoga nije prenosivo. Do sada to nitko nikome nije dao. Niti će itko to učiniti u budućnosti jer onaj trenutak kada je to dano ono prestaje biti istina, i postaje objekt. Predmet se može dati ili uzeti. Istina se mora postići u sebi, po sebi samome. To je subjektivno. U stvari, to se ne može postići - to se mora postati, To je vaše vlastito biće, vaša vlastita egzistencija.

I zato gdje se javlja pitanje učenja istine? To se mora otkriti. Učenje samo stvara slojeve preko vlastitoga ja. Sva vanjska učenja samo prekrivaju istinu. Štogod dolazi izvana može samo prekrivati. Prekrivanje je jedina moguća stvar izvana. A odjeća misli nastavlja sve više prekrivati vlastito ja. Skinite tu odjeću i budite goli. Odbacite tu odjeću. S ciljem da upoznate svoje ja vi morate naučiti, a ne učiti. Kada svi vanjski gosti odu upoznati ćete onoga koji nije gost nego domaćin.

Istinu se ne može podučavati ali metodu poznavanja istine može. Danas nitko ne govori o toj metodi. Iako se mnogo govori o istini, ne govori se o metodi ostvarenja istine. Nema veće pogreške od toga. To je ovisnost o tijelu i propuštanje života. Kao rezultat toga

imamo bezbrojne religije, ali niti jednu religiju sa velikim R.

Bezbrojne sekte koje se skrivaju pod imenom religije niti nisu religija. Može postojati samo jedna religija. Može postojati samo jedan pridjev za njezin opis. Dharma znači dharma - religija znači religija. Na mojem jeziku ne možete reći “ova dharma”, “ona dharma”. Tamo gdje postoji “ovo “i “ono “ne postoji religija.

Ove sekte su nastale zbog mnogih doktrina i teorija o istini i nastaviti će postojati dok god ljudi budu zahtijevali teorije i doktrine. Doktrine se sastoje od riječi i sekte se formiraju oko tih riječi. Riječi postaju uzrokom sukoba, hraneći neprijateljstva i sitne mržnje. Te riječi dijele čovjeka od čovjeka. A kako je to čudno! Ljudi vjeruju da će upravo riječi koje odjeljuju ljude sjediniti čovjeka sa Bogom! Ono što dijeli čovjeka od čovjeka ne može ga sjediniti sa Bogom, sa istinom, sa njim samim.

To razdvajanje religije u sekte može se slijediti do raznih doktrina, do riječi, do vjerovanja, do stavova. Sve je to osnova na neznanju i na znanju. Istina nema sektu. Sve sekte proizlaze iz doktrina. Čim čovjek spozna istinu on je slobodan od sekta i u tom trenutku ulazi u religiju - religiju koja nije niti hinduska, niti džainistička, kršćanska, islamska, već jednostavno religija - neograničena, ništa do svjetlo, ništa drugo nego svjesnost. Religija je istinsko ostvarenje vlastitoga ja.

Sekta nije vjerska. Što ima organizacija zajedničko sa religijom? Sve organizacije su političke ili društvene; one su sve svjetovne. One se temelje na strahu jedne od druge a tamo gdje postoji strah postoji i mržnja. One počinju postojati ne iz istine, već zbog sigurnosti. Bilo da je to nacija, društvo ili sekta, sve su rođene iz straha, a zadovoljstvo onoga što je rođeno iz straha leži u izazivanju straha u drugima.

Sve su sekte točno takve. One nemaju namjeru bilo koga učiniti religioznim, one žele samo povećati svoju brojnost. Brojnost je snaga i garancija sigurnosti. One su oboje samo- zaštita i sposobnost za napad. Sekte su oduvijek bile takve. I danas su takve i nastaviti će biti takve. One nisu sjedinile čovjeka i religiju, one su ga otrgnule od nje.

Dharma, religija, nije društvena pojava, to je čisto i jednostavno najosobnija transformacija. To nema nikakve veze sa drugima;  to je povezano samo sa nečijim vlastitim ja. To nije bavljenje onim što čovjek radi sa drugima već što radi sa sobom. Dharma se bavi onim kako se ponašate sa sobom u svojoj potpunoj osamljenosti i izolaciji.

Što ste vi u svojoj potpunoj izolaciji? To je ono što morate znati - tko ste vi? Samo znanje o vašem biću će vas odvesti do religije. Nema puta kojim se nekoga može povesti do religije. Nema hrama, nema džamije, nema crkve koja me može odvesti do mjesta gdje sam ja. Ne morate se penjati ni po kakvim vanjskim stepenicama da tamo dođete. Svi hramovi su vani. Svi hramovi su dijelovi od samsare, od svijeta, i ne možete doći do sebe kroz njihova vrata. Nikakvo putovanje u vanjskom svijetu ne može biti hodočašće do istine, do svetoga mjesta. To je mjesto unutra, gdje netko ima iskustvo religije i gdje se misterija, radost i ljepota života otkrivaju. Bez njih sve ostalo je jadno; sve ostalo je beskorisno, beznačajno.

Da bi upoznali sebe morate ići unutra, ne van. No sva čovjekova osjetila vode ga van. Ona se kreću van. Njegove oči gledaju van, njegove ruke se šire van, njegove noge idu van a čak njegov um odražava i odjekuje vanjske pojave. I to je razlog zašto je čovjek podigao idole, prikaze Boga, i stvorio hramove istini. To je zato da njegove oči mogu vidjeti Boga i da njegove noge mogu napraviti hodočašće do istine! Mi smo sami stvorili to samo- zavaravanje; uzeli smo tu čašu otrova svojim vlastitim rukama. A sada trošimo svoje živote  i provodimo ih u mrtvilu, koji je prouzročio taj otrov i samo-zavaravanje.

Da bi se prilagodili pogodnostima naših osjetila mi smo prikazali religiju kao da postoji izvan nas pa smo i svoj vid upravili prema van. No vi morate ići iza pozornica da upoznate dharmu, da upoznate religiju. Vaše znanje i svjesnost o svijetu dolaze posredstvom osjetila. Vi nikako ne možete upoznati vlastito ja na taj način. Nije moguće upoznati onoga koji zna, upoznati onoga koji je znanje, kao što se može upoznati drugu osobu ili objekt. Vidjelac, snaga da se vidi, ne može se pogledati kao običan objekt. A cijeli se problem javlja jer ta jednostavna činjenica nije bila jasna. Ljudi traže Boga kao da je on

vanjski objekt. Kako je to glupo! Boga ne treba tražiti, on je sakriven u samom tražitelju.

Istina je u vama. Ona je u meni. A ne da će biti u vama sutra, ona je tu i sada, u ovom trenutku. Ja jesam. Moje samo biće je moja istina. A štogod vidim možda nije istina, to je sve možda san. Ja isto tako vidim snove i dok ih gledam oni izgledaju istinito. Vi ste za mene možda svi san. Može biti da sam ja u snu i vi uopće niste ovdje prisutni. Ali vidjelac ne može biti lažan. On ne može biti u snu jer da je tako on ne bi mogao vidjeti da je to san. San ne može vidjeti san. Neistina ne može upoznati neistinu. Da bi se vidio san potreban je netko tko sam nije san. Čak da bi vidio neistinu potreban je istinski vidjelac. Stoga ja kažem da sam ja istina. Istina je moje biće. Ja ne moram ići u potragu za njom.

Vi samo morate iskopati istinu unutar sebe. Kao što kopate bunar, tako morate iskopati istinu. Uvijek postoji nekoliko slojeva kamenja i zemlje koji prekrivaju izvor vode, ali čim odstranite te slojeve izvor je oslobođen. Na isti je način vaše ja pritisnuto slojevima drugih stvari, stvari koje pripadaju ne-sebi. Vi se samo morate probiti kroz te slojeve i ono što ste tražili u bezbrojnim prošlim životima nađeno je.

Do sada niste mogli doseći istinu jer ste ju tražili na daleko i široko, dok je u stvari ona bila vrlo blizu. To je zapravo onaj koji traži. Vi morate iskopati bunar svoje duše. A meditacija je sredstvo do tog cilja. Sa lopatom meditacije morate odstraniti slojeve zemlje, slojeve drugoga koji ste nagomilali na sebi. To je jedini lijek, jedini postupak. O tome namjeravam govoriti.

Kao prvo, potrebno je znati što je to prekrivalo vaše vlastito biće, vašu pravu prirodu. Što vas to skriva od vas samih? Možete li to vidjeti? Možete li vidjeti kakav je to prekrivač? Kada krenete unutra što nalazite?

Hume je rekao: “Kadgod sam otišao unutra nisam mogao naći ništa drugo osim misli. “Hume nije otkrio nikakvu dušu, niti ćete vi naći svoju na taj način. Hume je samo vidio pokrovne slojeve i došao je natrag; on je otišao samo do ljuske i vratio se. Tek kada probijete ljusku možete vidjeti što je unutra. To je kao čovjek koji ode do jezera i videći površinu prekrivenu mahovinom i lišćem vraća se govoreći da jezera niti nema. Općenito to je ono što se događa. Mi svaki dan odlazimo unutra, vidimo prekrivač od misli i vraćamo se.

Misli uvijek okružuju vlastito ja i ne znate ništa drugo osim misli. Misli su vaš svijet i onaj koji živi samo u mislima je svjetovni čovjek. Znati bilo što onkraj misli je početak postojanja religioznim. Upoznati stanje bez misli, upoznati ono što je dalje od misli je ući u carstvo religije.

Može biti da vaše misli nisu o ovome svijetu već su o duši, o Bogu, i vi možete biti u zabludi da ste religiozni. Ja želim razbiti tu vašu iluziju. Sve misli su prekrivač, vanjska ljuska. One su sve želje, strasti, zato jer su vanjske, upravljene prema van. Ne može biti mišljenja o vlastitome ja. Postoji znanje ali ne misao o sebi. Misli su prekrivač, ljuska.

Stanje bez misli odstranjuje prekrivač. Stanje bez misli je meditacija. Kada nema mišljenja, tada upoznajemo onoga koji je skriven našim mislima. Kada nema oblaka plavo nebo se vidi. Prijatelji moji, u vama isto postoji nebo. Odstranite oblak misli tako da se može vidjeti nebo, da ga se može upoznati. To je moguće. Kada se um odmara i nema misli u njemu, tada u toj tišini, u tom dubokom stanju bez misli, u dubokom odsustvu misli, istina se vidi.

Što da napravimo da se to dogodi? Moramo napraviti vrlo jednostavnu stvar ali vi ćete otkriti da je vrlo teška jer ste postali tako složeni. Ono što je moguće novorođenom djetetu nemoguće je vama. Dijete jednostavno gleda i ne misli. Ono samo vidi. A jednostavno gledanje je čudesno. To je tajna, ključ koji otključava vrata do istine.

Ja vas vidim. Ja vas samo vidim. Da li me razumijete? Ja vas samo vidim; ja ne mislim. I tada se nečuveni mir, živa tišina spušta na mene i sve se vidi i sve se čuje a ništa u meni nije uznemireno. Unutra nema nikakve reakcije; nema misli. Postoji samo darshan, samo viđenje.

Pravo-svjesnost je metoda meditacije. Vi morate vidjeti, samo zato da vidite što je vani a što unutra. Vani postoje objekti, unutra misli. Vi ih morate pogledati bez ikakve namjere.  Nema  namjere,  samo  viđenje.  Vi  ste  svjedok,  odmaknuti  svjedok,  i  vi

jednostavno vidite. To promatranje, ta budnost, postepeno vas vodi u mir, u prazninu, u bezdan, u stanje bez misli. Pokušajte i znati ćete. Dok se misli rastapaju, svjesnost se budi  i oživljava. Usputno samo stanite nakratko - bilo gdje, bilo kada. Samo gledajte i slušajte i budite svjedokom svijeta i sebe. Nemojte misliti. Samo budite svjedokom i vidite što se dešava. Tada dopustite da se svjedočenje proširi. Neka prožima sva vaša fizička  i duševna djela. Dozvolite da uvijek bude s vama. Ako postoji svjedočenje vaš ego će prestati postojati i vi ćete vidjeti, vi ćete ostvariti ono što stvarno jeste. “Ja “će umrijeti i doseći ćete sebe.

U toj sadhani svjedočenja, u tom promatranju nečijeg duševnog stanja, laka transformacija, laka promjena se događa između onoga što se svjedoči i onoga koji je svjedok. Dok promatrate svoje misli letimično vidite onoga koji promatra. A tada jednog dana vidjelac se pojavljuje u svoj svojoj veličanstvenosti i slavi i cijelo vaše siromaštvo i bijeda završavaju.

To nije sadhana koju se može vježbati od vremena do vremena a ipak doseći oslobođenje. To treba vježbati stalno, danju i noću. Kada vježbate svjedočenje, kada idete dublje u stanje svjedočenja, to stanje postaje stabilnije i postaje prisutno cijelo vrijeme. Postepeno počinje stalno biti sa vama, dok ste budni i dok spavate. Čak počinje biti prisutno u snu. A kada se to dogodi, kada počinje biti prisutno čak i u snu možete biti sigurni da je svjedočenje otišlo duboko unutra, da je raširilo svoje korijenje duboko i široko. Danas spavate čak i kada ste budni. Sutra ćete biti budni i kada spavate.

To svjedočenje rastapa misli budeći nas iz naših snova i iz sna. Valovi se rastapaju u umu slobodnom od misli i snova. Um postaje spokojan, bez valova, bez drhtaja, kao što je more mirno kada nema valova, kao što plamen svjetiljke ne treperi kada u kuću ne puše povjetarac. U takvom stanju Bog se upoznaje, onaj koji je vlastito ja, onaj koji sam ja, koji je istina. I tada se otvaraju vrata Božje palače.

Ta vrata, taj ulaz ne leži u shastrama, u riječima - on leži u vlastitom ja. Zato kažem da ne kopate drugdje već unutar sebe. Nemojte ići nikamo drugamo. Idite u sebe. Ja sam vam objasnio kako da uđete.

Iz vašeg spokoja i iskrica u vašim očima zaključujem da ste razumjeli što sam imao reći. Ali samo to razumijevanje nije dovoljno. Samo duhovno iskustvo a ne razumijevanje može postati temeljom života istine. Hodajte malo u pravcu koji sam vam pokazao i vidite. Čak i ako samo malo hodate otići ćete daleko jer kada se krećete prema istini, kada joj se približavate, dolazite pod utjecaj njezinog  privlačenja - i  tada više ne hodate, vi  ste jednostavno privučeni.

I na kraju, zapamtite da čovjek koji i dalje hoda jednog dana stiže na odredište. Niti jedan korak u pravcu Boga nije uzaludan. Ja svjedočim o toj istini. Kako želim da ostvarite tu istinu makar i na trenutak tako da i vi možete svjedočiti o njoj! Ona je tako blizu vas. To je samo stvar vašeg buđenja. Sunce je već izašlo. Morate samo otvoriti oči da ga vidite.

Ja vas pozivam da otvorite oči. Hoćete li ćuti moj poziv i otvoriti oči? Odluka je vaša i samo vaša. Otvoriti ili ne otvoriti?